Poetika secesije u poeziji Vladimira Vidrića

Secesija se svojom intermedijalnošću, svestranošću i otvorenošću prema svim poljima kulture i umjetnosti ogleda u slikarstvu, grafici, kiparstvu, glazbi, arhitekturi, svim oblicima primijenjene umjetnosti i – književnosti. Iako modernu karakterizira pluralizam stilova, znanstvena praksa u hrvatskoj povijesti književnosti dugo je zanemarivala secesiju, koja je u drugim europskim kulturama temeljitije istražena, pa pojam secesije susrećemo rijetko, a i onda vezan uz povijest likovnih umjetnosti. No hrvatska moderna i pitanje njene periodizacije, a i samog termina, ponovno je pod povećalom zanimanja naše znanosti o književnosti i slika se o njoj posljednjih desetljeća mijenja (Frangeš, Stamać, Žmegač, Pavličić), izvlačeći secesiju i njen esteticizam i ornamentizam na svjetlo književne scene, kao dosad skoro marginalni dio hrvatske književnosti, i definirajući elemente secesijske poetike u književnosti.

Secesijski su elementi uglavnom vezani uz dekoraciju i vizualnost, pa je tim teže točno definirati i izdvojiti one stilske elemente koji bi, s obzirom na to, bili svojstveni književnosti, umjetnosti riječi, no oni se nedvojbeno i tamo odražavaju. Usmjeravanje na dublju analizu tekstova upućuje na činjenicu da secesijsko oblikovanje teži sebi svojstvenom načinu literariziranja, a čije boje, oblike, miris i zvukove možemo osjetiti i u samim stihovima Vidrićevim, u kojima se oni isprepliću sa često interpretiranim elementima impresionizma i simbolizma.

U skladu s europskom, i hrvatskoj književnosti secesijska književna tehnika donijet će artizam i esteticizam, mondenu egzotiku sjećanja na stare civilizacije kao osnovni tematsko-sadržajni okvir sa specifičnim svijetom likovno prezentiranih motiva, dekorativnost kroz odlike ornamentike i geometrijsko ponavljanje koje se očituje na formalnom planu kroz proporcionalno organiziran stih/rečenicu, grafičko oblikovanje teksta na estetskoj i ornamentalnoj razini, afirmaciju knjige kao estetskog predmeta itd.

Likovna i književna secesija

Secesija koju susrećemo u našim salonima udružila se s likovnošću. Za modernizam su od početka bile karakteristične ideje o sintezi umjetnosti i o intermedijalnosti, pa se nove tendencije u slikarstvu šire i na izradu plakata, omota knjiga, arhitekturu, scenografiju, ali donose i nove tendencije u književnosti stvarajući posebnu vezu između književnosti i likovne i glazbene umjetnosti s jedne strane, i umjetnosti i umijeća s druge. Likovne umjetnosti i hrvatska književnost moderne čine jedinstvo zajedničkim tematskim cjelinama i zajedničkim nastupom.

Od samih početaka likovnjaci i književnici nastupaju zajedno stvarajući omote knjiga i stranice časopisa (Hrvatski salon, Život), gdje zajedno s tekstom ide i likovna obrada, čineći tako zajedno kontinuiranu, umjetnički ravnopravnu cjelinu. Tako secesija mijenja odnos prema knjizi, donoseći joj estetiku kao novu dimenziju. Godine 1907. Vidrićevu zbirku likovno oprema Bela Čikoš Sesija, koji je godinu kasnije likovno opremio i zbirku S.S. Kranjčevića, a što samo po sebi govori o Vidrićevu položaju u umjetničkim i intelektualnim krugovima svoga vremena. Stoga Vidrića možemo u tom smislu nazvati jednim »od prvih hrvatskih ‘intermedijalista’ na prijelazu stoljeća« (Užarević 1996: 121).

Vizualni aspekt Vidrićeve poezije

U Vidrićevu društvu susrest ćemo slikare i književnike među kojima su Bela Čikoš Sesija, Menci Klement Crnčić, Ivan Tišov, Ivan Krnic, Oton Iveković, Rudolf Valdec, Tomislav Krizman, Mirko Rački, Celestin Medović, Dragutin Domjanić, Mihovil Nikolić. Krećući se u tim krugovima, Vidrić se upoznao sa suvremenim mu tendencijama u slikarstvu i u europskim i hrvatskim likovnim originalima i reprodukcijama (usp. Zlamalik 1984., Mokrović 1995.), pa tako i hrvatskom slikarstvu dugujemo zaslugu za tajnu Vidrićeva umjetničkog stvaranja, osobito stoga što se Vidrić na području književnosti angažirao isključivo politički i organizacijski. Utjecaji hrvatskih secesijskih majstora u čijem se društvu kretao Vidrić značajni su za njegov rad (usp. Mokrović 1998/1999., Peić 1959.), pa su Vidrićevi stihovi unatoč iskrenosti i neposrednosti rijetko nadahnuti stvarnim trenutkom.

