Je li Vidrić doista pisao »jugoslovenskim esperantom«?

Šimićev prigovor Vidriću

Drugo izdanje Pjesama Vladimira Vidrića, objavljeno godine 1921., u kojem se, osim predgovora Jovana Dučića, nalazi još pet pjesama, uz one objelodanjene za pjesnikova života u prvome izdanju godine 1907., izazvalo je razmjerno velik odjek tadanje književne kritike. Između ostalih, svojim se je kritičkim osvrtom u Jugoslavenskoj njivi, u siječnju 1922., javio i Antun Branko Šimić. U cjelini uzevši, ta je njegova kritika negativna, ili kako je to iste godine u Obzoru označio Gustav Krklec, kritik te Šimićeve kritike – posrijedi je »nepovoljna ocjena« Vidrićevih Pjesama. Sam je Šimić odmah na početku jasno ustvrdio svoju namjeru, a ona se sastoji u tome »da legendu o pesniku Vidriću, ili još bolje rečeno: legendu o pesmama Vidrićevim svedem na istinu«. U skladu s time Šimić razmatra Vidrićevo pjesništvo s različitih stajališta, a posebice mu upućuje niz prigovara u svezi s jezikom, pri čem ustvrđuje da »Vidrić ne samo da nije znao i osećao jezika nego je, poput svih naših starijih pesnika, imao prema jeziku premalo respekta – što nije dostojno pravog pesnika«.

U čemu se, prema Šimićevu mišljenju, sastoji Vidrićevo neznanje i neosjećanje jezika? Ono se sastoji u činjenici, kako veli Šimić, da Vidrić – budući da je »nevešt štokavskom dijalektu« – piše zapravo nekom vrstom žargona. No taj žargon, dakle taj jezik kojim Vidrić piše, nije recimo neko drugo narječje, koje bi bilo različito od štokavskoga, dotično od, kako pridodaje Šimić, »takozvanog književnog jezika«, to nije ni neki pokušaj obnove »starinskoga« jezika, a nije također ni živi, »govoreni« jezik, nego je posrijedi nešto što Šimić zove »žargonom pisanim, literarnim«. Temeljno je pak obilježje tako shvaćenoga »literarnoga žargona« da je on, kako kaže Šimić, svojevrsna »smesa«. Vidrić naime »meša dijalekte«, a »mešati dijalekte, to je nešto posve drugo nego pisati jednim, pa makar kojim dijalektom«. Stoga Šimić zaključuje: »Vidrićev je jezik, kao i mnogih drugih hrvatskih pisaca, neke vrste jugoslovenski esperanto«.

Stoji li taj Šimićev stavak? Pri traženju odgovora na postavljeno pitanje ovdje se može ostaviti po strani samo Šimićevo nazivlje, pa i određeno – sa stajališta današnje sociolingvistike – miješanje razina, kada je riječ o onome što se nazivlje hrvatskim susustavljem, ili hrvatskim dijasistemom, dakle skupom svih hrvatskih (jezičnih) sustava, a koje se možda ponajbolje očituje u činjenici da Šimić očevidno poistovjećuje štokavski (zapravo novoštokavski) s književnim jezikom. Znatno bi, naime, probitačnije bilo usredotočiti se na sam jezik Vidrićevih pjesama. A to međutim nije posve jednostavno.

Jer, da bi takvo razmatranje bilo vjerodostojno, nije dovoljno istražiti jezik Vidrićevih objavljenih pjesama, bilo u časopisima, bilo u zbirci, nego se valja upustiti u razglobu njegove rukopisne ostavštine. A nje i nema previše. Vidrić je naime objavljivao malo, a rukopisa je njegovih pjesama očuvano još manje. Bolje reći: rukopisa pojedinih pjesama uopće nema, ali se zato u rukopisnoj ostavštini nailazi često na različite nabačaje, nacrte, započete ulomke, po nekoliko puta prerađene pjesme. Prijepis je tih očuvanih rukopisa objavljen u Akademijinu izdanju Vidrićevih Sabranih pjesama godine 1969., a izradio ga je Davor Kapetanić. U tome je izdanju donesen dvadeset i jedan autograf, od čega šesnaest autografa pripada Vidriću, tj. pisani su Vidrićevom rukom, a od preostalih pet tri je pisao Vladimir Lunaček, a po jedan Mihovil Nikolić i Vladimir Šiffer.

Kapetanić je pojedine cjeline, koje nazivlje »tekstovnim jedinicama«, obilježio arapskim brojkama od 1 do 42 unutar prelomljenih zagrada. Pri tome je zabunom dvije tekstovne jedinice obilježio istom brojkom, tj. 28, od kojih je jedna vrlo sirov, grub i nedorađen nacrt nedovršene i nama danas nepoznate pjesme, isprekidan čestim precrtavanjima, dočim je druga tekstovna jedinica dobro očuvan autograf pjesme Ex Pannonia. Prema tome, odbijemo li pet tekstovnih jedinica koje nije pisao Vidrić, te pridodamo li jednu nehotice preskočenu, dobivamo ukupno 38 tekstovnih cjelina pisanih Vidrićevom rukom. Njihova je međutim vrijednost, kako u pogledu dovršenosti, tako i u pogledu duljine, vrlo raznolika. Tako primjerice dok je posmrtno objavljena pjesma Davno su sinule zviezde, koja se u prijepisu navodi pod brojem 16, očuvana u cjelini, i to u čistopisu, tj. bez ijednoga naknadnoga ispravka, tekstovna jedinica pod brojem 3 sadržava ukupno pet slova, i to »O crn p«.

Čistopis pjesme Davno su sinule zviezde

Stoga je za ovu priliku možda najbolje započeti upravo sa spomenutim čistopisom pjesme Davno su sinule zviezde, koja inače nema naslova, nego se navodi prema načetnici, tj. prema prvome polustihu. K tomu, jedino se uz tu tekstovnu cjelinu navodi i nadnevak, i to 9. ožujka 1900. Evo prijepisa:

Davno su sinule zviezde – oh! dođi [dodji!] s mramorna dvora!

Gle triemom stupova bielih mirno se spuštaju sjene

I srebren se mjesec sjaji tamo sa plavetnih gora

Oh dodji ljubljena moja! oh dodji po mene!

Gdje romon je vode, dodji! Gdje nizko padaju grane

I šume visoka stabla i najljepša zviezda sije,

Gdje biserna rosa kapa, kad ponoćni lahor dane

Gdje se začarana ptica šumeć krili i krije –

Mjesec kud čara, dodji! ... Oh, dodji ljubljena moja!

Svjetal će alem blistat na tvome snježnome čelu,

Na mojih će grudih počivat spokojno glava Tvoja,

Prekrasna Tvoja glava u čarobnom, snenom velu!

Oh, dodji! Po putovih bijelih, davno se spuštaju sjene,

I srebren se ljeska mjesec tamo sa plavetnih gora

Oh dodji, ljubljena moja, dodji po mene!

Cvieće Ti metnuh divno, na uzlazu dvora!

Pošto se ta pjesma pročita u rukopisu, a značajke se njezina jezika, pravopisa i slovopisa potanko razmotre, lako se može uvidjeti da se Vidrić drži propisa Zagrebačke filološke škole. Evo nekoliko obilježja koja govore tomu u prilog.

Prije svega, u sklonidbi Vidrić razlikuje tri padeža u množini: dativ, lokativ i instrumental, a ne rabi ujednačene likove na -ima/-ama, što je naslon na dvojinu, bolje reći: prijenos lika dativa, dotično instrumentala dvojine u množinu. Tako su oblici na mojih grudih u 11. retku i po putovih bijelih u 13. lokativu množine.

