Rane pjesme, kasne pjesme

RANE PJESME

ZADARSKE (1956.–1957.)

JUTARNJE IMPRESIJE

Zatvorit ću prozore

jutru.

Srebrni sni

raspleteni u magli.

Magla u jutru i jutro u magli.

Zatvorit ću prozore

jutru.

Srebrni sni

spleteni u tugu.

(Glas Zadra)

ČEMPRESI

Bodeži

zabijeni u nebo

vape.

Čempresi!

Moji čempresi!

Tugo!

Moja tugo!

Bodeži

zabijeni u nebo

krvare u mraku.

Crna krv mraka

teče zrakom.

Bodeži

zabijeni u nebo –

vape.

(Polet)

JESENJI CAPRICCIO

Jedan se

žuti list

objesio

o moju kosu.

Mrtav.

Jedna je

gola grana

zaplakala

u mom oku.

Oboje su snivali

zelenilo.

(Polet)

ČEKANJE

Kad večer blistava

donese

u šaci zgnječene uspomene,

kad večer

topla večer zašušti haljinama

s nekog dalekog plesa sjena

draga večer

večer sa zvjezdanom kosom

kad večer

spali na mjesecu

jesen svjetla

kad zavodnica večer

s krpama sna

kad večer

svod tuge nadnese nad čela s ceste,

donijet ću dan kao planinu

čežnje zimske

pod pazuhom mjesečeva svitanja...

(Vidik)

KAD K MENI ZALUTA KOŠUTA

Laka si, plaha i nezemaljska,

vjetrovita mala košuto!

Koliko snova u očima navlaženim

na tvojoj drhtavoj glavi

i u tvom drhtavom tijelu!

Koliko li mene nosiš,

kad odskakutaš s nadama

prema ruži

mokroj od krvi!

Kako tužno odvodiš moje srce

preko srebrne ceste,

vjetrovita mala košuto!

(Polet)

U KOVČEGU KIŠNOGA DANA

Treba ubiti ovo kišno jutro.

(Zrači jedna zraka iz poderane sivoće

i žurim da stignem do nje.)

Nevesela je ova odjeća

i ne mogu je više nositi.

(Otvara se svod.

Zašto je namrštio obrve?)

Umoran sam.

Ako još jednom sjednem,

ne ću se više dignuti.

(Kako bolno plovi srebrna barka

preko pleća monotonog jutra!)

Kad moj prijatelj osvit odleti

ne treba se više vratiti da me tješi.

Skamenit ću riječi

i na dnu sivoće bit će bol zakopana.

Koliko kamenja i olova

donosiš svojim zlokobnim pijeskom,

žalobno kišno jutro!

(Polet)

NOĆ NA TELEGRAFSKIM ŽICAMA

Na drhtavom crtovlju

plaču šesnaestinke zvijezda.

U potkovi se uljuljkuje ljubav.

Uzdiše klavir noći.

Uzdiše klavir u njedrima.

Nagnuta nad glazbalo

noć tka trilere od vjetra.

Plaču šesnaestinke zvijezda.

Nad drhtavim zujanjem,

nad gorućim bujanjem

milijardi atoma tame,

nad ranama probodene daljine,

nad telegrafskim crtovljem

u oku noći,

na stupu

i svakoj žici

plaču.

(Glas Zadra)

RAĐANJE DANA

Cvrkutima obojen

zrak se rascvjetao u dan.

Rose su oplakale

noćne torture.

Jutro.

Ljubavni sastanci prozora.

Jutro se nastanilo

u gorućim snovima.

Tiho...

Danas jutro pjeva.

(Glas Zadra)

GOLOOTOČKE (1957.–1958.)

PUSTITE ME

Zakračunali ste vrata za mnom usahlim

i nema izlaska iz ove mračne sobe.

Kako tužno od zida do zida

prostire se moja sjena, moj usahli lik.

Pustite me – uzvikuje moje navijeno srce.

Pustite me – bez prekida uzvikuje trulo moje srce.

ELEGIJA OČAJA

Boli me.

Premda je dan

ja ga ne vidim.

Gdje ste ga sakrili?

Vjetar prijeti.

Hoće me ubiti.

Žalosno je nebo.

Ne plačem.

PREDVEČERJE

Sestrinskim se bojama

poigrala večer

na obruču maštanja.

