Put u tišinu

ŽELJA

Ako me već kojim čudom kanite darivati

poklonite mi krhki brod

da oplovim sve luke uspomena

prije no što brodar dođe u crnome ruhu

te me u zaborav povede

s dukatom u ustima od suncokreta

tamo gdje je lumin ugašen za svagda

i gdje na pragu nitko nikog ne dočekuje.

UGRIZ

Ako već odlučite nekog ugristi za srce

učinite to tako da i vi osjetite bol

kako biste spoznali težinu vlastite zloće.

Moguće je da za sve to postoji opravdanje

ali tko će suditi o našim pogreškama.

Pamtimo svijet po neredu stvari i događaja

zaboravljajući da smo baš u svemu bili prethodnici

ili jednostavno oni koji su slijedili prokletstvo svojih učitelja.

Naviru slike Stančićeva Varaždina

i mog

ako me nije potpuno zaboravio

Podbresta u Međimurju

u kojem krave umilno muču snagom trublji Jerihona.

Kada se pak muka od sjećanja napokon uspne do grla

pregrizite vlastito srce tako da se bol ne čuje

dok bude prolazila kroza stisnute zube

i padala po stolu poput rasutih bisera.

SANJAJUĆI ANĐELA

Moguće je da mi se događaju čuda.

More dolazi do mog praga

s elementarnom pomutnjom u mom umu

koji je u paničnom bijegu jedino uspio spasiti sliku anđela

ovješenu iznad kreveta usnulih dječaka.

Gdje je to djetinjstvo ako nije upravo u strahu

da se jednog dana probudimo kao starci

uplašeni od skorog umiranja.

A taj anđeo, moja jedina mogućnost da se spasim

ostao je visjeti na čavlu

iznad kreveta u kojem više nikada neću sklopiti oči.

SAN

Sanjam kako mi Drava ispire srce

taloži srebro u skrivene komore

od kojeg u potaji kujem lance

koji će i nakon mene zvoniti u mojim pjesmama

a kad zatamne okna vaših sjećanja

moj put bit će konačno završen.

PUT U TIŠINU

Od ovog sam svijeta sve dalje

dvije suprotne galaktike

svatko sa svojom putanjom pada i uspona

kretanja u nepoznato

sve do nepredvidivoga praska

koji će najaviti rađanje iz naših obostranih umiranja.

Putujem sve dalje i od samog sebe

kao da se gubim

kao da sam zamagljena točka zemljovida

uspinjem se prema Onom gore

koji će me dočekati pitanjem

a ja neću znati odgovora.

U što smo sve trošili dragocjenost vremena

rasipali bogatstva mladenačkim neoprezom

sada kada nam ne manjka mudrosti

ponestaje hrabrosti da se dočeka tišina.

Njišemo se poput sasušenih travki

vjetar nam kroza kosti rašiva konce

kojim držimo na okupu ovo malo preostalog sebe

nevoljko se osvrćemo preko zgurenih ramena

iza sječe naših šuma preostaje samo krčevina.

Hrđaju lanci kojima smo okovani

i kad posljednja karika u njima pukne

ipak ću se vinut u tišinu.

POSLJEDNJE HVALA

Zamišljam smrt kao tvoju ruku

koja me kroz šumu crne cedrovine vodi

do jezera plava

koje se nakon preobilna plača prelijeva preko rubova

na čijem dnu među poleglim algama

dijete nalik anđelu spava.

Vodiš me kroz nasade ljiljana

od kojih se duša bijeli

pa dvojim hoću li još moći

zadnji put sklopiti ruke

izgovoriti molitvu namijenjenu tebi.

A riječi i dalje bole kao što boli svaka rana

kada je otvaraš kao vrata najmilijem gostu

ne brini - ja sam na odlasku

i još samo da ti odmahnem rukom

i procijedim kroz zube posljednje hvala.

PJEVATI

Zapjevaj ponekad onako kao sebi za dušu

kada te sjećanja obaraju s nogu

te u tom vrtlogu poput pijane zemlje

teturaš u prošlost

od koje su preostale samo sjene.

I ponekad kada se jutrima budiš

uznemiren veseljem vrabaca na balkonu

(eto, ja opet o vrapcima)

dragosti koja me u stvarnost vraća

kada zaigrani u prašini ceste

sanjamo putovanja u ničiju zemlju.

Zapjevaj ponekad i kada ti se srce grči

kada su ti neminovno odbrojani sati

ne možeš očekivati da će život trajati vječno

barem dok netko gore u visini

ne odluči da će i tvoj sat zauvijek stati.

PEPEO IZA TEBE

Kada odlučiš spaliti sve iza sebe

barem ostavi nekoga tko će razgrnuti pepeo.

Nikoga ne zanima prošlost do te mjere

da bi zatajio svoj sićušan dio

a on je obilan onoliko koliko je prostrano tvoje zgarište.

OSTACI OD LJUDI

Ostaci od ljudi opustošeni u svojim vrijednostima

izgubljeni u pogrešnoj potrazi

još uvijek sanjaju

jer im je vrijeme sklopilo oči.