Sljednik je jata u dugim slogovima redovito pisan kao dvoglas, tj. dvoslovom ie, primjerice zviezde (1. redak), triemom (2), bielih (2), zviezda (6), cvieće (16), što nedvojbeno upućuje na jednosložan izgovor, prema dvosložnome slijedu ije, npr. sije (6), krije (8). Sljednik se jata u kratkim slogovima zapisuje kao je, prema propisu pravopisnoga odbora (zapravo pododbora) od godine 1877., kojemu je predsjednikom bio Adolfo Veber, a zapravo prema prijedlogu što ga je još 1854. u Nevenu, u članku O dvoglascu ie, bio iznio Bogoslav Šulek. Valja usput podsjetiti na činjenicu da to da se sljednik jata piše različito u dugim i kratkim slogovima, nije izvorna ilirska zamisao. Sljednik bi se jata naime morao pisati posvuda istim znakom, gdje mu je god po podrijetlu mjesto, bez obzira bilo to tzv. rogatim ě, ili pak, kako se je u jednome razdoblju i pisalo, dvoslovom ie (tako je npr. pisano prvo izdanje Parčićeva hrvatsko-talijanskoga rječnika od godine 1858.). Valja napokon upozoriti i na to da se u 13. retku u primjeru bijelih (po putovih bijelih) javlja i zapis jata troslovom ije, što je jedini takav zapis u svih 38 tekstovnih jedinica pisanih Vidrićevom rukom. Može se međutim pokazati, razmotri li se ustroj stiha, da na tome mjestu taj dugi jat doista treba izgovoriti dvosložno, da dakle oblik bijelih ima tri sloga.

Nadalje, pjesma je pisana pravopisom čitke tvorbe, kadšto nazivanim i mor(fo)fonološkim, kako je Vidrić i inače redovito pisao. Primjerice, u 5. retku »Gdje romon je vode, dodji! Gdje nizko padaju grane« prilog nizko pisan je sa z, bez prilagodbe po zvučnosti, jer je posrijedi fonološki uvjetovana smjena, tj. smjena koja je pretkažljiva na razini cijeloga sustava, pa ju nije potrebno posebno zapisivati. Njezino je bilježenje, tj. zapis sa s, zapravo zalihosno, jer ju svaki izvorni govornik hrvatskoga jezika, u naravnome izgovoru, automatski primjenjuje.

Napokon, što se tiče slovopisa, Vidrić redovito piše dj umjesto Daničićeva znaka đ, npr. devet puta lik dodji.

Pjesmu je objavio Dragutin Tadijanović godine 1951. u Republici, a potom i u Akademijinu izdanju Vidrićevih pjesama. Tadijanović je pri tome izmijenio dvoslov ie u troslov ije, dj u đ, te općenito pravopis čitke tvorbe u onaj prema izgovornome načelu. Ostavio je međutim dva lokativa množine, na mojih grudih i po putovih bijelih, jer bi možebitna zamjena ujednačenim likovima na mojim(a) grudima i po putovima bijelim(a) očevidno narušila ustroj stiha.

Vidrićev rukopis pjesme U oblacih

Nešto je drugačije bilo s prvom pjesmom iz Vidrićeve zbirke od godine 1907., koja je 1904. u listu Pokret, a i u zbirci objavljena pod naslovom U oblacima. U Kapetanićevu je prijepisu navedena pod brojem 29 (trebala bi zapravo biti pod brojem 30), a naslov joj je U oblacih. K tomu, u knjizi je donesen i prijeslik Vidrićeva autografa kao slikovni prilozi pod brojem XIV i XV. Evo toga prijepisa:

Na oblacih sam više mora bio,

Gdje mermer stupi nose plavet neba,

I Zevsu sam se Bogu poklonio,

S viencem o čelu i s lyrom iz Theba.

I Zevs je divan Bog! Razgaljen sjedi.

Prsa su mu široka i gola.

A bjel je kao starac. On besjedi

I silnu glavu spušta ko od bola.

I divno reče on i plašt privinu:

»Razlietaju se preko neba ptice,

O Ti, koj gledaš nebo i pučinu

i kome pada pram u svjetlo lice

I ti koj sniš o divnoj nagoj ženi

Na tamnomodrih valih što se rodi, –

Kad sidješ k zemlji, u jablanjoj sjeni,

Nad plug se sagni i za brazdom hodi!

I kad ti pane znoj na čelo tio,

Pod oblacima istog ovog neba –

Ne zataji me! rad muke i hleba.«

– Na oblacih sam ponad mora bio.

I u ovome se Vidrićevu rukopisu potvrđuju već navedena obilježja. Razlika je međutim u tome što je ovdje sam Vidrić učinio niz izmjena za izdanje svojih Pjesama od godine 1907., a neke je izmjene unio još 1904. u Pokretu. Je li sve te izmjene, posebice one u zbirci, hotimice učinio sam Vidrić, ili je vjerovati Vladimiru Lunačeku, koji u predgovoru izdanju Vidrićevih pjesama godine 1924. kaže ovako: »Prvo izdanje svojih pjesama g. 1907. preradio je ispravivši neke krupnije jezične i akcentualne digresije od odredjene gramatikalnosti i akcenta po uputama prijatelja si dra. Dragutina Boranića, koji je ne samo vrstan filolog nego, koji imade osjećanja za pjesmu«. Boranić je pak godinu dana prije priredio četvrto izdanje Brozova pravopisa, što je zapravo drugo izdanje koje je sam priredio nakon Brozove smrti, a koje se obično navodi kao Broz–Boranićev pravopis. A iste je godine postao i docentom na sveučilištu. Boranić je, dakako, zastupao posve drugačije poglede na hrvatski (književni) jezik od onoga što je Vidrić bio naučio tijekom svoga školovanja: zastupao je naime, a i promicao, stajališta hrvatskih vukovaca.

Podsjetiti je ovdje da je Vidrić rođen 1875., te da je maturirao 1892., dakle u godini kada je objavljen Brozov pravopis. Izuzmu li se dvije mladenačke pjesme koje su mu izašle 1889., s nepunih petnaest godina, u listu Lovor, Vidrić je započeo objavljivati istom u drugoj polovici devedesetih godina. Objavljivao je međutim, kako je već rečeno, malo. No do izlaska njegove zbirke bila su objelodanjena još dva temeljna djela – Maretićeva Gramatika i stilistika (1899.) i Broz–Ivekovićev rječnik (1901.) – na kojima se, zajedno s Brozovim pravopisom, osniva ono što se u povijesti hrvatskoga (književnoga) jezika zove »pobjeda hrvatskih vukovaca«. A u tome je razdoblju, recimo od 1896., kada je Vidrić objavio svoju prvu (zrelu) pjesmu Boni mores (poslije Pomona) u Viencu, pa do izlaska njegove zbirke 1907., nastupilo ono što je pokojni prof. Zlatko Vince jednom nazvao »suton Zagrebačke filološke škole«. Istina, bilo je još i tada onih, a i poslije naravno, koji su ustrajno pisali sustavom Zagrebačke škole. Primjerice, Franjo pl. Marković objavio je godine 1903. svoju estetiku, koja je u potpunosti pisana književnim jezikom za koji se zalagala Zagrebačka filološka škola.

No Vidrić nije bio filolog. Moguće je da je doista zamolio Boranića za pomoć, ili koga drugoga, hoteći, da tako kažem, »biti u skladu s najnovijim težnjama«. Pa koje je promjene unio? Prije svega, promijenio je naslov, a zatim i sam početak pjesme (a također i posljednji redak). Naslov je u rukopisu U oblacih, a u zbirci U oblacima. Početak je pjesme u rukopisu Na oblacih, a u zbirci Na oblaku. Moglo bi se reći da su to dva temeljna obrasca na koja se vrše izmjene kada je riječ o padežima. Lokativ množine u oblacih iz naslova, gdje je slobodno biran, dakle nije uvjetovan stihom, mijenja se u, tobože, ispravan lik u oblacima. No lokativ množine na oblacih s početka pjesme ne može se izmijeniti u taj preneseni lik iz dativa, dotično instrumentala dvojine na oblacima, jer to ne dopušta stih. Zato se množina mijenja u jedninu: na oblacih postaje na oblaku. Slično je učinjeno i u 14. retku, gdje u rukopisu piše na tamnomodrih valih, što je u zbirci promijenjeno u jedninu: na tamno-modrom valu (usput rečeno sa spojnicom, što je sigurno lošije nego u rukopisu, gdje spojnice nema, jer taj val neće biti i taman i modar, nego upravo tamnomodar, a pitanje je i je li potreban određeni pridjev: očekivalo bi se na tamnomodru valu).

