Kolaž suvremene Makedonije

1.

Slobodan Prosperov Novak u jednom svom tekstu piše kako je više književnika u našim gradovima dobilo ulice, nego što po tim ulicama hoda čitatelja. U procjenu točnosti te tmurne konstatacije ne bih ulazio, premda se katkad ne čini daleka od istine. No rekao bih da su prosječnom čovjeku upravo imena iz naziva ulica postala potpuni sinonim, ili barem glavna asocijacija, za riječ književnost. Književna kritika, taj posrednik između djela i čitatelja, danas je gotovo potpuno iskliznula iz fokusa javnosti prepuštajući tu ulogu s jedne strane školskim popisima lektire, a s druge (često senzacionalističkom) marketingu. Takvo stanje stvari jasno je odijelilo klasike iz književne povijesti na jednu stranu, a na drugu sinkronu književnu produkciju koja do čitatelja dolazi probrana tržišnom atraktivnošću. Daleko od toga da takva situacija ne utječe i na domaću suvremenu književnost, no još jasnije stvari stoje kada je u pitanju strana...

Slijedom one Matoševe misli o književnosti kao najnacionalnijoj umjetnosti, prosječan čitatelj vrlo teško stupa u kontakt sa stranim autorima, smeten barijerom nepoznavanja jezika, ako oni ne postoje u domaćem prijevodu. A prevode se uglavnom razvikani naslovi, pretežno stvoreni u okrilju velikih književnosti, dok oni manje sretni učestalo ostaju daleko od očiju šire publike. Prevladavanjem te jezične barijere i popularizacijom manje razvikane književnosti prije devet godina pozabavila se Naklada MD, objavljujući sve do 2004. u nizu antologije kratke priče kroz svoju biblioteku Živi jezici. Ona je obuhvatila trinaest antologijskih naslova: od egzotičnih norveških, litvanskih, australskih ili onih Commonwealtha, pa do nama susjednih slovenskih, srpskih i mađarskih. U izboru je, između ostalog, ipak nezastupljena ostala još jedna nama (ne samo) geografski bliska književnost, a opet jezično dovoljno daleka da potrebuje prijevod – ona makedonska. Taj nedostatak ispravila je u svom novom broju Književna revija osječkog Ogranka Matice hrvatske, usmjerivši svoj pogled upravo prema makedonskoj suvremenoj književnosti.

Prigodno naslovljeno Don’t you FYROM me, novo izdanje Književne revije (broj 2-3, godina 2009.) u cijelosti je posvećeno makedonskoj kratkoj priči, koje antologijski izbor donosi na dvjestotinjak svojih stranica. Inicijator toga tematskog opredjeljenja bio je Zlatko Kramarić, nekada upravo profesor makedonske književnosti na Osječkom sveučilištu, a na izboru su poradile makedonske znanstvenice Angelina Banović-Markovska i Vesna Mojsova-Čepiševska. Uredništvo Revije nije ovim odabirom samo ponudilo domaćem čitateljstvu ranije nedostupnu i ne toliko znanu suvremenu literaturu, nego je stavilo naglasak i na potrebu pojačavanja dijaloga između hrvatske i makedonske nacionalne književnosti, kojih su narodi nositelji sličnog kulturno-povijesnog iskustva, a da rijetko tu činjenicu uviđaju. O toj temi progovorio je već u uvodniku antologije Kramarić, prisjećajući se vremena kada su te dvije nacionalne književnosti bile ujedinjene pod zajedničkim krovom jugoslavistike. Od njih tako spojenih, unutar državne tvorevine koja je u svim aspektima forsirala dojam homogenosti, očekivala se stanovita literarna komunikacija, no ona je ili izostajala, ili bivala izrazito prigodničarskog karaktera. Ideal kulturnog povezivanja i približavanja identiteta izgubio se vjerojatno negdje na putanji rasplinute i posve ispražnjene fraze o bratstvu i jedinstvu svih naših naroda i narodnosti, pa stoga i nikada nije realiziran.

