Poveznice Vidrićeve pjesme Adieu s Pjesnikovim oproštajem Janka Tombora

Uvod: Tko je Janko Tombor?

»U našoj književnoj povijesti ima sila stvari neobjašnjenih i neproučenih. Kod nas se vrlo teško pišu sustavne literarne historije samo poradi toga, što za većinu viđenih literata uobće nema nikakvih monografija. Kod velikih naroda svršava se ovaj posao mnogo lakše. Svaka ugledna književna ličnost doživljava po nekoliko specijalnih studija, koje stoje na razpoloženju konačnog historika...«, pisao je u svom članku Zaboravljeni književnici Nikola Andrić. On je i najzaslužniji što se danas, na početku XXI. st., uopće spominje Janko Tombor.

Janko Tombor (rođen u Žilini, Slovačka, 7. siječnja 1825., a umro je 30. siječnja 1911. u Đakovu.) hrvatski je književnik slovačkog podrijetla, poznat i priznat u vrijeme hrvatskoga književnog romantizma (napose pedesetih i šezdesetih godina XIX. stoljeća), a potom zaboravljen i do danas nedovoljno (pro)čitan. U vrijeme apsolutizma bio je Tombor jedan od čitanijih hrvatskih književnika, nagrađen i Nevenovom nagradom, da bi se potom okrenuo pastoralnom i političkom radu, a kao književnik polako pao u zaborav.

Spomenuti Nikola Andrić istražujući književno stvaralaštvo u vrijeme apsolutizma (a čini to u vrijeme Moderne, baš negdje u doba kada je Vidrić na vrhuncu stvaralačkih snaga) saznaje, na svoje veliko iznenađenje, kako je Janko Tombor još živ. U člancima objavljenima u časopisima Hrvatska, Narodnim novinama, a potom i u knjižici Pod apsolutizmom zaključuje kako do njegovog teksta o Tomboru »niti jedan naš literarno-historijski pregled ne spominje ni jedne živopisne riječi«. Andrić je i posjetio Janka Tombora u Đakovu, s njime razgovarao, a čak se bavio mišlju (na prijedlog samog Tombora) da objavi njegova sabrana djela. To se nije ostvarilo, što je velika šteta, jer je Nikola Andrić možda i ponajbolji urednik u povijesti hrvatske književnosti, tako da tek 2008. godine započinjem s tiskanjem Tomborovih sabranih djela, 102 godine nakon Andrićevih najava. Andrić je 1906. u časopisu Hrvatska tiskao i dvije Tomborove pjesme koje je ovaj sam poslao iz Đakova, što su i posljednji Tomborovi književni tekstovi uopće objavljeni, a jedna od tih pjesama upravo je i središnja tema ovoga rada.

Nakon Andrićeva istraživanja o Tomborovom književnom radu od 1906. do danas objavljeno je dosta tekstova, ali uglavnom kraćih i utemeljenih na Andrićevom radu. Tombora spominju u većini povijesti hrvatske književnosti, enciklopedijima ili raznim pregledima književnog stvaranja na području Slavonije i Baranje, a uvršten je i u Grlovićevu knjigu Znameniti i zaslužni Hrvati. O Tomboru su pisali, među ostalima, i Antun Barac, Jakša Ravlić, Dionizije Švagelj, Mato Šimundić, Stanislav Marijanović, Luka Marijanović, Helena Sablić Tomić, Goran Rem, Nevenka Nekić, Kruno Boras i drugi. Međutim, kako to zaključuje Luka Marijanović, »Tomborove pripovijetke i pjesme nikada nisu pretiskane u posebnim knjigama«. U knjizi San, sabrane pjesme sakupljene su i objavljene Tomborove pjesme objelodanjivane u rasponu od 1850. (Na veliku Gospoju) do 1906. (Pjesnikov oproštaj), iako je potonja, prema Andrićevoj tvrdnji, nastala 1862.