U 18. retku nailazimo na instrumental množine pod oblacima, koji se nalazi i u rukopisu i u zbirci, a Vidrić ga je očevidno uzeo zbog stiha, jer bi pravi instrumental pod oblaci narušio njegov ustroj. S druge strane, u zbirci se gdjegdje nailazi i na nezamijenjene likove triju padeža u množini, naime ondje gdje takvu zamjenu nije bilo moguće učiniti. Evo tih primjera:

lupajuć krili – instrumental množine (Roblje, 7)

u rukuh – pravi lokativ dvojine (Dva levita, 7)

na grudih – lokativ množine (Na Nilu, 23)

u stremenih – lokativ množine (Scherzo, 3)

na mokrih stazah – lokativ množine (Dva pejsaža, II., 19)

k libijskim kolibam – dativ množine (Pomona, 24)

s bijelimi vijenci – instrumental množine (Jutro, 8)

u krupnih kapljah – lokativ množine (Jutro, 10)

nad Gali – instrumental množine (Mentor i pjesnik, 21)

k zvjezdam – dativ množine (Mentor i pjesnik, 28)

biju krili – instrumental množine (Perun, 13)

nad jablani – instrumental množine (Kipovi, 9)

na hrdih stijenah – lokativ množine (Plakat, 2)

u svijetlih krpah – lokativ množine (Plakat, 4)

po stijenah – lokativ množine (Plakat, 4).

A takvih primjera ima i u pjesmama koje su objavljene izvan zbirke, dotično u onima koje su objavljene posmrtno:

našim kraljem – dativ množine (Lovoru, 7)

pod nebesi – instrumental množine (Putnik domu svom, 12)

na kolih – lokativ množine (Putovah, 10)

na zlaćanih valih – lokativ množine (Sjene, 16)

na vratih – lokativ množine (Poniknuh glavom ponosnom, 38)

nad oblaci – instrumental množine (Bako vodi pjesmu, 6)

u visinah veljih – lokativ množine (Noć je došla, 5)

na mojih će grudih – lokativ množine (Davno su sinule zvijezde, 11)

po putovih bijelih – lokativ množine (Davno su sinule zvijezde, 13)

na [...] divnih putih – lokativ množine (Eto divna samovara, 12).

U tim primjerima, kako rekoh, nije moguća zamjena navedenih padeža, i to iz različitih razloga: bilo zato što bi se narušio ustroj stiha, bilo zbog znadžbenih razloga (recimo moguća zamjena množine jedninom), bilo zbog sroka. Uočiti je pri tome da se izmjenama koje su ipak izvršene, stječe pogrješan dojam: kao da su ujednačeni likovi na -ima/-ama uobičajeni, standardni, a oni drugi kao da su tzv. »stilska pričuva« (npr. kada se naslov U oblacih izmijeni u naslov U oblacima). Uistinu je, međutim, obrnuto: razlikovanje padeža u množini zapravo je uobičajeno, to je ono što se očekuje, a ujednačeni su likovi iznimni, oni su zapravo ta »stilska pričuva«.

U zbirci ima dakako još ujednačenih likova za navedena tri padeža u množini, pri čemu se za svaki od njih ne može tvrditi da je uvršten zbog »pjesničkih razloga«, tj. da bi uvršćivanje lika koji se očekuje, narušilo ustroj stiha. Evo ponajprije svih primjera:

po stubama (očekuje se po stubah) – lokativ množine (Dva levita, 18)

za sjenatim onim stablima (očekuje se za sjenatimi onimi stabli) – instrumental množine (Dva pejsaža, I., 3)

za tajnama (očekuje se za tajnami) – instrumental mn. (Mentor i pjesnik, 14)

prstima (očekuje se prsti) – instrumental množine (Mentor i pjesnik, 17)

s njima (očekuje se s njimi) – instrumental množine (Perun, 9)

za njima (očekuje se za njimi) – instrumental množine (Kipovi, 13)

pod zvjezdama (očekuje se pod zvjezdami) – instrumental mn. (Ex Pannonia, 24)

med ružama (očekuje se med ružami) – instrumental mn. (Romanca, 23)

na stubama (očekuje se na stubah) – lokativ množine (Gonzaga, 5)

stubama (očekuje se stubami) – instrumental množine (Adieu, 12).

Dok bi se dakle za likove po stubama (Dva levita, 18), za sjenatim onim stablima (Dva pejsaža, I., 3), prstima (Mentor i pjesnik, 17) i na stubama (Gonzaga, 5) moglo tvrditi da su uporabljeni umjesto likova koji se očekuju, zbog ustroja stiha, te da utoliko pripadaju u onu istu skupinu u koju pripada i onaj već navedeni primjer pod oblacima u prvoj pjesmi u zbirci, dotle se za ostale primjere to ne može reći. Naime, jasno je da bi likovi za tajnama (Mentor i pjesnik, 14), s njima (Perun, 9), za njima (Kipovi, 13), pod zvjezdama (Ex Pannonia, 24), med ružama (Romanca, 23) i stubama (Adieu, 12) mogli redom glasiti za tajnami, s njimi, za njimi, pod zvjezdami, med ružami i stubami, pa da ustroj stiha ostane nepromijenjen (a k tomu nijedan se od tih primjera ne nalazi na kraju retka, da bi takav lik bio uporabljen recimo zbog sroka). No od navedenih pjesama samo je pjesma Ex Pannonia očuvana u rukopisu, i u Vidrićevu se autografu na tome mjestu nalazi lik pod zviezdama. Stoga za ostale primjere nije moguće jednoznačno reći je li Vidrić izvorno sam tako napisao, ili je to učinio (poslije) po nečijem savjetu. Štoviše, takvi se likovi nalaze i u onima od tih pjesama koje su objavljene u časopisima (dakle prije zbirke).

Treba još spomenuti dva primjera: u 10. retku pjesme Pompejanska sličica lik rozima (»Pak se rozima biju –«) te u 15. retku pjesme Roblje lik rukama, ali u njezinoj inačici koja je objavljena u časopisu Život (taj redak u Životu glasi: »Sa tala se dižu i rukama kažu«, dočim se u zbirci nalazi ovako: »Sa tala se dižu i kažu i kažu«). Ti se likovi mogu smatrati pravim instrumentalima dvojine, jer su roga dva, kao i dvije ruke. Ukoliko bismo pak uzeli da je riječ o množini svih rogova, ili ruku, tada bi se očekivali instrumentali množine, tj. likovi rozi i rukami.

Na ujednačene likove triju padeža u množini nailazimo i u pjesmama koje nisu objavljene u zbirci, kao i u onima koje su objavljene posmrtno:

medj njima (očekuje se medj njimi) – instrumental mn. (Mrtva ljubav, 3)

po njima (očekuje se po njih) – lokativ množine (Mrtva ljubav, 4)

nad njima (očekuje se nad njimi) – instrumental mn. (Mrtva ljubav, 4)

nad njima (očekuje se nad njimi) – instrumental mn. (Ambrozijska noć, 1)

med njima (očekuje se med njimi) – instrumental mn. (Ambrozijska noć, 17)

pod nama (očekuje se pod nami) – instrumental mn. (Putovah, 4)

pod visokim kedrovima (očekuje se pod visokimi kedrovi) – instrumental množine (Sanjao sam, 12)

u oblacima (očekuje se u oblacih) – lokativ mn. (Fragmenti, [1], 4)

po dubovima (očekuje se po dubovih) – lokativ mn. (Na pustu drumu, 2).

