Nikola Glassl, skladateljska postojanost u okrilju klasičnosti

Skladatelj i pijanist Nikola Glassl (Budimpešta, 26. ožujka 1920.) bio je do prije nekoliko godina gotovo nepoznat mlađim naraštajima glazbenika i ljubitelja glazbe u Hrvatskoj. Nisu ga zabilježile ni hrvatska Muzička enciklopedija, niti pisci hrvatske povijesti glazbe 20. stoljeća (primjerice, akademici Josip Andreis i Lovro Županović, a ne spominje ga niti povjesničar glazbe dr. Krešimir Kovačević). Kao član Hrvatskoga društva skladatelja Nikola Glassl je upisan samo u monografiji ovog Društva, objavljenoj u prigodi 60. obljetnice njegova postojanja (60 HDS, Zagreb, 2005.) u kojoj je publikaciji popisan i izbor njegovih djela (9 orkestralnih i koncertantnih, 12 komornih, 4 klavirska, 4 vokalno-instrumentalna). Iz njihovih je naslova moguće iščitati prednost danu klasičnim glazbenim oblicima kao i duhovnim sadržajima (na primjer, Oče naš u Dva stavka za orgulje, Oče naš, za bariton, mješoviti zbor i komorni orkestar, Marija Magdalena, pjesma za alt i klavir, djela iz 1970-ih godina). Navedena je i skladateljeva adresa u Münchenu. Očito je upravo tom činjenicom, da živi u inozemstvu, velikim dijelom uvjetovana skladateljeva neprisutnost na hrvatskim koncertnim podijima. Naime, Glassl se 1964. godine preselio iz Zagreba u München, prekinuvši tako sam poveznicu sa svojom maticom, a Hrvatski radio čuva tek tri njegova djela, što je nedvojbeno premalo a da bi mu se češće posvećivalo pažnju.

Pa ipak, Nikola Glassl u Hrvatskoj, osobito nakon njezina osamostaljenja, nije zaboravljen. U povodu skladateljeva 85. rođendana Hrvatsko društvo skladatelja organiziralo je u okviru koncerta održanog 17. studenog 2005. izvedbe njegovih djela (bile su to i 75. obljetnice života Stanka Horvata i Krešimira Šipuša). Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) dodijelila je Nikoli Glasslu u povodu svojega dana 29. travnja 2006. godine, na svečanoj sjednici održanoj u Preporodnoj dvorani Narodnog doma, nagradu za područje glazbene umjetnosti za djelo Sinfonietta drammatica za gudački orkestar i cjelokupni umjetnički rad. Nadalje, Gudački kvartet Rucner na koncertu održanom 13. lipnja 2006. u Hrvatskom glazbenom zavodu praizveo je njegov Klavirski kvintet. Najnoviji susret s najstarijim hrvatskim živućim skladateljem bila je Tribina Hrvatskog društva skladatelja, održana 25. ožujka 2010. godine, u prigodi njegova 90. rođendana, kao svojevrsno glazbeno-govorno upoznavanje, »životni vremeplov«, s autorom školovanim na Muzičkoj akademiji u Zagrebu koji rado ističe kako s velikim zanimanjem prati glazbena zbivanja u Hrvatskoj, posebno Muzički biennale Zagreb.

Hrvatska kao domovina stvaralaštva

Rođen kao sedmi sin u obitelji Richarda Glassla, podrijetlom iz čeških Krasovica i Anne Daubner Deák, Budimpeštanke mađarsko-slovačkih korijena, bio je Nikola Glassl od djetinjstva u glazbeničkom okruženju, jer je otac kao instrumentalist na više glazbala bio član orkestra Opere u Budimpešti. Kako se trebao brinuti o mnogočlanoj obitelji, odazvao se Richard Glassl pozivu da postane član obnovljenog opernog orkestra u Osijeku, preseljenje koje je u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji bilo uobičajeno i mnogi su mađarski ili pak češki i austrijski glazbenici prelazili u orkestre u gradovima u kojima su im se pružali bolji egzistencijalni uvjeti. Osim toga, u Osijeku je postojala i mogućnost sviranja u garnizonskom orkestru, što je značilo i ponešto bolja primanja.