Neke Tomborove pjesme i ulomci pripovijedaka objavljivani su i nakon autorove smrti. Primjerice, u biblioteci Pet stoljeća hrvatske književnosti, u knjizi Hrvatski narodni preporod II. objavljene su pjesme San, Ružin san i ulomak pripovijetke Odmetnik. U Đakovačkoj čitanci objavljena je pjesma San. U časopisu Diacovensia objavljene su dvije pjesme Otče naš i Pjesnikov oproštaj...

Janko Tombor, ipak, nije uvršten u značajnu knjigu akademika Dubravka Jelčića Hrvatski književni romantizam, između 54 autora, što mu zamjera u Vijencu i dr. Vinko Brešić: »Zato se, međutim, s obzirom na operativni pojam našega romantizma, u izboru osjeća ozbiljan nedostatak autora poput Janka — i Jurkovića i Tombora, Josipa Freudenreicha, Adolfa Vebera Tkalčevića i Franje Markovića itd. — ma koliko ih autorova koncepcija u osnovi podrazumijevala«.

Šesnaest poznatih pjesama Janka Tombora

Za vjerovati je kako je u knjizi San sakupljen ukupan pjesnički opus Janka Tombora, iako je opsegom zapravo nevelik – 16 pjesma, ako Savske piesni promatramo pojedinačno kao tri pjesme (riječ je o jednoj pjesmi iz tri dijela ili pak o tri pjesme sastavljene od po četiri katrene, označene u naslovu rimskim brojevima objedinjene naslovom Savske piesni). U prilog tvrdnji da će se teško pronaći Tomborova nova i neobjavljena pjesma služe mi podaci koje sam našao kod tri autora koji su najpotpunije istraživali Tomborov opus i to u razmaku od punih stotinjak godina.

Nikola Andrić tako spominje kako mu je Tombor poslao da tiska »dvije posljednje njegove pjesme«, i to ako ovaj misli »da ih je vriedno u kom vam pristupnom časopisu priopćiti«. Tombor mu je objasnio kako je ove dvije pjesme »slučajno našao«, a »spjevao ih 1860., odnosno 1862.« Ako znamo da je zadnji put prije toga pjesmu objavio 1869., znači da, ili kasnije nije uopće pisao pjesme, ili napisane nije smatrao vrijednim objavljivanja.

Mato Šimundić u radu objavljenom 1982. smatra popis pjesma što ga je objavio 1967. Dionizije Švagelj konačnim. Istražio je, među ostalim, arhiv Đakovačke i Srijemske biskupije i arhiv župe u Piškorevcima, u kojoj je Tombor najduže služio, ali nije pronašao nepoznatih rukopisa ili neobjavljenih pjesama.

Mato Šimundić razloge zaborava Tomborova kao pisca vidi u Augustu Šenoi, čija je pojava »potisnula svoje prethodnike«, ali i zbog činjenice što ovaj pripada među pjesnike »izgubljene zbog svoje osrednjosti i epigonstva«. Čini se da novija čitanja mijenjaju ove ocjene kod dijela književnika koje Šimundić (a i hrvatska književna povijest) spominje kao »osrednje«. Primjerice, Goran Rem i Helena Sablić Tomić u dobroj su mjeri nanovo pročitali i revalorizirali stvaralaštvo Jurja Tordinca, koji je uvršten i u Stamaćevu Antologiju hrvatskog pjesništva, a lako je moguće da bi ozbiljnije iščitavanje nekoga od »osrednjih epigona« možda dovelo do sličnog rezultata.

Kruno Boras, u svom diplomskom radu, kasnije objavljenom i u časopisu Diacovensia, uglavnom ne donosi novih saznanja o Tomboru, izuzev jedne kod Švagelja nepopisane pjesme Bog, objavljene u Katoličkom listu 1854., ali tu pjesmu spomenje Grlović u bilješci o Tomboru u Znamenitim i zaslužnim Hrvatima. Opća je ocjena hrvatskih književnih povjesničara da je Tombor bolji pripovjedač nego pjesnik. Tvrdi to primjerice Jakša Ravlić u Pet stoljeća hrvatske književnosti: »Pjesme Tomborove odlikuju se zanimljivim idejama, ali kao umjetnine ne dižu se visoko. Za njega, a i za hrvatsku književnost, mnogo su važnije njegove historijske pripovijesti...«

Julijana Matanović u Hrvatskom književnom leksikonu potpisuje bilješku o Tomboru. I ona se slaže s Ravlićem u ocjeni Tomborova pjesništva: »Autorova zanesenost ilirskim nastojanjima prepoznaje se i u njegovom pjesništvu, koje se odlikuje zanimljivim idejama, nadasve pastoralnim ugođajima (Zora, Ružin san), ali skromnom književnom vrijednošću. T. je mnogo uspješniji kao pripovjedač«.

