Sjene mladosti

Sišao sam s vlaka u Münchenu i krenuo u dvoranu sa šalterima i redovima vožnje pogledati kad ću krenuti dalje za Hannover. Skupine putnika prolazile su kraj mene i nestajale u pravcu grada ili prema peronima. Pojedinci su se zaustavljali pred redovima vožnje, kupovali vozne karte, podizali ili ostavljali prtljagu.

Na trenutke bi dvorana ostala prazna.

Opazih, prema meni dolazi postarija žena, živahnih, gotovo lepršavih pokreta i vuče putnu torbu za sobom. Zaustavila se pokraj mene i promatrala svoj raspored vožnje.

Pogledao sam je bez naročite znatiželje. Ali, odjednom me nešto prožme, prostruji sviješću. Promotrim je pažljivije. Ima prosijedu kovrčavu kosu. Još je uvijek vitka, gotovo uskog struka, s malo uzdignutim bokovima, odjevena u laganu plavkastosivu svilenu haljinu i platnene cipele iste boje.

Sudare nam se pogledi. U očima joj zatitra svjetlost koja mi se učini poznatom. Počinje mi se odmotavati film sjećanja.

- Verzeichen Sie! Kennen wir uns von irgendwo? – upitam.

- Schon möglich – uslijedi odgovor.

- Sind Sie, vielleicht, aus Kroatien?

- Ja. Stimmt.

- Nisi li ti Hermina?

- Jesam.

Zatečena, odmjeri mi cijelu visinu.

- A ti si Julijan.

- Jesam.

Zbunjeni, pružimo si ruke, s priličnom suzdržanošću. Tek sada je počnem pažljivo promatrati.

- Kamo putuješ? – upitam.

- U Zagreb. K rođacima. A ti?

- Za Hannover. Kući.

- Dakle, putujemo u suprotnim pravcima – kaže.

- Kad imaš daljnju vezu? – pitam.

- Za tri i pol sata – odgovori. – A ti?

- Petnaest minuta iza tebe – uzvratih.

- Znači imamo dovoljno vremena da malo pročavrljamo – zaključi ona.

- Mogli bismo sjesti u restoran?

- Možemo – suglasila se.

Otišli smo u kolodvorski restoran, našli mjesta, sjeli i zagledali se ponovo jedno u drugo. Trgnem se. Upitam:

- Što ćeš piti? Želiš li nešto pojesti?

- Hvala, samo kavu.

Naručim kave. Konobar ih odmah donese. Ona popije gutljaj i tiho upita, držeći još šalicu u ruci:

- Koliko ima da se nismo vidjeli? – I, kao za sebe, odmah odgovori: - Ravnih pedeset godina, pola stoljeća, od završne maturalne proslave...

- Tako je – potvrdih.

Odložila je šalicu i počela tipkati prstima po stolu. Malo se zamislila, promeškoljila, zatresla glavom i nastavila:

- Nevjerojatno, kad čovjek promisli, kako brzo nestaje život. Mnogi iz naših tadašnjih paralelnih razreda razišli su se svijetom, a da se kasnije nismo sreli. Više od polovice ih je pomrlo. Svi naši profesori su mrtvi. Bar sam tako saznala od Zlate. Sjećaš li se nje?

- Naravno – odgovorih. – Uvijek je izvodila neke vragolije.

- Nedavno mi je pisala opširno pismo – produži govoriti. – Još jedino s njom od nekadašnjih suučenica imam redovitiji kontakt telefonom ili pismeno. Ove su godine slavili pedesetu obljetnicu mature i ustanovili što se u međuvremenu događalo. Sretni su bili što su mogli obnoviti zajedničke uspomene. Organizatori nisu znali sve adrese, niti tko je još živ. Tako silazi naša školska generacija polako s pozornice svijeta...

Hermina srkne kavu, namjesti se i nastavi govoriti:

- Umre li netko od prijatelja ili znanaca, osjećam kao da je nestao i dio mojega života. Mnogo se toga nagomilalo u sedamdeset godina. I što još preostaje? Možda štap? Možda kolica? Pa agonija i apsolutni mrak. Ostaju djeca, unuci, redaju se generacije. Sve ide dalje. Tko zna kamo? Imali smo svoj trenutak u vječnosti, ali njegov smisao ne znamo. Možda i nije bilo tako loše. Starci vide svoju prošlost uvijek ljepšu negoli je bila, ukoliko nije baš bila mučno gacanje kaljužom.