I ti se primjeri mogu razvrstati u one dvije rečene skupine. Likovi po njima (Mrtva ljubav, 4), pod visokim kedrovima (Sanjao sam, 12), u oblacima (Fragmenti, [1], 4) i po dubovima (Na pustu drumu, 2) uporabljeni su zbog stiha (lik pod visokim kedrovima zbog sroka), dakle poput onoga primjera pod oblacima, dočim bi likovi medj njima (Mrtva ljubav, 3), nad njima (Mrtva ljubav, 4), nad njima (Ambrozijska noć, 1), med njima (Ambrozijska noć, 17) i pod nama (Putovah, 4) mogli redom glasiti medj njimi, nad njimi, nad njimi, med njimi i pod nami - bez utjecaja na ustroj stiha (a nije riječ ni o sroku). Napokon, ima takvih primjera gdjegdje i u autografima:

u krupnim kapljama (očekuje se u krupnih kapljah, kako i jest pet puta u 5: [I], 10 i 20; [II], 10; [III], 18; [IVa], 13) – lokativ množine (6, 10)

pod oblacima (očekuje se pod oblaci) – instrumental množine (7, 2)

zviezdama (očekuje se zviezdami) – instrumental množine (11, [I], 22)

po dubovima (očekuje se po dubovih) – lokativ množine (13, tri puta: [Ia], 2; [IIa], 2; [IIb], 2)

zviezdama (očekuje se zviezdami) – instrumental množine (15, [III], 9)

srebrima (očekuje se srebrom) – dativ množine (18, 1)

s alemima (očekuje se s alemi) – instrumental množine (20, 6)

pod zviezdama (očekuje se pod zviezdami) – instrumental množine (28, tj. 29, [I], 24)

pod visokim kedrovima (očekuje se pod visokimi kedrovi) – instrumental množine (33, tj. 34, 14)

u oblacima (očekuje se u oblacih) – lokativ množine (35, tj. 36, 2).

I tu vrijedi već spomenuta razdioba. Primjeri pod oblacima, po dubovima (tri puta u rukopisu, tj. u pripremnim radovima za pjesmu Ambrozijska noć), srebrima, s alemima, pod visokim kedrovima (iz rukopisa pjesme Sanjao sam) i u oblacima uvršteni su zbog stiha (dotično likovi s alemima i pod visokim kedrovima zbog sroka), a likovi zviezdama, zviezdama (oba iz rukopisa, tj. iz pripremnih radova za pjesmu Ambrozijska noć) i pod zviezdama (iz rukopisa pjesme Ex Pannonia) mogli bi redom glasiti zviezdami, zviezdami, pod zviezdami, a da pri tome ne naruše ustroj stiha. Što se pak tiče lokativa množine u krupnim kapljama, taj se lik javlja samo jednom, a pet puta Vidrić piše u krupnih kapljah, kako i jest u zbirci (riječ je o rukopisu pjesme Jutro), a tako je bilo i u Hrvatskome salonu godine 1898.

Treba ovdje svakako upozoriti na stanovitu Vidrićevu nesigurnost, pa i kolebanje pogotovu kada je riječ o zamjenicama, a posebice opet kada je posrijedi instrumental množine. Istina, gleda li se sa stajališta onih govora, dakle onih naravnih sustava, u kojima je spomenuti prijenos, tj. naslon na dvojinu i započeo, to se može donekle i razumjeti. Naime upravo je jedno od obilježja tih (novoštokavskih) govora pokraćeni, zapravo krnji lik dativa, dotično instrumentala dvojine, npr. ženam, stvarim, umjesto (dvjema) ženama, (dvjema) stvarima, pri čem m na kraju može prijeći i u n, tj. ženan, stvarin, a potom i nazalizirati prethodni samoglasnik, tj. ženă, stvarý (ako već nije ženaman, stvariman, dotično ženamă, stvarimă). Taj se krnji lik preklapa onda s dativom množine ženam, stvarim, a lako se prenosi i u instrumental množine (prijenos je vjerojatno, grubo uzevši, i započeo u imenica ženskoga roda obiju sklonidaba, tj. i u tzv. e-sklonidbi i u tzv. i-sklonidbi). Gleda li se međutim sa stajališta književnoga jezika, posrijedi je zapravo »zbrka«, uvjetovana činjenicom istodobnoga opstoja dvaju književnih jezika, tj. dvaju biranih iliti uzornih sustava.

Uočiti je nadalje dočetak 4. retka: »s lyrom iz Theba«, koji je u zbirci promijenjen u »s lirom iz Theba«. Posrijedi je pitanje o tome kako treba prilagođavati, ili prenositi grčke riječi, posebice vlastita imena, u hrvatski. Dovukovski je običaj, ako već ne propis, nalagao da se pri prilagodbi, dotično pri prijenosu iz alfabeta u latinicu, što više izvornoga zapisa očuva. Stoga se grčka riječ líra prenosi kao lyra. Utoliko više što tu riječ nalazimo i u latinskome jeziku, kao posuđenicu iz grčkoga, i to u liku lyra i u istome značenju, a u razlici spram lira u značenju ‘brazda’. Zapis lira za líra (kao i za latinsko lyra) onemogućuje »obrat«, tj. povrat u grčki, a sa stajališta latinskoga poništava spomenutu oprjeku. Posrijedi je ono što se u jezikoslovlju zove gubitkom raznolikosti, a kako nas poučava teorija obavijesti, ta je pojava upravo najnepoželjnija u svakome sustavu. Uzme li maha, ona postupno vodi u smrt jezika. (Inače, gubitak je raznolikosti i ona ujednaka padeža u množini.) Ime pak grčkoga grada preneseno je u množini, dakle i u hrvatskome bi pripadalo u skupinu pluralia tantum (kao recimo Vinkovci) te u nominativu glasi Thebe, kako i jest u grčkome, tj. aŰ QŘbai, a i u rukopisu se i u zbirci grčko q prenosi kao th.

Zapis jata u dugim slogovima

Izmijenjeno je i pisanje sljednika jata u dugim slogovima. On je u zbirci pisan troslovom ije, npr. rukopisno s viencem u zbirci je s vijencem (4). Istodobno međutim u 7. retku nalazimo u zbirci zapis b’jel (»I b’jel je kao starac«) da bi se označilo da sljednik jata u tome dugome slogu valja izgovoriti jednosložno. U Pokretu je biel, dakle s dvoslovom ie, dočim u rukopisu Vidrić ima bjel (bez izostavnika), čime je i sam zacijelo htio nedvojbeno označiti jednosložan izgovor. Takvih primjera u Vidrićevoj rukopisnoj ostavštini ima dosta, dakle da i u dugome slogu piše je. Evo ih nekoliko: smjehom (5, 17) prema dva puta smiehom i tri puta smieh, ljevo (očekuje se lievo, tj. lievao 9, 2), dva puta vjenca (očekuje se vienca, 11, [I], 3 i 3a), bjele (očekuje se biele, 12, 4), bjesno (očekuje se biesno, 13, [Ia], 13), po svem tjelu (očekuje se tielu, 13, [IIa], 27), sjeva (očekuje se sieva, 25, [I], 10), a ovamo pripada i primjer svjetal iz navedene pjesme Davno su sinule zviezde (očekuje se svietal, tj. svietao, 16, 10), kao i lik svjetlo iz pjesme U oblacih (očekuje se svietlo, 29, tj. 30, 12).

Štoviše, Vidrić katkada u dugome slogu ima ikavski ili pak ekavski lik (npr. 1, 12: brig, ili 20, 11: redki), a ekavskih se likova u dugim slogovima nađe i u zbirci (npr. Dva pejsaža, I., 7: pod bregom, ili Bosket, 12: bledjet). No posve je izniman ekavski lik hleba u autografu pjesme U oblacih (29, tj. 30, 19), dakle e u kratkome slogu, unesen možda i zbog »čistijega« sroka s riječju neba u 18. retku. Takvih primjera u rukopisima inače nema.

