Majstor o majstorima

Knjiga Viktora Žmegača Majstori europske glazbe - od baroka do sredine 20. stoljeća iznimno je djelo višestruka značenja u hrvatskoj muzikologiji i glazbenoj publicistici. Ona ispunjava golemu prazninu od 35 godina koliko ih je proteklo od kako je 1974. godine sveučilišna naklada Liber tiskala Povijest glazbe Josipa Andreisa, do danas jedini sustavni priručnik te vrste. U međuvremenu, naša se muzikologija hvalevrijedno posvetila hrvatskoj glazbi, ali je izostao interes za pregledom europske i svjetske glazbe, smješten u reprezentativno izdanje koje bi bilo namijenjeno i struci, ali i širem čitateljstvu.

No to, dakako, nije ni jedina, a ni prva odlika kapitalne Žmegačeve knjige koja je do danas ubrala velike pohvale i struke i čitateljske publike. Njezina je vrijednost, po mome sudu, ponajprije u diskursu autora koji je, odlučivši se za osoban odabir ličnosti europskih skladatelja, iznimno precizno i analitički izložio povijest europske klasične glazbe - od baroka do sredine prošloga stoljeća.

Sam autor o tome kaže u proslovu knjizi: »Pojam velikog majstora ne može biti oslobođen subjektivnosti. U nekim su razdobljima mogući i modificirani izbori. No subjektivnoj sastavnici ostaje sve manje prostora ako se kanon utemelji na trima mjerilima: na jedinstvenom pečatu stvaralačke ličnosti, na njezinu značenju za stilsku povijest i naposljetku na njezinoj životnosti u glazbenim zbivanjima svijeta«.

Osobni odabir autora prva je, dakle, znakovita polaznica u pristupu izlaganja građe s obzirom na to da nije riječ o povijesti glazbe u očekivanom određenju, već odabir skladateljskih portreta u kojima je povijest na posredan i neposredan način predstavljena. Odabir je, dakako, reprezentativan i zahvaća važna skladateljska imena tijekom glazbene povijesti zadanoga razdoblja, no istodobno takav odabir svjedoči i o autorovu ukusu i sklonostima spram pojedinog skladatelja ili epohe. Na crti takva promišljanja individualni se odabir može proširiti (ili suziti) s ponekim imenom (od kojih najveći dio, razumljivo, zaprema razdoblje glazbenog romantizma), pa će tako pojedinom čitatelju možda nedostajati primjerice otac opere Claudio Monteverdi kao neprijeporno najvažnija osobnost na razmeđi renesanse i baroka. No, izbor autora valja poštovati s obzirom na polazišnu točku početaka novije instrumentalne glazbe od sredine 17. stoljeća, koja nas uvodi u daljnjih 25 poglavlja u kojima je obrađeno 27 skladateljskih majstora.

Nakon talijanskih, njemačkih i francuskih skladatelja 17. i ranog 18. stoljeća (Vivaldi, Scarlatti, Telemann, Couperin, Rameau i dr.), među kojima će se naći i dragocjeni podaci o manje poznatim glazbenicima kao što su Katalonac Antonio Soler ili Čeh Jan Zelenka, na početku nizanja skladateljskih poglavlja naći će se Johann Sebastian Bach, na kraju Igor Stravinski, a između njih dvojice smješteni su reprezentanti svojih epoha: Georg Friedrich Händel, Joseph Haydn, Wolfgang Amadeus Mozart, Ludwig van Beethoven, Franz Schubert, Felix Mendelssohn, Frederic Chopin, Robert Schumann, Franz (Ferenz) Liszt, Richard Wagner, Giuseppe Verdi, Johannes Brahms, Antonin Dvorak, Pjotr Iljič Čajkovski, Anton Bruckner, Gustav Mahler, Richard Strauss, Claude Debussy, Maurice Ravel, majstori bečke moderne: Arnold Schönberg, Alban Berg i Anton Webern, Bela Bartok, Sergej Prokofjev i Dmitrij Šostakovič.

Iz pera Viktora Žmegača, vrsnoga znalca, muzikologa, ali i interdisciplinarnoga poznavatelja drugih umjetnosti, svaki od navedenih skladatelja dobiva svoj autorski portret obilježen, osim stručnim analizama pojedinih skladbi, i sociološkom i kulturološkom slikom vremena, suvremenika, utjecaja sredine pa i suvremene recepcije u primjerima diskografije ili navodima pojedinih interpretacija. Stil izlaganja je bogat, informativan, na mnogim mjestima (osim, dakako, u muzikološkom analizama) razumljiv i glazbeno manje upućenom čitatelju, i osobito asocijativan te u brojnim primjerima povezuje imena ili pojave uz određenog majstora i njegovo vrijeme. Primjeri za to su, među mnogima, temeljita obrada iznimno važne mannheimske škole i orkestra u poglavlju koje pripada Mozartu ili ulomak posvećen Modestu Petroviču Musorgskom i operi Boris Godunov u okviru poglavlja o Čajkovskom.

O svakom Žmegačevom pojedinom skladateljskom portretu mogla bi se napisati posebna studija diveći se autorovu bogatstvu asocijacija i nepreglednu znanju koje tako vješto koristi u opisu pojedinoga djela, pojave ili ličnosti. Izvanredan je takav primjer posvećen »prosvjetiteljskoj etici tolerancije« uz finale Mozartove opere Otmica iz Saraja ili paralela Liszt-Paganini, kao i brojne analize Bachovih i Beethovenovih skladbi. A posebna su pak čitateljska radost cjelovite studije ovoga autora, čini se, iznimno blisko vezanog uz Brucknera, Mahlera, Schönberga i Stravinskog, odnosno o temama razdoblja s kraja 19. i početka 20. stoljeća koje takvog poznavatelja kao što je Žmegač upravo mame na suptilno oslikavanje epoha u kojima su ovi majstori stvarali.

Kulturološko i sociološko okruženje jedna je od bitnih odrednica koja Viktora Žmegača vodi u razmatranje pojedinog opusa ili skladateljske osobnosti. O tome on i piše u proslovu, kada ističe: »Put od Vivaldija do Schönberga dug je i kratak u isti mah. Kratak prema vremenskim mjerilima ako ga usporedimo s epohama od srednjeg vijeka do baroka. No, čini nam se vrlo dug s obzirom na korjenite promjene u glazbenoj teksturi. Problematika tih preobrazbi izvan je domašaja isključivo strukturne analize, jer duboko zadire u opće procese kulturne povijesti«.

I upravo je kulturna povijest temelj Žmegačeva majstorskog djela iz koje se razvijaju pojedine skladateljske ličnosti, a time i njihovi opusi koji obilježavaju vlastita vremena, ali i cjelokupnu povijest glazbe. Tek u prepletu različitih sastavnica njihovi portreti postaju živo tkivo koje rađa živu materiju, a ona se zove glazba.

Knjiga koja je, kako autor ističe, u nacrtu pa i u pojedinim dijelovima, nastajala desetak i više godina, a u konačnoj verziji zadnje tri godine, rezultat je velikoga znanja, najfinije akribije i osobitog senzibiliteta autora za temeljnu temu i izvor - glazbu. Ona je zasigurno među najvrednijim izdanjima u hrvatskoj kulturi zadnjih desetljeća, jer ispunjava prostor koji hrvatskoj muzikologiji nedostaje, a čitatelju pruža obilje mogućnosti dodatne naobrazbe i neprijeporni užitak.