Poetika pogreške

1. Koliko je pjesama u Pjesmama?

1.1. Dvadeset i pet (25)

Brojimo li pjesme po naslovima, a u Vidrićevoj pjesničkoj knjizi sve pjesme imaju naslove, ispada da ih je 25. Tako npr. broji Nikola Polić: »Ostavivši sitnu, sićušnu, filigransku knjižicu u elegansi sivih korica, sa lakoćom od dvadeset i pet pjesama, kneževskom nam je gestom poklonio cijelo nadzemaljsko bogatstvo, jednu cijelu podzemnu riznicu, jedan pozlaćeni cvijet [...]« (prema Barac 1940: 104-105). I Dragutin Tadijanović broji na isti način: »U knjizi [Pjesme, 1907.] ima 25 pjesama; od sviju dotad objavljenih preostalo ih je samo šest koje pjesnik nije uvrstio u svoju zbirku« (Tadijanović 1969: 151). Na drugome mjestu Tadijanović kaže: »Priređujući za štampu svoju knjigu pjesama (1907.), Vidrić je dvije pjesme (O podnevu, Drijemovni pejzaž) spojio u jednu, pod naslovom Dva pejzaža« (Tadijanović 1969: 190). Ovdje valja pripomenuti da je i pjesma Na Nilu grafički oblikovana kao Dva pejsaža, tj. ima zajednički naslov i dva dijela označena rimskim brojkama (I. i II.). Od prvoga objavljivanja u časopisu Mladost (Beč, 1898.) pjesma Na Nilu bila je zamišljena kao jedna, iako dvokomponentna, struktura.

I ja sam, kao priređivač Vidrićevih Pjesama (i pjesama) za vinkovački projekt Croatica-100 (Vidrić 1998.), slijedio Tadijanovićevu argumentaciju: »Jezgru Vidrićeve lirike čini dvadeset i pet pjesama koje je pjesnik izdao o vlastitu trošku u jedinoj svojoj zbirci. [...] Izvan zbirke ostalo je šest pjesama koje su – za pjesnikova života – objavljene u časopisima prije i poslije pojavljivanja zbirke. Poslije [Vidrićeve smrti] je pronađeno i objelodanjeno još deset pjesama i četiri fragmenta. Ako u obzir uzmemo i Vidrićeve rugalice, tiskane u Barčevoj monografiji o Vidriću (Zagreb, 1940.), svekoliki dosad objavljeni opus ovoga pjesnika obuhvaća, dakle, četrdeset jednu pjesmu, četiri fragmenta i tri rugalice (od kojih je jedna zabilježena u dvije varijante)« (Užarević 1998: 7).

1.2. Dvadeset i sedam (27)

Shvatimo li međutim rimske brojeve (I., II.) kao nešto što zastupa naslove, tada pjesama ima 27: Dva pejsaža zapravo sadrže dvije pjesme – Pejsaž I. i Pejsaž II., a i pjesma Na Nilu, kao što je rečeno, složena je od dviju sastavnica označenih rimskim brojevima I. i II. Tako Vinko Jakševac, vjerojatno polazeći od tih činjenica, veli: »Vladimir Vidrić (1875-1909) je izuzetan hrvatski pjesnik sa samo dvadesetpet (ili 27) pjesama, te se može slobodno kazati da je dao malo, ali je to malo bilo definitivno, ostvarujući nenadmašan i svojevrsni spoj simbolističkih i impresionističkih elemenata« (Jakševac 1995: 5).

U vezi s rečenim nameće se problem ciklusa: riječ je o Vidrićevoj sklonosti da pjesme spaja u parove (pjesme-dvojkinje), pa čak i da ih povezuje u veće tematske grozdove (usp. Užarević 2009: 29, 38, 98).

