Nepoznata Ukrajina

Ukrajina je najveća europska zemlja. Kolijevka istočnog kršćanstva među Slavenima. Domovina blistave istočnoslavenske kulture, civilizacije i uljudbe kojima je prednjačila u vremenu europskoga Srednjeg vijeka. No, pored svih navedenih činjenica Ukrajina je Europi tajanstvena i nepoznata. Jednako kao što su to Bjelorusija, Moldavija, Gruzija ili Armenija. Razlozi leže u povijesti. A povijest je Ukrajini i njezinome narodu donijela razdoblja blistavih uspjeha u vremenu moćne srednjovjekovne države koja se nazivala Kijevska Rus’, zatim tatarsku okupaciju u 13. stoljeću i državno rasulo, a potom duga stoljeća kolonijalne podložnosti moćnim susjednim državama - Tatarskom kaganatu ili Zlatnoj Hordi, Poljskoj kraljevini i Republici, Litvanskom vojvodstvu, Moskoviji, odnosno Ruskoj imperiji, Otomanskom sultanatu, Habsburškoj carevini i Austro-Ugarskoj monarhiji, Rumunjskoj kraljevini, Sovjetskoj komunističkoj satrapiji. Kroz sve to vrijeme ukrajinskom je narodu bila u cijelosti ili djelomično oduzeta ne samo politička sloboda već i povijest, samobitnost, konačno i etničko ime, što je jedinstveni slučaj u europskoj povijesti.

Kako je taj narod zapravo opstao, sačuvao čimbenike narodnosne samobitnosti i državotvornosti mogu shvatiti, možda, najbolje Hrvati, mediteransko-srednjoeuropski etnos ponikao u prostorima stare ukrajinske etničke membrane. I premda je tomu tako, Hrvati o Ukrajincima znadu tek onoliko koliko su to željeli i kako su željeli njihovi gospodari, poglavito oni čija su sjedišta bila u Krakowu, Petrogradu odnosno Moskvi i Beču. Svaki iole obrazovaniji čovjek u današnjoj Hrvatskoj mora osjetiti nelagodu kada ne samo u tisku, već i u politološkim, historiografskim i inim tzv. stručnim tekstovima, susreće toponime, hidronime, oroniome, patronime, pa čak i nazove cijelih ukrajinskih pokrajina - onako kako su ih preimenovali u Moskvi ili Beču. Kao da ne postoji ukrajinski jezik, a da ne govorimo o pravu svakog naroda na vlastito nazivlje, i dužnosti stranaca kada imenuju to nazivlje da budu pristojni, ako ne već pošteni i pravedni prema domicilnome pučanstvu i njegovome jeziku.

Tako se, primjerice, ukrajinska prijestolnica naziva Kijiv a ne Kijev, najveći grad u zapadnome dijelu zemlje je Ljviv, a ne Lavov ili Lemberg, onaj u istočnome dijelu je Harkiv, a ne Harkov, Rivne nije Rovno, Krivij Rih nije Krivi Rog, etc. Najveća ukrajinska rijeka je Dnjipro a ne Dnjepar. U Ukrajini ne postoji pokrajina koju kod nas nazivaju Galicija, premda se takav naziv nalazi i kod Krleže. Galicija postoji u Španjolskoj, dok se zapadni krajevi Ukrajine nazivaju Haličina, odnosno Galičina, po srednjovjekovnom gradu Haliču/Galiču. Problem je u transkripciji ukrajinskog fonema G koji nije niti hrvatski G, niti H, nego samosvojan glas smješten između navedenih hrvatskih fonema. Na žalost, za taj fonem, kao i za još njih nekoliko iz ukrajinske azbuke, nemamo odgovarajuće latinske grafeme. Ali, u svakom slučaju hrvatski Ukrajinci doseljeni iz zapadnih krajeva Ukrajine, točnije iz Haličine, nisu Galicijani, kako ih se kod nas naziva, već ono što određuje njihov etnonim. Kada bi se doslovno koristilo njihovo pokrajinsko pismo, tada bi mogli biti jedino Galičani/Haličani.

