Marcelle Tinayre, žena od pera

Većina nas kad krene u samostalan život, smatra da je nešto novo i neponovljivo izašlo upravo iz naših usta. Istina je da svi sjedimo na ramenima mnogih i bezbrojnih pretkinja i predaka koji su govorili u svoje i u naše ime. Iznimne žene tegobno su provlačile put, kao i iznimni muškarci, da bi čovječanstvo uzdiglo one iznimne među sobom na viši proplanak upravo kako bi nas ti jedinstveni mogli ohrabrivati.

Svaka književnost zatire bezimene junakinje i junake koji se čak i u matičnoj književnosti ne spominju. Jedna od takvih iznimnih duša je i Francuskinja Marcelle Tinayre (1870.-1948.), autorica 48 objavljenih djela, neumorna i borbena zagovornica individualne slobode. Francuska povijest književnosti zaboravila ju je, ženu koju je slavio slavni James Joyce, spisateljicu čiji je talent prepoznao u njezinoj četrnaestoj godini i veliki Victor Hugo, autoricu koja je između ostalog napisala i slijedeće:

»Romanopisac je opsjednuta kuća. Bića koja sam rodila, a koja nisu više ja, koja su bila ili ostvarene mogućnosti ili izvrnuta stvarnost, počinjala su me nastanjivati. Oslobađala sam se svojih fantoma. I samo to radila sam cijeli svoj život.«

Proizišla iz građanske obitelji, imajući ambicioznu majku učiteljicu, rano je naučila da je obrazovanje sve. S devet godina piše svoje prve pjesme u aleksandrincima, sa četrnaest godina šalje svoje stihove velikome Hugou, koji ju ohrabruje da piše dalje, jer posjeduje velik talent. Sorbonneu završava kao jedna od dvije djevojke na tome fakultetu. Udaje se s devetnaest, međutim, zna da će cijeli njezin život biti pisanje, a ne djeca. Unatoč tomu rađa četvero djece, od kojih troje preživljava. Cijeli život prehranjuje svoju obitelj, jer njezin muž Julien Tinayre ne zarađuje mnogo kao graver.

S dvadeset i tri godine Marcelle Tinayre objavljuje svoje prve novele pod muškim pseudonimom Gilbert Doré. U dvadeset i sedmoj godini izlazi joj prvi roman Avant amour (Prije ljubavi) također pod muškim imenom, za koji Alphonse Daudet smatra da njegov pisac posjeduje golem talent. Godine 1899. njezin treći roman Hellé dobiva nagradu francuske Akademije. Od njezinog najboljeg romana La Maison du péché (Kuća grijeha) prošlo je 108 godina. U njemu propituje ulogu vjerskih uvjerenja, ponajprije temeljenih na kršćanskoj tradiciji, u odnosu na ljubav i požudu. Glavni lik je muškarac koji razapet između pretjerane čednosti, fanatične religioznosti i tjelesne privlačnosti, koju osjeća prema mladoj udovici, izabire duhovni život. Nešto godina kasnije André Gide igrao se istim dvojbama u La Porte étroite (Uska vrata).

Cijeli život propituje slobodu izbora. Vjeruje da svaka osoba može birati svoj put, a da se to pravo ne bi nikako smjelo zabraniti ženama. Sama živeći slobodno, iako u braku, proživljavala je vlastite težnje za pisanjem o ženskoj slobodi, uz neodobravanje majke, sklone tradicionalnim mjerilima, ali uz odobravanje svoga muža, koji se u svim pismima svojoj ženi obraća kao prijateljici i partnerici. Sloboda ne mora nužno predstavljati seksualnu slobodu, iako Marcelle Tinayre ne osuđuje i takvu slobodu. Ona u svakome svojem romanu propituje tradicionalno shvaćanje ženskih uloga i opovrgava njihovu jednostrukost; žena naime nije samo služavka, pomagačica i radnica, ona ima pravo i na vlastite zahtjeve, slobodu stvaranja vlastita rada u kojemu će uživati, ali i slobodu ljubavne veze a da ju se ne smatra nužno razvratnicom i raspuštenicom. Sloboda, to je ono što tjera Marcelle Tinayre na stvaranje.