1.3. Dvadeset i šest (26)

Ako međutim Dva pejsaža smatramo dvjema pjesmama, a Na Nilu – jednom, dobivamo brojku od 26 pjesama. Tako npr. broji Antun Barac u svojoj poznatoj monografiji o Vidriću: »U svoju zbirku unio je Vidrić 26 pjesama, od kojih 9, dakle jedna trećina, sadržavaju važna životna pitanja« (Barac 1940: 29). Na drugome mjestu Barac veli: »U svojih 26 pjesama (u zbirci iz g. 1907.) Vidrić je najviše upotrebio ove riječi: oblak (11 puta), nebo (15 puta, a uz to 2 puta nebosklon, 2 puta nebeski) [...]« (Barac 1940: 132). Isto tako i u pozivu od 19.10.2009. godine na Stručni kolokvij o životu i djelu Vladimira Vidrića (koji je održan u zagrebačkoj palači Matice hrvatske 20.11.2009.) stoji: »Svojim iznimno neopsežnim a sadržajno zagonetnim i dubokim pjesničkim djelom, koje je bilo od silna utjecaja na život hrvatskoga pjesništva i potonjim razdobljima, Vladimir Vidrić i kao živi pojedinac i kao pjesnička legenda ide u red najuglednijih osobnosti hrvatske umjetničke riječi XX. stoljeća. [...] Djelo. Jedina Vidrićeva zbirka od 26 pjesama, objavljena 1907. u vlastitoj nakladi«.

U Lunačekovu izdanju (Vidrić 1924.) Drijemovni pejsaž i Pejsaž [O podnevu] otisnuti su kao zasebne pjesme. O tome Lunaček kaže ovako: »Ova je pjesma [Pejsaž] ušla u prvo izdanje pjesama kao prva pjesma onih dviju, koje su zajedno otštampane pod imenom ‘Dva pejsaža’. Pošto je druga pjesma nastala davno prije i u ‘Savremeniku’ od god. 1906. otštampana pod naslovom ‘Drijemovni pejsaž’, to sam ih odijelio« (Lunaček 1924: 89). U izdanju Nade Pavičić-Spalatin Dva pejsaža dana su zajedno, tj. jedan iza drugoga pod zajedničkim naslovom, iako je načelo slaganja pjesama u tome izdanju kronologijsko – kao i u Lunačeka (Vidrić 1963: 42-43).

Govoreći o Vidrićevu pjesničkome opusu, Ivo Frangeš barata brojkom od 40-ak pjesama: »Poezija Vladimira Vidrića stoji pred nama kao knjižica od nekih četrdesetak pjesama. I to je sve« (Frangeš 1996: 75).

2. Vrste izdanja

Izdanja Vidrićevih Pjesama mogu se po koncepciji podijeliti u dvije osnovne kategorije: a) ona koja slijede raspored iz Pjesama,1907.; b) ona koja se drže kronologijskoga rasporeda pjesama.

2.1. Vidrićev poredak

Najveći broj dosadašnjih izdanja Vidrićevih Pjesama ostaje vjeran prvobitnomu redoslijedu pjesama, tj. onomu rasporedu koji je utvrdio sam Vidrić. Ovdje se u određenoj mjeri može govoriti o tematsko-logičkomu komponiranju pjesama u knjigu, a ne naprosto o zbirci koja bi bila komponirana kronologijski ili po nekome drugome mehaničkome načelu (usp. Užarević 2009: 13-30). U izdanjima koja uključuju i pjesme izvan knjige (zbirke) takve se pjesme daju u zasebnim odjeljcima, najčešće kao »Pjesme izvan zbirke« i »Postuma«.

2.2. Kronologijski poredak

Kronologijski raspored, tj. slaganje pjesama prema vremenu njihova tiskanja (a u nekim slučajevima i nastajanja, iako je ovaj posljednji kriterij u Vidrićevu slučaju posve nepouzdan), nalazimo u Lunačekovu izdanju iz 1924. godine (Vidrić 1924.; usp. Lunaček 1924: 71) te u izdanju Nade Pavičić-Spalatin 1963. godine (Vidrić 1963; Pavičić-Spalatin 1963: 67). Valja uočiti da se redoslijed mnogih pjesama, a to znači i vrijeme njihova nastanka odnosno objavljivanja, u tim dvama izdanjima ne poklapa. (Tom bi problemu trebalo posvetiti zasebno istraživanje.)

Od druge polovice 20. stoljeća izdanja Vidrićevih Pjesama redovito su uključivala i rječnike manje poznatih riječi i imena s područja grčke, rimske i slavenske mitologije te s drugih područja prema kojima je tematski okrenuto Vidrićevo pjesništvo.

