Josip Vaništa - slikar i pisac

Brojne studije i kritike pokazuju da je interes za stvaralaštvo Josipa Vanište iznimno velik, štoviše, da se on ne prepoznaje samo u brojnosti autorskih napisa već i kroz činjenicu da se njegov intenzitet ne smanjuje. Naprotiv, sve govori da je intenzitet tog interesa još veći, pa i raznovrsniji, što ga samo više učvršćuje u poznatoj tvrdnji naglašenoj već u prvoj rečenici ovog zapisa, dakle,da ono ne prestaje emanirati svojom golemom likovnom izražajnošću tu jedinstvenu duhovnost koja je, mijenjajući sredstva i oblike, duboko prožela suvremenu hrvatsku umjetnost svojim vrijednostima. A te je vrijednosti Josip Vaništa u minulim desetljećima stvarao u različitim medijima, u onima koje je baštinio u tradicijskim zasadama kao neiscrpnu snagu, kao i u onima što ih je po vlastitom izboru (uporabni materijali i sredstva, ready-medi, fotografija i dr.) koristio u svojemu radu dajući im drugo značenje i nove vrijednosti.Upravo je s njima i propitivao mogućnosti izražavanja stavljajući ga u sumnju, a u toj radikalizaciji, in ultima linae, i u sam smisao umjetničkog čina, odnosno njegova stvaralačkog nastajanja i duhovnog nastojanja.

I, kao što je već primijećeno, Vaništa je svojim djelom otvorio cijelo jedno novo poglavlje u suvremenoj umjetnosti na čijim »stranicama« i čitamo tu likovnu višeslojnost multimedijalnog izričaja kao jedinstvenu autorsku pojavu. Tako je, primjerice, u crtežu iznimnom dosljednošću stvarao golemi opus ustrajući na njegovim temeljnim premisama i to, valja reći, u najnezahvalnijem razdoblju za tu ustrajnost, koja nije trebala samo malu »dozu« hrabrosti jer su te vrijednosti tada i »službeno« potiskivane i osporavane, a trendovski gotovo i potirane. »Možda je Marijan Jevšovar«, kako primjećuje Vaništa, »bio najbliži istini kad je rekao da su se gorgonaši ponašali kao da nisu živjeli u komunizmu.« A, možda, upravo ova rečenica jednog od utemeljitelja danas već povijesne umjetničke grupe najbolje »ilustrira« njezinu programsku koncepciju u onom teškom i, nije pretjerano reći, olovnom i sivom društvenom kontekstu, upravo u »rešetkastom« vremenu njezina nastajanja i djelovanja.

Stoga se trebamo podsjetiti na ovu značajnu dionicu Vaništinog stvaralaštva u drugim medijima, a realiziranu u suradnji s drugim autorima u Gorgoni, jer njezin značaj već danas ima respektabilnu povijesnu referencu. Naime, ono što je Vaništa s tom grupom (Kniferom, Kožarićem, Jevšovarom, Sederom, Bašićevićem, Horvatom, Matkom Meštrovićem i Putarom) problematizirao u razdoblju od 1959. do 1966. godine nije imalo odjeka samo u našoj sredini. Štoviše, i zato što je Gorgonina djelatnost bila prepoznata i izvan tog konteksta, a o njezinu značenju nije se prestalo govoriti ni usklađivati sudove ni danas - kada je jedan od centralnih prostora upravo otvorenog Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu »naslovljen« njezinim imenom odajući joj dužno poštovanje, te, istodobno, i otvarajući taj prostor i kao poticajno mjesto-susretište novim stvaralačkim nastojanjima i duhovnim traženjima.

Valjalo bi i ovom prigodom još jednom odgovoriti na pitanja - kada im, naime, već prilazimo s današnjeg aspekta, dakle, s vremenskom distancom od gotovo pola stoljeća kako je nastala Gorgona - kada se to zbilo, i u kojemu kontekstu? A, opet je, zacijelo, najuputnije pozvati se na zapis samog Josipa Vanište, nedvojbeno jednog od najzaslužnijih njezinih članova, u kojemu je i siguran odgovor na postavljena pitanja, osnažen kako svojom autentičnošću, tako i jasnoćom svoje programske koncepcije implicirane u ovim retcima:

»Zimi 1960. godine, prolazeći pored trgovine rabljenom robom u Vlaškoj ulici, nasuprot kinu Studio, ugledao sam u izlogu meni nepoznat predmet - jedna okomita daska povezivala je četiri vodoravne. Prostorna konstrukcija bez svrhe, koja se nudila na prodaju. Padala je okomita zimska rasvjeta po izlogu i predmet je bacao sjenu na svijetlu stijenu pozadine. Zastao sam fasciniran, vjerojatno bliskošću prizora preda mnom i mrtvih priroda pedesetih godina, na kojima sam unutrašnjost od eksterijera dijelio okomitim raspolovnicama. Zamolio sam prijatelja Pavela Cajzeka za uslugu, i drugog jutra snimili smo izlog. Odlučio sam fotografiju devet puta ponoviti, učinio maketu, dao je odštampati, i prvi broj Gorgone pojavio se u Velikom tjednu 1961.godine (kao broj dva, meandar Julija Knifera). Bio je to početak Gorgone.«

Kao što je u ovom, a i u drugim tada pisanim tekstovima sačuvao te trenutke nastajanja Gorgone, važne ljude i događaje, radnje i akcije koje su je profilirale i usmjeravale u njezinu djelovanju, jednako je tako Vaništa sačuvao i u drugim dokumentima njezinu postgorgonašku dionicu kao logičnu poveznicu, kao njezin, ako tako možemo reći, »drugi dio« odnosno, kako je i sam formulirao: »P.S. Post festum«.