Ali u zbirci se nalazi i nekoliko primjera s je u dugome slogu, kao što je već spomenuti dativ množine k zvjezdam (očekuje se k zviezdam, dotično k zvijezdam, Mentor i pjesnik, 28). Od toga međutim treba razlikovati također već spomenuti instrumental množine pod zvjezdama (očekuje se pod zvjezdami, Ex Pannonia, 24), jer je tu riječ o pokraćivanju dugoga jata u osnovi zbog dvosložnoga dočetka -ama, tako reći – o pokraćivanju zbog ravnoteže. Time se naime – u odnosu na nominativ jednine – održava tromorno ustrojstvo riječi: oblici zviezda i zvjezdama sadržavaju tada po tri more, pa se može ustvrditi da je tromornost, jakobsonovski rečeno, ono što je u tima dvama oblicima invarijantno.

Tako je u svome rječniku od godine 1852. imao Vuk, a za njim dakako i Broz i Iveković. Broz je to propisao u svome pravopisu 1892., a tako je ostalo i godine 1906. u izdanju Brozova pravopisa koje je priredio Boranić. Stoga je moguće da je Vidrića na to upozorio upravo Boranić, pače i prije negoli je pjesma objavljena u zbirci, jer se takav zapis nalazi već u Viencu godine 1903., gdje je pjesma prvi put objelodanjena, dočim sam Vidrić u rukopisu ima lik pod zviezdama (28, tj. 29, 24). U novije je vrijeme propisano pod zvijezdama, koliko god da Akademijin rječnik zahtijeva lik zvjčzdama.

Sve su to dakle različiti Vidrićevi pokušaji da nekako (nedvojbeno) označi jednosložnost sljednika jata u dugome slogu. Međutim upravo spomenuti zapis s izostavnikom, koji se također nalazi u zbirci, upućuje na to da je to ispravio Boranić, ili tkogod od vukovaca. Premda je naoko riječ o sitnici, posrijedi je zapravo nepobitan dokaz. Tako je naime već pisao i Maretić u svojim prijevodima Odiseje (1882.) i Ilijade (1883.). Redoslijed je zapravo ovakav: najprije se uvede zapis ije za jat u dugim slogovima; potom se na pravogovornoj razini propiše njegov dvosložan izgovor, a zatim se u slučajevima kada ga treba ipak izgovoriti jednosložno, uvede zapis s izostavnikom. Pitanje je međutim zašto i onaj primjer iz 4. retka (s vijencem), kao i niz drugih primjera u zbirci, nije zapisan s izostavnikom, jer je očevidno da i tu sljednik jata valja izgovoriti jednosložno. Jasno je naime da je bilježito hrvatski izgovor jata u dugim slogovima redovito jednosložan (inače bi valjda sljednik jata u 99% hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća trebao biti prepisan s izostavnikom u dugim slogovima). A to da ima Hrvata koji jat u takvu položaju izgovaraju dvosložno, ili pak to da se on iznimno, recimo u pjesništvu, može izgovoriti dvosložno, posve je drugo pitanje.

S toga je stajališta, tj. sa stajališta zapisa dugoga jata, posebno zanimljivo pogledati rukopis pjesme Dvije parije. Opstoje naime dvije »inačice« rukopisa, tj. dva autografa: jedan Vidrićev, koji Kapetanić navodi pod brojem 23, i jedan Mihovila Nikolića, koji Kapetanić navodi pod brojem 24. K tomu, u Nikolićev je autograf, prema tvrdnji Vladimira Lunačeka, nekoliko ispravaka (»samo razlike u ortografiji«, kako veli Lunaček) unio Nikola Andrić. Evo tih dvaju rukopisa (masni je kosopis moj):

[Vidrićev autograf]

Bilo je tiho, bilo je tužno –

Sunce je palo za gole planine.

Daleko tamo na krvavo nebo

Vihar je vitlo oblačine

Poljem su išle dve parije stare

Sumorne – s krpom odjela –

Ledja su njina pognuta bila

Kosa je bila već bjela.

I bilo je tiho, bilo je tužno

Vrane se dizale krikom:

Tog dana se prvom svi sljubiše ljudi –

Pred pravdinim spomenikom.

[Nikolićev autograf]

Bilo je tiho, bilo je tužno,

Sunce je palo za gole planine.

Daleko tamo na krvavo nebo

Vihar je vitlo oblačine

Poljem su išle dvie Parije sinje

Sumorne, s krpom odiela,

Ledja su njihna pognuta bila,

Kosa je bila već biela.

A bilo je tiho, bilo je tužno,

Vrane se dizahu krikom –

Ja vidjeh u prahu plakat Slobodu,

Pred vlastitim spomenikom

Pošto se pročitaju oba rukopisa, u 5., 7. i 8. retku mogu se uočiti tri riječi koje Vidrić redom zapisuje ovako: dve, odjela, bjela, a Nikolić ovako: dvie, odiela, biela. Andrić je pak u Nikolićevu rukopisu, ako je to bio on, ispravio upravo te tri riječi, i to ovako: dv’je, od’jela, b’jela. (Ne razmatram ovdje druge razlike između tih dvaju rukopisa.) Pjesma je prvi put objavljena godine 1924. u Lunačekovu izdanju, gdje se nalazi ovako: dvije, odijela, bijela, a tako ima i Tadijanović u Akademijinu izdanju. Različiti se zapisi tih triju riječi, kao i njihovi uzajamni odnosi, mogu jasnije prikazati sljedećom preglednicom:

Moglo bi se reći da navedeni primjeri sažeto prikazuju sve nevolje s kojima se susreću porabnici hrvatskoga jezika, navlastito pak pjesnici i prevoditelji pjesničkih djela, osobito otkada je uvedeno pisanje ije. Prije svega, ako je Vidrić imao određenih problema sa zapisom dugoga jata koji valja izgovoriti jednosložno, tada mu je osobitu teškoću morala činiti riječ dvije, budući da se tu jat doista izgovara dvosložno (i danas je tako propisano na pravogovornoj razini). Za taj osobiti slučaj, kada se dakle sljednik jata u dugome slogu ipak izgovara dvosložno, veli Dalibor Brozović ovako: »Slijed /ijě/3, vrlo rijedak, zapravo izniman, zvat ćemo standardnim obvezatno dvosložnim izgovorom«.

Vidrić je tu riječ katkada zapisivao u ekavskome liku, tj. dve, ali kadšto i drugačije (npr. dva puta dvie, 13, 21 i 22). Dakako da i takav zapis, tj. dvie, dopušta jednosložan izgovor, pogotovu iz »pjesničkih razloga«, ali je očevidno da ga Vidrić nije rado prihvaćao. Likovi odjela i bjela pripadaju pak u onu skupinu primjera gdje Vidrić jat u dugome slogu, da bi naglasio njegov jednosložan izgovor, zapisuje kao je.

Nikolić je sve tri riječi zapisao prema propisu Zagrebačke škole, tj. s ie, kako je i inače pisao. Njegove je likove potom ispravio Nikola Andrić, na vukovski način s izostavnikom, i opet zato da bi označio jednosložnost izgovora, a Lunaček je pak u svome izdanju sve tri riječi, upravo prema Brozovu, Broz–Boranićevu ili (samo) Boranićevu pravopisu zapisao s ije, prešutno pretpostavivši da se sljednik jata u dugim slogovima u hrvatskome ionako izgovara jednosložno. Može se zapravo reći da je Lunaček taj zapis s ije, tj. samo to ije, shvatio kao puku konvenciju.

Matoševa kritika Vidrićevih Pjesama

No kako to često u životu biva, upravo je takav zapis s ije bio predbačen samomu Vidriću. U siječnju godine 1908., koja dva mjeseca nakon izlaska zbirke, kritički je osvrt na nju u Hrvatskoj smotri objavio Antun Gustav Matoš. I pošto je Vidrića prijateljski nazvao »Lacko«, te potom za zbirku ustvrdio da je riječ o »diletantskoj poeziji«, a zatim nabrojio sve što u Vidrićevu pjesništvu ne valja, na kraju, više kao usput, »kad je već riječ o riječima sa tim nesrećnim ie (ije)«, veli Matoš ovako: »Pošto pored toga pjesnik konsekventno riječi sa ie piše fonetski (bijelo, lijepo), pa i tamo, gdje je ta dvoslovčanost na uštrb osnovnoj shemi ritma, u toj zbirci nema ni jedne jedine pjesme uspjele ritmom.« I to kaže Vidriću, koji, kako već rekoh, u svojoj rukopisnoj ostavštini ima samo na jednome jedinome mjestu zapis s ije (po putovih bijelih), i to posve opravdano, jer su mu na tome mjestu trebala tri sloga, tj. jedan daktil. Tako su se eto Vidriću neke od spomenutih izmjena, koje je sam bio proveo u zbirci, obile o glavu, tj. vratile natrag poput kakva bumeranga.

