Pobunjenica

Odzvonilo je pola sedam. Josanne je po već drugi put prolazila pored galerija, zaustavljajući se gdjegod kako bi prelistala kakav časopis ili knjigu. Prodavači su je promatrali, podsmjehujući se.

»O Bože, samo da dođe... Moram se vratiti do sedam sati. Pierre me treba... A tek dječačić!... Bio je tako blijed jutros!... Domaćica će pregorjeti večeru ili razbiti tanjure, kao neki dan. Zadesit će me scena, zasigurno. Ah! Maurice!... Maurice!...«

Stopala joj bijahu hladna, obrazi zažareni, ljutnja je grijala njezinu tugu, podgrijavala ju. Oko Odéona noć, kiša, šljapkanje nabujale vode, prskanje lokvica... Ljudi su pobjegli pod arkade da se sklone, a voda je s mokrih kišobrana curila na pločnik.

Šest i četrdeset i pet...

Josanne, gologlava, stisnutih nogu, priljubila se uz košaru knjižare Marpon. Knjige su u svojim žutim i bijelim ovitcima poticale znatiželju prolaznika. Neke su bile ukrašene udvornim crtežima ili golišavim fotografijama. Bijaše tu suknji s podsuknjama, crnih čarapa, hlača i razuzdanih korzeta, prsa na prodaju – razodjevenost razvratnija od golotinje, bolna i neljupka pornografija.

»To da je ljubav?«, razmišljala je Josanne...

Nije ona bila svetica. Iskrenost kakve naznake, ogoljenost pokoje riječi, nisu je uopće vrijeđale, ali ona je voljela: posjedovala je tankoćutnu čednost zaljubljene žene, te joj se žudnja činila kao neka tajanstvena stvar koju su nesumnjivo poznavali samo ona i njezin ljubavnik.

Uzela je neki roman, onako ovlaš, prelistala ga, odložila. Pregledala je i neku knjigu kritika, koja je bila dosadna, a i zbirku mističnih pjesama, umjetnih poput papirnata cvijeća...

»Radnica... Tu sam knjigu vidjela na stolu gospođice Bon... Još jedan feministički roman...ili antifeministički... Ali takva je moda!«

Ne, to nije bio roman. Bijaše to duga i detaljna studija o ženskim strukama i službama. Mnogo brojki, bilješki, navoda i statističkih tablica. Josanne je odoka pročitala pokoju stranicu: Radnica u tvornici... Zaposlenica... Žena i slobodna zanimanja... Ženska konkurentnost i njezine ekonomske posljedice... Nacrt jedne nove ženske moralnosti.

To je ujedno bilo i posljednje poglavlje, zaključak:

»Hoće li rad žena biti dobar ili ne, ne znam, i samo će budućnost na to odgovoriti, ali je nužan, i bez da ga je žena željela, rad se nameće kao činjenica te ga trebamo prihvatiti sa svim njegovim posljedicama. A najvažnija od svega je moralna revolucija za koju se čini da je čimbenik a ne uzrok ekonomske revolucije.

Nije uopće točno da je žena, moralno se oslobodivši, željela osvojiti i svoju ekonomsku neovisnost. U tvornici, radionici, trgovini, uredu, u školi i u laboratoriju može biti da bi se prije tražila zaštitnička ljubav muškarca i podložne nježnosti kućnog ognjišta. Ali muškarac je zatvorio svoj dom siromašnoj ženi... A siromašna djevojka, kojoj se gadi prodaja vlastita tijela i koja ne pristaje da umre od gladi, pokušala je živjeti izvan tog doma, bez muške zaštite. Pa je dakle otišla ondje gdje može zaraditi za život, u područje koje je oduvijek bilo rezervirano za ženu, a zatim je osvojila i područje rezervirano za muškarca... Ponosno je uložila svaki napor, svu svoju energiju, da bi izgradila svoju osobnost. Tada je primijetila da vrijedi, da može osvojiti i štošta drugog osim svakodnevnog kruha, odjeće i smještaja:

moralnu neovisnost, pravo da misli, govori, djeluje i voli po svojoj volji – ono pravo koje je muškarac oduvijek uzimao i koje je njoj oduvijek nijekao.

Muškarac je konačno primijetio da je takva ženska težnja opasna za ustanovljeni poredak, za društvenu ravnotežu, za obitelj, običaje i za religiju... Prekasno!... Ako i nisu sve radnice oslobođene, sve su već pobunjenice... Pobunjenice prema zakonu koji su muškarci donijeli, prema predrasudama koje muškarci podržavaju, prema zastarjelom idealu po kojemu su žene njihove pratilje... Žene su prekinule nit veza svojih pretkinja koji, tako lagan za vezenje, bijaše toliko težak nemirnim dušama – ostavile su preslicu, iglu i ogledalo, a s njima i pasivne vrline i isprazne lakoumnosti. Ne smatraju više da je dovoljno biti čedna da bi bila čestita žena, i ne smatraju se razvratnicama ako su voljele više puta...

Već vidimo kako se oslobađa ženska moralnost koja se neće bitno razlikovati od muške. Žena, koju je kršćanstvo polako oblikovalo da se žrtvuje i miri sa sudbinom, počinje vjerovati da je prevarena. Bog ju više ne tješi, muškarac ju više ne hrani. Samo na sebe može računati, a budući da ju kakav-takav posao čini slobodnom, tražit će ona uskoro sve prednosti slobode.