Ovu slikarsku kvalitetu u svom izrazu Vidrić posebice duguje Beli Čikošu, na kojeg je svojom dekorativnošću, ornamentivnošću, elementima stilizacije i poetizacije bečka secesija svakako izvršila znatan utjecaj i koji je Vidrića »unatoč tome što je svoje motive crpio na vrelu secesionističkih slika, uporno usmjeravao s deskripcije antičkih motiva u njemačkih secesijskih slikara izravno na antiku« (Mokrović 2000: 57). Uz Vidrićevu vezu s hrvatskim slikarima, nezaobilazna je i ona s europskim slikarstvom i radovima Henryka Siemiradzkog, Arnolda Böcklina i Franza Stucka, ili pak s reprodukcijama njihovih slika (primjer za to vidimo u reprodukciji rada H. Siemiradzkog, Čašu ili djevojku, objavljenoj u Vijencu 1884. godine, u kojoj Vidrić nalazi likovnu inspiraciju za pjesmu Elije Glauko).

Slikarski predlošci mogu poslužiti kao inspiracija, motivacija ili pružiti pjesniku lepezu motiva u stvaranju, ali slikovnost Vidrićevih stihova zapravo ide mnogo dalje, te pod tim pojmom ponajprije podrazumijevamo da je on stvarao poeziju onako kao što su stvarali slikari inspirirani istim motivima. Kada govorimo o likovnoj prezentaciji ili slikovnim dimenzijama Vidrićeve lirike, osobito nas zanima slikarska logika unutar Vidrićevih pjesama (doživljaj osvjetljenja i pristup svjetlu i tami, dramatičnost kontrasta, upotreba boje, poimanje kompozicije u prostorno-scenskoj organiziranosti, postizanje atmosfere vizualnim senzacijama, dinamičnost perspektive i sl.), tj. imanentna likovnost (Užarević 1996: 107) koja odlikuje Vidrićeve stihove. Stoga i nema ozbiljnije analize Vidrićeve poezije, iako sazdane kao što je to svaka druga poezija - od riječi i zvukova, bez spomena kista, boje ili svjetla.

Vidrić i secesija

Secesija u stihovima Vladimira Vidrića odražava koegzistenciju pluralizma stilova moderne, pa se istodobno miješa s bojama i zvucima impresionizma i simbolizma. Vidrić svoju likovnost obavija secesijskom poetikom u brojnim elementima, pa secesiju u njegovim pjesmama nedvojbeno prepoznajemo u likovnoj prezentaciji koja neodoljivo podsjeća na platna Vidrićevih suvremenika, njihovu sceničnost, mističnu atmosferu, svjetlucavu plošnu dekorativnost i originalnu motiviku s naglašenom estetskom funkcionalnošću.

A) Likovna prezentacija estetizirane slika svijeta – dekorativnost i ornamentalnost

Likovna prezentacija uključuje spomenutu činjenicu da je Vidrić mnoge svoje pjesme pisao po izravnom likovnom predlošku ili fotografiji. Vidrić poštuje zakonitosti secesije u scenskom prikazivanju motiva i plastičnosti (scenskih) prizora koji su mitološka ili povijesna kulisa (dinamično dekorirana) na kojoj se pravilnom prostornom kompozicijom (likovnom ili kazališnom) slika središnji prizor. Taj »dojam vječnog prizora« postiže se prikazom zamišljenog mitološkog ili povijesnog pejzaža, poput antičke ili povijesne kulise, plastičnog u svojoj svevremenosti, ili se donosi prizor umjetnički strukturiranih događaja, već opjevanih u književnosti i likovnoj umjetnosti, koji i sami bude umjetničko nadahnuće, a na njima se onda stiliziranom ornamentikom oslikavaju mnogobrojni detalji tipični za secesiju i njenu motiviku.

Umjetnički aranžiran pejzaž Vidrić bira svjesno, kao uređen ambijent koji je i sam prožet umjetnošću, kako bi naglasio, učinio važnijim događaj koji prikazuje. Pritom podrazumijeva da će čitatelj pjesmu dijelom razumjeti poznavajući njen unutarnji kontekst iz nekih drugih izvora (antička mitologija, povijest umjetnosti) te tako nadopuniti smisao. Vidrić time ne želi oslikati i prikazati život ljudi u nekom povijesnom razdoblju, nego svevremene, univerzalne trenutke i sudbine koje će naglasiti tim više smjestivši ih ispred raskošno ukrašenih kulisa. U pjesmi Na Nilu kraljicu Nefris i vječnu tragediju zabranjene ljubavi smješta u stiliziran, umjetan, svjetlucav krajolik koji poput dekorativne kulise raskošno boji purpurom i zlatom. I u pjesmi Notturno vizualne vrijednosti donose sceničnost, pa je prizor koji stavlja pred nas Vidrić obojen gustim tamnim namazima, tajanstven i statičan; na tamnoj pozadini zrcali se srebrno i sjajno, nestvarno lijepo i moćno – mag, poput zaustavljene slike, omamljen blizinom dragocjenog tereta.