Čitajući pozorno Tomborove pjesme i njegove historijske pripovijesti, čini mi se kako navedene ocjene nisu u potpunosti opravdane. U Tomborovim pjesmama puno je iskrenih emocija i uspjelih stihova, a itekako bi se dalo polemizirati o tome jesu li pjesme toliko slabije (i jesu li to uopće?) od pripovijedaka. Zato je ponajprije nužno ponovno pročitati Tomborove tekstove pa vidjeti koliko je, i je li uopće, važan kao pisac. Slažem se s tvrdnjama akademika Stamaća izloženima svojedobno u Vijencu, koje vrijede za mnoge hrvatske pjesnike, pa tako i za Tombora: »Nego, hrvatsku romantičarsku književnost valja danas iznova čitati. Čitati je baš u romantičnom ključu! I dok su tako, čitajući u odnosnom duhovno povijesnom ključu, tijekom zadnjih pol stoljeća postupali povjesnici i kritičari glede ranijih epoha — pa su danas na odnosne načine pročitani i srednjovjekovni i renesansni, maniristički i barokni pisci, da o onima iz Moderne ne govorimo — hrvatski romantičari ostali su u zakutku. Znanstvenici su ih historizirali, posebice glede političke povijesti, ideolozi ismijali, kritičari ne pročitali, profesori na školama preskočili...«

Tombor i Vidrić - različite sudbine

Tombora i Vidrića, kao književnike i kao istaknute osobe u hrvatskom javnom životu, ali i kao ljude, mnogo toga razlikuje. Vidrić je rođen 30. travnja 1875., pedeset godina poslije Tombora (rođen je u Žilini, Slovačka, 7. siječnja 1825.). Iako stariji, Tombor je nadživio Vidrića za dvije godine (Vidrić umire 29. rujna 1909., Tombor 30. siječnja 1911.). Poznavali se nisu, ali je za pretpostaviti kako su poznavali barem fragmente književnog djela ili osnovne biografske podatke jedan o drugome. Andrić 1905. i 1906. osim knjige Pod apsolutizmom objavljuje i nekoliko tekstova o zaboravljenim književnicima koji su bili čitani u zagrebačkim književnim krugovima. Vidrić je pak ne samo mlada književna zvijezda svoga vremena, već bi u današnjem nakaradnom hrvatskom novogovoru vjerojatno bio označen i kao »celebrity« – podrijetlom iz imućne obitelji, šarmantan, sudionik znamenitih demonstracija iz 1895. godine, ljubimac žena, sklon izlascima i burnom životu... (nije slučajno što ga u seriji Olujne tišine igra poznati, i iznimno markantni, hrvatski glumac Goran Višnjić), tako da je o njemu vjerojatno dopro glas i do đakovačkoga književnog kruga, u kojem tih godina Tombor igra iz više razloga samo sporednu ulogu, a glavni akteri lokalne književne scene bili su Svetozar Rittig, Matija Pavić, Milko Cepelić... Poveznica ova dva pjesnika je činjenica da su oba, svaki u svoje vrijeme, u središtu društvenih i književnih zbivanja, kao važni protagonisti mladih književnih naraštaja – Tombor onoga koji popunjava strašnu književnu prazninu apsolutističkih, pedesetih godina XIX. st, a Vidrić u naraštaju mladih modernista s prijelaza XIX. u XX. st. jedan od najvažnijih poetskih glasova.