Zašutjela je na trenutak, stavila ruku na moju podlakticu, osmjehnula se, maramicom obrisala uglove usana i produžila govoriti:

- Sjećaš li se naših skromnih zabava? Koliko je bilo užitka u njima, iako je sve bilo pod kontrolom! Ni kao maturanti nismo smjeli ostati uvečer poslije osam u gradu. Večeri nisu pripadale nama, osim iznimaka. Posvuda bi iznikao neki nadobudni profesor, pa bi zbog prekršaja pravila uslijedile prijetnje, ukori, kazne, isključenja iz škole... Urasli u besmislenu situaciju, smatrali smo sve to normalnim.

- Da – nadovežem se – ali smo i sa svojom općenitom bijedom bili zapravo zadovoljni. Što smo posjedovali, bilo nam je dovoljno. Malo bolja garderoba smatrala se luksuzom. O biciklima smo mogli samo sanjati. Gonili su nas na radne akcije, ucjenjivali tobožnjim uspjesima. A i mi smo donekle vjerovali da gradimo bolju budućnost, imali smo svoje ciljeve, smatrali da će se svijet promijeniti, da će nastati opće blagostanje, bez ratova i socijalnih razlika ili bilo kakve mržnje, da će ljudi stvoriti idealne društvene odnose. Iako smo znali razlike između Istoka i Zapada, mislili smo da će se izjednačiti i nestati ideologijske prepreke. Živjeli smo u sjeni atomske bombe, ali puni najljepših nada. Naše glave tada su još bile šuplje i lako ih se punilo idealima.

- Znaš – prekinula me – uspoređujući našu generaciju đaka poslije Drugog svjetskog rata s današnjom, mislim da smo stvarno bili sretni jer smo bili skromni. Gledajući svoje unuke, vidim da su nezadovoljni. Sve što vide žele i posjedovati , a ne znaju treba li im. Ne znaju, zapravo, što žele, mada su već zreli ljudi. Postali su robovi reklame, mode, potrošačkih navika i manipulacije svojom sviješću. Materijalne su im vrijednosti izbile na vrh svih vrijednosti.

Pozorno sam slušao i nisam htio remetiti tijek njezinog razmišljanja. Znao sam da ću još dugo zadržati u sjećanju ovaj susret. A ona je nastavila svoj monolog:

- Neosporno mogu ustvrditi: što je više tehnike i dostignuća znanosti u svijetu, sve je manje prirodnog života, humanosti, obzira, a sve više gramzljivosti, bezosjećajnosti, mržnje, zavisti i na kraju će možda umjetna inteligencija zamijeniti ljudsku. Možda i da ju spasi od propasti. Sredstva i metode se stalno mijenjaju, konflikti i ciljevi ostaju slični. U društvene promjene urasta se postepeno, zato tako korjenito mijenjaju ljude. Najgore je kad čovjek postane svjestan promašenosti iluzija, a više se ne snalazi u realnosti, nema racionalnu ocjenu svoje situacije. Možda vidim današnji svijet protkan mrakom zbog polaganog odlaska iz njega? Tko zna, možda će se vremenom svjetski problemi i riješiti? Prijelomne društvene situacije oduvijek su u povijesti čovječanstva bile krizne.

Pogledala me u oči i zašutjela. Ali zjenice joj ponovo bljesnu pa nastavi govoriti:

- Poslije mature razišli smo se, završili studije ili se zaposlili u tadašnjim poduzećima u zemlji. Djevojke su se poudale, momci poženili. Neki su otišli, kao i mi, u svijet za boljim životom, pogotovo kad je došlo do liberalizacije političkog sustava, početkom šezdesetih godina, kad se bez poteškoća moglo preko granica, kad su i ideolozi shvatili da su to ventili za ispuštanje nagomilanoga društvenog nezadovoljstva, a gastarbajterstvo donosilo državi novac koji nije bio zarađen u zemlji, već poklonjen zbog krvnih veza.