Konačno, sami prizori koje Vidrić tako raskošno dekorira prikazani su s osobitim smislom za prostornost i scenske odnose gore-dolje, blizu-daleko, te s osobitom vještinom za prikazivanje bitnog. Spomenuta likovna tehnika u prezentaciji estetizirane zbilje uočava se u mnogim njegovim pjesmama. Baladičnu pjesmu Ex Pannonia tako odlikuje gotovo kazališna scenografija, što se nakon poetičnog uvoda otvara scenom određenom svjetlom mjesečine kao rasvjetom i rasporedom na sceni koji se zasniva na odnosima gore-dolje. U pjesmi Coena također dolazi do izražaja elegantna dekorativnost. Plošno je prikazan prizor rimske gozbe dokonih rimskih senatora, poput nekog paravana koji krasi dinamična ornamentalnost postignuta nizanjem svjetlucavih detalja u opisu. Izmjena detalja i pozadine uočljivo je pravilna u smislu rasporeda stihova, pa se poput pravilne geometrijske ornamentalnosti koju nalaže secesija, stih za stihom izmjenjuje, jedan poput zamućenog kadra u daljem prostoru, dok drugi zumira detalje, i tako naizmjence.

B) Tehnika semantiziranja - dinamiziranje statičnog i statiziranje dinamičnog

Ploha i linija zakonitosti su secesijskog likovnog oblikovanja. Secesija je slici oduzela dubinu, ali joj je istovremeno otvorila novi svijet dvodimenzionalnih ploha. Plošnošću i linearnošću dinamiziraju se statični motivi i istovremeno statiziraju dinamični, čime se postiže uvijek intrigantna relacija oživljavanja mrtvog, odnosno ikonografičnog smirivanja živog, sve do stupnja apstraktne dekorativnosti i plošne ornamentike. I ovu likovnu tehniku moguće je izreći riječima ili, kako bismo to u književnosti mogli reći, tehnikom semantiziranja (Stamać 1989: 94). Sličnu secesijskom slikarstvu, susrećemo je u Vidrićevim stihovima. Njome Vidrić izriče potisnut bogat emocionalni svijet u svom kontrastu od nemira, nespokoja, očekivanja, očaja, mirenja sa sudbinom, do raskalašene hedonističke opijenosti životnim ljepotama.

Primjere za to vidimo u mnogo njegovih pjesama, gdje je dinamiziranjem uobičajeno statičnih elemenata, a smirivanjem uobičajeno dinamičnih, postigao poseban učinak na atmosferu pjesme, koja sada odiše nekim drugim, novim ritmom. Ponekad su tu oble, vijugave, drhtave, uznemirujuće linije koje lelujajući vizualno daju dojam dinamičnosti, titranja, kretanja, ili oštre i šiljate linije, što naglašavaju nadolazak nečeg tajanstvenog i važnog.

Uvodni dvostisi pjesme Mrtva ljubav tako donose statičnoj plastičnosti pejzaža dinamiku postignutu vijugavom oblom linijom ceste, koja se nastavlja u pokretu išarane linije oštrih stijena, najavljujući izmjenom dinamičnih i statičnih glagola i iznenadnim kontrastima oštrih i oblih linija da će se nešto dogoditi:

Na obronku prama meni niču hridi raskidane,

Niču ceste zavojite, niču stijene obasjane.

A međ njima, ko na sagu, stoje tihi dvori bijeli

Po njima su, nad njima su oblačići rujni sjeli.

Linearnost uočavamo prvenstveno vidom, kao onu u pjesmi Roblje, u vijugama nanesenim perom i tušem u zlokobnim šiljcima valova, kroz zaobljene omče ptičjih krila, preko zapetljane užadi, čvorova kose, u grču i očaju stisnutih prstiju:

Vrzu se sapeti ljudi i žene

I lamaju ruke i nijemo plaču,

A kose im lete raspletene.

Stišću prsi i grče ruke...

Kretanje i dinamičnost uspostavljeni su odnosom neba, linijom ptičjih krila, i zemlje, mreškanjem valova, te ekspresivnom linijom valovite kose na vjetru, koja se pojačava u onomatopejskoj liniji fijuka. Dramatičnost pjesme počiva na kontinuiranoj linearnosti, iz koje istovremeno smireno i divlje uzbibano navire bol, čeznuće i očaj nade, pa prizor doživljavamo poput crteža ugljenom ili tušem. Ponekad linearnost doživljavamo osjetom sluha, kao onomatopeju fijuka vihora u pjesmi Roblje, kićenog, hihotavog smijeha u akustičkoj linearnoj bujnosti u pjesmi Jutro, blistavog zvuka zvonca u pjesmi Mrtva ljubav, ili mirisom - riđih kosa, nagih grudi u pjesmi Sanjao sam..., ili u suzvučju osjetila poput ljepote vijenca lišća vinjage bujne, u krivudavoj liniji ugljena, zelenila, crvenila, plamena, dima i mirisnog bršljana u pjesmi Pompejanska sličica.