2.3. Nestandardna izdanja

Od dosadašnjih sveukupno 17 izdanja Vidrićevih pjesama na hrvatskome jeziku u nestandardna bi se mogla svrstati ova četiri:

2.3.1. Divot-izdanje Vladimira Lunačeka iz 1924. godine: Vladimir Vidrić. Pjesme pokojnikove popratio s uvodom o njegovu životu te bilješkama popunio Vladimir Lunaček, Zagrabiae, MCMXXIV, Typographia S. Već je iz podnaslova vidljiv sadržaj toga izdanja: opsežan prikaz Vidrićeva života i književnoga rada, same pjesme te »napomene i bilješke« o svakoj pjesmi (mjesto i godina prvoga objavljivanja, okolnosti objavljivanja, razlike u slučajevima kada su pjesme objavljivane u dvjema inačicama na dvama mjestima, npr. u časopisu i u knjizi, Vidrićev odnos prema pojedinim pjesmama i sl.).

Iako su Lunačekovo izdanje mnogi opravdano kritizirali zbog netočnih podataka, očitih proturječnosti, pa i »neznanstvenosti« (Julije Benešić, Miroslav Krleža, Dragutin Tadijanović, Ivo Frangeš), valja se složiti s Tadijanovićem kada kaže da je Lunaček o Vidriću iznio mnogo zanimljivih i vrijednih podataka koji se nigdje drugdje ne mogu pronaći (npr. podatak o tome da je Vidrić bio mason).

2.3.2. U dosadašnjoj stogodišnjoj povijesti izdavanja Vidrićevih pjesama svakako je najvažnije Tadijanovićevo jubilarno i kritičko izdanje o 60. godišnjici pjesnikove smrti: Vladimir Vidrić, Sabrane pjesme, Zagreb, Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1969. Osim Vidrićeve pjesničke knjige to izdanje sadrži »Pjesme izvan zbirke«, »Postumu«, »Stenogram o preslušavanju Vladimira Vidrića na procesu zbog spaljivanja mađarske zastave u Zagrebu 1895.«, ulomke iz knjige Hrvatski đaci pred sudom te jedinu Vidrićevu prozu – članak »Seljačko pitanje (1905.)«. Svaka je pjesma popraćena komentarom (mjesto i vrijeme prvoga objavljivanja, inačice, odazivi književnika i kritičara). Osim toga pridodana je »Kronologija [biografija]Vladimira Vidrića« te vrijedni prilozi Davora Kapetanića: »Transkripcija rukopisa Vidrićevih pjesama«, »Bibliografija radova Vladimira Vidrića« (nije jasno je li autor toga priloga Kapetanić ili Tadijanović) i »Literatura o Vladimiru Vidriću (1895-1969)«. Pridodana su svjedočanstva Vidrićevih suvremenika – prijatelja, rodbine, znanaca. Knjigu odlikuje bogatstvo slikovnih priloga – umjetničkih portreta (ne samo Vidrićevih) i karikatura, crteža, fotografija, faksimila autografa pojedinih pjesama.

Tadijanovićeve su intervencije – u odnosu na prvo izdanje Pjesama (1907.) – ponekad prilično radikalne. Tiču se fonetske (»ljupko« umjesto »ljubko« - Jutro), leksičke (»pejzaž« umjesto »pejsaž« - Dva pejsaža; »dršće« umjesto »drhće« - Coena, Jutro; »dršće« umjesto »drkće« (Na Nilu I.) i sintaksne razine (zarezi iza vokativa ili izostavljanje zareza u slučajevima kao što su »čeka, da« (Romanca); navodnici u pretpostavljenim replikama pojedinih lirskih likova). Ali morfologija nije dirana – ostavljeni su stari oblici padeža (dativa, lokativa i instrumentala množine).

2.3.3. Kao nestandardno možemo shvatiti i izdanje koje je za »Mladost« priredio Dalibor Cvitan: Vladimir Vidrić, Poezija, Zagreb, Izdavačko knjižarska radna organizacija »Mladost«, 1985. U to je izdanje osim Vidrićevih pjesama (kako iz zbirke, tako i izvan zbirke te onih objavljenih poslije pjesnikove smrti) uvrštena (»na način reprinta«) i Barčeva knjiga Vidrić iz 1940. godine. Riječ je dakle o »jednoknjižju« s dvama autorima i njihovim dvama tekstovima.