Ostvarivši ekonomsku slobodu i partnerski odnos s mužem, što se vidi iz njihove korespondencije, ona piše o mogućim svjetovima i mogućim vezama koje sama nije ostvarila. Piše u feminističkim časopisima toga doba (La Fronde), piše o modi i o starim antičkim zgradama u Parizu (Châteaux disparus, 1945.), odlazi i u Tursku i piše o svome doživljaju Turske (Notes d’une voyageuse en Turquie, 1909.). Prvenstveno, ipak, ne odustaje od svoje tihe i neprestane, duge i izdržljive borbe za slobodu izbora. Potiče mladu pjesnikinju Renée Vivien na stvaranje i ona će postati jedna od iznimnih spisateljica francuskog 20. stoljeća. Konačno, vodi vrlo zrelu i otvorenu korespondenciju s vlastitim sinom Noëlom, kiparom kojem će cijeli opus biti uništen 1943. godine.

Knjiga koja će sažeto predstaviti njezin osobni program djelovanja izići će iz usta junaka njezina značajnog romana iz 1905. godine – La Rebelle (Pobunjenica). Junak je feminist imenom Noël Delysle koji piše knjigu Radnica, a koju jedne kišne večeri, čekajući svog ljubavnika, pronalazi glavna junakinja istog romana, Josanne, majka i supruga muža ovisnika i neurasteničara. Ona radi i privređuje, jer je njezin muž Pierre nesposoban za život, a sina joj je poklonio ljubavnik u strasnoj vezi, pa kad je prestala biti zanimljiva, on ju je napustio. Polako napreduje pišući u ženskim časopisima i upoznaje slavnog feminističkog pisca. Zaljubljuju se, ali kad on sazna iz njezinih iskrenih zaljubljenih usta da je, osim pokojnog muža, imala ljubavni život i nakon njega, prestaje biti tako otvorenih gledišta i počne ju ljubomorno osuđivati. I dok na papiru veliča žensku slobodu izbora i ljubavi, kad i sam nađe snažnu i tankoćutnu ženu »tamne« prošlosti, prestaje biti otvoren i klizi u tradicionalne okove predrasuda. Ipak, na kraju romana melodramatično ostaju zajedno, prebrodivši njegovu ljubomoru.

Ovaj roman izniman je po vrlo realnim konverzacijama i po stvarnoj i detaljno opisanoj ljubomori koja se javlja u muškarcu koji ne može pobjeći od dvostrukih mjerila – jednih za sebe i jednih za ljubljenu ženu. Izniman je i po svojoj suvremenosti. I danas, 105 godina kasnije, žene nažalost podliježu dvostrukim mjerilima, dvostrukim ulogama; i danas, zaljubljene, naivno ulaze u veze svih vrsta, ne uvažavajući ozbiljno svoju slobodu i ne promišljajući zrelo svoje odabire. I danas jedini muškarac koji je dostojan žene ostaje u manjini, onaj Muškarac koji je prvenstveno Čovjek i gleda Ženu kao i sebe, istim očima. Izniman je ovaj roman i po programskoj shemi koju autorica izlaže već na prvih deset stranica, a kojih se nastoji držati u cijelome svojem djelu i cijelome svom životu. Taj ulomak donosimo u cijelosti, kako bi se čitatelj osvjedočio u njegovu suvremenost i aktualnost.

Paradoksno - Marcelle Tinayre danas je gotovo zaboravljena u Francuskoj. U ostatku frankofonog svijeta ipak postoji. U kanadskoj književnoj kritici i teoriji te u danskih kritičarki, ponajprije iz sociologije roda, ostaje vrijedna preteča na koju se autorice pozivaju. Njezina cjelokupna korespondencija bit će javna tek 2048. godine, a njezini memoari nisu nikada objavljeni. Nama u Hrvatskoj sve to nije previše važno, ali jedna činjenica ostaje znakovitom: sloboda izbora, iako osnovna ljudska samoaktualizirajuća potreba, ostaje i danas mnogim našim sugrađankama osporavana, bilo prisilno, bilo ju one same neodgovorno zanemaruju, iako bi je mogle ostvariti u svojoj okolini.