Naglasimo i javljanje geometrijske linije na još dva načina. Oblu liniju koncentričnih krugova koja odaje mreškanje vode susrest ćemo u pjesmama Sjene i Na Nilu, ili u zvuku zvona koje se širi u beskraj smireno i široko u akustičnim krugovima u pjesmama Mrtva ljubav i Pejzaž I. Geometrijska pravilnost prisutna je i u oštroj liniji stuba, koje također susrećemo kao čest motiv secesijskog slikarstva, Vidrićevom »omiljelom poprištu ... poezije« (Frangeš 1974: 210). Vijuganje linije koja se uspinje ili silazi pridonosi u svojoj secesijskoj geometrijskoj pravilnosti i dinamičnosti istovremeno spajajući i razdvajajući dva suprotna i udaljena svijeta, poput mržnje i pokajanja (Gonzaga), zanosa i zbilje (Dva levita), kraljice i roba (Na Nilu), opojnosti i bijega (Notturno).

Dinamiziranje statičnog i smirivanje dinamičnog postignuto je još na jedan originalan način, a to je upotrebom efekta zrcala. Trodimenzionalnost prostora Vidrić reducira plošnošću, smještajući je u jednu plohu – vodenu površinu, poput odraza neba u zrcalu vode, koji onda tako smiren ponovno odbljescima odbija i reflektirajućom putanjom svjetla ponovno postiže dinamičnost atmosfere. Otvarajući pjesmu Silen, mjesečevo svjetlo odražava se u vodenoj površini

U poljskoj vodi tiho mjesec sijeva,

A s grmlja pada preko puta sjen.

zatim se odbija osvjetljavajući na tren svjetlošću zatečenog Silena

Polako ide, smije se – i sluša: ...

K zvjezdanom nebu vrč okrenuv – kuša

I sloni uz nju (bahantku), bijel i sijedih vlas’. ...

i na kraju pjesme, čineći tako zatvorenu kompozicijsku strukturu, vraća se natrag, osvjetljavajući put

Putniče, sustaj, ogledaj se, svrni;

Gle, mjesec sja – i tvoj se bijeli put!

U zrcalnoj refleksiji dobivamo dojam prostorne i vremenske beskonačnosti kojom nas Vidrić ponovno vraća na početak, donoseći dojam poznatog, već viđenog prizora, dojam svevremenosti i gnomičnosti, kao da se prizor dogodio u nekom vremenu koje nije točno određeno, a koje se može uvijek naći (poput prizora u pjesmama Ex Pannonia, Na Nilu, Plakat). U pjesmi Notturno su veličanstvenom metaforom san – voda – staklo – duša obuhvaćena oba pojma:

Ko u snu gleda i sluša (mag)

I kao stakleni val

Roni se njegova duša.

Secesijska se težnja ovdje ponovno prepoznaje u statiziranju dinamičnog, pa se u značenju živog – val i duša, ovdje neobično uznemirena, sada usporedbom sa staklom upravo zaleđuju, kako bi bili ponovno dinamizirani dirljivom personifikacijom kojom se duša/val roni. Voda, uvijek živa, tako se zamrzava, smiruje u bezvremenost kojoj svaka umjetnička poetika, a osobito secesija u svojoj kreaciji estetizirane zbilje, teži.

C) Artističko i estetičko – opreka između artificijelnosti i prirodnosti

Vidrić slijedi putove secesijske poetike pokazavši svoju sklonost uređenoj, umjetnički prerađenoj zbilji, pa daje prednost artističkim i estetičkim motivima i temama. Vraćajući se u prošlost, odabire jednu sličicu i onda je poetizira, pa se kao tematske okosnice koje su već inspirirale umjetnike u Vidrićevim pjesmama tako mogu susresti raskošni vizualni spektakli iz antike, slavenske, grčke, rimske mitologije, starog ili srednjeg vijeka, renesanse itd. Umjetnički skicirani prizori samom svojom poznatom skicom pozivaju u sjećanje čitatelju slike prizora koji su već klišeizirani i koji, sada oživljeni, čine savršene kulise za uvijek važne trenutke ljudskog života koji se kroz povijest neprestano ponavljaju. Ovdje je predmet poetiziranja zapravo sama umjetnost, pa Vidrić potvrđuje tako svoju jasnu sklonost artificijelnome svijetu. I same svoje likove često oblikuje poput kipova, umjetničkih skulptura, ili naprosto doslovce spominje sama umjetnička djela kao dekor ili središnje motive svojih stihova. Dojam da se radi o likovima-kipovima Vidrić postiže na dva načina – poput kipara, plastičnošću sugerirajući volumenoznost osvjetljenjem i modeliranjem, ili karakterizacijom, pa su tu likovi odsutna duha, obuzeti sanjarenjem ili snenošću; ko boginji koja spava (Ex Pannonia), ruke su ti voštane i blijede... tvoje usne kao da se lede... (Putovah), i gdje poju blijede žene (Sanjao sam...), blijeda leži među cvijećem (Mrtva ljubav), na Tvome snježnome čelu (Davno su sinule zvijezde...).