2.3.4. I posljednje izdanje Vidrićevih Pjesama, kojemu je pridružena monografija o stvaralaštvu i životu Vladimira Vidrića, koje se može nazvati dvoknjižjem ili suknjižjem, a može se smatrati i jubilarnim (jer se pojavilo prigodom stote obljetnice pjesnikove smrti), također ide u red nestandardnih. Riječ je o pretisku: Vladimir Vidrić, Pjesme, Zagreb: Vlastita naklada, 1907., i mojoj monografiji: Josip Užarević, Vladimir Vidrić i njegove Pjesme, Zagreb: Disput, 2009.). Ovdje, dakle, nije riječ o dvama autorima u jednoj knjizi, kao što je to bio slučaj sa Cvitanovim izdanjem, nego imamo dvije knjige dvaju autora koje su smještene u jednu (zajedničku) ukrasnu kutiju te u svojoj žanrovskoj i autorskoj razlici čine komplementarno dvojedinstvo.

3. Tipovi Vidrićevih pogrešaka i tipovi njihovih popravaka u izdanjima Pjesama (i pjesama) nakon 1907. godine

Vidrićeva pjesnička knjižica iz 1907. godine vrvi pogreškama i nezgrapnostima najrazličitijih vrsta – od tiskarskih, pravopisnih, leksičkih, morfoloških, sintaksnih do metričkih i logičko-semantičkih. No i te pogreške kao da pridonose poetičnosti Vidrićeve lirike, u svakome slučaju njezinoj osebujnosti. Stoga se valja složiti s Antunom Šoljanom koji je rekao: »Vidrić je i svoje mane uzdigao do poezije«.

Vidrić veoma često griješi u upotrebi refleksa glasa »jat«, pa tako npr. umjesto ije piše je (usp. Silen, Bosket i dr.). Isto tako često izostavlja zarez poslije vokativa, a ponekad nema točaka (ili drugih odgovarajućih interpunkcijskih znakova) poslije završenih rečenica, ili zareza poslije zavisnih rečenica. Kako voli dijaloge, često mora rabiti navodnike, a to radi nedosljedno.

3.1. Slučaj Pomona

Osobito je indikativna diskusija koja se bila razvila oko pjesme Pomona. U toj je pjesmi problematičan razgovor što se razvija između kćeri (Pomone) i njezina oca (Marcusa Antoniusa Drususa). U nekim je replikama Vidrić izostavio navodnike, a u nekim ih je stavio. Stoga svaki priređivač ima za tu situaciju vlastito rješenje. Od desetak izdanja pregledanih za ovu prigodu ni jedna urednička (priređivačka) »obrada« pjesme Pomona nije podudarna s drugom. Evo tih primjera:

- Vidrić (1907: 25):

Tu će otac dobrodušnim tonom

Što mi radiš kćerce pod balkonom?

A ona se zaklanja do zida.

Čitam, veli, stihe od Ovida.

Sluša kćerka. Otac ne silazi:

»Kako tebi podnevo prolazi?«

Brzo tada za uzvrat će ona:

Čitam, veli, knjigu od Catona.

Vidimo da Vidrić nema dvotočke (ni točke) iza stiha »Tu će otac dobrodušnim tonom«, ni navodnika u idućem stihu-replici »Što mi radiš kćerce pod balkonom?«. Isto tako nema ni zareza ispred i iza vokativa »kćerce«. Nije jasno zašto je Vidrić stavio točku (a ne dvotočku) iza stiha »A ona se zaklanja do zida.« te izostavio navodnike u stihu-replici »Čitam, veli [ona] stihe od Ovida«. Ako replika-stih »Čitam, veli, knjigu od Katona« pripada ocu, tada nije korektna dvotočka iza stiha »Brzo tada za uzvrat će ona:«. Taj bi stih trebalo povezati s prethodnom replikom, tj. bilo bi logično da prethodni stih-repliku izgovara kći koja se uzvratno obraća ocu: »’Kako tebi [ocu] podnevo prolazi?’«.