Trebamo sami odgovorno napredovati na svome putu, to je uvijek bila najteža zadaća. Stoga je i hrvatskim ženama i muškarcima bitno da preuzmu sve konce svoga života i izvezu zajedničku priču, protkanu partnerskim i prijateljskim osjećajima, bez obzira na to što je tko izabrao kao životni odabir. Ili riječima Marcelle Tinayre:

»I evo kako odjednom, među djevojkama i mladim ženama nailazi čvrsta pobuna. Ne žele više patiti; smatraju da bi njihova predanost trebala biti slobodna te da žrtvovanje, koje se prihvaća kao djelo moralne ljepote, ne bi trebalo nametati kao zakon čitavoj njihovoj generaciji. Žele dakako živjeti za svog muža i svoju djecu, ali žele živjeti i za sebe, bez da komu čine nešto nažao. Jednom riječju, ne žele više biti iskorištavane pod krinkom nijekanja sebe. Smatraju da je žrtvovanje individue u korist društva ogavna prijevara, budući da se društvo sastoji od skupine individua čija osobna sreća čini kolektivnu sreću. Drže također i da je produživati šutnju i podčinjavanje jednako kao i produživati nepravdu; da je religija ljudske patnje obmana, budući da patnja ne bi trebala biti ideal, jer napor ljudskosti teži otklanjanju patnje. A kad im govore o moralizatorskim vrlinama patnje, one odgovaraju da je priroda već stvorila uzroke neprestane patnje među nama, kao što su bolest, smrt, strasti, te da nije potrebno da i samo društvo produljuje taj već od prirode načinjen popis.«

Bibliografija Marcelle Tinayre:

1893. Ménage d’artistes, pod pseudonimom Gilbert Doré

1897. Avant amour

1898. La Rançon

1899. Hellé

1901. L’Oiseau d’orage

1902. La Maison du péché

1904. La Vie amoureuse de François de Barbazanges

1905. La Rebelle

1907. La Consolatrice

1908. L’Amour qui pleure

1909. Notes d’une voyageuse en Turquie

1910. Une Journée ŕ Port-Royal; L’Ombre de l’amour

1911. La Douceur de vivre

1912. Madeleine au miroir

1914. Traduction de Au Pays des Pierres de Cécile Tormay; La Veillée des armes

1920. Perséphone

1921. Les Lampes voilées

1922. Le Bouclier d’Alexandre; Priscille Séverac; L’Anneau de fer

1923. La Légende de Duccio et d’Orsette

1924. La Vie amoureuse de Madame de Pompadour

1925. Un Drame de famille; Traduction de Scčnes de la révolution communiste en Hongrie de Cécile Tormay

1926. Figures dans la nuit; Saint-Jean libérateur

1927. Une Provinciale en 1830

1928. Terres étrangčres: Norvčge, Sučde, Hollande, Andalousie

1930. Joséphine ŕ Malmaison; Vieilles chansons et vieux počmes

1931. L’Ennemie intime

1932. Madame de Pompadeur

1933. La Femme et son secret

1934. Châteaux en Limousin

1935. L’Affaire Lafarge; Histoire de l’amour

1936. Gérard et Delphine I. La Porte rouge

1937. Mariage

1938. Gérard et Delphine II. Le Rendez-vous du soir; Sainte-Marie du feu

1939. Est-ce un miracle?; La Porte rouge

1940. Madame du Barry

1941. Aventurine

1945. Châteaux disparus

1947. Mémoires Enfance et Adolescence, neobjavljeno

Djela o Marcelle Tinayre:

Colette Cosnier, Le Silence des filles: de l’aguille ŕ la plume, Fayard, 2001.

Patricia Ferlin, Femmes d’encrier, Christian de Bartillat, Francourville, 1995.

Camille Aubaude, Lire les femmes de lettres, Dunod, Paris, 1993.

Elisabeth Ceaux, Marcelle Tinayre, une romancičre oubliée u: Quaderni di Filologia e Lingua Romana, Sveučilište di Macerata, Italija, 1986.

Elisabeth Ceaux, Voyages dans le passé avec Marcelle Tinayre u: Quaderni di Filologia e Lingua Romana, Sveučilište di Macerata, Italija, 1986.

Elisabeth Ceaux, La Femme au début du XXe sičcle ŕ travers les premiers romans de Marcelle Tinayre u: Quaderni di Filologia e Lingua Romana, Sveučilište di Macerata, Italija, 1985.

Béatrice Didier, L’Ecriture-femme, PUF, Paris, 1981.

Johanna Berdenis van Berlekom, Marcelle Tinayre u: Bulletin de l’alliance française en Hollande, 1924.

Jean de Pierrefeu, Ouvrages de dames u: Journal des débats, 19.01.1921.

Paul Acker, Portaits de femmes: Mme Marcelle Tinayre u: Le Figaro, veljača 1908.

Gaston Ragot, Marcelle Tinayre u: L’Illustration, 14.12.1907.

Georges Pelissier, Mme Marcelle Tinayre, u: La Revue, 15.05.1906.

Émile Faguet, La Rebelle u: Revue latine, 1905.