Problem nepoznavanja ukrajinske povijesti nazočan je i u hrvatskoj historiografiji. Udžbenik iz kojega je moj naraštaj studenata povijesti dobivao znanje o prošlosti ukrajinskog naroda napisali su ruski profesor B.D. Grekov i tadašnji šef Katedre za povijest Europe srednjega vijeka Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. Miroslav Brandt, kao zajedničko djelo pod dvojnim naslovom: B.D. Grekov: Kijevska Rusija (prijevod prof. dr. Rene Lovrenčić) i M. Brandt: Ruske zemlje od XII stoljeća do Ivana Groznog. Udžbenik je objavila zagrebačka izdavačka kuća »Naprijed«, 1962. godine. »Brandt-Grekov udžbenik«, kako smo ga nazivali, bio je zadano štivo sve do 1981. godine, kada prof. Brandt objavljuje svoj udžbenik Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, kojeg je izdao Slavko Goldstein u nakladničkoj kući »Liber«.Ovaj je udžbenik doživio drugo izdanje 1995. godine u nakladi zagrebačke »Školske knjige«. Godine 1981. prof. Brandt objavljuje i knjigu Povijest Rusije u srednjem vijeku, ponovo u nakladi »Libera«.

Već naslovi koje su svojim radovima dali profesori Grekov i Brandt otkrivaju velikoruski utjecaj koji se, kada je riječ o Ukrajini, prebacio iz velikoruske carske historiografije u rusku boljševičku i sovjetsku »internacionalističku« historiografiju. Država pod nazivom »Kijevska Rusija« nije postojala pod tim imenom. Takav naslov knjige je tada (1962.), kao što bi i danas (2009.), upućivao na veliku državu koja se zove Rusija, nekada Ruski imperij, a danas Ruska Federacija, i svaki je čitatelj mogao shvatiti kako se u knjizi govori jedino o povijesti te države. U sintagmi »Kijevska Rusija« nema mjesta za Ukrajinu, tu je ukrajinska povijest prešućena, prilagođena ruskim imperijalnim »istinama«, falsificirana, pa čak i oteta.

Naslov koji je svome dijelu udžbenika dao uvaženi hrvatski povjesnik Miroslav Brandt također je, na žalost, upućivao na povijest Rusije, odnosno zemalja na kojima živi ruski narod, a nikako ukrajinski. Da je znanstvenicima bilo do povijesne istine tada bi naslov Grekovljevog dijela navedenog udžbenika glasio »Kijivska Rus’«, a onaj prof. Brandta mogao je imati naslov u jednoj od slijedećih varijanata: a) »Sjeverne zemlje Kijivske Rus’i od tatarske okupacije do moskovitskog vladara Ivana Groznog«; b) »Zemlje Moskovije, odnosno Moskovske države od XII st. do Ivana Groznog«; c) »Povijest ruske države od XII st. do Ivana Groznog«.

Korištenjem pojma »Kijevska Rusija«, »staroruska država«, odnosno »Stara Rusija«, Grekov je namjerno izokrenuo ukrajinsku povijest i prilagodio ju velikoruskoj političkoj interpretaciji. Iskoristio je za takav postupak naziv koji su bizantski pisci dali državi Kijivska Rus’ – Rosija, a odbacio njezino izvorno ukrajinsko, odnosno staroukrajinsko ime. Kako je riječ o grčkom jeziku, ovaj se naziv prebacio i u latinski i kao takav ušao u europsku historiografiju. Moskovsko preuzimanje ukrajinskog etnonima i dubine povijesnog trajanja traje još od cara Petra Velikoga. Ukrajinski etnonim je preuzet ne u izvornoj varijanti Rusiči, Ruteni ili Rusini, već u obliku koji su mu dali Bizantinci, a taj je bio Rosi, odnosno Rusi, koji je u jeziku moskovitskih Slavena (današnjem ruskom jeziku) dobio oblik u pridjevu »ruski (čolovjek)«. Uz etnonim išlo je i oduzimanje naziva zemlje, pa je ime Rus’ postala Rosija-Rusija. U Moskvi su vješto manipulirali grčkim bizantskim nazivljem Rus’ i Velika Rus’, po uzoru na stare grčke nazive Graecia (Grčka, kao matična zemlja, odnosno etnička jezgra) i Magna Graecia, odnosno Velika Grčka, kako su nazivali grčke kolonije, dakle osvojene zemlje izvan matičnog etničkog prostora.