Napokon, u pjesmi Elije Glauko Vidrić donosi svoj poetički kredo, osvrt na secesijski ukus svoga vremena i sklonost skupocjenim stvarima koju on podrazumijeva, dokazujući paradoks esteticizma u zanemarivanju veza s organskim svijetom i povlačenje u ekskluzivnost umjetničkih tvorevina. Svojim izborom između ljepotice i umjetničkih predmeta nameće zaključak da se esteticistička ornamentalizacija odnosi, dakle, i na stilsku paradigmu, kako je to dosad prikazano, ali i na svjetonazor općenito.

D) Secesijska stilizacija i ikonografija secesijskih motiva

Vidrićev poetički svijet zrači punoćom i zaokruženošću, no mali broj motiva na kojem se zasniva, a koji zasigurno nije slučajan, upućuje na njihovu važnost u interpretaciji. Svjesni da se pjesnik upravo po naravi i ulozi motiva najbolje i poznaje, istaknimo one koji su karakteristični za Vidrića, a koje bismo mogli prepoznati kao tipične za secesiju.

Motiv odlaska objašnjavamo činjenicom da secesija ponajprije svoj osnovni tematsko-sadržajni okvir temelji na izvornoj semantici riječi secesija što znači odlazak, napuštanje poznatog, bijeg, ili šire, odlazak prema nekom dalekom cilju, odsutnost, pa i onu duhom, mislima, sanjarenje... Tema je poznata i vrlo česta i u slikarstvu secesije, pa ćemo lik čiji je pogled usmjeren negdje u daljinu, u beskraj, prepoznati u ilustriranim vinjetama i slikama N. Rojc, B. Čikoša Sesije, V. Bukovca, R. Frangeša, I. Tišova, A. Krizman i dr., a naći će svoju refleksiju u literarizaciji književne poruke odvajanja i odlaska prema novom.

Oproštaj kao poruka u pjesmi Adieu onaj je koji je u Vidrića najviše interpretiran, kao oproštaj od gospoje, pjesničkog života, umjetnosti i životnih čari uopće, ali nameće se i kao poetičko secesionističko shvaćanje odlaska, udaljavanja, kao osjećaj za sumrak dana ili epohe, u skladu fin de sičclea. U pjesmi Na Nilu odlazak se pojavljuje u motivu broda, dok ga u pjesmi San o odlasku susrećemo u figuri ljubavnika na žalu, zagledanog u plave daljine dok sanjari u lelujavom ritmu valova mora i vijugavih pramenova, te u već spomenutoj zanesenosti.

Secesija je poznata po motivima iz prirode, posebice biljnim, lisnim i cvjetnim, i životinjskim motivima, koje dekorativnom stilizacijom, posebno linearnošću, tematizira do apstraktnih motiva ili neposrednom stilizacijom promatra poput realnih predmeta. Omiljene motive iz prirode secesijskih likovnih umjetnika susrest ćemo i kod Vidrića. Vidrić prirodu doživljava i interpretira poput secesijskih umjetnika, pa ćemo biljne motiv-e susresti gotovo u svakoj pjesmi, gdje, tako tipični za secesijsku stilizaciju linije i plohe, najčešće pripadaju svekolikoj flori kao cvjetni i lisni dekorativni detalji, bez obzira radilo se o stiliziranom ili zbiljskom pejzažu. Biljni motivi javljaju se u osnovnoj semantici, zadržavši jasnu asocijaciju na ono što u prirodi znače, ili preobražene semantike koja uz ukrašavanje prirodnog i zbiljskog do onezbiljenja i apstraktne dekorativnosti mijenja prirodno lijepo u umjetnički izražajno i simboličko. Napokon, biljni i cvjetni motivi javljaju se u nekoliko pjesama kao metafore uz preneseno značenje kojim donose tipično secesijski nove odnose na relaciji živo – neživo. Ovakav put do apstrahiranja zbiljski aktualnog značenja sve do stupnja ornamentalnosti upućuje nedvojbeno na visoku secesijsku stilizaciju i estetizaciju:

Na njegov su obraz banule

Bolesne ruže stida (Gonzaga)

Tare suze s lica – rosu s voća (Elije Glauko)

Procvala si kao ruža

U latica netaknutih...