Ostavljajući ovdje po strani još neke promjene, od kojih je na sadržajnoj razini, i sa stajališta tumačenja pjesme u cjelini, možda najvažnija ona iz pretposljednjega retka, gdje u zbirci piše: »Zatajit ćeš me rad muke i hljeba«, a u rukopisu čitamo: »Ne zataji me! rad muke i hleba«, na kraju valja još jednom postaviti pitanje iz naslova: Je li Vidrić doista pisao »jugoslovenskim esperantom«?

Odgovor je posve jednostavan: naravno da nije. Prije bi se možda moglo reći da je, ako već ne jugoslavenskim esperantom, a onda svakako sustavom kojemu je bila namijenjena zadaća da postane lingua franca na području bivše Jugoslavije, pisana sama Šimićeva kritika (kako su uostalom pisali još neki hrvatski književnici dvadesetih godina prošloga stoljeća). Jer to je sustav koji je sa stajališta hrvatsko–srpskih jezičnih odnosa neobilježen, tj. niti je bilježito hrvatski, niti je bilježito srpski, i upravo je zato bio prikladan za jedinstvo. No Vidrić s time nema nikakve veze, jer on je, kada je bio sam sa sobom, i kada nije slušao savjete sa strane, pisao sustavom koji je promicala Zagrebačka filološka škola, a taj je posve neprikladan za jedinstvo, jer je bilježito hrvatski. I zato ga je krajem devetnaestoga stoljeća trebalo zamijeniti. Istina, hoteći možda i prihvatiti novosti koje je donio prijelaz stoljeća, Vidrić se u tome, kao uostalom ni mnogi drugi, nije posve snašao. No utoliko je više žaliti što njegova rukopisna ostavština nije opsežnija.

Popis uporabljenih djela:

1. Alighieri, Dante. Nauk o pučkom jeziku = De vulgari eloquentia / tekst latinskog izvornika priredio, na hrvatski preveo i komentarom popratio Vojmir Vinja. Zagreb : Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 1998. Biblioteka Temeljci jezikoslovlja ; knj. 1.

2. Babiµ, Stjepan; Brozoviµ, Dalibor; MoguÜ, Milan; PaveÜiµ, Slavko; èkariµ, Ivo; Te×ak, Stjepko. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika: nacrti za gramatiku. Zagreb : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ; Nakladni zavod Globus, 1991. Djela Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti = Opera Academiae scientiarum et artium Croaticae. Razred za filoloÜke znanosti ; knj. 63.

3. Babukiµ, Vjekoslav. Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga / uredjena Věkoslavom Babukićom. // Danica ilirska. God. 2 (1836), br. 10 (5. ožujka) ; str. 37 – 40, br. 11 (12. ožujka) ; str. 41 – 44, br. 12 (19. ožujka) ; str. 45 – 48, br. 13 (26. ožujka) ; str. 49 – 52, br. 14 (2. travna) ; str. 53 – 56, br. 15 (9. travna) ; str. 57 – 60.

4. Babukić, Vjekoslav. Ilirska slovnica / sastavi Věkoslav Babukić. U Zagrebu : Bčrzotiskom nar. tiskarnice Dra. Ljudevita Gaja, 1854.

5. Barac, Antun. Vidrić / Dr. Antun Barac. Zagreb: Redovno izdanje Matice hrvatske, 1940.

6. Barac, Antun. Stvarnost u umjetničkom djelu: (podaci o Botiću, Vidriću i Bogoviću) : (prihvaćeno u sjed. V. Odjela 29. I. 1953.). // Građa za povijest književnosti hrvatske. (1953), knj. 24 ; str. 7 – 23.

7. Broz, Ivan. Hrvatski pravopis / po određenju kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, napisao Dr. Ivan Broz, prof. u kr. gimn. zagrebačkoj. U Zagrebu: Troškom i nakladom kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, 1892.

8. Broz, Ivan. Hrvatski pravopis / po određenju kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, napisao Dr. Ivan Broz, prof. u kr. gimn. zagrebačkoj. 2. izd. U Zagrebu: TroÜkom i nakladom kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, 1893.

9. Broz, Ivan. Dra. Ivana Broza Hrvatski pravopis / priredio Dr. D. Boranić. 3. prerađeno izd. U Zagrebu : Troškom i nakladom kr. hrv.-slav.-dalm. zem. vlade, 1904.

10. Broz, Ivan. Dra. Ivana Broza Hrvatski pravopis / priredio Dr. D. Boranić. 4. (nepromijenjeno) izd. U Zagrebu: Trošak i naklada kr. hrv.-slav.-dalm. zem. vlada, 1906.

11. Broz, Ivan; Iveković, Franjo. Rječnik hrvatskoga jezika / skupili i obradili Dr. F. Iveković i Dr. Ivan Broz. U Zagrebu: Štamparija Karla Albrechta (Jos. Wittasek), 1901. 2 sv.

12. Brozović, Dalibor. Standardni jezik: teorija, usporedbe, geneza, povijest, suvremena zbilja. Zagreb : Matica hrvatska, 1970.

13. Brozović, Dalibor. O ortoepskoj vrijednosti dugoga i produženog ijekavskog jata. // Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika. God. 20 (1972 – 1973), br. 3 (veljača); str. 65 – 74, br. 4 (travanj); str. 106 – 118, br. 5 (lipanj); 142 – 149.

14. Brozović, Dalibor. Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti. // Hrvatska književnost u evropskom kontekstu / uredili Aleksandar Flaker , Krunoslav Pranjić. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; Sveučilišna naklada Liber – Zagreb, 1978. Str. 9 – 83.

15. Budmani, Petar. Grammatica della lingua serbo-croata (illirica) / di Pietro Budmani. Vienna: A spese dell’ autore, 1867.

16. Daničić, Đuro. Oblici srpskoga jezika / napisao Đ. Daničić. 2. izd. U Biogradu: U Državnoj štampariji, 1863. Srpska gramatika. Dio 3: Oblici. ãir.

17. Divkoviµ, Mirko. Hrvatske gramatike I. dio: oblici / napisao za srednje i nalik im škole Mirko Divković, profesor na kr. gimnaziju zagrebačkom. Zagreb: Tiskom dioničke tiskare, 1879.

18. Dučić, Jovan. Vladimir Vidrić. // Pjesme / Vladimir Vidrić. Zagreb: Knjižara Z. i V. Vasića, 1921. Str. V – XV.

19. FrangeÜ, Ivo. Vidrić u kritičkom izdanju. // Croatica: prinosi proučavanju hrvatske književnosti. God. 1 (1970), sv. 1; str. 425 – 430.

20. Frangeš, Ivo. Matoš , Vidrić , Krleža. Zagreb: Liber; Izdanja Instituta za znanost o književnosti, 1974.

21. Ham, Sanda. Jezik zagrebačke filološke škole. Osijek: Ogranak Matice hrvatske Osijek, 1998. Knji×nica Neotradicija; kolo 2, knj. 1.

22. Homer. Homerova Odysseia / preveo, uvod napisao i tumač dodao Tomo Maretić. Zagreb: Naklada »Matice hrvatske«, 1882. Prievodi grÞkih i rimskih klasika; sv. 1.

23. Homer. Homerova Iliada / preveo i tumač dodao Tomo Maretić. Zagreb: Naklada »Matice hrvatske«, 1883. Prievodi grÞkih i rimskih klasika; sv. 3.