Velikoruski političari ovu će terminologiju u Ukrajini preokrenuti tako da će »Magna« Rus’, dakle periferna Rus’, postati po želji moskovitske dinastije »Velika Rusija«, ne u starohelenskom značenju »Velika Grčka«, već u smislu središnje, glavne i matične zemlje, dok će Kijivska Rus’ kao matična i prava Rus’ postati »Mala Rusija«, odnosno periferija »Velike Rusije« sa sjedištem u Moskvi. Periferija time na politički dirigiran način dobiva značenje središta, premda ga u povijesti nije imala, a matica-zemlja dobiva status periferije. Sukladno tome plurietnički žitelji Velike Rusije, do Petra I. zvani Moskoviti, postaju Rosi, odnosno Rusi, odnosno »Velikorusi«, a pravi Russi, odnosno Ukrajinci, postaju Malorusi, odnosno periferni izdanak »velikog ruskog naroda«. Od tada je i službeno slavna povijest staroukrajinske države Kijevske Rus’i postala temeljem povijesti Moskovije, preimenovane u Rusiju, odnosno Ruski Imperij. Na ovakav su grub način Ukrajincima oduzete, kulturna baština, etnonim, lingvonim, dakle osnovni elementi etničkog identifikacijskog koda. Oni gube pravo na status samostalnog naroda, već se službeno moraju nazivati Malorusima, kao izdankom velikog ruskog naroda, u najboljem slučaju pojam Malorusi smiju koristiti u značenju subetnosa. Umjesto etničke identifikacije, vlast u Moskvi nameće im subetničku identifikaciju, a to je oblik grube i nasilne asimilacije, odnosno rusifikacije.

Navedene povijesne činjenice u Hrvatskoj nisu bile, a i danas su slabo poznate. Radi jasnoće, Kijevsku Rus’ bi se moglo usporediti s Franačkim carstvom. Ono što je Moskovija učinila s ukrajinskim etnonimom, možemo shvatiti ako prihvatimo kao hipotetičku mogućnost da je Pruska nakon pobjede nad Francuzima preuzela naziv stare države iz vremena Karla Velikoga, a Francuze prisila da uzmu neko alternativno ime, kao što su npr. Galija ili Akvitanija.

Koliko je ruska komunistička historiografija preuzela ideologem o velikoruskom narodu otkriva naš prof. Grekov. On svoj rad započinje rečenicom: »Kako da se objasni dobro poznata činjenica, da ruski narod u svom bilinskom eposu pridaje najznačajnije mjesto upravo ‘kijevskom periodu’ svoje stare povijesti? To ne može biti slučajno. (...) Narodne simpatije uživa ono vrijeme, kad je ruska zemlja, ujedinjena pod vlašću prvih kijevskih knezova, okupila istočnoslavenska plemena i neke neslavenske etničke elemente u jednu političku cjelinu i stvarno predstavljala silu, strašnu za neprijatelja, koja je omogućavala miran napredak naroda – zalog dalje budućnosti zemlje. (...) Ukoliko se u tom vremenu može govoriti o jedinstvu ruskog naroda, to je moguće samo u etničkom smislu, u smislu svijesti o općeruskim historijskim zbivanjima, koja nikada nisu bila zaboravljena, te su se i dalje služila kao vezivno tkivo, bez obzira na političku rascjepkanost.

Ruske narodne mase, gdje god se nalazile, pod čijom bilo vlašću, nisu nikada zaboravljale svoje etničko jedinstvo, ali političkog jedinstva, makar i relativnog, u obliku Kijevske države, u to vrijeme više nije bilo. (...) Vrlo je važno osvrnuti se još na jednu okolnost. Biline Vladimirova ciklusa, tj. Biline o Kijevu i »kijevskom« periodu povijesti Rusije, nije očuvao ukrajinski, nego VELIKORUSKI NAROD (verz. Đ.V.). (...) Taj interes velikoruskog naroda za svoju daleku prošlost, ova zasluga za čuvanje najvrednijih i najstarijih činjenica iz života naroda govori nam o tome, da povijest Kijevske Rusije nije samo povijest ukrajinskog naroda. U tom periodu, u kojem je nastajao i velikoruski, i ukrajinski, i bjeloruski narod, kovala se moć ruskog naroda. (...) Povijest Kijevske države nije povijest Ukrajine, ni Bjelorusije, ni Velikorusije. To je povijest države koja je omogućila nastanak i razvoj i Ukrajine, i Bjelorusije, i Velikorusije. U tome i jest golemo značenje ovog razdoblja u životu Rusije. Posve je razumljivo, da su političke uspjehe naroda, koji su ušli u sastav Kijevske države, i prije svega Istočnih Slavena, tj. Ruskog naroda, kojemu neosporno pripada u tom procesu vodeća uloga, omogućili tek određeni uvjeti njihova unutrašnjeg razvitka«.

