Pogled i ništa drugo

* * *

Neobična sam znanja stekao jer te ljubim,

naučio sam gubit dio po dio svijeta

potpuno nepotreban za život moje duše,

meni si iznenada pomogla da se sruše

s vlasti sve riječi koje značenjem svojim grubim

posijeku cestu ispod krilatih mojih peta.

Naučio sam biti težak i biti lagan,

shvaćati važnost bruja pčela i šutnju stvari

i biti savršeno ravnodušan kad nešto

odlučuju o meni, presložen vrlo vješto

sada sam, neki novi čovjek i neki stari,

sam sebi neprijatelj i prijatelj i dragan,

ljudožderima slatkog osmijeha vrlo sladak.

* * *

Na više jezika se prevesti može šutnja,

zapravo sveopća je ona i služi mnogim,

i prilagodljiva je zaista, kamen nije

njen sugovornik, kamen kriči, a kad ga lutnja

prati, i pleše, zgradu, unatoč njenim strogim

gradbenim zakonima, pokrene, možda mi je

zbog toga šutnja draga i nehotice bliska,

suučesnik sam tako s ubojicom i bogom,

istodobno sam mudar i osupnut, bez riječi

koja je uvijek spremna otvorit usta, skliska

s jezika lako padne i začas je pod nogom,

šutim dok mogu, nego nešto me uvijek spriječi,

tišina, mrtva, koja s mrtvima vodi žive

razgovore o šutnji, progovorim zbog toga

znajući da u istu šutnju ne mogu nikad

uronit istu riječ.

* * *

Nekad sam bio mršav, na ovu sam visinu

(stoosamdeset i pet centimentara) tada

imao možda jedva pedeset i dva i pol

kilograma, tek sunce hrana je meni, sinu

drvodjelčevu, bila a kiša vino, mlada

glava i svaka želja u meni, kao cipol

praćakalo se je srce uzvodno, brz u hodu

bio sam i skakutav, pjesme u svakom džepu

nosio sam, a novac u svome džepu drugi

držali su, s većinom ptica sam tad u rodu

bio i s vlakovima, čekao sam u repu

dugačkom ljubav, kada došla je nalik dúgi

bila je, nalik srni bila je, nalik mladom

luku u vrtu ispod ruža što same rastu,

nalik na důgu salu prekrivenu parketom

bila je, meni, sinu drvodjelčevu, gladom

hranio sam u sebi, u proljet, svaku lastu

zašećerenim kruhom i obećanim lętom,

kroz ušice sam igle mogao glatko proći,

i jesam, i kroz ispit svaki, čak i kroz one

gdje nisam znao tko me i zašto me to pita,

poslije doznao sam, jedino bjehu sklone

zvijezde mi s neba, dobro znao sam tko se skita

s jedne na drugu, gdje je danju i gdje je noću,

i znao sam da ne znam za sebe jer me nije

u meni nigdje bilo onda, pa čak ni sada

nema me, kada puno deblji sam, na visinu

istu (stoosamdeset i pet) i kada mi je

dostupna mnoga hrana, i novac, kako kada,

da mogu, nakon što se voda i struja (plinu

nisam baš sklon) i porez poplaća, katkad sebi

priuštiti i kakvu sitnicu; kad se bolje

pogleda više nisam ni debeo ni mršav,

negdje sam u sredini, negdje između mene,

reklo bi se, i vas.

* * *

Svaki dan nešto drugo, dogodi se, a vele

da je sve uvijek isto: radnici gube radna

mjesta na primjer, ali to nisu uvijek isti

radnici, to su djeca njihova, nema bijele

ni crne strane, nema, postoje samo skladna

područja posve čistog sivila, posve čisti

oblici savršene ravnodušnosti, kolju

nekoga, taj međutim nije naš, tko zna čiji

zapravo je, u banku upadaju i drpe,

naš novac nije u njoj uložen, mnogo bolju

imamo banku: jastuk, čarapu; neki trpe

nepravdu, ili pravdu, svejedno, našoj šiji

ne prijeti ništa, to su oni, to nismo mi;

svaki dan negdje nešto dogodi se, pretuku

nekoga na ulici, što radi u to doba,

siluju neku curu, takve se svuda vuku,

naša je, hvala Bogu, doma i sada spi,

zapale kuću, ploču polome i križ s groba

razbiju, to su oni, to nismo mi, naš grob

nije tu, nije taj, naš je grob puno veći,

u nama naš je grob.

* * *

Kada sam bio mali mislio sam da ljudi

neki u radiju su skriveni, da tu žive,

govore, pjevaju nam, sviraju cijele dane

a i po noći, naški govore, čak i strane

jezike znaju, mnoge; promisli malo, budi

razborit, prijatelj je govorio mi, krive

predodžbe imaš, ali ja sam i dalje snažno

vjerovao da oni unutra su, da sresti

jednoga ću ih dana, pitat ih da mi kažu

kako im je unutra, uvijek je bilo važno

uz radio se naći onda kad počnu vijesti,

zavladala bi nijema tišina, samo lažu

rekao bi moj tata i prešao na drugu

stanicu; čak i danas vjerujem, vjerujte mi,

da neki mali ljudi žive u radiju.