Srebren-ruža u Eonu (Eto divna samovara)

I bacaju voće i zlatno klasje (Perun)

Bako vodi pjesmu, Heba toči,

Ovjenčana neuvelim cvijećem (Bako vodi pjesmu).

Motivi iz životinjskog svijeta ne javljaju se u Vidrića uvijek kao secesijski dekorativni motivi, no zanimljivo je da onda kada to jest tako - najčešće se radi o pticama, i to onda kada metaforički donose dodatno značenje. Ova činjenica nije neočekivana, jer promatranje životinjske amblematike i ikonografije secesijske dekorativnosti u likovnoj umjetnosti ukazuje često na ikonografiju ptica, pa labudove i ždralove susrećemo u radovima B. Čikoša Sesije, S. Raškaj, F. Kovačevića, J. Bauera, J. Auera. Vidrićeve ptice uvijek nagoviještaju snažnu emocionalnost; neizvjesnost sanjarenja o budućnosti (U oblacima), dramatičnost i uznemirenost (Roblje, Sjene), otvorenu aluziju na erotsko (Narodna), zlo kao slutnju kôbi ili opomenu (Ex Pannonia, Grijeh, Dvije parije).

Kosa nije samo za Vidrića omiljen motiv, već i kao transpozicija likovnog elementa u književnost i izrazito secesijski element, upravo stoga što se radi o neposrednoj stilizaciji realnog predmeta. Motiv je to koji u sebi objedinjuje gotovo sve što secesijski smisao za lijepo i vizualno traži: mladost i profinjenu žensku ljepotu, aluziju na erotsko, senzualno i istovremeno nevino, intrigantnu korespondenciju na relaciji mrtvo – živo i, što je posebno važno, manifestira naglašenu linearnost i donosi svojom strukturom bogatu mogućnost grafičke estetizacije. Kosa se stoga često prosipa po Vidrićevim stihovima, najčešće prikazana vijugavom linijom u finom grafizmu secesijske linearnosti; tipično secesijski, s naglašenom ljepotom ili uz cvjetno okružje; što jaglac u kosu meće (fragmenti), komu pada svjetal pram u lice (U oblacima), ili ponovno tipično secesijski kada donosi živom osobinu neživog i vječnog u besmrtnosti i obrnuto:

Po vodi i ladnom tijelu

Kosa joj pala vrana (Ex Pannonia)

Blijeda leži među cvijećem. Klonula joj trudna glava,

Nad čelom joj i nad kosom aureola podrhtava. (Mrtva ljubav)

U mrak ti tone čelo, kosa bujna (Putovah...)

ili naprosto simbolizira ljepotu (ponovno kao secesijska dekoracija):

Što se smiješeć razodijeva,

Razodijeva i razvija

Djevojačke teške prame (Eto divna samovara)

Plavokosu barbarku, Njemicu (Elije Glauko)

Vlasi su joj plavi, raščešljani (Romanca).

Vidrićeva sklonost da u svijet svojih stihova upliće motive zlata, srebra, umjetnina, skupocjenih predmeta i odjeće, ukrase, umjetnički izrađene predmete i kovine, kao temeljne označnice secesije, potvrđuje već spomenutu sklonost artificijelnosti. Spomenuti umjetnički predmeti porazbacani su kao dekoracije po stihovima/kulisama (pa ćemo razbacane po stihovima često susretati amfore, kristalne i kamene čaše, vrčeve, krčage, pokale, samovar, plašteve, lepeze, dragulje ili nakit, zlatno prstenje, drago i poludrago kamenje, opale, rubine, biserne đerdane, skupocjenu odjeću, rize, plašt kao odjeću bogova i pjesnika, svilenu košulju, veo). Ponekad im Vidrić pripisuje antropomorfna obilježja, kao u pjesmi Eto divna samovara, što je poznata karakteristika svih umjetničkih razdoblja u kojima se amimetičnost pojavljuje kao glavno načelo umjetničkog oblikovanja.

Plesom se, kao i uopće tematiziranjem umjetnosti (glazbene, likovne, plesne), secesija vrlo rado bavi. Stilizirane plesne pokrete nalazimo na ukrasnim predmetima koje Vidrić opisuje, a ples se u živoj ikonografiji secesijske dekorativnosti izražava i vijugavim, secesijski vitičastim i isprepletenim kolom. Vidrićevu poeziju nesumnjivo povezujemo s glazbom, i kada sagledavamo njenu motiviku, i u smislu intermedijalnosti i sinestezije, počevši od samih intrigantnih naslova koji prikrivenom finom ironijom donose stav lirskog subjekta i onima koji glazbenu teoriju tek površno poznaju (Scherzo, Romanca). Tu su, naravno, i motivi glazbala, poput duda, mijeha, gajdi, mandoline, cimbala snova...