Hermina se promeškolji, duboko udahne i produži s analizom društvenog stanja naše mladosti:

- Naši ideolozi u to doba naturali su nam komunistički moral, a privatno, već tada, preuzimali su dekadentne buržujske navike i postajali sve gramzljiviji. U svojim stanovima organizirali su terevenke, čak i orgije. Konstituirala se »crvena buržoazija« s bezobzirnom sklonošću lagodnom životu i bogaćenju na tuđem radu s ponekim zaletom u kriminal. Izdanci te hidre savršeno su nastavili takvu praksu. I ne trebamo se onda čuditi današnjoj situaciji u nekadašnjoj »Zemlji snova«. Sve su to repovi izrasli na nemani prošlosti. Uostalom, i sva dosadašnja razvijena društva raspala su se zbog otimačine, krađe, lopovluka, utapanja u lagodnom životu, u obijesti, jer lakomu stvoru zapne poneka kost u grlu...

Zašutjela je. Osjećao sam da moram nešto reći, pa sam prekinuo šutnju:

- Ipak smo živjeli , usprkos hladnoratovskoj atmosferi, u nešto boljem razdoblju čovječanstva. Vladao je relativan mir i standard je bio u neprekidnom usponu, možda zahvaljujući i prošlim svjetskim ratovima... A sada nam sjedi starost na šiji i nemilosrdno nas mamuza. Mnogo toga pratimo s negodovanjem, možda i sa staračkom netolerancijom. Godine su nam urezale prolaznost u lice, sputale pokretljivost. Tijelo počinje štrajkati, pokazuje zamor materijala. Jedino poneke oči, kao tvoje, zadržale su prijašnju osobnost. Pokreti su usporeni, noge teške, uši jedva razlikuju bubanj i violinu, a glas ponovo postaje dječji. Ako je nešto ostalo od pameti, to nas život nagrađuje za upornost.

Primijetih kako, zapravo, nastavljam njen monolog, pa je naglo upitah:

- Ako smijem biti indiskretan, spomenula si djecu, unuke... Kako ti je tekao život?

Oči joj više nisu zračile prvobitnim sjajem, zamaglile su se, postale vlažne.

- Udala sam se – kazala je bez ustezanja - iz ljubavi, vjerujući u nju, ali ne mogu reći da mi je brak bio savršen, jedino snošljiv. Muž je bio ljubomoran i posvuda vidio sablasti kojih nije bilo. Ni do danas se nije promijenio. Zato ti neću dati ni svoju adresu, ni telefonski broj, da opet ne pronađe nešto čega nema.

- Razumijem – kažem. – Sâm sam doživio nešto slično. No, kod mene to više nije aktualno. Hoćeš li još kave?

- Može – uzvrati.

Pozovem konobara. Donese nove kave i odnese prazne šalice, a Hermina nastavi svoju životnu priču.

- Studirala sam i završila arhitekturu, ali nisam nikada radila u struci. Muž nije želio da se time bavim. Zaposlio se kao strojarski inženjer u tvornici »Mercedes« i dobro zarađivao sve do umirovljenja. Od udaje stalno živim u Stuttgartu. Imam dvije udate kćeri. Od svake po unuče. Ništa naročito uzbudljivo nema u mome životu. Sva nekadašnja sanjarenja i planovi rasplinuli su se odavno, progutala ih je svakidašnja monotonost. U mojoj biografiji nema ničega iznad prosjeka solidno situirane građanske žene. U početku sam imala dovoljno vremena baviti se ponečim što me je zanimalo. Ponekad i slikarstvom. Posjećivala sam čak i tečajeve iz slikarstva na Narodnom sveučilištu. Moglo je možda i biti nešto od toga, ali su došla djeca, razne obiteljske obveze i moj umjetnički angažman našao se u ropotarnici. Uvijek su me, i zbog struke, zanimali problemi umjetnosti. Surađivala sam ponešto i u društvenim organizacijama. Kad se trgnem iz svoje učmalosti, prosječnosti, čini mi se kao da mi je netko ukrao život, a ipak, ponavljam, nije bilo tako loše. Povremeno društvo, razgovori, odlasci na razne priredbe, predavanja, izložbe, bavljenje kulturom, činili su mi život snošljivim. Ali stalne obiteljske obveze vukle su me u prazninu. I sve se to nagomilalo pred vrata starosti.

Glas joj postane opor, promijeni mu se intenzitet, ali ritam govora tekao je odmjereno, bez zastajkivanja:

- Trebala sam ipak nešto promijeniti, iskobeljati se iz prosječnosti, udobnosti dobro situirane srednje klase s nabojem malograđanštine. A kako je tekao tvoj život? – upita.

Bio sam zatečen, iako sam očekivao takvo pitanje.