Međutim, osim što je s golemom energijom stvarao gorgonaška stajališta i s velikim zanosom ih promicao kao svoja, ali i zajednička uvjerenja, težeći istom (ne)cilju, tj. u njihovu propitivanju i sumnji, tako je i s jednakim ulogom, istodobno, stvarao jedinstveni i impresivni vlastiti opus u klasičnim likovnim medijima, crtežu i uljenoj slici.

Kako je, dakle, u svojim crtežima i slikama stvarao opus na klasičnim likovnim postulatima dosljedno provodeći njegove vrijednosti, tako ih je »gorgonaškim« projektom preispitivao antitradicijskim i nekonvencionalnom metodama i postupcima, sredstvima i materijalima. Legitimirao je tako istodobno obje svoje pozicije jednako valjanim: onu kao tradicionalista, i drugu, onoga koji smisao svojoj djelatnosti nalazi u sumnji i skepsi, u propitivanju medija umjetnosti, svojih vlastitih estetskih stajališta i izgrađenih uvjerenja.

To su, ako nije paradoksalno rilkeovski reći - »čiste suprotnosti«, koje se međutim ne potiru, već nadopunjavaju i međusobno prožimaju u onom istom prostoru duhovnosti kojega »pokrivamo« Vaništinim imenom, ali ne samo kao terminološkom, već prije i više kao pojmovnom odrednicom za tu specifičnu duhovnost koju emanira njegovo djelo.Upravo je tu odrednicu Nenad Fabijanić apostrofirao likovnim postavom u Galeriji Forum »čitajući« njezine bitne komponente. Naime, sažeo ih je i integrirao u prostor Galerije kroz »abecedarij« Vaniština autorskog pisma u semantički čitkoj a likovno lucidnoj interpretaciji.

Još bismo rekli, bar u naznakama, pred djelom koje već sada ima čvrste konture klasične likovne misli, da je njegov autor ono što nije mogao izraziti kistom i olovkom, bojom i tušem, kredom i ugljenom, na papiru ili platnu - to povjeravao svojem peru, ispisujući jedinstveni dnevnik svoje duhovnosti, intelektualna zapažanja, stvaralačka promišljanja i nastojanja, ali i dvojbe i nedoumice. Na tim je stranicama zabilježio i one prostore svoje duhovnosti koje nije sačuvala njegova slika ili crtež, kao zapise, dakle, kojima je »notirao« najintimnije misli i osjećaje, najčešće u malenim formama s malo riječi, a s puno poetske izražajnosti koju može oblikovati samo vrstan pisac.

Svoje bilješke ovaj slikar-pisac ukoričuje u knjigama gotovo radnog naziva »Zapisi«, kako bi još jednom, pa i konačno podvukao u jednostavnoj formi njihovu izrazito radnu značajku. Posebice je to evidentno u ovoj zadnjoj knjizi Skizzenbuch 1932.-2010. (Iza zatvorenih vrata), koja s takvu svoju radnu značajku naglašava upravo s tim nazivom, s »kroatiziranim« germanizmom, ako možemo tako reći, dakako, ne lingvistički i filološki već mentalno i duhovno. Izdvojimo li tek neke teme iz ove knjige tada je ona o Krleži možda i najintrigantnija, jer nam donosi nepoznat »snimak« pisca o kojemu smo naizgled »sve znali«.

Vaništa, naime, po prvi put sabire u ovoj knjizi svoje zapise o višegodišnjim susretima s Miroslavom Krležom, a na kojima je, portretirajući ga, i svojim perom otimao zaboravu opaske i misli velikog pisca u njihovim čestim i dugim prijateljskim razgovorima, koje sada nimalo slučajno čine značajno poglavlje knjige. No, naročitu pozornost zaslužuju i »notice« u kojima Vaništa tankoćutno opisuje svoje susrete s piscima i slikarima, ili pak manje poznate događaje iz njihova života, o predratnom ili o Karlovcu za vrijeme te velike civilizacijske tragedije, zatim o Beckettovom boravku u Beogradu i njegovom ljetovanju u Lovranu, kao i crtice o Babiću, Tartagliji, Juneku, Stančiću, Steineru, Gorgoni, Putaru...

Pisac, napokon, daje i svoj prilog velikoj tradiciji hrvatskih slikara-pisaca koju su oni stvarali i svojim perom. Počinje, dakako, od Ljube Babića i Ivana Meštrovića, da bi slijedio taj impresivni put preko Zlatka Šulentića i Koste Angelija-Radovanija, pa sve do naših suvremenika Antuna Maračića, Dimitrija Popovića, Željka Kipkea i dr. Ali, on priziva u sjećanje termin Skizzenbuch i kroz njegovu dugu povijesnu praksu kao kulturološko nasljeđe, primjerice od »naših münchenovaca« čija se funkcionalna vrijednost nije potrošila, jer je još u upotrebi u svakodnevnoj praksi naših slikara i kipara, crtača, grafičara, arhitekata... Dakako, koristi ga i zato kako bi još jasnije izrazio da je riječ o malenoj, radnoj bilježnici na kojoj slikar olovkom ili kredom skicira svoje zamisli i projekte ili i piše svoje bilješke na hrvatskom jeziku kao poetske zapise koji se čitaju na dragocjenim stranicama hrvatske književnosti.