Ova pak antologija svakako nije takav megaprojekt pretencioznih ciljeva. Kako njezine sastavljačice kažu, nije čak ni rađena za vječita vremena, no nastoji konačno realizirati literarni dodir. Usmjerena je od autora preko odabiratelja na čitatelja, ne bi li s njim ostvarila osobitu komunikaciju, a usput poručila da makedonska književnost postoji, ne okamenjena i izgubljena u davnini, nego uključena u ovo vrijeme i ovaj prostor. Nastala je, prema njihovim riječima, kao prihvaćanje poziva na ples upućenog iz Osijeka, a donijela nam je prozor s pogledom na drugu stranu europskog jugoistoka – s ove panonske, na onu vardarsku. Takvo širenje vidika pojačano je izrazitom suvremenošću sadržaja koja otklanja svaku predrasudu o makedonskom kao nečemu treće-svjetskom, potpuno stranom i dalekom, pokazujući da su problemi koji zaokupljaju suvremenog, postmodernog (ili post-postmodernog) tamošnjeg pisca isti oni koji se osjete i ovdje u zraku. Vječna pitanja i nesretne sudbine provučene kroz odabrane priče daju se lako prepoznati i u ovdašnjim životima, pa je to uzajamno razumijevanje svakako valjano ostvaren preduvjet uspješne komunikacije.

Što se samog odabira književnog žanra u kojeg je taj sadržaj pohranjen tiče, kratka priča upravo je izvrstan izbor zbog više razloga. Jedan od njih svakako je vezan za samu suvremenost, jer je upravo taj žanr ključan u makedonskoj postmodernoj književnosti, što odgovara situaciji i dalje u svijetu. Osim toga, sretna okolnost kod odabira antologija svakako je sama poetika kratke priče, njena prostorna omeđenost per se, jer je posao selekcije određenog broja predstavnika jedne široke pojave vrlo težak bez obzira na prostorni limit koji stoji na raspolaganju. Još jedan, pomalo prozaičan, no ne zanemariv razlog jest i sama recepcija kod prosječnog čitatelja. S obzirom na krajnje ubrzano realno vrijeme u kojem se nalazimo, postalo je teško naći trenutak dokolice za uroniti u ono literarno, pa su »po tom pitanju« kratke priče okretnije i probitačnije u dolasku do čitatelja nego ostale prozne vrste.

Osim fragmentarnosti, koja se nekako podrazumijeva, zajednička karakteristika svih odabranih priča jest i jezik. Riječ je o jeziku koji silazi s nekakvih hermetičkih visina i okreće se čitatelju te je, kao takav, jednostavan i razumljiv čak i kada povremeno posudi nešto učeno iz višeg leksika, a svojom neposrednošću stalno ostavlja dojam prirodnosti. Osim autorima, velika zasluga tu svakako pripada i prevoditeljici Sonji Dolžan, čiji su prijevodi (ali i autorska djela) do sada objavljivani u više književnih časopisa Hrvatske, Slovenije i Makedonije. Bez umješnosti prevoditelja sva vještina autora lako pada u vodu u ostvarajima ove vrste, jer iako ne poznajemo izvorni tekst, tu je umješnost lako opaziti u glatkoći i tečnosti kojom se ova prevedena djela kreću. Prisutna opuštenost naracije u kombinaciji sa zanimljivošću i kratkoćom stvara dojam anegdotičnosti, gotovo kao da je svaka priča iz ove zbirke jedna ispripovijedana crtica nečijeg života, bez obzira na uključenu fikcionalnost.

A fikcionalnost ovih proza ne funkcionira tipično; više je uronjena u svagdanje situacije i motive, nimalo istaknuta nekom posebnom oznakom, tako da se prijelaz iz stvarnog u nestvarno vješto prelijeva, bez jasne granice, ostavljajući pitanje što pripada na koju stranu, uz istaknut efekt začudnosti. Upravo je taj efekt i temeljni lajtmotiv većeg broja odabranih priča, jer tako nastoje djelovati na čitatelja, a putovali do konačne začudnosti ili ne, tekstovi su u pravilu protkani provokativnošću. Osim toga, među obilježjima koja se iz velikog dijela priča daju izdvojiti svakako su i filozofska i politička promišljanja, naznake autobiografičnosti, autoironičnost, zavirivanje u trenutačne unutarnje bure pojedinca, marginalizacija funkcije vremena, intermedijalnost, poentiranje paradoksalnosti, kao i brojna druga.

2.