- Nakon gimnazije – otpočeo sam kratki opis svojega života – otišao sam k teti u Göttingen. Kako mi je njemački jezik materinski, nisam imao s njim poteškoća. Tamo sam završio studij germanistike, slavistike i filozofije, rano se oženio s jednom kolegicom koja je već dugo mrtva. Zaposlio sam se u osrednjem izdavačkom poduzeću u Hannoveru, dobio tri sina od kojih imam petoro unučadi, također već odraslih ljudi.

Radio sam u lektoratu do umirovljenja, pomalo objavljivao i svoje radove i tako dogurao do starosti. Ne mogu reći da mi život nije bio ispunjen i uzbudljivim sadržajima, ali je sve moglo poći i u boljem smjeru. Nije bilo vrtoglavih uzleta, niti strmoglavih padova. Moglo bi se reći: živio sam pravolinijski. Eto, vraćam se od sestre iz Zagreba. Rodio mi se prvi praunuk pa nestrpljivo čekam da ga vidim.

Zašutio sam i zagledao se u skupinu ljudi koja se progurala kroz vrata restorana. Nastane tajac.

Prenem se, stavim ruku na Hermininu šaku na stolu, zagledam joj se u oči, zatresem glavom kao da želim nešto otresti i s izvjesnim sustezanjem izustih:

- Moram priznati, Hermina, da sam te pred kraj završnog razreda upravo obožavao. Nikada nikome nisam to povjerio, ali nisam imao smjelosti približiti ti se. Djelovala si prkosno, samosvjesno, možda umišljeno. Mislio sam da prezireš svakoga tko nije bio po tvojoj mjeri. Osim toga, moji suučenici i ja, za vas djevojke, bili smo dripci, neozbiljna djeca, a vi već zrele žene. Tražile ste ozbiljnije partnere. A bio sam dvije godine stariji od tebe.

- Možda i nije tako – prekinula me. – Zapazila sam te. Bio si zgodan, veseo dečko, ali nekako premlad, možda zbog toga što si bio stalno nasmijan, neopterećen. Bar si djelovao malo nezrelo. Stvarno smo gledale starije, studente s određenim ciljevima. No nismo ni mi bile previše ozbiljne. Stalno bi mijenjale simpatije, zaljubljivale se svaki čas u drugoga. To nas je činilo nepouzdanima, neuračunljivima, izbirljivima i oholima. Voljele smo frajere, napuhance, umišljence, uglavnom bezobzirne, arogantne tipove. Tek smo kasnije shvatile da se iza toga skrivala nesigurnost, jeftina kulisa naslonjena na zid bez pozadine...

Kao da se nastojala opravdati za svoje mladenačko ponašanje, nastavi oporo:

- Nasrtljivci, s ponekim životnim iskustvom, možda i nekom ljubavnom avanturom, bili su nam ideal, jer smo bile naivne i znatiželjne, možda i tjerane podsvjesnim nagonom, ženskim instinktom, pa smo tražile alfa mužjake za svoje potomstvo. Ali toga smo tek kasnije postale svjesne. Izabrala sam i ja jednoga od njih i kasnije shvatila zabludu, no mijenjati više nisam željela ništa.

Javio se razglas i obavještavao o dolasku i odlasku vlakova, prekinuvši njezinu ispovijest. Naručio sam ponovo kave. Hermina se namrštila, rukom zabacila skliznuli pramen kose sa čela i nastavila:

- Već u gimnazijskim danima pisao si i objavljivao pjesme, ponekad i prikaze upravo izašlih popularnih knjiga. Nas djevojke donekle je to uzbuđivalo. Pronašle smo nešto što se poklapalo s našim osjećajima, a opet, činilo nam se i neozbiljno, pubertetski, iako su i neke od nas potajno pisale pjesme i uporno šutjele o tome. Sjećam se još i danas nekih tvojih stihova. Kao da je u njima sačuvan djelić i moje mladosti. Mladi ljudi srame se i danas svojih osjećaja, a ne srame se svojih postupaka. Znam da je dio našega ženskog maturalnog razreda upamtio poneku od tih tvojih mladenačkih pjesama, kao i ja.

I odjednom počne recitirati:

Imena ti ne znam,

ne znam tko si

i zašto dođe tvoj lik

u moje noćne misli?

Srećem te gradom –

kao tolike druge.