Vladimir Vidrić je umro mlad 1909. – sa samo 32 godine – u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču, a Tombor je umro 1911. kao starac, u 86. godini života u Đakovu. Vidrić umire na vrhuncu književne slave, Tombor umire zaboravljen. Vidrić i danas slovi kao jedno od najvažnijih hrvatskih pjesničkih imena, dok je Tombor izvan stručnih krugova uglavnom nepoznat. Iako je Vidrić objavio za života samo jednu zbirku pjesama Pjesme (1907.), ta je zbirka pretiskavana više puta, a o njemu su napisani brojni znanstveni radovi i monografije (Nacionalna i sveučilišna knjižnica broji 70 bibliografskih jedinica vezanih uz ime Vladimira Vidrića). Tomborov književni opus ostao je rasut po hrvatskim časopisima, a prva njegova zbirka objavljena je tek 2008. u Đakovu, dakle kao lokalno izdanje, uglavnom nepoznato izvan slavonskih okvira.

Vidrićev život je buran, ispunjen dramatičnim gestama, dok je svećenik Tombor uvijek bio na visini zadatka »narodnoga književnika« kojemu su, osim estetskih, na umu uvijek i nacionalno-preporodni i politički zahtjevi vremena u kojem je stvarao. O tome najbolje govori natpis na spomen-ploči na rodnoj kući Vladimira Vidrića te natpis na grobu Janka Tombora (ovome pjesniku još nije postavljena spomen-ploča u Đakovu): dok kod Vidrića piše samo kako se u toj kući rodio »hrvatski pjesnik« (dakle, sve je time rečeno, ne traba pojašnjavati), na grobu Tomborovom natpis je puno opširniji i smješta ga u političko-književni kontekst: »Kao mladog klerika iz Pešte poslao ga slavni Jan Kollarik u Djakovo gdje se Hrvatskoj za dobe apslutizma odužio krasnim pripovijetkama...«

Vidrić i Tombor pripadaju različitim književnim naraštajima i pristupaju književnosti s različitih pozicija. Svojim burnim životom i posliježivotnom književnom slavom Vidrić više nalikuje na jednog drugog đakovačko-splitskog književnika - Luku Botića (Split, 1830.- Đakovo, 1863.), kratkog životnog vijeka, izrazito romantičarske biografije (lutanja po južnoslavenskim zemljama), s naklonošću za egzotični, islamski svijet, napose za Bosnu, ali i sklon burnom privatnom životu (Nikola Andrić na kraju odlomka u knjizi Pod apsolutizmom ovako zaključuje o Botiću: »Ubio ga je raspojasani život slavonskog prela i kola...«). Luka Botić je svakako u đakovačkim okvirima najpoznatiji književnik, koji ima i veliki spomenik na đakovačkome groblju, spomen-ploču na kući na kojoj je živio, te spomen-knjigu i više članaka o njegovom životu, za razliku od Tombora s kojim je dijelio književnu slavu pedesetih godina XIX. Napominjem: za pripovijetku Hajdukova zaručnica Tombor je dobio 1854. plebiscitom Nevenovih čitatelja nagradu u dukatima, istoga dana kad i Botićevo Pobratimstvo, Bogovićev Vidov-dan na Lobor-gradu i Prijateljice Dragojle Jarnevićeve.

Čini se da dio posthumne književne slave Botić djelomice duguje upravo svom burnom životu, kao i činjenici da je umro mlad, na vrhuncu pjesničke slave, baš kao i Vidrić, dok su Tomboru, a i mnogim drugim »Tomborima«, upravo dugovječnost te neuzbudljiva biografija odmogli, tako da se Andrić 1906. čudi što je Tombor – živ i zdrav. Jedan od razloga Tomborova pada u zaborav je i sukob sa Strossmayerom 70-ih godina XIX. stoljeaća, o čemu podosta saznajemo iz Korespodencije Rački -Strossmayer. Razlozi sukoba nisu bili, naravno, književni već politički, ali se taj odnos nije nikada popravio za Strossmayerova života. Biti u Strossmayerovom Đakovu protiv Strossmayera značilo je dugoročno biti marginaliziran, a Strossmayera je itakako boljelo što je njegov štićenik, rođenjem Slovak, kojega je kao književnika, svećenika i političara promicao, promijenio stranu i pristao uz Strossmayerove oponente.