Godine 1922. u Osijek se preselila i majka sa sinovima koji su nastavili školovanje u osnovnoj i zatim građanskoj školi, a krenuli su i u Gradsku glazbenu školu. Nikolini učitelji bili su u Osijeku vrsni glazbeni pedagozi, Lav Mirski iz teorije glazbe, Josip Brečko iz glasovira i roga te Stjepan Stepanov iz povijesti glazbe. Glazbeno nadareni školarac osobito je dobro svladavao umijeće sviranja na glasoviru i vrlo se brzo razvio u dobrog pijanista. Preseljenjem u Zagreb, po završetku Građanske škole 1934. godine, započelo je za Nikolu Glassla tridesetogodišnje razdoblje koje je uključivalo studij i početak profesionalnog djelovanja - osnove za njegovo uključivanje u hrvatsku glazbenu kulturu i obilježja koja ga definiraju kao hrvatskog skladatelja.

Studij do akademskog stupnja skladatelja

U Zagreb je Nikola Glassl došao k bratu Eduardu koji je već živio u hrvatskome glavnom gradu i radio kao glazbenik svirajući u Gradskoj kavani. To je bilo vrijeme kada su ugostiteljske ustanove angažirale vrsne glazbenike, među kojima su ugled stekli primjerice Šandor Nikolić i Eduard Glotz, a njihov je repertoar bio vrlo širok te je uključivao prilagodbe narodne, zabavne i nerijetko klasične glazbe. Za Nikolu je upis u privatnu glazbenu školu Beethoven, koju je vodila Elly Lerch Bašić, bio logičan nastavak obrazovanja, budući da je već bila donesena odluka o odabiru glazbe kao životne profesije. Po završetku srednje škole, upisao se Nikola Glassl 1940. godine na visoku glazbenu školu s glavnim predmetom - kompozicijom. Kako se već okušao u skladanju, iako je bio vrstan pijanist, ovaj ga je stvaralački rad više zanimao nego pijanistička karijera. Profesori su mu bili redom ugledni hrvatski skladatelji, Fran Lhotka iz harmonije, Milo Cipra i Krsto Odak iz kompozicije, Božidar Kunc iz sviranja partitura, Boris Papandopulo iz dirigiranja, a kontrabas mu je predavao Antonio Janigro. Studijski boravak u Salzburgu 1944. godine, na majstorskom tečaju u razredu Josepha Marxa, omogućio je upoznavanje drugih aspiranata na zvanje skladatelja. Među ostalima, Glassl se osobito rado sjeća ljubljanskoga kolege Marjana Lipovšeka, s kojim je po završetku ljetnog tečaja muzicirao. Bila je to i prigoda za upoznavanje guslačkog virtuoza Vaša Přihode, glazbenika i profesora Elli Nei, Ludwiga Hölschera, Dénesa Zsigmondija, Winfrida Wolfa, a i Marxova prijatelja, utjecajnog njemačkog skladatelja Richarda Straussa.

Ali, trebalo je i zarađivati za život, pa je Nikola Glassl tijekom školovanja i studija svirao na zagrebačkim terasama i vrtovima (Esplanade i Splendid), kao i u kavanama i noćnim lokalima (Gradska kavana, kavana Dubrovnik, kavana Corso, a godinu dana je vodio orkestar Artističke pozornice u zagrebačkoj Ilici, surađujući uvijek s vrsnim glazbenicima, od kojih je najpoznatiji bio Milivoj Körbler). Kako su u ono vrijeme glazbenici koji su svirali u ugostiteljskim poduzećima bili organizirani u Kulturno-umjetničkom društvu Joža Gmajnić, Glassl je 1949. godine preuzeo dirigentsko vodstvo koje je do tada imao skladatelj i pedagog Mladen Stahuljak.

S tim su društvom bili orgniazirani nastupi u Zagrebu (dvorana Istra), Beogradu (Dom armije) i Novom Sadu (Kazalište), a uz Beethovenovu Uvertiru Egmond i Haydnov Koncert za glasovir i orkestar u D-duru (solist Nikola Glassl) i Noć na golom brdu Musorgskog, na programu su bile i Glasslove Simfonijske varijacije na vlastitu temu, djelo napisano za tu turneju. Kako je skladba bila vrlo dobro primljena, pijanist i dirigent Glassl poželio se ponovno vratiti studiju kompozicije i usavršiti svoja skladateljska znanja.