Ako ih ikada otvore

hoće li prepoznati svoju djecu

kojoj su ostavili prazne škrinje

da nad njima nariču.

A tako smo smjerno sklapali ruke u molitvu

vjerujući da nas zavjeti otaca ne mogu izdati.

Nezasitni gramzivci osiromašenog vremena

ponesite u svoja opaka carstva patvorine

koje ste dodvorbama namrijeli

ali meni, meni ostavite ovo malo nedužnih riječi

da bih se i ja pred Bogom imao čime braniti.

NIKADA

Nikada, baš nikada nisam imao potrebu

bilo što reći u svoju korist.

I kad bih pokušao

bilo bi to toliko jadno i neuvjerljivo

da nitko ne bi povjerovao u ono zbog čega se branim.

Jer mene ionako nema ni na kojim popisima

otuda i sva moja nevjerica

grijeh koji su prešutjeli i oni

koji su se u odanost zaklinjali

pa sad oprost traže koji im ja ne mogu dati.

Da su se pak malo više potrudili oko mojih riječi

koje bi me napokon mogle optužiti

noćas bismo spokojno promatrali nebo

koje se po nama kroza san sa zvijezdama ruši.

NEMIR

U meni se taloži nemir, nalazi svoje stanište

poput biljke koju u širokim krugovima zaobilaze berači

navikli na izazove, znatiželju koju ne žele uludo trošiti

posegnuti za njom u strahu od otrova

čijeg se razora nitko do ovih dana nije spasio.

Ja koji sam bio nesmotren u svojim skitnjama

tako divno podnosim gorčinu njezina korijenja

te mi se često pričinja da mi stvarnost

oslikana poput kineske lepeze

prilazi s neuvjerljivim obećanjima

te me obuzima tjeskoba

dok promatram kako ljubav pored mene prolazi

ona koja je do jučer još i mojom bila.

Ruke su mi prazne, o srcu nije uputno govoriti

i peče me ta praznina s kojom sam svikao živjeti

kao jedinom dobrotom od svih blaga što su mi preostala.

MRTVA ŠUMA

Napokon pada blagoslovljena kiša po stablima

koja smo još jučer odlučili poput mrtvaca izvući iz sretne šume

i nakon što smo se ponadali da još postoje dobri drvosječe

i dalje nepromišljeno sijevamo sjekirama

uskraćujući tako i sebi nasušno disanje.

Pluća otežala od soli, dima i olova

tek nečujan uzdah svijetu upućuju.

Zar je čudno ako s ruba pješčanog otoka šumu sanjam

koju ste odlučili ubiti.

Kako napokon uvjeriti one koji su u nas polagali nade

da smo upravo zbog njih činili zločine

da i ne spominjem moju Anu koja toliko voli vjetar

koji ste joj zauvijek srušili s granama.

MOLITVA ZA SREĆU

Kada ti se niz obraz sruši topla kiša

tek da se isprazni prostor prekomjerne nježnosti

shvatiš nakon kratkog trzaja lica, grča u grudima

da ti netko sklonjen među zvijezdama poručuje:

ostavljen si na ovom škrtom prostoru zemlje

osuđen na praštanje.

I odjednom sve ti se učini mogućim, štoviše

i tvoja strpljivost poprima oblik svakodnevne molitve

kojom veličaš želju da se ljudima dogodi sreća.

MOGUĆI RAJ

Preostaje da nakon svih ratova skupimo ostatke pepela i kostiju

u srce negvama od zlata

okujemo sve što je ostalo od mita o kralju

koji nas je doveo do ovih obala

s kojih još i danas vapimo u nebo

vjerujući da smo zaslužili više

od ovog lažnog raja na zemlji.

Pa ako i budemo u mogućem raju

hoćemo li pjevati istim zanosom

kao što smo hulili zemljom bez ikakva razloga.

Za nešto se valja izboriti

govorili bi nestori iz razorenih gradova

ali danas

kada su u nama srušena i posljednja zdanja vjere

i mudrost je pala s posljednjim kamenom.

KAD RANJAVAŠ ZEMLJU

Dodiruješ li zemlju

alatkom bilo kojom - rukom

budi nježan u ranjavanju

kao da kopaš vlastiti grob.

I on naposljetku

prema svim zakonima graditelja

mora imati svoju prostranost.

U tome je prednost sipke zemlje

premda diše i dušu ima

te je ni po težini nećeš osjećati

kada je budu s nemarom bacali u tvoju raku.

I nakon svih nedoumica, nesporazuma

ti sveudilj propituješ o svrsi slobode

koju ćeš, dok se uzajamno razgrađujete,

spoznati tek u času umiranja.

ANINO PUTOVANJE

Vlak kreće prema putnom redu

moja Ana zebe na peronu

očekujući pogrešku u rasporedu

jer ona bi prema svemu

najradije odgodila putovanje

ali vlak je neumoljiv – točan

čeka svoju žrtvu

i biva da su mrska putovanja

predodređena gubitnicima

no ona želi pobijediti

kao one noći

kada je poput topla daška

ulazila u moje srce.