Citiranje uvaženog ruskog boljševičkog historičara završavamo slijedećom njegovom tvrdnjom: »Tendenciozno tretiranje Kijevske države kao ‘ukrajinske’ onemogućilo je Hruševskom da ispravno, u skladu s izvorima, shvati njenu historiju. Period Kijevske države najveća je i najvažnija faza u historiji naroda Rusije i prije svega ruskog naroda, koji se kasnije razgranao u Velikoruse, Ukrajince i Bjeloruse. Ispravno shvaćanje te činjenice neophodan je preduvjet za razumijevanje dalje povijesti svih naroda i zato zahtijeva najbrižljivije naučno istraživanje«.

U svome pogovoru prof. Brandt je ushićeno predstavio Grekovljev rad: »Objavljivanje Grekovljeva djela ‘Kijevska Rusija’ na hrvatskosrpskom jeziku već se odavno osjećalo kao hitna potreba«. A u svome samostalnom udžbeniku Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka dr. Brandt se pokušava udaljiti od velikoruskih ideologema, ali u tome nije u cijelosti uspio. Njemu je problem etnogeneze Ukrajinaca ostao pretežak. Pošao je od antičkog etnonima Ros.

Pozivajući se na antičkog pisca Jordanesa, prof. Brandt postavlja slijedeću tezu: »No, ipak je karakteristično da je upravo Jordanes sačuvao prvi spomen plemenskog imena Rus. U svojem djelu, koje je nastalo sredinom VI. st., među ostalim, opisuje i neke događaje iz vladavine ostrogotskog kralja Hermanarika. Taj je vladar oko 370. dao raskomadati Sunildu, ženu nekog uglednog taoca iz ‘vjerolomnog plemena Rosomona’ što znači ‘Ljudi iz plemena Ros’. Tek tri stoljeća nakon toga iranski geograf Ibn-Hordadbeh priopćava da su ‘Rusi jedno slavensko pleme’, a car Konstantin Porfirogenet, sredinom X. stoljeća razlikuje ‘Vanjsku Rus’ i ‘naprosto Rus’, koja se prostire oko Kijeva. Takvo lociranje imena Rus potvrđuju i ruske kronike XI-XII. stoljeća. Tada se naziv Rus i Ruskaja zemlja upotrebljavao dvojako: u širem smislu, pa znače cijelo rusko etničko područje od jezera Ladoga do ušća Dnjestra i od Karpata do srednje Volge, ali također i u mnogo užem i očigledno starijem smislu. Takav naziv u užem smislu odnosio se na šumsko-stepsku oblast oko Kijeva, na području oko rijeke Ros, pritoka Dnjepra, na zapadni dio kasnije Perejaslavske kneževine i jugozapadni dio kasnije Černigovske kneževine oko grada Kurska, na Sejmu, i Trubačevska, na Desni«.

Zanimljivo je pogledati u knjigu »Narodi Europe«, autora Felipe Fernandez-Armestoa i suradnika, objavljene 1994. godine. Ovaj autor u odlomku posvećenom Ukrajincima piše: »Ukrajina je osobito patila zbog toga jer je tijekom dva stoljeća ruska historiografija, a prije i poslije 1917. godine, zemlju prikazivala kao privjesak Rusije. Ta se predodžba širila i na zapadu, gdje su gledišta ukrajinskih znanstvenika u emigraciji odbacivana zbog ‘nacionalizma’. Nezavisna ukrajinska država zahtijeva preispitivanje zastarjelih rusocentričnih pogleda. Njezino postojanje potiče i niz pitanja o tome tko je ‘Ukrajinac’. (...) Ukrajinski povjesničari s pravom započinju svoju nacionalnu povijest sa srednjovjekovnom kneževinom koja je dobila ime po Kijevu, drevnom gradu na Dnjepru, na raskrižju trgovačkih putova s istoka na zapad, iz Europe do Srednje Atije i obratno, te sa sjevera prema jugu, ‘od Varjaga do Grka’ (tj. od Vikinga do Bizanta).«

No i ovaj povjesničar ima probleme s najstarijom poviješću Ukrajinaca, poglavito s njihovim etnonimom, pa improvizira: »Vikinški vladari rano su se stopili s istočnoslavenskim narodima u tom području. Pravoslavlje je prihvaćeno kao službena religija 988. godine, te se iz Kijeva širilo na sjever i istok, na područja koja danas nastavaju Bjelorusi i Rusi. Riječ ‘Rus’ koja se ranije odnosila na određenu skupinu Vikinga postala je oznaka za sve ljude pravoslavne vjere«.