Književne vrijednosti Vidrića i Tombora, dakle, nisu u istoj ravni. Pa ipak, teško se oteti dojmu da potonji zaslužuje barem malo više poštovanja na »hrvatskom Parnasu«, kako to priželjkuje Nikola Andrić zapisavši kako se Tomborovo mjesto u hrvatskom pjesništvu »ne smije zabašuriti«!

Inače, Janko Tombor tipičan je predstavnik hrvatskoga književnog romantizma, a po svojoj odluci da zamijeni jedan slavenski jezik i jedan kulturni identitet (slovački) hrvatskim, sličan je Slovencu Jakobu Frassu, koji je postao slavnim hrvatskim književnikom Stankom Vrazom. »Hrvatsko pjesništvo od 30-ih do 60-ih godina XIX. st. stvarao je naraštaj dvadesetogodišnjih mladića, obrazovanih višejezično i svestrano, mahom na hrvatskim višim učilištima, ali i u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i gornjoj Italiji...« - piše akademik Ante Stamać. U ovaj se opis savršeno uklapa Tombor: školuje se u Slovačkoj, Mađarskoj i Hrvatskoj, a počinje objavljivati kao mladić s nešto više od dvadeset godina.

Prva je Tomborova pjesma tiskana u hrvatskim časopisima Na Veliku Gospoju, objelodanjena 10. kolovoza 1850. u 32. broju Katoličkog lista zagrebačkog. Autor se potpisuje kao »Ivan Kerstitelj Tombor, žup. pomoćnik verbički«. Kasnije se najčešće potpisuje kao Janko Tombor, J. K. Tombor ili ponekad kao J. Kr. T. Posljednje dvije pjesme (Pred njenom slikom, Pjesnikov oproštaj) su, kako sam već spomenuo, objavljene u časopisu Hrvatska 1906., ali ih autor sam datira u 1860. odnosno 1862. Najstarija Tomborova napisana i objavljena pjesma bila bi Otče naš, koju objavljuje u Zatočniku 1869., a iduće godine pretiskava je i Narodni list. Dakle, pjesme Tombor objavljuje u rasponu od punih 56 godina, ali ih piše oko dva desetljeća. Naravno, ostaje pitanje je li zaista Pjesnikov oproštaj nastao baš kada to veli Tombor ili je ta pjesma nastala potkraj života, a ovaj je iz nekih svojih razloga možda datirao u razdoblje dok je još redovito pisao ili objavljivao pjesme? Budući da su pjesnici hrvatskog romantizma bili »više ili manje u dosluhu ili dodiru s političkim programima, koji su se ticali prvenstveno sudbine vlastite domovine u povijesnim gibanjima tih vremena, takvo ih zalaganje svrstava i među djelatnike svekolikog slavenskog svijeta tih desetljeća pa je na tom temelju stvoren i naziv aktivni romantizam, primjenjiv na sve zapadno slavenske kulture«, tvrdi akademik Stamać. A kao glavne teme hrvatskog romantičnog pjesništva Stamać izdvaja »upojedinjene probleme... duhovnopovijesnih i filozofskih struja«: »čovjek i beskraj, mistika prirode, nesputana individualna sloboda ili smrt, (ne)mogućnost idealne ljubavi, nespoznatljivi putovi Božji, smisao borbe za narodni opstanak, potonuće u idealiziranoj prošlosti«.

Pjesnikov oproštaj / Adieu

Vratimo se temeljnoj tezi ovoga članka, uvjerenju autora da unatoč pripadnosti različitim stilskim formacijama i različitim književnim naraštajima te končano vrlo različitoj recepciji ova dva pjesnika – ove dvije pjesme imaju puno toga zajedničkog. Objavljene su u gotovo isto vrijeme - Tomborova 1906., a Vidrićeva 1907.; makar je Tombor tvrdio Andriću kako je pjesma nastala još 1862., teško se oteti dojmu da nije starac slučajno baš tu pjesmu i baš s takvom tematikom i raspoloženjem objavio nekoliko godina prije smrti, kao umirovljeni župnik, tako da je u najmanju ruku na njoj morao raditi prije objavljivanja ako ne i više od toga. Evo cjelovitih tekstova tih pjesama:

Vladimir Vidrić: ADIEU

O moja je leđa lagano

Kucnula mandolina

I moj se kaput raskrio.