Prigušen vjetar izveo je

čudesnu igru svijeta.

Zadnji put je dan

domahnuo rukom.

A u sobici, ostala je

pusta tama.

PTICE

Ptice slobode

odnose i nose maštanja.

U sitne se kristale

skamenile riječi.

U daljini nedohitnoj

koliko li snova

i koliko ptica

u tim hladnim rukama!

Lebde, lebde, ponad mojih ruku

budućnosne golubice ptice!

ZBILJSKI CRNI SRH

Kad ugledam odraz zvijezda u vodi

ja se sledim od hladnoće.Nepoznat je put izmučena tijela.

Drhtajima slutim zbiljski crni srh.

A zvijezde se i nadalje njišu.

PONAD SURIH KUĆA

Uvečer stojim ponad surih robijaških kuća.

Iz dimnjaka, punih gmazova,

suklja gust i čađav dim.

Osluškujem žamor, i radio emisije,

i mumljanje, i kričave pjesme.

Dosadna sparina.

A u daljini, iza uvale,

slobodno, da, more Jadransko.

KIŠNA ELEGIJA

Žalosne ptice.

Šapat kiše.

Šum.

Jezivo li i bolno

visi ojađeno nebo!

Pomišljive brodice nestaju u magli.

Srušile se negdje sive ptice.

SVRŠETAK PASTORALE

Krhotine.

Iščezle sjene.

Slomljene grane.

Odbjegle pastirice,

srebrne flaute.

Krš.

ZAGREBAČKE (1959.–1974.)

SPOZNAJA KRIVICE

Kolektiv ovog nesnosnog poduzeća

mogao bi me optužiti za privredni kriminal.

(Preprodavao sam zvijezde

u omotima od modre svile.)

To nisu bile zvijezde

nego bezimene male igračke.

(Književnik)

NAĐENI CVIJET

Dugo sam hodao obalom rijeke

da bih opet ugledao

malen vodencvijet.

Na vodi punoj lopoča

moj mali cvijet otvara nevine usne.

Ti dijete s vodenim smiješkom!

Cijele sam te noći snivao u omaglici zaborava

koji se nadnio kao ludi pauk

nad san o plemenitom modrom staklu.

A ti, rijeko, koja nosiš trstike i granje

mimoiđi nestašni taj nabor

koji te je nadvisio srebrnim modrinom.

(O maleni moj vodencvijete, koji ploviš!)

Iz zakutka, iz tamna a skrivena cvijeta

pomalja se novi grad.

Svjetla su zvijezde, perivoji obale.

Nevidljivi san, koji je toliko drhtao,

ostaje u malom parobrodu odlaženja,

dok sam ja, uronjen u plamenove,

mnoge noći pretvorio u lišće vodencvijeta.

(Književnik)

PROGNANIČKA OPORUKA

U predvečerje se zaprepaštene kuće i zvonici

čudesno bijele: razgrižene su kerubinske oči.

Prolile se rijeke i ceste bez oznaka i putokaza

u široku lepezu lutanja.

I ja sam ravenski stanovnik, šetač s paklenoga korza,

zjenice su moje kao pučina široke

i prostranstvo uzvišenih golubinjih stremljenja

nad mojom je glavom kao suncobran.

Ne ću pobjeći od bijelih kuća i mramorno šutljivih tornjeva:

skrit ću im se u modru visinu.

Tada me nemojte tražiti preklinjanjem:

uspravan je hod zvijezda.

Antej sam ovozemaljski

i bezbolno ostajanje moja je odmazda.

Na upljesnovjelom mjestu stratišta

niknut će posvećeni epitaf.

(Književnik)

I SPUSTIH SE NA RAVNICU

I spustih se na ravnicu budit kamenje i drvlje

Samo tu pjev o jednom postaje nada svih

Dok sam boravio gore u drugoj tuđini

bilo je to zbog mene zbog tebe

ili zbog još ponekog

Ali zašto šutjeti, plašiti se užasa a glas mi jasan

Moje se vrijeme mijenja, čemu sam ovdje

lutajući od kamena do zvijezde

nebrojenim putanjama gdje mi nitko

ne pamti stope

I moja ljubljena je samo bivše obraćanje

zemlja moja samo tlo kojim raspršen lutam

vjeran sigurnom glasu što prošao je svijetom

u staro doba dok kleli smo ko djeca

(Telegram)

VELIK JE INTERES ZA I-OV FOND

Velik je interes za I-ov fond,

uplaćuju ga žene, starci, djeca,

žgadija koja rastuženo jeca

plešući ringe raja tout-en-rond.