24. Homer. Homeri opera / recognoverunt brevique adnotatione critica instruxerunt David B. Monro Collegii Orielensis apud Oxonienses socius et Thomas W. Allen Collegii Reginae apud Oxonienses socius. 3. izd. Oxonii: E typographeo Clarendoniano, 1931. 4 sv. Jedanaesti pretisak. 1976. Scriptorum classicorum bibliotheca Oxoniensis.

25. Jonke, Ljudevit. Književni jezik u teoriji i praksi. 2., prošireno izd. Zagreb: Znanje, 1965.

26. Jurišić, Blaž. Nacrt hrvatske slovnice: glasovi i oblici u povijesnom razvoju. Zagreb: Matica hrvatska, 1992. Pretisak izdanja iz 1944. Znanstvena knji×nica.

27. JuriÜiµ, Bla×. Nacrt hrvatske slovnice: tvorba imenica u povijesnom razvoju. Zagreb: Matica hrvatska, 1992. Znanstvena knji×nica.

28. Kapetaniµ, Davor. Transkripcija rukopisa Vidrićevih pjesama. // Sabrane pjesme / Vladimir Vidrić; uredio Dragutin Tadijanović. Zagreb: Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1969. Str. 85 – 140. Hrvatski pjesnici.

29. Kapetaniµ, Davor. Literatura o Vladimiru Vidriću (1895–1969) / Davor Kapetanić. // Sabrane pjesme / Vladimir Vidrić; uredio Dragutin Tadijanović. Zagreb: Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1969. Str. 238 – 275. Hrvatski pjesnici.

30. Karad×iµ, Vuk Stefanoviµ. Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima / skupio ga i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić. 4. državno izd. U Beogradu: U štampariji Kraljevine jugoslavije, 1935. ãir.

31. KatiÞiµ, Radoslav. Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1967. Ud×benici SveuÞiliÜta u Zagrebu.

32. KatiÞiµ, Radoslav. Jezikoslovni ogledi. Zagreb: Školska knjiga, 1971.

33. Katičić, Radoslav. Novi jezikoslovni ogledi. 2., dopunjeno izd. Zagreb: Školska knjiga, 1992.

34. Krklec, Gustav. U obranu Vladimira Vidrića / piše Gustav Krklec. // Obzor. God. 63 (1922), br. 126 (11. svibnja); str. 1 – 2, br. 127 (12. svibnja); str. 1 – 2.

35. Krstić, Kruno. Čistoća i preporod jezika. // Hrvatski narod: glasilo Hrvatskog ustaškog pokreta. God. 3 (1941), br. 99 (22. svibnja); str. 5.

36. Krstić, Kruno. Narodni govor i književni jezik. // Hrvatski narod: glasilo Hrvatskog ustaškog pokreta. God. 3 (1941), br. 175 (8. kolovoza); str. 9.

37. Krstiµ, Kruno. Razvitak hrvatskog književnog jezika: predavanje dra Krunoslava Krstića. // Nova Hrvatska. God. 2 (1942), br. 160 (11. srpnja); str. 8.

38. Krstić, Kruno. Povijesni put hrvatskoga književnog jezika. // Hrvatska revija. God. 15 (1942), br. 8 (kolovoz); str. 412 – 420.

39. Lßszl¾, Bulcs·. Hrvati se moraju vratiti pravopisu iz 16. stoljeća! / razgovarali Marko GrÞiµ i RenÚ Bakaloviµ. // Globus: nacionalni tjednik. (1992), 107 (18. prosinca); str. 37 – 38.

40. Lßszl¾, Bulcs·. Pabirci redničnoga i obavjčstnîčkôga pojmovlja oko razumnih sustava. // Obrada jezika i prikaz znanja / uredili Slavko Tkalac , Miroslav Tuđman. Zagreb: Zavod za informacijske studije, 1993. Str. 11 – 73.

41. László, Bulcsú. Bilježka oŮknjiževnôme naglasku hrvâtskôme. // Suvremena lingvistika. God. 22 (1996), sv. 1–2 (br. 41–42); str. 333–391.

42. László, Bulcsú. Općitbena bilježitost pri odredbi srbštine i hrvatštine. // Jezik i komunikacija: zbornik / urednici Marin Andrijašević, Lovorka Zergollern-Miletić. Zagreb: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, 1996. Str. 430 – 451.

43. Lisac, Josip. Hrvatska dijalektologija. Zagreb: Golden marketing; Tehnička knjiga, 2003.

44. Lunaček, Vladimir. Predgovor. // Pjesme / Vladimir Vidriµ; pjesme pokojnikove popratio s uvodom o njegovu ×ivotu te s biljeÜkama popunio Vladimir LunaÞek. Zagrabiae: Typographia. S., 1924. Str. V – XLVIII.

45. Maretiµ, Tomo. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika / napisao Dr. T. Maretić, kr. sveuč. profesor. Zagreb: Štampa i naklada knjižare L. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899.

46. Marković, Franjo. Razvoj i sustav obćenite estetike / napisao Dr. Franjo pl. Marković, sveučilištni profesor. U Zagrebu: Nakladom kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, 1903. Znanstvena knji×nica Üto je izdaje kr. hrv.-slav.-dalm. zemalj. vlada, odio za bogoÜtovlje i nastavu. Razdio 2. Filozofijske i historijske nauke; sv. 2. Pretisak. Split: IzdavaÞka radna organizacija LOGOS, 1981.

47. Marotti, Bojan. Dativ, lokativ i instrumental množine u pripovijetkama Stjepana Zlatovića: prinos razumijevanju pojma književnoga jezika. // Zbornik o Stjepanu Zlatoviću. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2008. Str. 95 – 162. Knji×nica TIHI PREGAOCI; knj. 6.

48. MatoÜ, Antun Gustav. Pjesme V. Vidrića / A.G.M. // Hrvatska smotra: za politiku, književnost, znanost, umjetnost i kritiku. God. 3 (1908), sv. 1 (siječanj); str. 19 – 20.

49. Mažuranić, Antun. Slovnica Hčrvatska: za gimnazije i realne škole / napisao Antun Mažuranić, učitelj gimn. u Zagrebu. Dio 1: Rěčoslovje. U Zagrebu : Troškom spisateljevim, 1859.

50. Moguš, Milan. Povijest hrvatskoga književnoga jezika. 2. prošireno izd. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1995. Biblioteka Posebna izdanja.

51. Mrazoviµ, Ladislav. Ob ustanovi hrvatskoga pravopisa. // Vienac: zabavi i pouci. God. 9 (1877), br. 11 (17. ožujka); str. 176 – 179, br. 13 (31. ožujka); str. 210 – 211, br. 14 (7. travnja); str. 217 – 221.

52. Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika / priredio Marko Samardžija. Zagreb: Matica hrvatska, 1999.

53. Parčić, Dragutin Antun. Riečnik ilirsko-talianski / polag najnovijih izvorah sastavio ga O. Dragutin A. Parčić, Tretjeg Reda Sv. Frane = Vocabolario illirico-italiano / compilato sui piů recenti da P. Carlo A. Parčić, del Terz’Ordine di S. Francesco. U Zadru: Petar Abeliµ Knjigar-Izdavatelj = Zara: Pietro Abeliµ Editore-Librajo, 1858.

54. Petravić, Mirko. Jedna značajna obljetnica. // Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika. God. 1 (1952 – 1953), br. 5 (svibanj); str. 156 – 160.

55. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika / na svijet izdaje Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1880–1976. 23 sv.

56. Šimić, Antun Branko. Vidrićevi stihovi. // Jugoslavenska njiva. God. 6 (1922), br. 1 (januar); str. 58 – 63.

57. Šimić, Antun Branko. Predavanje tj. Pravdanje o Vidriću. // Obzor. God. 63 (1922), br. 133 (18. svibnja); str. 1 – 2.

58. Šulek, Bogoslav. O dvoglascu ie. // Neven: zabavni i poučni list. God. 3 (1854), br. 15 tj. 16 (20. travnja). Knji×evna priloga k ╗Nevenu½. (1854), br. 2 (20. travnja) ; str. V – X.