- Z. i V. Vasić (Vidrić 1921: 15):

Tu će otac dobrodušnim tonom

Što mi radiš kćerce pod balkonom?

A ona se zaklanja do zida.

Čitam, veli, stihe od Ovida.

Sluša kćerka. Otac ne silazi:

»Kako tebi podnevo prolazi?«

Brzo tada za uvrat [tiskarska pogreška!] će ona:

Čitam, veli, knjigu od Catona.

Zanimljivo je da se i u Vasićevu izdanju, koje je u odnosu na izdanje iz 1907. trebalo biti »bez promena« (Vidrić 1921: 38), u citiranim strofama Pomone potkrala tiskarska pogreška: za uvrat umjesto za uzvrat (15).

- Lunaček (Vidrić 1924: 6-7; pod naslovom Boni mores):

Sad će otac dobrodušnim tonom:

»Što mi radiš, kćerce pod balkonom?«

A ona se zaklanja do zida:

»Čitam«, veli »stihe od Ovida«.

Sluša kćerka... Otac ne silazi!?

»Kako tebi podnevo prolazi?«

Brzo tada za uzvrat će ona.

»Čitam«, veli, »knjigu od Katona.«

Lunaček je pjesmu Pomona preuzeo iz časopisa te joj je dao prvobitni naslov Boni mores. Stoga umjesto »Tu će otac...« ima »Sad će otac...«, a navodnici u ovoj inačici prilično su korektni: dvotočka iza stiha »Sad će otac dobrodušnim tonom:« dobro upućuje na činjenicu da idući stih (označen navodnicima) pripada upravo ocu. Slično je i s replikama koje valja pripisati kćeri: »A ona se zaklanja do zida: / ‘Čitam’, veli [ovdje je izostavljen zarez] ‘stihe od Ovida’«. U stihu »Sluša kćerka... Otac ne silazi!?« interpunkcija pridonosi dramatizaciji koje u inačici uvrštenoj u knjigu nema (trotočka upućuje na moment iščekivanja, a uskličnik s upitnikom na olakšanje). Treba smatrati pravopisno-tiskarskom pogreškom izostavljanje zareza iza vokativa »kćerce« (pri čemu je zarez ispred vokativa stavljen). Možemo uočiti i to da je Lunaček ostavio »Katon« umjesto uobičajenoga »Caton«.

- Vasić i Horvat (Vidrić 1941: 16):

Tu će otac dobrodušnim tonom:

Što mi radiš kćerce pod balkonom?

A ona se zaklanja do zida.

Čitam, veli, stihe od Ovida.

Sluša kćerka. Otac ne silazi:

Kako tebi podnevo prolazi?

Brzo tada za uzvrat će ona:

Čitam, veli, knjigu od Catona.

Ovdje su uočljive sljedeće intervencije (u odnosu na izdanje iz 1907. godine): dvotočka iza stiha »Tu će otac dobrodušnim tonom:«; izostavljanje navodnika u stihu »Kako tebi podnevo prolazi?«. Dvotočka iza stiha »Brzo tada za uzvrat će ona:« slijedi doduše Vidrića, ali, kako je već rečeno, upućuje na neuvjerljiv zaključak da kći (a ne otac) čita Catona: »Čitam, veli, knjigu od Catona« (bez navodnika).

- Tadijanović (Vidrić 1969: 21):

Tu će otac dobrodušnim tonom:

»Što mi radiš, kćerce, pod balkonom?«

A ona se zaklanja do zida:

»Čitam, veli, stihe od Ovida«.

Sluša kćerka. Otac ne silazi.

»Kako tebi podnevo prolazi?«

Brzo tada za uzvrat će ona.

»Čitam, veli, knjigu od Catona.«

Tadijanović je logično riješio pitanje dvotočaka i navodnika. On stavlja dvotočku na kraju stiha »Tu će otac dobrodušnim tonom:«, a isto tako na kraju stiha »A ona se zaklanja do zida:«. Ali iza stiha »Sluša kćerka. Otac ne silazi.« stavlja točku. Točkom iza stiha »Brzo tada za uzvrat će ona.« upućuje na to da stih-replika »’Čitam, veli, knjigu od Catona.’« pripada ocu (a ne kćeri). Mnoga će naknadna izdanja prihvatiti Tadijanovićeve zareze ispred i iza vokativa »kćerce«. Detaljno obrazloženje svojih grafičko-interpunkcijskih odluka u danoj pjesmi Tadijanović daje u kritičkome izdanju iz 1969. godine (Vidrić 1969: 190-192).