Zbog sličnih misli prognan je na Pont

razbludni Ovid što je vrijeđo Žreca

Augusta koji se igrao ma sveca

a svaki Latin bio mu James Bond.

Uplatili svi, ma platio baš svatko:

glavom, čašću, plaćom, sve u sudnici

u kojoj tuži Gog, Demagog sudi.

On sa svog visa svima rad bi natko

luđačku košulju; a u ludnici

izbezumljeni trunu zadnji ljudi.

SAMOUPRAVNI DOGOVOR U SEDMICI FF-a

Trista je duša ušlo u dvoranu,

plješivih, bujnih, onih sličnih strnu,

sve ih je više, i još dalje grnu

uz šum i krik i buku neprestanu.

Istodobno, u istome se stanu

stekli šišmiši, noć noseći crnu

i Mračnog Znanja svakom kličuć zrnu

što zobnuše ga kao svetu manu.

Al nakon čůta važnog izvještaja,

dvozbora nakon šišmiša i ljudi

te rasprave bez konca i bez kraja,

razbježala se vertebratska raja

a Duh se, zblenut, čudnim čudom čudi

što praznim dvorom još odzvanja graja.

LJETOVANJE U RODNOMU KRAJU

BG BG BG TU BG BG KG LJ

BG BG TG SU KG TG ZG NI

KP SA RP SA KP SA PR SA

SK SK SK BU SK SK KC BU

KG LJ MO MO SK NI SK ŠT

BG BG BG TU KG NG PR DO

BČ VR VR SO KG VR UR OH

KR PR SM ŠI LJ LJ MB KP

LJ LJ MB KP CS PL CS PL

F H F BG CS CS CS VŽ

BG BG BG TU BG BG KG NI

BG BG BG (cr) BG BG BG BG

MCMLXXIV

U klupe sjeli sjajni diskutanti,

prostrli spise, akte i statute

gdje zbore stvari a gdje ljudi šute;

tužna li žića jadnom stamać anti.

Jer nekako smo vazda bili anti

pod udarcima silne s(h)udbe ljute,

pred rutavcima koji bistro mute

a tašto vele: nismo simulanti.

U krizi duha, krizi Fakulteta

autogestičkomu sve smo bliži Raju

i glupanima sve vidljivija meta.

Pa odajmo se, druzi, plačnom vaju

što trajati će duga pusta ljeta

a Fiškal revno guliti domaju.

KASNE PJESME

NE VIDIM JASNO, SPAZIH ZVJEZDAN SJAJ

Odviše nepouzdane te krušne oči

za gibanje zvijezda, za kruženje sunčanih

središta i oboda s aurama.

Tko me to poslao u pustinju bez sna?

I spleo mrežu ponad očiju,

i kiselu razlistao kišu oko srca?

Bit će to onaj kralj muljavih voda,

znakodavac šifara sa svilenih mahrama,

dosjetkaš, vrač. Nepouzdane dakle oči.

Ali dok s rodnog otoka, u blizini grobišta

mutno motrim ponoćnu jasnoću

– a tamna mi modrina veli: Bluno,

pa zar zbilja ne vjeruješ u me? –

u obzoru mi znamen, Siriusov Križ.

A Veliki Medvjed u kolima zvonoglasne bajke

vuče me na stražnjem sjedalu,

s njega mogu štapom staklene zebnje

dotaknuti uporište, Sjevernjaču sjajnu.

Vidno se polje okreće, začas prođe godina,

njezini mjeseci i dani,

sve protočno slije se u jedan hip.

Grozdovi mladih zvijezda raspršili se

iz pradavne crnine, i sad su eto tu.

Razasute iz milijunskih okretaja

svekolike harmonije, skrutnute ko sjajni hip,

prije no se vrate u iskonsku tminu,

a nju nikom nije moguće iskazati.

KAO GRAŠAK

Prihvati svoje vrijeme, ono je već tu.

U svijetu, i tu mu je bivstvo:

doba rasta i zelenila,

doba zrela sjaja,

doba uvehnuća, sivila.