Postavke bračnog ugovora bit će izmijenjene upravo time što će žena moći živjeti bez muške pomoći, i sama će moći podizati djecu. Neće više tražiti zaštitu i više neće obećavati poslušnost. A muškarac će ženu morati smatrati jednakom sebi, ili recimo bolje: partnericom i prijateljicom kojoj će on biti partner i prijatelj. Njihova zajednica počivat će na međusobnoj nježnosti, na stalno obnavljanoj suglasnosti između misli i čuvstava, na slobodnoj i dobrovoljnoj vjernosti te na savršenoj iskrenosti koja omogućuje potpuno povjerenje. Već su i sad mnogobrojna kućanstva u kojima muškarac u svojoj ženi nalazi suputnicu, povjerenicu, suradnicu u svojim poslovima, pomagačicu u svojim težnjama. Francuskinja je više od bilo koje žene sposobna za tako lijepu ulogu...«

Ovdje je autor stao proučavati moguće promjene u braku, duboko izmijenjenim i zbog mogućnosti razvoda... Josanne je uočila u diskretnoj ironiji pokoje rečenice da autor previše ne poštuje stare oblike i zastarjele formule, te da ga »životna činjenica« mnogo više zanima nego sakralno-svetački preživljeni oblici. »Koji je to čovjek kojeg ne zasljepljuju predrasude?«

Pogledala je ime: »Noël Delysle...« I odjednom je, bez ikakva razloga, zamislila muškarca ozbiljna i skladna lica, plavih zjenica i sive brade kako nastanjuje neku antičku kuću blizu Sorbonne.

Nije više osjećala dosadu iščekivanja i zamor stajanja, zaboravila je na Mauricea... Razmišljala je.

»Kako je sve to točno!... Posudit ću knjigu od gospođice Bon.«

Gospođica Bon bavila se sindikatima, kongresima, pomaganjem, djelima solidarnosti, dok je Josanne u Ženskom svijetu radila od svega ponešto, nešto mode, bibliografije, bavila se upitima u »Anonsama« i »Tjednim menijem«.

Međutim, zanimale su je ideje, a pitanje zvano »feminističko« postalo joj je blisko... Imala je otvoren i smion duh, bogatu imaginaciju i vruću krv, napete živce koji su ju otvarali entuzijazmu... Ali kao prava Francuskinja i prava Parižanka, imala je nos za ridikulno i grozila se deklamacija. Nije se uznosila ispraznim riječima, pa čak i u proturječnostima svoga života, ostala je iskrena prema samoj sebi.

Činilo joj se da je prepoznala u knjizi Noëla Delyslea tračak duha sličnog njezinome. Malo se i prepoznala u »pobunjenici« čiji je on ocrtao lik... Govorila je samoj sebi:

»Evo čovjeka koji me razumije... Prihvatila sam kućno služenje, nisam u potpunosti prekinula ‘vez’, ali osjetila sam da sam gospodarica svoga srca i svoje osobe... Neki prost osjećaj interesa ili strah od rasuđivanja nisu ti koji me drže u ovome braku, u tom tužnom braku gdje nosim dvostruki teret... Ne želim ostaviti svog jadnog Pierrea, ali ne mogu ni živjeti bez sreće, ne mogu...«

Zatim je pročitala:

»Sanjati slobodu ljubavi, čuvajući brak pod manje krutim okriljem, osloboditi muškarce i žene obavezne licemjernosti, prepoznati njihovo pravo da urede svoj život kako im se sviđa uz uvjet da prihvate posljedice svojih djela, unijeti u odnose među spolovima više poštenja, više praštanja – znači li to ohrabrenje razvratu? Znači li to uništenje ženske čednosti? Ne. Kad žena spozna vrijednost svoje osobe, težinu dara kojega daje, kad će o ljubavi i posljedicama ljubavi imati jasnu, uzvišenu i duboku ideju, pa ako je zdrava i duha i tijela, bit će valjano oboružana protiv napasti razvrata... A ako se prevari u svome izboru, znat će da njezina pogreška nije besramna, te da ju neće morati vući za sobom cijeli svoj život poput okova, već će moći biti dostojna poštovanja i ljubavi čestita čovjeka.

Pretpostavlja li to potpunu revoluciju naših običaja? Ta već je napola učinjena, događa se iz dana u dan upravo ta revolucija! Neka predrasude konačno nestanu!... Osuđivanje ‘čestitih ljudi’ ne dotiče se više ni tek rođenog djeteta, ni razvedene žene. Tolerira se, oprašta određene slobodne zajednice, a takva žena stekla je svojom sposobnošću pravo da živi po svojoj volji – pravo koje smo nekoć priznavali jedino velikim glumicama!... Simptomi su to jednog stanja stvari koje...«

- Gospođa želi kupiti knjigu? – upitao je prodavač koji je bez sumnje smatrao da je njezino čitanje predugo potrajalo.

Josanne je pocrvenila... Spontano je odgovorila: - Da.

- To bi bilo tri franka...

Tri franka! I to na kraju mjeseca... Josanne osjeti tračak kajanja, ali otvori svoj novčanik. Prodavač zamota knjigu.

- Hvala...Recite mi koliko je sad sati.

- Pet do sedam, gospođo...

Maurice neće doći!... Josanne je slutila u nekome svjetlu mali stan u ulici Amyot: Pierre, omamljen eterom, na divanu, dijete spavajući u svojoj stoličici, a vatra jenjava, lampa dogorijeva, a domaćica gunđa, jer Josannin muž čeka...

»Kako li sam jadna žena!... Moj muž, moj sin me čekaju... Ah! Još pet minuta... Maurice!... Želim vidjeti Mauricea!... Ne mogu otići samo tako...«

Oči joj se napune suzama. Ljudi se počnu okretati... Razbudila je ipak svoj ponos: »Ne! Ne ostajem ovdje ni minutu više! Ovo je ipak previše!«

Prevela s francuskog:

Ana Kapraljević