Ali što ti ne reče

kažu tvoje oči.

I što ja ne kazah,

priča moje srce.

Dojmilo me se njezino prisjećanje na moje mladenačke stihove pa primijetih:

- Tad sam bio na granici odrastanja i pubertetski zaljubljen u tebe, zato u tim stihovima ima pretjerane sentimentalnosti. Dao sam oduška svojim smušenim raspoloženjima, jer nisam imao hrabrosti napraviti odlučan korak prema tebi. Bili smo tako blizu, a djelovali kao dvije sante leda koje se koprcaju u istoj rijeci i tope na proljetnom suncu. Tko zna što bismo započeli da smo se zbližili? Bi li naši životi izgledali drukčije?!

Osmjehnula se i, kao da me želi opravdati, počne mi objašnjavati:

- Bio si dobar i nadobudan đak, pomalo nedohvatan, sanjar. Za nas si izgledao nezainteresiran. Ipak smo za tebe gajile simpatije. U slučajnim razgovorima s djevojkama djelovao si distancirano, superiorno, hladno, na odstojanju i rezervirano.

- Znam – uzvratih. – Sve su to bile izvještačene poze zbog nesigurnosti...

Prekinula me i nastavila:

- Za tadašnje životno doba, sve je to tipično. Bježao si u literaturu jer nisi znao ovladati stvarnošću. Danas bi tvoja poezija izazvala posprdni smiješak, možda i sažaljenje. Mladi ljudi prave se da ne podliježu sentimentu, senzibilitetu za ljubavne osjećaje. Pokušavaju ih demonstrativno negirati, a ljubav i erotiku pretvoriti u seksualnu tjelovježbu. A bit je uvijek ista, samo se stav mijenja. Svjesno odbacivanje najplemenitijega u čovjeku vodi, kako vidimo, u brutalnost. Bezosjećajnost je majka svakoga zla. Emocije naprosto više nisu na cijeni. Sve se svodi na gotov čin. Međutim, ljubav se ne može svesti tek na zadovoljavanje nagona, na fizički akt lišen emocija...

Hermina se malo zamisli i zaključi:

- Danas se javni život sve više utapa u površnosti, ali u privatnom životu ispliva lešina onoga što se javno negira.

Nisam ju prekidao. Zanimala su me njezina rezoniranja. Ali ona odjednom malo zastane, zagleda se u mene i nekako sjetno produži:

- Kako vidiš, nisam te zaboravila, niti sam te nekada ignorirala. Nisam bila ni arogantna, ni umišljena već drukčije odgojena od sadašnjih djevojaka. I ja sam imala svoj oklop kao i ti. Bio si sputan, ali i ja. Bila su to druga vremena, drugi običaji, način ophođenja i moralna shvaćanja, bazirana na kršćanskoj tradiciji, usprkos komunizmu koji se razbacivao moralnim liberalizmom , a javno ga gušio. A danas? Živi se iz trenutka u trenutak, uz očekivanje neke globalne katastrofe, pa treba iskoristiti sve što život čovjeku pruža. Kao da će se time nešto zaustaviti. Ipak ne znamo kamo ide svijet. Možda je to i dobro...

Malo se protegnula, odahnula kao da je zbacila neki teret s leđa i prestala govoriti.

Primijetio sam da ne nosi grudnjak. Nevelike grudi jasno su se nazirale ispod tanke haljine. Oči su joj stalno mijenjale sjaj: zatreptale bi pa bi se smirile, osjenile i začas iznova bljesnule. Cijela njezina pojava odisala je dostojanstvom, bez traga koketiranja. Kretnje i osmijeh bili su prirodni, neusiljeni, spontani. Naočale nije nosila, nisu joj bile potrebne. A i ten joj je zadržao izvjesnu svježinu. Sve sam to promatrao s užitkom. A onda me Hermina iznenadila iskrenim priznanjem:

- Ponekad nađem neki podatak o tebi na internetu. I to je sve što me veže uz tebe. I sjetim se stihova koje sam malo prije recitirala, ali i drugih.

Potom se gotovo smrkla i nekako odsutno nastavila:

- Iluzija nas često čini sretnima. Kad se sudari sa stvarnošću, nastane praznina. Tko smo mi? Zbog čega smo? Tko upravlja našim životima i omogućuje našu stvarnost i san? Trebamo li vjerovati u nešto nadnaravno ili ne? Ne postoji li samo stvarnost, ali ju mi sasvim ne možemo doživjeti? Sve su to pitanja na koja nema odgovora. Ljudi manipuliraju ljudima, zadiru im čak i u svijest. A kad ne znaju dalje, sve ode dovraga...