Kao grašak što se, zelen,

oblikuje u presvježe kuglice

da bi potom, dugim zrenjem, opor, tvrd,

napustio truhlu mahunu.

Potom, sveti prah.

SVE JE U VELIKOM SLOVU

Ne gubi vrijeme, Vrijeme je.

Neka mi tiha žalost veli

kako je već davno prošlo podne.

A i suton, opet se

produljuju sjene.

Jedna me, sve vitkija, bljeđa,

poziva da joj se pridružim.

Bit će, veli, posve bijela.

Ne gubi vrijeme. Vrijeme je.

Na rahloj zemlji

homo si viator,

Velikom Slovu

krhki gost.

SJEĆANJE NA BOSUT

Diljem baruštine svijeta

posijani nježni lopoči.

Dašak i bjelina

ponad tamnih zebnih voda.

Pomisao: koračati

s jednog pa na onaj drugi.

I tako u beskraj

put prozirne vedrine.

VRIJEME PIJESAK, VRIJEME LED

Da, dok koračam pločnikom,

i prirodom po zelenoj travi, hodam to vrijeme.

I kada se sjećam mrtvih,

a zamišljam još nerođene,

uvijek je to vrijeme.

I kada usmjeravam pogled

u Danteove a na kraju zvijezde,

opet je to vrijeme.

Vrijeme se spušta u moje sjećanje,

zapleće u žbice kotača čovječanstva,

raspoređuje te svemirske putanje.

I obratno, ali za svaku sferu

vlastitom promišlju

i vlastitom okrutnošću.

Uzvisuje li prema Višnjemu,

unizuje li prema Bližnjemu,

ili prema mojoj, i svačijoj,

ljudskoj pustinji?

Vrijeme pijesak, vrijeme led.

Silovito rasprsnuće i zakonit red.

SUSRET SA SVETIM OCEM

Dahnuo je moje ime.

Bio je to srh, svilen žuto-bijeli šapat: Ante!

Pa se potom vratio

u ishodišni njegov dah.

I sad lebdi kao duša

uznesena u sve duše svijeta,

nimalo jedinstvena, mnoštvena u magli,

te se, duša, umivena dvjema potočnicama

razasula diljem svega Božjega.

(4. listopada 1998.)

PISANO POSLIJE LJETOVANJA 2008.

(dakle neobjavljeno)

ZVIJEZDA BESKRAJNICA

Imala je zagonetan smiješak,

i nije bila od ovoga svijeta.

Prolazeći pored mene uznosita, ravna,

samo bi krajičkom oka davala naslutiti

da me nekako zamjećuje.

A ničega tu nije bilo osim samoće,

beskrajne samoće.

Odjevena, da, u crn velurni plašt.

Danas on odiše rijetkošću.

Nije joj po zadnjoj modi brušen smrtni broš.

U predjelu je njezina nepostojećeg srca.

Evo ti ga na dar, začuh šapat šutljivih usta.

I zablistala je, trak sa neba, prečudesan znak:

treperava, prisna Beskrajnica zvijezda.

IZNENADAN, A IZVJESTAN DOLAZAK

Bio je tu svakog dana.

Svakoga dana bio je tu.

Naišao bi, odložio šešir,

nakašljao se, i polako za sobom

zaklopio vrata.

Iskašljavam truhle svoje česti,

staničnu paučinu, odumrle niti.

Gle snježne raskoši, gle šumnih pahulja

i osunčano pramaljeće puno žutilovke!

Otvara se prozor u obilan svijet.

U njemu ničega jednoznačna,

leptir se igra svojim pretvorbama:

pusta zemlja prepuna života.

Ona je tu! Ad sum i ja, reče Adam Abraham.

U jeziku Faustovu muškoga je roda:

stvoritelj, ne rasapnica, i nipošto nekakva

zaplakana pregusta crnina.

Jednostavno, slika kosca.

(Današnji trimmer-driver u zelenoj odori

nije nimalo nalik na njegovu

očitu i gustu vladavinu.)

Svakako, pomoćnik je Vječnom Bogu.

KIŠA U MÜNCHENU

U Münchenu se kiša

rasula u jesenasto slavlje!

Je li to vezi s galaksijama

koje su se polako

kao u skladnoj pretvorbi

– in revolutionibus orbium coelestium –

kretale oko mog dišnog uređaja?