Drugi upis na studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prošao je vrlo bezbolno: budući student nije trebao polagati prijemni ispit, jer ga je tada najugledniji profesor kompozicije, akademik Stjepan Šulek, odmah nakon slušanja izvođenja skladbe na glasoviru, uzeo u svoj razred. Kolege za vrijeme studija bili su mu Stanko Horvat i Krešimir Šipuš, koji su diplomirali 1956. godine, dok je Nikola Glassl diplomirao 1957. godine, stekavši akademski stupanj skladatelja. Sva su trojica bili nagrađeni Nagradom Hrvatskoga glazbenog zavoda

Skladatelj u profesionalnom životu

Profesija skladatelja rijetko dopušta bavljenje stvaralaštvom bez podrške u nekom drugom pozivu, najčešće pedagoškom ili dirigentskom. Tako je i diplomirani skladatelj, a vrstan pijanist, prvo zaposlenje našao kao pijanist u Zagrebačkoj filharmoniji te kao asistent tadašnjeg šefa-dirigenta dr. Milana Horvata. Uz to je Glassl bio i korepetitor u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, a sva su ta iskustva znatno oplođivala njegovo poznavanje bogatog simfonijskog, opernog i baletnog repertoara. Gostovanja sa Zagrebačkom filharmonijom u Njemačkoj, Francuskoj, Češkoj, Švicarskoj i Italiji i turneje s Operom u Italiji i Nizozemskoj, putovanja na »Zapad« koja su u ono vrijeme privatno bila teže ostvariva, otvarala su mladom skladatelju nove vidike i pobuđivala želju za životom u sredini koja bi mu pružala više slobodnog vremena koje bi mogao ispuniti skladateljskim radom.

Zaduženja u Zagrebačkoj filharmoniji, među kojima se Glassl osobito rado sjeća suradnje s Lovrom pl. Matačićem, za kojega je vodio orkestralne pokuse prigodom priprema izvedbi Monteverdijeve Krunidbe Popeje, Verdijeva Requiema i Beethovenove Devete simfonije, a kao dirigent osobno je ravnao prvom jugoslavenskom izvedbom dječje opere Mali dimnjačar Benjamina Brittena (s izvedbama u Šibeniku i Sarajevu), bila su vrlo zahtjevna i okupirala su svo radno vrijeme. Uspjesi dakako nisu izostali, a među njima se ističe podatak da je 1962. i 1963. godine Nikoli Glasslu bilo povjereno ravnanje izvedbama Gundulićeve Dubravke s glazbom Ive Maleca na Dubrovačkim ljetnim igrama. Bile su to režije Branka Gavelle i Koste Spajića, sudjelovali su zagrebački kazališni umjetnici te dubrovački i zagrebački zborovi, bio je to, kako se sjeća Glassl, »veliki spektakl u Parku Gradac«. Uz navedena zaduženja bio je Nikola Glassl u školskoj godini 1963./64. imenovan i za honorarnog predavača iz predmeta Čitanje i sviranje partitura na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Doista, sve ukazuje na dobru uključenost u zagrebački glazbeni život, na stečeni ugled i uvjete za razvoj karijere. Međutim, Nikola Glassl, glazbenik koji u političkim previranjima nije želio imati udjela, ali se po završetku Drugog svjetskog rata jasno distancirao od staljinističkog svjetonazora i zbog toga bio tri godine zatočen u Staroj Gradiški, u tadašnjoj se komunističkoj Jugoslaviji nije ugodno osjećao. Osim toga, i vremena za skladanje bilo je malo. Odlučio je promijeniti životnu okolinu i 1964. godine se uputio u München. Kako sam kaže, naivno je vjerovao da će u novoj sredini imati više vremena za skladateljski rad.