- Dalibor Cvitan (Vidrić 1985: 19):

Tu će otac dobrodušnim tonom:

»Što mi radiš, kćerce, pod balkonom?«

A ona se zaklanja do zida:

»Čitam, veli, stihe od Ovida«.

Sluša kćerka. Otac ne silazi!?

»Kako tebi podnevo prolazi?«

Brzo tada za uzvrat će ona:

»Čitam, veli, knjigu od Catona.«

Na mjestima gdje je Tadijanović ispred stihova-replika stavljao točke Cvitan ima dvotočke. Osim toga, on od Lunačeka (odnosno iz časopisne inačice) preuzima uskličnik s upitnikom u stihu »Sluša kćerka. Otac ne silazi!?«, ali ne i trotočku iza »Sluša kćerka...« (kako je u Lunačeka). Ipak je, nema dvojbe, pogriješio kada je, slijedeći Pjesme iz 1907. godine, iza stiha »Brzo tada za uzvrat će ona:« ostavio dvotočku te time idući stih (»’Čitam, veli, knjigu od Catona.’«) pripisao kćeri, a ne ocu.

- Frangeš (Vidrić 1996: 21):

Tu će otac dobrodušnim tonom:

»Što mi radiš, kćerce, pod balkonom?«

A ona se zaklanja do zida:

»Čitam, veli, stihe od Ovida«.

Sluša kćerka. Otac ne silazi.?! [točka, upitnik, uskličnik]

»Kako tebi podnevo prolazi?«

Brzo tada za uzvrat će ona.

»Čitam, veli, knjigu od Catona.«

Frangeš je o pjesmi Pomona napisao poseban članak (Frangeš 1974: 129-132), a spominje kako je Tadijanvić u svojem kritičkome izdanju prihvatio njegovo (Frangešovo) »razrješenje dijaloga oca i kćeri« (Frangeš 1974: 227). Sam Frangeš u stihu »Sluša kćerka. Otac ne silazi.?!« dijelom preuzima interpunkciju iz časopisnoga izdanja, ali je zanimljivo da se i ovdje potkrao tipfeler: ».?!«. U stihu »Brzo tada za uzvrat će ona.« logično je na kraju postavljena točka, a ne dvotočka.

- Užarević (Vidrić 1998: 33):

Tu će otac dobrodušnim tonom:

»Što mi radiš kćerce pod balkonom?«

A ona se zaklanja do zida:

»Čitam, veli, stihe od Ovida«.

Sluša kćerka. Otac ne silazi.

»Kako tebi podnevo prolazi?«

Brzo tada za uzvrat će ona.

»Čitam, veli, knjigu od Catona.«

Ovdje je od Tadijanovića preuzeta dvotočka na kraju stiha »Tu će otac dobrodušnim tonom:«, a isto tako dvotočka u stihu »A ona se zaklanja do zida:« (čime se preciznije upućuje na nositelje odgovarajućih replika). U stihu »Sluša kćerka. Otac ne silazi.« stavljena je točka umjesto dvotočke; time se taj stih donekle odvaja od iduća dva koja valja shvatiti kao zasebnu sintaksno-semantičku cjelinu: »’Kako tebi podnevo prolazi?’ / Brzo tada za uzvrat će ona.«. Izostavljeni su zarezi ispred i iza riječi »kćerce« - kao i u Pjesmama iz 1907. godine.

- Milanja (Vidrić 2000: 63):

Tu će otac dobrodušnim tonom:

»Što mi radiš kćerce pod balkonom?«

A ona se zaklanja do zida.

»Čitam«, veli, »stihe od Ovida«.