Cjelokupna povijest ukrajinskog naroda složena je, pa i zamršena, a kako kod nas ne postoje priručnici i literatura o toj povijesti, ona je kao takva u Hrvatskoj zapostavljena i stoga široj javnosti teško razumljiva. Nakon što je Zlatna Horda uništila Kijevsku Rus’ dijelovi ove nekada velike i moćne države imaju vlastiti povijesni razvoj. Uglavnom se ovaj razvoj može svesti na povijest Istočne i povijest Zapadne Ukrajine. Istočni dijelovi Ukrajine bili su izloženi ruskoj i turskoj okupaciji, a zapadni pretežito poljskoj i austrijskoj. Sve do kraja XX. stoljeća trajala je težnja Ukrajinaca iz svih odvojenih dijelova zemlje za ujedinjavanjem i stvaranjem nezavisne države. U tim nastojanjima odvijala se povijesna drama sa tisućama aktera, stotinama pojmova, s mnogo političkih rješenja, ratova i državno-pravnih opcija i entiteta.

Knjiga koja je pred vama, dragi čitatelju, a koju je oblikovao mladi politolog Sergej Burda, hrvatski Ukrajinac, pokušava našoj široj javnosti podastrijeti osnovne obavijesti i povijesti Ukrajine i Ukrajinaca. Mladi je autor na osnovi pročitane historiografske literature uglavnom ukrajinskih autora, složio »Povijest Ukrajine«, skromno prešutjevši svoje autorstvo.

Objektivno gledajući, Sergej Burda je stvorio pionirsko djelo u suvremenim ukrajinsko-hrvatskim povijesnim relacijama. U njemu su pogrešne interpretacije ukrajinske povijesti predstavljene onako kako su ih konačno mogli i smjeli objasniti današnji ukrajinski povjesničari. A ukrajinska historiografija morala je tijekom posljednja dva desetljeća učiniti divovski napor kako bi i svome narodu i svijetu predočila vlastitu povijest, bez velikoruskih, maloruskih i rusofilskih ideologema i stereotipa. Burda nas upoznaje s tim naporima, čime kao pripadnik ukrajinske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj pridonosi upoznavanju njegova matičnog i većinskog naroda. To je primjer kako manjinski intelektualac može obavljati ulogu mosta između dvaju naroda.

Mojoj malenkosti pripala je čast pomoći u metodološkom i terminološkom oblikovanju rukopisa. Glede terminoloških čimbenika, djelo nije zauzelo konačan stav zbog toga što etnogeneza Ukrajinaca, a poglavito Rusa još nije odgovorila na osnovna pitanja na znanstveni način, poglavito zbog pomanjkanja primarnih povijesnih vrela, a hipoteze su uvijek podložne, ako ne robovanju, a ono zbližavanju s ideologemima. Nije nam nakana arbitrirati, a najmanje se sporiti s ruskim povjesničarima. No, mišljenja smo da se povijesna znanost treba osloboditi ideoloških interpretacija, a svakako onih najgrubljih imperijalističkih i imperijalnih, a usredotočiti na povijesna vrela, njihovu etičku znanstvenu analizu, a potom na zaključke koji će proizaći iz takve analize i imati sve odlike znanstvenoga rada. Drugo, ova knjiga se suočava s problemom transliteracije i transkripcije. Specifični fonemi ukrajinskog jezika, poglavito G i I s dvije točke, kao i glasovi tvrdo i mekano i, te poluglasovi, nemaju odgovarajuće grafeme u latinskoj abecedi. Osim toga, ma koliko bili nepravedni prema izvorniku, neki su se ukrajinski patronimi, toponimi i hidronimi u hrvatskome jeziku tijekom vremena pretvorili u egzonime. Stoga smo nastojali tu činjenicu ne mijenjati, kako ne bismo unosili nove nejasnoće u već tako složenu materiju. Primjerice, zadržali smo ime velike ukrajinske kneginje Olge kao egzonim, premda u izvorniku glasi Olha. Isti je slučaj s imenom velikoga kneza Igora koje u izvorniku glasi Ihor. Grad Kijev je hrvatski egzonim koji na ukrajinskome glasi Kijiv, a rijeka Dnjepar Dnjipro, itd.

U uvjerenju da će naići na zanimanje čitatelja, a među hrvatskim povjesničarima potaknuti zanimanje za ukrajinsku prošlost, preporučujemo »Povijest Ukrajine« Sergeja Burde hrvatskoj kulturnoj javnosti.