Život u bavarskoj metropoli pokazao je, međutim, i svoje tamnije strane. Trebalo je zarađivati za život, osigurati egzistenciju obitelji (tri puta se ženio i iz prva dva braka ima tri kćeri, a sa suprugom Nijemicom s kojom danas živi nema djece); trebalo je osigurati »kruh svagdašnji«, a u poziciji slobodnog umjetnika to nije bilo lako. Opet je prevladalo pijanističko umijeće i Glassl je do umirovljenja djelovao kao slobodni suradnik u bavarskim orkestrima, ponajviše s Bavarskim radijskim orkestrom. S tim je orkestrom sudjelovao u brojnim izvedbama suvremene glazbe, jednako za potrebe radijskog snimanja kao i za sudjelovanja na festivalima Nove glazbe. Na prvom se mjestu nalazio istaknuti Münchenski festival Musica viva, na kojemu je Glassl tradicionalno sudjelovao i uvijek bio tražen zahvaljujući velikoj profesionalnosti i iznimnom pijanističkom umijeću pri svladavanju i najzakučastijih zahtjeva novovjekih skladatelja.

Sudjelovao je tako pijanist Nikola Glassl u izvedbama djela L. van Beethovena i bogatog repertoara klasične iromantične glazbe, kao i u interpretacijama skladbi R. Straussa, G. Mahlera, I. Stravinskog, B. Bartóka, L. Bernsteina, C. Orffa, W. Egka, W. Lutosłavskog, H.W. Henzea, O. Messiaena, K. Pendereckog, G.F. Malipiera i stotina drugih skladatelja svih generacija, te osobito u praizvedbama najnovijih skladateljskih ostvarenja. Danas ističe kako je, ako je uopće potrebno govoriti o utjecajima, upravo glazba velikana poljske glazbe 20. stoljeća Witolda Lutosłavskog na njega ostavljala najsnažnije dojmove. Zacijelo i zbog zajedničkog polazišta koje je iniciralo oduševljenje glazbenim jezikom Béle Bartóka.

Dugi je niz imena dirigenata i solista s kojima je Glassl surađivao, a činjenica da je svirao s orkestrima kao što su Bamberška filharmonija, RIAS orkestar, Bavarska filharmonija, Hoffski simfoničari i drugi njemački orkestri već upućuje na angažiranje vrhunskih glazbenika, bilo za dirigentskim pultom bilo u solističkoj ulozi. Uz iznimne sposobnosti sviranja na instrumentima s tipkama, uključujući orgulje i čemablo, u glazbenim je krugovima ovaj hrvatski skladatelj stekao osobito dobar glas kada je riječ o pripremama mladih kandidata za glazbene visokoškolske ustanove, što je značilo tisuće privatnih sati iz harmonije i kontrapunkta.

U takvom je slijedu životne zauzetosti i u Münchenu nedostajalo vremena za skladanje, a Glasslova stilska usmjerenost nije bila prijemljiva za avangardna stremljenja, pa tako niti Musica viva nije bila mjesto na kojemu bi se kao skladatelj predstavljao svijetu. Na ovome mjestu treba bar spomenuti drukčiji životni put hrvatskog skladatelja Milka Kelemena (Podravska Slatina, 24. ožujka 1924.), koji se također otisnuo na njemačku scenu, ali je kao »hrvatski gastarbajter« s domicilnom adresom u Stuttgartu i profesorskim mjestom na Visokoj školi za glazbu ostvario znatnu svjetsku poznatost i preko svojih studenata bitan utjecaj na mlade generacije.

Skladatelj vjeran tradiciji

U okviru spomenute Tribine Hrvatskog društva skladatelja održane 25. ožujka 2010. godine (pripremila je i vodila dr. sc. Zdenka Weber), prigode zbog koje je Nikola Glassl bio pozvan u Zagreb kako bi mu u znak počasti bila upriličena proslava 90. rođendana, bilo je moguće čuti, u interpretaciji skladateljeva unuka Nikole Paskalova, makedonskog pijanista mlađe generacije koji se afirmira i na međunarodnoj razini,dvije skladbe - Koralnu fantaziju i fugu na temu J.S. Bacha iz Muke po Mateju i Oče naš, a reproducirani su i fragmenti iz Capriccia concertante, za violončelo i komorni orkestar (Marijan Jerbić, violončelo, Simfonijski orkestar RTZ-a, pod ravnanjem Pavla Dešpalja) i Tri minijature za kvartet saksofona (djelo posvećeno Zagrebačkom kvartetu saksofona koji ga je praizveo 2001. godine). Kako su u razgovorima sudjelovali i akademici Pavle Dešpalj i Ruben Radica, Glasslov prijatelj s kojim je posljednjih godina u bližem kontaktu, dok je maestro Dešpalj ravnao izvedbama njegovih orkestralnih djela, bilo je zanimljivo čuti i njihova mišljenja o traženoj disciplini u skladateljskom razredu akademika Stjepana Šuleka u kojemu se, nedvojbeno u najvećoj mjeri, oblikovala skladateljska svijest Nikole Glassla.