Ukupno trideset troje autora sačinjavaju ovu antologiju, svaki predstavljen s jednom kratkom pričom i svaki kao (ne jedini) predstavnik neke specifičnosti u modernoj makedonskoj prozi. Glavni kriterij kod izbora, naglašavaju i sastavljačice, nije bila samo estetsko-vrijednosna komponenta, u vidu sastavljanja nekakve top-liste suvremenih makedonskih prozaika, nego se nastojalo obuhvatiti različite dobne skupine (mlade, koji su tek u proboju, srednje, koji već stvaraju neko vrijeme, te one zrele, koji su već priznati i dobro poznati), kao i različita tematska opredjeljenja u generacijskom rasponu rođenih od 50-ih do 80-ih godina, koje objedinjuje sam žanr, te već pobrojana zajednička obilježja diskursa. Bilo bi previše reći ponešto o svakom od njih, takav bi sažetak čak ugrozio čari čitanja, a obujam ovog pregleda proširio u smjeru obujma same antologije. Umjesto toga, izdvojit ću tek neke predstavnike radi kvalitetnije ilustracije svega do sada rečenog, u nadi da slučajnom mi izboru nitko neće zamjeriti.

Antologiju tako otvara jedan od plodnijih makedonskih umjetnika (konceptualni umjetnik, strip-crtač, redatelj...) Aleksandar Stankovski svojom pričom Razgovori u limbu. Rat, kao jedan od prepoznatljivih motiva na više mjesta ove zbirke, spaja u priči slučajne karaktere izgubljene u oprečnim političkim frakcijama, koji kroz raspravu i nadvladavanje zabluda i ideala dolaze do svog eshatološkog ostvaraja. Likovni talent ovog autora jasno se odražava i pojedinim scenama njegove proze, a on sam nije izolirani primjer takve intermedijalnosti. Odmah iza njega nailazi čitatelj na još jednog likovnjaka, a istovremeno prokušanog pisca srednje generacije, Dimitrija Duracovskog. Njegov doprinos ovoj zbirci nije klasična kratka priča, nego ulomak jednog postmodernog romana, naslovljen Jedan Aleks, blijeda sjena, koji se tako izdvojen uklapa u poetiku kratke priče, a na svog se prethodnika u antologiji nadovezuje ne samo vokacijom likovnog umjetnika, nego i motivom rata. Taj levijatan, kako ga Duracovski karakterizira, kod njega izranja na površinu u sklopu reminiscencije na davno izgubljenog emigriralog prijatelja i neka vremena, promatrana kroz filter nostalgije, u kojima nad ljudima nije bilo sjenke rata.

Nakon spomenute dvojice autora slijedi jedan mini-blok etabliranih makedonskih književnika ustanovljen pričama Dragog Mihajlovskog i Katice Ćulavkove. Mihajlovski je u ovoj zbirci zastupljen naslovom Kuća u Solunu, koji majstorski daje primjer već spominjanog glatkog i neprimjetnog prelijevanja u fikcionalnost, kada s lakoćom seli jednu kuću iz doline na brdo i pokazuje da usredotočenost na iskrenu čežnju može izdužiti pogled od Bitole do Soluna. Čežnja je motiv i Ćulavkovine priče Žedan pas, u kojoj se kroz odsutnost fabularnosti bavi odsutnošću nečeg posve egzistencijalnog, kao što je voda, te drugim pitanjima i nedoumicama koje ta odsutnost za sobom povlači. Još jedan etablirani majstor makedonskog pisma jest i Venko Andonovski, inače i sam autor dviju antologija. Osim njih, potpisuje znatan broj proznih i dramskih djela, dobitnik je svih makedonskih literarnih nagrada, a u duhu ove antologije zanimljivo je istaknuti kako je po struci kroatist, profesor hrvatske književnosti. Na čitanje nam je ponuđena njegova priča Opit Nauma Manivilova, izvrsno i iznimno složeno djelo sastavljeno iz dvaju paralelnih dijelova što se međusobno ukrštavaju u jednoj poznatoj pogibelji i zlogukom proročanstvu o smrti poezije, a zatim je u dvije fusnote sadržana autorova analiza pojedinih momenata (čimbenika tobožnje freske, kakvom tretira priču) kroz koju se provlači žaljenje zbog invarijabilnosti kojoj nas približuje smrtnost i naoko paradoksna misao o savršenoj prisutnosti odsutnosti u svemu.

Tradicionalno nezaobilazan u antologijama jest i Aleksandar Prokopiev, izdvojen u antologijski izbor (među ostalim) jednom čak i od Enciklopedije Britanike, a do sada prevođen i na japanski. Njegova kratka, no vrlo efektna priča Anonimni obojena je izvrsnom ironijom prema prošlom sistemu, ali još više i prema samom sebi, ispričana anegdotično kroz mučno sjećanje na loše iskustvo iz prošlosti. Vraćajući se od ovih zrelijih književnika prema nešto mlađoj, srednjoj generaciji, nailazimo i na Blažu Minevskog. Od njegove bogate literarne produkcije, nekoliko puta i prestižno nagrađene, u ovom se izboru nudi priča Clay se ne plaši vampira. S Prokopievljevom povezuje ju autobiografična nota, samo što Minevski odlazi u još dalju prošlost te kroz sjećanje na borbu Claya i Fraziera odgledanu u zadružnoj prostoriji na starom Ambasador televizoru živopisno opisuje tadašnju seosku sredinu, djetinja maštanja i strahove, te priče iz narodnog folklora.