Purpurna pomrčina

Moje je vjeđe prekrila

Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula

Koja pjesmice sklada,

Svijetlu je suzu utrla

Što mi sa zjena pada.

- Tako silazim, gospojo,

Stubama tvojega grada.

Janko Tombor: PJESNIKOV OPROŠTAJ

Sa cvjetnih brežuljaka

Pun sladke boli vas,

Trepti na krilih zraka

Posljednji pievca glas.

I taj glas svoj mogući

Nad zviezde doma svog,

Uzdiže svladajući

Nebeskih sfera slog.

S bogom vi, djeve krasne,

Muževa snažnih broj,

S bogom vi, zviezde jasne

S bogom mi, rode moj...

S bogom, grade dražestni,

Za ljubav hvala ti:

Tvoj će u mojih pjesnih

Spomen viek ostati.

Na zlatnoj pievca liri

Sja biser suzica,

Na nj iz oblačka viri

Čarobna zvjezdica:

Trepteć u svjetlu svomu

Povratka, zviezdo, mog!

Ah, šaptaj rodu momu,

Sjećaj se pievca svog!

U obje pjesme lirski subjekt zauzima istu poziciju: tema obje ove pjesme je oproštaj, odnosno pjesnikov oproštaj, ponajprije s pisanjem, ali i sa životom.

Pjesnikov oproštaj je posljednjaq objavljena Tomborova pjesma i možemo je doživljavati kao oproštaj s pjesničkim stvaralaštvom i životom. Nikola Andrić je izrazito lijepo ocijenio ovu pjesmu: »O sjećat će se naš narod Tombora i kao ‘pievca’ i kao pisca koji je u najcrnjim danima naše političke potištenosti došao k nama iz Slovačke, da se skupa s prvim našim talentima bori za održanje naše narodne svijesti. Ova pjesma ima i danas prikrivenu važnost i toplotu, ako se subsumira da se njom ne oprašta samo pjesnik od pjevanja, nego i starac od zemskoga živovanja. S Bogom grade dražesni (Hrvatska koja ga je primila kao siroče pod svoje okrilje), za ljubav hvala ti! Ne, Janko, nemaš ti nama što zahvaljivati već mi tebi...«, zaključuje Andrić.

Pjesma Adieu se lako također može nazvati i »pjesnikovim oproštajem«, poglavito kada znamo da je Adieu objavljena je u jedinoj za života objavljenoj knjizi Pjesme (1907), na posljednjem mjestu u zbirci, tako da poprima funkciju oproštaja ne samo sa čitateljima te zbirke, već i sa samim životom autorovim. Različita su tumačenja ove iznimne, melodične i višeznačne pjesme. Tajanstveni titraji Adieua potakli su i Antuna Barca i Antuna Šoljana, pa i Milivoja Solara, da nam ponude tumačenje o kojoj je vrsti rastanka riječ. Je li to oproštaj od »svijesti i života«, kao što kaže Barac ili pak »mistični znak koji ne možemo očitati«, što tvrdi Šoljan uz naznaku da je to možda ipak oproštaj od života, ili pak susret s »boginjom pjesništva«, jer koji se doista predaje umjetnosti »mora i silaziti u podzemlje svijeta i života odakle sve izvire i na čemu se sve temelji«, kako naznačuje Solar?!

Obje pjesme dijele neke zajedničke motive. Primjerice, »pozornica« za obje pjesme je noć. Kod Vidrića je njegove vjeđe pokrila »purpurna pomrčina«. Tombor opraštajući se pjeva: »S bogom vi, zviezde jasne...« ili »Na nj iz oblačka viri/ Čarobna zvjezdica«. Zatim motiv grada: Vidrić silazi »...Stubama tvojega grada.«, dok Tombor pjeva: »S bogom, grade dražestni«... Ili, motiv suza: kod Vidrića »Svijetlu je suzu utrla/ Što mi sa zjena pada...«, a kod Tombora: »Na zlatnoj pievca liri/ Sja biser suzica...« Nadalje, motiv gospe/djeva: kod Vidrića: »Tako silazim, gospojo...«, kod Tombora: »S bogom vi, djeve krasne...« Napokon, motiv glazbala kao pjesnikova oruđa: kod Tombora je to konvencionalna pjesnikova lira, dok je to kod Vidrića senzualna, trubadurska mandolina.