Sluša kćerka. Otac ne silazi:

»Kako tebi podnevo prolazi?«

Brzo tada za uzvrat će ona:

»Čitam«, veli, »knjigu od Catona.«

I Milanja izostavlja zareze ispred i iza vokativa te stavlja dvotočke ispred stihova-replika, zadržavajući i dvotočku u stihu »Brzo tada za uzvrat će ona:«, čime iduću repliku (»’Čitam’, veli ‘knjigu od Catona.’«) pripisuje kćeri, ignorirajući dotadašnje pokušaje rješavanja problema navodnika u danoj pjesmi. Navodnike pak stavlja u skladu s današnjim pravopisnim pravilima: »’Čitam’, veli, ‘stihe od Ovida’.« i »’Čitam’, veli, ‘knjigu od Catona’.«.

Problem navodnika pojavljuje se i u Perunu (nije jasno gdje završava govor vjetrova), u Dva levita (tamo se u govoru drugoga levita pojavljuju dupli navodnici, pa se tako stvara dojam da svaki govornik ima svoju vrstu navodnika) te u Pejsažu II. (nema navodnika tamo gdje bi se očekivao produžetak replike tajanstvenoga »glasa«: »’Gledaj!’« - glas mi se javi - / iskrice noći lete...«).

Osim navodnika Vidrić voli trotočke i četverotočke (Elije Glauko, Coena, Jutro). Pritom ih ima i na početku pjesama (odnosno stihova), i u sredini, i na kraju. Ali se ne može dobro razabrati postoji li funkcionalno-poetička razlika u uporabi triju i četiriju točaka... Slična je stvar i s crtama i dvocrtama (tj. dvostrukim crtama koje dolaze jedna poslije druge; v. Elije Glauko).

Valja uočiti i Vidrićevu nedosljednost u uporabi pojedinih riječi (»drhću« / »drkću«), a čini se da zna izmisliti riječi ili im barem dati osobito (nestandardno) značenje (»legoh« u značenju »polegoh, položih«, »grednuti« - »poći«, »nebogi« - »bijedni, neplemeniti«, »očinji« - »očinski«, »pridvor« - »trijem, hodnik«, »plinuti« - »teći, plaviti«, »slavski« - »slavenski«, »ubojnik« - »ubojica« i dr.), dok za neke riječi nije jasno što bi mogle značiti (»zalijati se« - »sliti se, slijevati se«?).

3.2. Benigni i manje benigni ispravci

Nije dakle čudno što su gotovo sva posmrtna izdanja Vidrićevih Pjesama u ovoj ili onoj mjeri mijenjala prvotno stanje. Sve su takve intervencije donekle opravdane, ali su neke od njih posve benigne (transparentne), a druge dublje zadiru u tkivo pojedinih pjesama.

U benigne intervencije možemo svrstati pretvorbu dj i gj u đ, prepravljanje je u ije (tamo gdje treba), pretvorbu četverotočaka u trotočke. Manje benignom čini se pretvorba »ljubko« u »ljupko«, »pejsaža« u »pejzaž« (ili obrnuto), »u kraj« u »ukraj« i sl. Kao što se ostavljaju stari oblici dativa, lokativa i instrumentala (»na mokrih stazah«, »k libijskim kolibam«, »k zvijezdam ćeš doprijeti«, »A oni lete i biju krili«), tako bi se mogle tolerirati i glasovne, pa i sintaksne, norme Vidrićeva vremena – one ne otežavaju bitno današnju jezičnu percepciju. Ipak su takve intervencije redovite u kasnijim izdanjima, a osobito u kritičkome Tadijanovićevu izdanju. Valja napomenuti da Tadijanović ne upućuje na izvornu situaciju Vidrićevih pjesama – usp. npr. komentar uz pjesmu (pjesme) Dva pejzaža (Vidrić 1969: 189-190).

4. Zaključak

Ako je suditi po posljednjim izdanjima Vidrićevih pjesama (1998; 2000; 2009), pri čemu nas pretisak iz 2009. godine u punome smislu vraća na početno stanje, stječe se dojam da se nakon Tadijanovićeva maksimalnoga odmaka od Pjesama iz 1907. godine priređivači nastoje, koliko je moguće, približiti početnoj situaciji. Dakako, takvo vraćanje-približavanje niti može niti treba biti potpuno – ono po naravi stvari nosi kako pečat suvremenosti kojoj je okrenuto tako i pečat priređivača koji unosi elemente svojega razumijevanja i tumačenja Vidrićeva pjesništva.