Erotika i motiv žene svakako su središnji simboli secesije. U Vidrića ja osobito i jasno naglašena erotika, vezana uz fatalne zavodnice, tajanstvene dame, simbole i iskaze ljepote. Kao imaginarne plemkinje ili boginje, nositeljice uzvišenih estetskih načela (Kastiljanka, Flava, Selena, Nefris, Juno, Heba, Diana, Atena) ili divlje i erotizirane nimfe, gracije, bahantke, huriske, vestalke, Vidrićeve ljepotice u svojoj pasivnosti nisu likovi demonskih žena, poput Salome, Kirke, Judite, omiljenih secesijskih inspiracija. Međutim, te ljepotice na dva načina odražavaju secesijsku poetiku njegovih stihova – kao erotski motivi, tako česti u likovnoj secesiji, naglašavajući erotizaciju i tjelesno često i u okviru sakralnoga ili biblijskoga okružja (Dva levita, Gonzaga, Notturno, Romanca), ili u ornamentalnoj ili dekorativnoj ulozi, ističući poetičko shvaćanje autora. Primjer za to vidimo u dekorativnim djevojkama u kolu, robinjicama što se jate, divljim plavojkama nimfama, bahantkama u već spomenutim pjesmama Jutro, Coena, Pompejanska sličica, kolu koje viju divne nage žene u nedovršenoj Bako vodi pjesmu...

Estetizacija ženske ljepote i njezino izjednačavanje s umjetnošću možda je najočitije u liku Afrodite - divnoj, nagoj ženi/ na tamnomodrom valu što se rodi - ukrasu pjesme U oblacima, koju se često zbog ideje o književnosti koju donosi tumači kao Vidrićev pjesnički manifest. Motiv žene koja je neodoljiva u svojoj erotičnosti javlja se u različitim kontekstima: kao bludnica, blijeda i noćna kćer (Gonzaga), ili kao krhka djeva poput romantične vizije kao tipičan literarni motiv europske literarne dekadencije i esteticizma, prekrasna i bogolika i u smrti, kao što je to u pjesmi Ex Pannonia, ili poput žena kakvih nema, u pjesmi Notturno, kao »jedna vizija noći, jedan arpegirani akord« (N. Polić 1921):

A krasna se žena budi

I grud joj otajno diše

I svilne vjeđe obara... (Notturno).

E) Plošnost u prikazivanju likova

Likovi u Vidrićevim stihovima uglavnom su iz aristokratskih struktura, plemići, patriciji, senatori, kraljevi, elita. Socijalna ekskluzivnost je bitna karakteristika secesije, isto kao što su to i pomno odabrana mjesta na kojima se prizori u pjesmama događaju. Postupci u kreiranju takvih likova i događaja ne podudaraju se s psihološkim i fizičkim zakonitostima, niti su dublje motivirani. Ovakvo reducirano prikazivanje likova odlika je onoga što u likovnoj umjetnosti secesije nalazimo u plošnom prikazu.

Jedan dio Vidrićevih likova, protagonista što slave spomenute mitološke, antičke i slavenske prizore, živi razdragano, opušteno, dionizijski opijeno, prepušteni čulnim užicima u jednom bajkovitom svijetu. Ocrtani su kroz jednu svoju i to važniju osobinu, uglavnom oskudno, tek u naznakama, očitujući se u samo jednom vidu postojanja. Drugu skupinu likova karakterizira pasivnost, a postupci su im često neočekivani i nemotivirani. U suzdržanom emocionalnom svijetu, Vidrićevim likovima nedostaje životnog elana, ljubavne strasti, mržnje, osvete, tako da oni potiho pate, čeznu, ljube neuzvraćenom ili neostvarivom ljubavnom ili erotskom žudnjom.

F) Nejasno kao poetski učinak

Nikad do kraja odrediti ali svakako nagovijestiti i sugerirati poetski smisao, poetska je tehnika koju Vidrić posebno detaljno osmišljava kao vlastiti potez kistom. Redovito gradi stihove vješto stvarajući takve dojmove i atmosferu u pjesmi koji je čine nejasnom, pa time proizvodi poetski učinak. Pritom podrazumijeva čitatelja elitnije kulturne naobrazbe, koji će pjesmu dijelom objasniti/razumjeti prepoznavši kulturno-povijesni kontekst u koji je smještena, te na temelju prikazanih likova, predmeta i prostora kojim su okruženi i svoga prethodnog znanja, primjerice, o biblijskim likovima ili mitologiji, naslutiti alegorijsko značenje pjesme.

Prizori i krajolici u ovim nas pjesmama podsjećaju na neke prizore koje smo vjerojatno već vidjeli ili koji su se sigurno dogodili, ne znamo gdje, no slični su nekom klišeju u našem sjećanju ili »žanr-slici, kod koje je ljepota prikazane scene dovoljan razlog za njezino prikazivanje, dok simbolični smisao izostaje« (Pavličić 1999: 57). Zatečeni smo ljepotom; kao i na secesijskim slikama, promatramo nešto čemu ne vidimo smisao otprve, ponekad uopće, ali svaki put nam ono što vidimo – oduzima ljepotom dah.