Doista, glazba koju smo čuli bitno je ukotvljena u skladateljski credo iskonske muzikalnosti koja u prvi plan stavlja tradicionalne glazbene parametre - melodiju, harmoniju i ritam. Djelujući s tih pozicija, ostvaruje se Glasslova glazba u neoromantičnom, pa i neobaroknom idiomu, s melodijskim kretanjem koje je moguće spontano pratiti i s bogatim, zasićenim harmonijskim protokom koji ne napušta tonalitetnost. Također na tradicionalna polazišta upućuju i pregnantna ritmičnost i motoričnost njegova glazbenog jezika. Kod Glassla je, dakle, na prvome mjestu doživljajna inspiracija, pisanje glazbe kada se zna što se želi izraziti, a u oblikovnom se pogledu djelo, taj opus finitum ed apsolutum, ostvaruje na način kontroliranog ostajanja u okvirima koji omogućuju praćenje iznesenog tematskog materijala, njegove provedbe i formalne strukturiranosti.

Od predstavljenih skladbi cjelinom doživljaja dominirala je izvedba Koralne fantazije i fuge, skladane 1952. godine (dakle, iz vremena studija u Šulekovom razredu), čiji nas provedbeni tijek uvjerava u izvrsnu skladateljsku intuiciju, naglašenu »glazbenu pismenost« i veliko poznavanje jednako harmonijske učinkovitosti kao i visoke razine kontrapunktskog vladanja i varijacijske maštovitosti pri razradi teme uzete za polazište skladateljskog iskaza. Glasslova glazba, nadalje, plijeni dubinom i uvjerljivošću emocionalnih uzleta u različitim ugođajima, što je osobita sastavnica njegova čelističkog Capriccia (1962.), kada ga se odsluša u cjelini i prati povezanost solističke dionice s izražajnim kolopletom instrumentalne pozadine.

Uvjerenje o umjetnikovom trajanju u osobnom, bogomdanom skladateljskom daru i u djelima najnovije datacije, utvrđuju i njegove Tri minijature za kvartet saksofona (izdanje je objavilo Hrvatsko društvo skladatelja, a Zagrebački kvartet saksofona, kojemu je djelo posvećeno, praizveo ga je 17. svibnja 2002. godine). Riječ je o tri iskaza apsolutne muzikalnosti koja glazbu doživljava kao neopterećeno kretanje u intimnom krugu triju instrumenata, u interakciji triju subjekata koji se ne nameću niti ne iskaču svojom važnošću već u suglasju zajedništva traju u izbalansiranim, osmišljenim minijaturama vrlo ugodne, rječite izražajnosti.

Na kraju, trebalo bi što prije upriličiti i druge izvedbe Glasslovih djela, kako bismo dobili još potpuniji doživljaj skladateljske imaginacije autora kojega život nije mazio, a njegove skladbe u većini još čekaju svojeg izdavača. Jer, Nikola Glassl nedvojbeno predstavlja onu kariku u lancu hrvatske glazbe 20. stoljeća koja se čvrsto vezala uz najbolje tradicije skladateljstva nesklonog popuštanju pred različitim stranputicama eksperimentiranja ili prihvaćanja bilo čega što ne bi odgovaralo njegovom habitusu nadarenog skladatelja. Kako još uvijek piše glazbu, bit će zanimljivo čuti i njegovo novo djelo koje najavljuje a koje će biti posvećeno uspomeni na dragoga kolegu i prijatelja Stanka Horvata.