* * *

Za svaku vrstu vjetra postoji plahta neka,

za svaki korak neka ulica što ga vodi,

za svaku ranu neki udarac koji čeka

svoj red, a ubace se neki i preko reda,

postoji uvijek netko tko robuje slobodi,

postoji uvijek netko tko daje i kad ne da.

Treba li naći pticu za nebo kojeg nema,

ulicu koja nije ni jedan korak čula,

treba li gluhom uhu pjevati ili siktat,

svaki je komad kruha na stolu tvrda kula

na kojoj se vijori zastava što objčma

rukama držati je moraš, postoji diktat

po kojem kiša pada, po kojem pada glava,

postoje riječi koje samo za pjesmu služe

i ni za što se drugo ne mogu upotrijebit,

bezazlene i tužne od kojih venu ruže

u vrtu od betona, u kojim puž što spava

u snovima se svojim s kobilom želi ždrijebit.

Kome se smiješi cvijeće, kome se rađa dijete,

od kojega će vjetra zadrhtat prve vlati,

zašto se slova kao crvi i mravi roje,

postoji uvijek nešto što nitko neće znati,

možda zbog toga neki trče a neki lete,

a neki ne miču se s mjesta na kojem stoje.

* * *

Ponekad mi se čini da nikad neće doći

proljeće, ako dođe da će u trenu oka

ocvasti trešnje, breskve i djevojke u svijetu,

ponekad mi se čini da nitko neće moći

ono što sada mogu i djeca u dva skoka,

zbog toga gvožđe rđa a radost stvara sjetu,

na stolovima leže stolnjaci kao jedra

za brodove što plove samo do prvog zida,

zbog toga više nema na nebu mjesta nebu

nego je ondje zemlja od koje svatko kida

svoj komad, kada stavim ruku u tvoja njedra

izvadim palu zvijezdu, zato me prsti zebu,

zato mi ponekad se čini da nikad neće

proljeće doći, nego da će svi kalendari

zabilježiti onaj trenutak nakon toga,

neshvatljiv kao tvoje pitanje zašto cvijeće

ne otkrije nam kako zapravo stoje stvari:

shvaćam zbog čega mene to pitaš, a ne boga.

* * *

Dlanove ako sklopiš možda će kiša pasti

baš onda kad si žedan, možda će ptica naći

gnijezdo u onom džepu iz kojeg nikad nisi

mrvice starog kruha istresao, u vlasti

možda ćeš katkad oblak imati koji visi

na rubu sna u doba kada su sni sve kraći.

Ako pred pravom kućom zastaneš možda dalje

morati nećeš, nego s tobom će na put kuća

sa stolom gdje se jede i žena koja stari;

ne zastaneš li nigdje doznat ćeš tko te šalje

i kamo, ali nećeš doznati otkud, stvari

takve zna samo vjetar koji ti puni pluća.

* * *

Sitnice dana rastu i oči sve su veće,

možda smo samo zato pogled i ništa drugo,

zato nas rađa kao što kuća rađa puža,

a vjetar konja, možda zato se naoruža

nebo s toliko zvijezda i onda ne zna gdje će

s toliko zvijezda, možda zato smo pogled dugo

i svugdje; ti si nebo ponekad, ja sam s neba

ponekad, zemlja uvijek nestane, smisla nema

prepirati se oko granica, treba stati

ondje gdje padne večer, ondje gdje padne nijema

poštena oštra sjena, ondje gdje pogled svrati

slučajno, treba stati i stajati i s hljeba

skidati koru samo očima, biti goli

pogled na pretrpane ormare gdje odijela

vise na vješalima zbog nekih starih grijeha,

laganih kao svila, čekati da se tijela

smjeste u međusobnu zjenu što skidat voli

kožu od blistavoga, nerđajućeg pleha.

HRVATSKI PJESNICI

Hrvatski pjesnici su hrvatski pjesnici

i u tome je problem; da su to francuski

pjesnici sve bi bilo u redu, ne bi se

gnjavili s pravopisom, ne bi se mučili

sa S.S. Kranjčevićem, imali bi Baudelairea

i Faunovo popodne za uzor, a ne Starca

Milovana, jer njega pjevali bi uz gusle

mladoga Mériméea, bili bi u Parizu

a ne u Zagrebu i ne bi ulazili

i izlazili, kao iz lifta, iz svog Društva,

svaki bi svoje društvo imao sous le ciel

de Paris, ŕ la belle étoile pjevali bi

zajedno Marseljezu i rušili Bastille

i ne bi pod rep konju gledali nego pili

konjak bi i na njemu jahali bi kroz lijepu

njihovu, imali bi vikendice u Cannesu,

a ne na Krku, Braču i drugim otocima

na koje gol kad dođeš i odeš gol, de Gaulle

bio bi im general, a kaplar zNa se, mogli

umrijet bi na mostu Mirabeau, prevedeni

bili bi preko vode velike, a ne preko

kapaljke, vikali bi svi uglas: Vive la France!

Hrvatski pjesnici su hrvatski pjesnici

i u tome je problem veliki, grand probleme.