(Zagreb, 19. 11. – 12. 12. 2009.)

aa

Literatura

Barac, Antun. 1940. Vidrić, Zagreb: Matica hrvatska. Pretiskano u: Vladimir Vidrić, Poezija, Zagreb: Mladost, 1985, 58-232.

Frangeš, Ivo. 1974. Matoš, Vidrić, Krleža, Zagreb: Liber.

Frangeš, Ivo. »Vladimir Vidrić«, u: Vladimir Vidrić, Izabrane pjesme, Zagreb: Matica hrvatska, 1996, 75-85.

Ham, Sanda. 2009. »Pristup jeziku Josipa Kozarca«, u: Anica Bilić (ur.), Šokačka rič 6, Vinkovci: Zajednica kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske županije, 231-289.

Jakševac, Vinko. 1995. »Predgovor«, u: Vladimir Vidrić, Pjesme, Zagreb: Zagrebačka stvarnost, 1995, 5-6.

Lunaček, Vladimir. 1924. »Napomena i bilješke«, u: Vladimir Vidrić. Pjesme pokojnikove popratio s uvodom o njegovu životu te s bilješkama popunio Vladimir Lunaček, Zagreb: »Tipografija« d. d., 1924, 69-89.

Milanja, Cvjetko. »Vladimir Vidrić«, u: Vladimir Vidrić, Izbor pjesama; Mihovil Nikolić, Izabrana djela, Zagreb: Matica hrvatska, 2000, 13-46.

Pavičić-Spalatin, Nada. 1963. »Bilješka«, u: Vladimir Vidrić, Pjesme, Zagreb: Matica hrvatska, 1963, 67. Priredila i pogovor napisala Nada Pavičić-Spalatin.

Tadijanović, Dragutin. 1969. »O izdanju Sabranih pjesama Vladimira Vidrića«, u: Vladimir Vidrić, Sabrane pjesme, Zagreb: Odjel za suvremenu književnost JAZU, 149-230.

Užarević, Josip. 1998. »Predgovor«, u: Vladimir Vidrić, Pjesme, Vinkovci: Riječ, 1998, 7-17.

Užarević, Josip. 2009. Vladimir Vidrić i njegove Pjesme, Zagreb: Disput.

Vidrić, Vladimir. 1907. Pjesme, Zagreb. (Pretisak: Zagreb, 2009.)

Vidrić, Vladimir. 1921. Pjesme, Zagreb: Knjižara Z. i V. Vasića. Predovor napisao Jovan Dučić.

Vidrić, Vladimir. 1924. Vladimir Vidrić. Pjesme pokojnikove popratio s uvodom o njegovu životu te s bilješkama popunio Vladimir Lunaček. Zagrabiae MCMXXIV. Typographia. S.

Vidrić, Vladimir. 1941. Pjesme. Zagreb: Knjižara Vasić i Horvat.

Vidrić, Vladimir. 1963. Pjesme, Zagreb: Matica hrvatska. Priredila i pogovor napisala Nada Pavičić-Spalatin.

Vidrić, Vladimir. 1969. Sabrane pjesme, Zagreb: Odjel za suvremenu književnost JAZU. Priredio Dragutin Tadijanović.

Vidrić, Vladimir.1985. Poezija, Zagreb: Mladost. Za tisak priredio Dalibor Cvitan.

Vidrić, Vladimir. 1995. Pjesme, Zagreb: Zagrebačka stvarnost. Predgovor napisao Vinko Jakševac

Vidrić, Vladimir. 1996 Izabrane pjesme, Zagreb: Matica hrvatska. Priredio i pogovor napisao Ivo Frangeš.

Vidrić, Vladimir. 1998. Pjesme, Vinkovci: Riječ. Priredio i predgovor napisao Josip Užarević.

Vidrić, Vladimir. 2000. Izbor pjesama, u: Vladimir Vidrić, Izbor pjesama; Mihovil Nikolić, Izabrana djela, Zagreb: Matica hrvatska, 2000, Zagreb: Matica hrvatska, 51-82. Priredio i predgovor napisao Cvjetko Milanja.