Ipak, ono što najviše povezuje ove pjesme je ugođaj, prožet tugom, nostalgijom, melankolijom. Vidrić silazi niza stube grada, poput kakvoga srednjovjekovnog trubadura, ganut, suzan, svjestan prolaznosti ljepote svijeta u kojem je živio punim plućima, svjestan prolaznosti vlastita života. I baš zato je duboko tužan. Kod Tombora, baš kao i u drugim njegovim pjesmama puno je pitanja, pa i osjećaja promašenosti. Tako su pjesme Na moru i San prepune upitnika i neke gorke tuge, upitanosti o promašenosti života, preispitivanje teških odluka da ostavi Slovačku i postane hrvatskim pjesnikom. Pomalo podsjeća u njima na Stanka Vraza i njegovu pjesmu Ždral putuje k toplom jugu, u kojoj pjesnički velikan na koncu života vidi kao plodove svoga rada samo »gorko voće, bol i suze«.

Čemu mi se u snu plahom javlja

Tvoja slika, krasna vilo moja?

Čemu lěp svoj zavičaj ostavlja

Samo u snu nježna đula tvoja?

U snu plahom čemu njedra trudna,

Vilo, traviš, kad me běžiš budna?!

(San)

Ili:

Daleko kao mog dětinstva

Preživljeni krasni raj,

Kojeg nikad neogorči

Zloban svět ni njegov vaj.

Neima vesla mojoj ladji,

Zvězde mi je nestalo,

Koje nježno světlo jednoć

Milost na me sipalo...

(Na moru)

Tombor priželjkuje ono što Vidrić zna ili bar sluti: da ga pamte nakon života, on moli zvijezde da šapću rodu: »Sjećaj se pievca svog!«, koristeći u zadnjem stihu čak i imperativ. U obje pjesme osjeća se »sladka bol«, kako ju naziva Tombor, teško objašnjiva i rastumačiva »slatka tuga«, ganutost zbog oproštaja s gradom, svijetom, rodom, gospama i djevama i muževima snažnim, sa zvijezdama i oblacima, s mandolinama i lirama, s pjesmama i čitateljima... Pokazuju ova dva pjesnika kako ni dobne ni stilske razlike u konačnici ne mogu prebrisati ono što odlikuje dobru poeziju. Kada Tombor više ne osjeća potrebu da bude pjesnik buditelj i preporoditelj, kada s tugom gleda na prošle dana i sjetno razmišlja o neumitnoj smrti nadajući se da neće biti zaboravljen, tada se približava romantičnoj i iznimnoj pjesničkoj osobnosti Vladmira Vidrića, a mi čitatelji osluškujemo ono ujevićevsko »pobratimstvo lica u svemiru«.

Ovaj rad se zapravo nije previše bavio Vidrićem, jer su mnogi pozvaniji od pisca ovih redaka objavili izuzetne radovi i monografije o ovom pjesničkom velikanu. A osim velikana postoji, kako je napisao često spominjani Antun Barac, i »veličina malenih«, književnika koji u svoje vrijeme igraju važnu ulogu na literararnoj sceni i kakvi su iznimno potrebni svakoj književnosti. Janko Tombor je jedan od takvih: nikada neće dostići status Matoša, Vidrića ili Ujevića, ali svakako ima svoje mjesto i zasluge, posebice za prinos koji daje u doba apsolutizma, kada s nekoliko književnih sudrugova praktično predstavlja cjelokupnu hrvatsku književnost. Valja stoga s razumijevanjem i simpatijama pogledati na » liru« ovoga »našega pievca«, baš kao što sa simpatijama gledamo na »mandolinu« čudesnog Vidrića.