3.

Pred kraj antologije uvrštena su mlađa imena makedonske književnosti, svježi autori koji su tek počeli ostavljati svoj literarni trag. Jedan od njih je i Aleksandar Bukarski, student komparatistike, kolumnist i jedan od predstavnika tzv. cyber-literature. Njegova priča UPD, osim što zanemaruje bilo kakve jezične normative, donosi vjerni prikaz blago disfunkcionalne obiteljske svakodnevnice u ironijskom diskursu koji je istovremeno na momente izuzetno humorističan, kao i na rubu gorkog. Možda više od svega do sada spomenutog ocrtava jednu situaciju poznatu i u našim krajevima, gotovo u realnom omjeru prenesenu iz naših susjedstava ili naših života. Sljedeći predstavnik mlađe generacije, student prava Duško Goševski, smješta svoju priču Fin čovjek u posve drugačije okružje, u lutanja cestom srednje Makedonije. U toj priči s puta orijentira se vrlo uspjelo prema jednostavnom humoru na vlastiti račun, kojemu prostor otvara dobro poznata situacija prebrzog jezika, a pripovijeda podjednako jednostavnim i tečnim jezikom, ocrtavajući situacije s tek nekoliko upečatljivih detalja.

Nakon mlađe generacije, smjestila se na kraju antologije bez imalo dvojbe najkurioznija autorica. Potpisana pseudonimom Galijana Markova, u stvarnosti je sestra Makrina, redovnica koja je živeći u izolaciji napisala proznu knjigu nagrađenu debitantskom nagradom. Njena priča Put ogovaranja teška je i melankolična referencijalna bilješka o jednoj osobitoj ženskoj sudbini donesena fragmentarnim rečenicama i ispresijecanim mislima, između kojih se u istoj formi provlače razmišljanja o životu, smrti i čovječanstvu. Tako spojeni elementi stoje negdje između dijaloga i monologa, ostavljajući snažan dojam nečega šaptom ispripovijedanog i zaključenog dok druge sudbine jure u buci.

S Galijanom bi ovaj pregled naposljetku i završio, makar njime dodirnuti autori čine manje od trećine ukupnog broja zastupljenih u ovoj antologiji. Oni i u tom broju donekle mogu ilustrirati njezina spominjana obilježja, kao i obilježja suvremene makedonske kratke proze uopće. Obrativši na sve to pozornost, ovaj je pregled tek lagano, možda i nezgrapno, želio natuknuti što se sve može naći unutar antologije makedonske kratke priče, a puni i jedini pravi doživljaj ostavlja se čitatelju i čitanju.

To nas nekako vraća priči s početka, o komunikaciji literatura i komunikaciji literature s čitateljem. Sastavljačice su antologije tako u svom predgovoru vrlo zanimljivo usporedile takvu jednu književnu poruku s porukom u boci, adresiranom na svakog sretnog nalaznika. Ova konkretna poruka u boci puna je sadržaja doplovila sretno i sada čeka na čitatelje. Svakim novim čitateljem ona će postići nov uspjeh, prenijeti poruku i ugodu zbog koje je upućena, ali obogatiti i samog čitatelja, proširujući mu shvaćanja o drugome i njegovom identitetu, zadovoljavajući tako urođenu strast u čovjeku za upoznavanjem nepoznatog i učvršćivanjem spoznaje o sebi u odnosu na spoznanog drugog.

Međutim, i ne promatrajući čitatelja, ova antologija postiže uspjeh odašiljući jasnu poruku o Makedoniji i makedonskoj književnosti danas. Njome se i na hrvatskoj književnoj sceni jasno ističe kako Makedonija nije neka tamo maglovita zemlja brdovitog Balkana, niti je makedonsko pismo samo Kočo Racin iz čitanki i naziva ulica iz prošlih sustava. Baš suprotno, nova osječka Književna revija poručuje: makedonsko je pismo živi tekst u suvremenom književnom kontekstu.