G) Izvanjska ornamentika književnih tekstova

Secesija svoju posebnost temelji i na grafičkom oblikovanju teksta kao na estetskoj ili bar ornamentalnoj osobini, pa je dekorativni jezik kompozicijsko načelo, poput vizualne i kompozicijske dekorativnosti Vidrićevih katrena, sestina i distiha. Iako pjesnikova naklonost interpunkciji i nije pretjerano naglašena, često pojavljivanje triju točkica, crtice ili uskličnika na kraju stihova možemo tumačiti i posve u estetskoj sferi kao secesijsku težnju za ukrašavanjem. Vidrić zato rimuje svoje stihove i grafički, kao što je to primijetio M. Peić, uočivši tzv. »vizuelno rimovanje unutar stiha, strofe ili cijele pjesme«. Upotrebljava igru svijetlog i tamnog, nižući jedno za drugim u stihovima, kao što to slikar čini, kao kompozicijsko načelo, pa se riječi u strofi ili pjesmi »ne rimuju svojom zvukovnošću, nego svojom vizuelnošću: bojom, svjetlom i tamom« (Peić 1959: 33).

Konačno, grafički dizajn secesije posebno se bavio dizajnom naslovnica knjiga, pa se ponovno osvrnimo i na izvanredno lijepo oblikovano likovno rješenje naslovnice Vidrićeva prvijenca koje je za svog prijatelja osmislio Bela Čikoš Sesija i u kojem je u finoj erotici ženskog profila i grafizmu i dinamici ženskih pramenova prepoznao Vidrićev svijet prožet kultiviranim osjećajem za eleganciju i ljepotu s jedne te melankolijom i dekadencijom s druge strane.

Usporedba književnopovijesne, stilske i poetičke kontekstualizacije Vidrićevih stihova s principima secesijskog umjetničkog i književnog oblikovanja nameće zaključak da uočeni secesijski elementi i analizirana Vidrićeva lirika u brojnim segmentima stoje u aktivnom suodnosu, te da je secesijska poetika, uz odsjaj koji na Vidrićevoj poeziji ostavljaju impresionizam i simbolizam, u interpretaciji nezaobilazna. Secesijske stilske odlike donose autoru pečat suvremenosti, europskih dimenzija i individualnosti unutar hrvatske moderne, smještajući ga u uzak krug umjetnika kojima je, poput europskih secesionista, »cilj da stvore novu umjetnost« (Pilar 1898).

aaaa

Literatura:

Frangeš, Ivo: Matoš, Vidrić, Krleža, Liber, Zagreb, 1974.

Mokrović, Ljiljana: Vidrić i hrvatsko slikarstvo na prijelazu stoljeća, Umjetnost riječi, 39(1995), 1; str. 39-49.

Mokrović, Ljiljana: Dva slikarska aspekta Vladimira Vidrića, Croatica 27/28(1998/1999), 47/48; str. 89-109.

Mokrović, Ljiljana: Vidrić u kontekstu europskog modernizma, Gazophylacium, 5(2000), 1/2; str. 53-66.

Pavličić, Pavao: Moderna hrvatska lirika, MH, Zagreb, 1999.

Peić, Matko: Vidrić i slikarstvo, Književnik, I(1959), 5; str. 26-38.

Peić, Matko: Vidrić – arhitektura i skulptura, Kolo IV (1966), 1; str. 4-18.

Pilar, Ivo: Secesija: studija o modernoj umjetnosti, Dionička tiskara, Zagreb, 1898.; u: Godišnjak Pilar, prinosi za proučavanje života i djela dr. Ive Pilara, Kolar, Mira, Wagner, Elizabeta prir., 2(2002); str. 227-250.

Polić, Nikola: Pjesnik jutra, Marginalia (feljtoni), Zagreb, 1921.; u: Zagrebačke šetnje, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1991., str. 7-9.

Secesija u Hrvatskoj, Zbornik radova (ur. J. Martinčić i D. Hackenberger), HAZU, Zavod za znanstveni i umjetnički rad, Osijek, 1999.

Stamać, Ante: Pitanje secesije u moderni; u: Passim, Logos, Split, 1989., str. 84-94.

Užarević, Josip: Vizualnost Vidrićeve lirike, Republika, LII(1996), br. 5-6, str. 106-121.

Zlamalik, Vinko: Bela Čikoš Sesija - začetnik simbolizma u Hrvatskoj, JAZU, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb 1984.

Žmegač, Viktor: Duh impresionizma i secesije, studije o književnosti hrvatske moderne, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta, Zagreb, 1993.