59. èulek, Bogoslav. Rieči sa ie i je (mjesto ě.). // Neven: zabavni i poučni list. God. 3 (1854), br. 15 tj. 16 (20. travnja). Knji×evna priloga k ╗Nevenu½. (1854), br. 2 (20. travnja); str. XVI – XX.

60. Tadijanoviµ, Dragutin. Neobjavljeni stihovi Vladimira Vidrića: napomena uz Vidrićeve neobjavljene stihove. // Republika: časopis za književnost i umjetnost. God. 7 (1951), br. 10 (listopad); str. 755 – 757.

61. Tafra, Branka. Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić. Zagreb: Matica hrvatska, 1993.

62. The handbook of sociolinguistics / edited by Florian Coulmas. Oxford: Blackwell Publishers, 1997. Blackwell handbooks in linguistics; knj. 4.

63. U×areviµ, Josip. Vladimir Vidrić i njegove Pjesme. Zagreb: Disput, 2009.

64. Veber, Adolfo. Slovnica hrvatska: za srednja učilišta. 3. izd. Zagreb: TroÜkom spisateljevim, 1876.

65. Vidriµ, Vladimir. Boni mores / Trnivoj tj. Tmivoj. // Vienac: zabavi i pouci. God. 28 (1896), br. 23 (6. lipnja); str. 357.

66. Vidriµ, Vladimir. Mrtva ljubav: (u stilu legendarnom) / V. Vidrić. // Vienac: zabavi i pouci. God. 29 (1897), br. 42 (16. listopada); str. 667.

67. Vidrić, Vladimir. Mentor i pjesnik: (basna) / V. Vidrić. // Vienac: zabavi i pouci. God. 29 (1897), br. 43 (23. listopada); str. 682 – 683.

68. Vidrić, Vladimir. Na Nilu / spjevao Vladimir Vidrić. // Mladost: smotra za modernu književnost i umjetnost. (1898), sv. 4 (15. veljače); str. 158 – 159.

69. Vidrić, Vladimir. Jutro. // Hrvatski salon. (1898), sv. 2; str. 6.

70. Vidrić, Vladimir. Ambrozijska noć. // Život: mjesečna smotra za književnost i umjetnost. God. 1 (1900), sv. 1 (siječanj); str. 6.

71. Vidrić, Vladimir. Pjesme Vladimira Vidrića: Elije Glauko; Pompejanska sličica; Perun (iz slovjenskog cyklusa). // Život: mjesečna smotra za književnost i umjetnost. God. 2 (1901), sv. 3 (ožujak); str. 78 – 79.

72. Vidrić, Vladimir. Pjesme Vladimira Vidrića: Scherzo; Romanca; Roblje: (iz »antika«). // Život: mjesečna smotra za književnost i umjetnost. God. 2 (1901), sv. 4 – 6 (travanj – lipanj); str. 120.

73. Vidrić, Vladimir. Coena. // Vienac: zabavi i pouci. God. 34 (1902), br. 21 (22. svibnja); str. 323.

74. Vidrić, Vladimir. Mrtvac: (iz slovenskog ciklusa). // Vienac: zabavi i pouci. God. 34 (1902), br. 29 (17. srpnja); str. 451.

75. Vidrić, Vladimir. Noć; Grijeh / spjevao Vl. Vidrić Zagreb. // Vienac: zabavi i pouci. God. 35 (1903), br. 2 (15. sijeÞnja) ; str. 39.

76. Vidriµ, Vladimir. Ex Pannonia / spjevao Vladimir Vidrić Zagreb. // Vienac: zabavi i pouci. God. 35 (1903), br. 21 (11. studenoga); str. 672.

77. Vidriµ, Vladimir. U oblacima; Silen. // Pokret: glasilo hrvatskih naprednjaka. God. 1 (1904), br. 8 (5. lipnja); str. 2.

78. Vidrić, Vladimir. Trubadur. // Srpski književni glasnik. God. 5 (1905), br. 12 (16. jun); str. 907. ãir.

79. Vidriµ, Vladimir. Kipovi. // Nova iskra: ilustrovani list. God. 7 (1905), br. 11 (novembar); str. 328. ãir.

80. Vidriµ, Vladimir. Gonzaga; Dva levita; Drijemovni pejzaž; Plakat. // Savremenik: ljetopis društva hrvatskih književnika. God. 1 (1906), knj. 2; str. 42 – 43.

81. Vidrić, Vladimir. O podnevu. // Savremenik: mjesečnik društva hrv. književnika. God. 2 (1907), knj. 5 (svibanj); str. 289.

82. Vidrić, Vladimir. Pjesme. Zagreb: Vlastita naklada, 1907. Pretisak.

83. Vidriµ, Vladimir. Nove pjesme: Putovah...; Sjene. // Savremenik: mjesečnik društva hrv. književnika. God. 4 (1909), br. 1 (siječanj); str. 14 – 15.

84. Vidrić, Vladimir. Pjesme. Zagreb: Knjižara Z. i V. Vasića, 1921.

85. Vidriµ, Vladimir. Pjesme / pjesme pokojnikove popratio s uvodom o njegovu ×ivotu te s biljeÜkama popunio Vladimir LunaÞek. Zagrabiae: Typographia. S., 1924.

86. Vidriµ, Vladimir. Iz književne ostavštine / priopćio Dragutin Tadijanović. // Republika: časopis za književnost i umjetnost. God. 7 (1951), br. 10 (listopad); str. 757 – 760.

87. Vidrić, Vladimir. Sabrane pjesme / uredio Dragutin Tadijanović. Zagreb: Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1969. Hrvatski pjesnici.

88. Vince, Zlatko. Putovima hrvatskoga književnog jezika: lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izvora. Zagreb: SNL, 1978. Biblioteka znanstvenih radova.

89. Vince, Zlatko. Pregled hrvatskih gramatika u drugoj polovici 19. stoljeća. // Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku. God. 31 (1988), br. 2; str. 77 – 95.

JE LI VIDRIĆ DOISTA PISAO »JUGOSLOVENSKIM ESPERANTOM«?

Sažetak

U svojoj je kritici drugoga izdanja Vidrićevih Pjesama, koje je objavljeno godine 1921. s predgovorom Jovana Dučića, Antun Branko Šimić u Jugoslavenskoj njivi, među ostalim, prigovorio Vidriću da mu je jezik »neke vrste jugoslovenski esperanto«, jer da ne piše »jednim dijalektom«, nego da rabi svojevrsnu njihovu »smesu«, tj. da »meša dijalekte«. Smjestivši na taj način pitanje Vidrićeva jezika u okvire dijalektologije, Šimić je posve zanemario svu zamršenost stanja u kojem se je našao hrvatski (književni) jezik krajem devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća. Naime, poput niza drugih hrvatskih književnika, i Vidrić je glavninu svojih pjesama napisao u razdoblju u kojem se je započela ozbiljavati zamjena jednoga književnoga jezika drugim (Vidrić je maturirao 1892., iste godine kada je objavljen i Brozov pravopis). Ta se zamjena biranoga iliti uzornoga sustava u hrvatskoj filologiji obično nazivlje »pobjedom hrvatskih vukovaca«.

U prilogu se razmatraju posljedice te »pobjede« na Vidrićev jezik, i to usporedbom (malobrojnih) uščuvanih Vidrićevih autografa i pojedinih objavljenih pjesama. Pri tome se opisuju različite izmjene koje je, ako je vjerovati Lunačeku – po Boranićevim uputama, učinio Vidrić pri objavljivanju svoje zbirke godine 1907. Posebice se razmatra prva, tzv. »programna« pjesma u zbirci te se uspoređuje sa svojom rukopisnom inačicom. Razgloba pokazuje da Vidrić izvorno nije bio prihvatio promjene koje je donio prijelaz stoljeća, ali da je postupno, možda hotimice, a možda i pod stanovitim pritiskom, pristao unijeti određene preinake u tekst svojih pjesama, i to na slovničnoj, pravopisnoj, a mjestimice i na slovopisnoj razini.