Malo se zamislila i nastavila:

- Razvili smo osjećaje, razum, stvorili kulturu, civilizaciju, imamo svoj kozmički trenutak, a ipak ne znamo tko smo, zašto smo, kamo idemo i što zapravo želimo. Reci: tko smo? Postoji li sudbina? Nije li sve slučaj? Ali on mora imati uzrok.

Odgovorih:

- Znam samo da smo trunka u beskonačnom prostoru koja se iznenada upali i trenutno ugasi. A vječnost niže takve trenutke u beskrajni niz prolaznosti. Znati nešto više o čemu si govorila, nije nam dano.

Hermina se nenadano trgne, pogleda na svoj sati i reče:

- Imam još malo vremena. Kako bi bilo da popijemo još jednu kavu? A sada moramo polako iz snova u stvarnost.

Naručih i četvrte kave. Pijemo šutke i gledamo istodobno u šalice.

- Nisi li u šalici otkrio nešto sudbinsko? – zapita i odmah nadoda: - Glupa navika, praznovjerje što je prešlo u refleks, atavistika, naslijeđe slično instinktu. Što bi nas trebalo upozoriti na neku opasnost ili ukazati na skrivenu mogućnost.

Osmjehnula se, stavila šalicu na stol i zašutjela.

Nešto se u meni uzburka. Učini mi se kao da su se pomiješale scene staroga filma s novima, pa joj kažem:

- Odškrinula su se vrata prošlosti i mi smo nakratko ponovno ušli u nju, ali se kretali i pokraj nje. I sada stojimo na raskrižju s kojega idemo definitivno svatko svojim putem.

- Tko zna? – reče. – Život plete svoje mreže potajno i nikada ne znamo u koju ćemo upasti. Lijepo je što smo imali priliku razjasniti neke momente naše mladosti i razmijeniti misli. Prolili smo nekoliko kapi iz našega intimnoga vrela. I to bez ustručavanja. Možda i to spada u takozvanu sudbinu?

- Ne vjerujem – kažem – jer nitko nema sigurnu spoznaju o njoj.

- A zašto razgovor nije tekao u drugom smjeru?

- Zato što razum traži objašnjenja za sve uspjehe i neuspjehe u životu. Možda i postoji neka uzročna nužnost u vrtlogu slučaja. Ljudi ipak žele saznati što više o sebi.

Malo se podsmjehne, namigne i kaže:

- Ali ponešto i zaboraviti... Cijeli život teče između pozitivnoga i negativnoga pola pa se nešto privlači, a nešto odbija.

- Sigurno je tako – potvrdih.

Hermina nervozno pogleda opet na svoj sat, pa u mene. Bore oko očiju postanu joj dublje, namršti se i rezolutno reče:

- Našem čavrljanju došao je kraj. Moramo krenuti! Hoćeš li me otpratiti do vlaka? Do tvojega odlaska ima nekoliko minuta više.

- Naravno – kažem.

Ustao sam, pozvao konobara, platio račun, dohvatio ručke svoje i njezine putne torbe i pođosmo usporedo, šutke, prema izlazu na perone. Putnici su već ulazili u njezin vlak.

- Dakle! – obrati mi se i obuhvati me obim rukama oko vrata i čvrsto privuče k sebi. Odjednom osjetih vrelinu njezinih još punašnih usana na svojima.

Poljubila me gotovo strasno, prvi i posljednji put u životu.

Stisnuli smo si ruke s nesuzdržljivom prisnošću, uz duge prodorne poglede. Obrve su joj se skupile, uzdigle, na čelu se pojavila duboka brazda, usne se razvukle, stanjile, a uglovi im se spustili nadolje.

Rastali smo se bez riječi. Okončasmo poglavlje fiktivne romance iz arhive doživljaja, stavljeno pod oznaku: svršeno. Osjećao sam kao da me poljubila prošlost, jedna nestvarna životna mogućnost, koja se već bila zagubila među valovima vremena, da bi samo na trenutak ponovno bila izbačena u život. Zatim je moj vlak tutnjao ljetnom zvjezdanom noći, dok sam sve dublje tonuo u san.