Hrvatski jezik i Matica hrvatska

Za cijeloga svojega postojanja Matica hrvatska djeluje na hrvatsku jezičnu kulturu i na razvoj jezikoslovne kroatistike svojom ukupnom djelatnošću, posebice izdavačkom, kao i svojim sudjelovanjem u kreiranju važnih odluka o hrvatskoj književno-jezičnoj politici. Matičina su izdanja u hrvatskom čitateljstvu nerijetko doživljavana kao uzor jezične kulture, njezine serije Pet stoljeća hrvatske književnosti, Stoljeća hrvatske književnosti i dr., poticale su razgovore o načelima jezičnoga priređivanja hrvatske književne baštine, a njezini rječnici, gramatike, pravopisi, kroatističke i općejezikoslovne knjige i studije dizale su i razinu jezične svijesti i razinu jezikoslovnoga promišljanja.

Povijest Matičinih jezikoslovnih izdanja počinje Drobnićevim Ilirsko- njemačko – talijanskim rječnikom (1846. –1849.) te malim, u svoje vrijeme vrlo popularnim Rječnikom hrvatsk –slovenskim (11887., 21895., 31919., 41925.) koji je Matica objavila za svoje slovenske članove i u kojemu je August Musić napisao Kratek načrt hrvatske slovnice primerjene s slovensko. I sljedeće Matičino izdanje pokazuje njezinu naglašenu brigu za slovensko–hrvatske odnose: 1907. otisnut je Slovenski jezik, a onda više od tri desetljeća, sve do 1940. godine, Matica nije objavila ni jednu jezikoslovnu knjigu i nije lako reći koliko je to posljedica općih prilika, koliko Matičine izdavačke politike, a koliko činjenice da je hrvatsko jezikoslovlje bilo slabašno. Godine 1940. otisnute su Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika Petra Guberine i Krune Krstića. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske iz jezikoslovne je kroatistike Matica objavila samo Nacrt hrvatske slovnice. Glasovi u poviestnom razvoju Blaža Jurišića (knjigu je s komentarima Dalibora Brozovića Matica hrvatska objavila pretiskom 1992. godine).

U drugoj se Jugoslaviji razlikuju dva razdoblja: prvo od 1945. do 1968. i drugo od 1968. do uspostave samostalne Republike Hrvatske. U prvom je Matica (su)izdala veliko i školsko izdanje Novosadskoga pravopisa te dvije knjige Rječnika dviju Matica i još dvije jezikoslovne kroatističke knjige. Godine 1948. objavila je Jagićeve Izabrane kraće spise (prir. M. Kombol) u kojima ima i jezikoslovnih i književnopovijesnih tekstova, a 1963. treće izdanje Maretićeve Gramatike hrvatskoga ili srpskoga jezika. Drugo razdoblje počinje izdanjem Simeonova Enciklopedijskoga rječnika lingvističkih naziva I. –II. (1969.). Iste godine otisnuta je knjiga Kako valja – kako ne valja pisati R. Vidovića, a slijede Brozovićev Standardni jezik (1970.), Jonkeov Književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971.), Jezični savjetnik s gramatikom S. Pavešića i dr. (1971.), Klaićeva knjiga Između jezikoslovlja i nauke o književnosti (1972.), Mogušev Fonološki razvoj hrvatskoga jezika (1972.), Šimunovićeva Naša prezimena - porijeklo, značenje, rasprostranjenost (1985.), Šimundićev Rječnik osobnih imena (1988., pretisak 2006.). Valja posebno spomenuti i dva posebna izdanja časopisa Kritika: to su Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata (1969.) i Rječnik jezika ili jezik rječnika (1969.).

Uspostavom samostalne Republike Hrvatske jezikoslovna je kroatistika dobila velik prostor u Matičinom rascvjetanom izdavaštvu. Matica je u dva desetljeća samostalne države objavila četiri puta više jezikoslovnih kroatističkih knjiga nego u ukupnoj dotadašnjoj svojoj povijesti. Najviše ih je objavljeno u obnovljenoj Maloj knjižnici Matice hrvatske. Ta je knjižnica usmjerena na stručno pisane tekstove koje mogu slijediti i obrazovani laici. Evo i kronologije tih izdanja: J. Vončina, Preporodni jezični temelji (1993.), I. Pranjković, Kronika hrvatskoga jezikoslovlja (1993.), E. Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja (1994.), B. Tafra, Jezikoslovna razdvojba (1995.), S. Damjanović, Jazik otačaski (1995.), I. Gostl, Bogoslav Šulek (1995., 1996.2), J. Lisac, Hrvatski dijalekti i jezična povijest (1996.), M. Samardžija, Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnoga jezika (1997.), A. Jembrih, Hrvatski filološki zapisi (1997.), A. Sekulić, Rasprave o jeziku bačkih Hrvata (1997.), Z. Vince, Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti (1998.), I. Gostl, Dragutin Antun Parčić (1998.), K. Pranjić, Iz - Bo-sne k Evropi (1998.), S. Babić, Sročnost u hrvatskome književnome jeziku (1998.), V. Anić, Jezik i sloboda (1998.), J. Lisac, Hrvatski govori, filolozi, pisci (1999.), I. Pranjković, Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene (2000.), M. Peti, Što se i kako u jeziku broji (2005.).

U biblioteci Hrvatska jezična baština objavljene su Matičine knjige iz jezikoslovne kroatistike usmjerene prema specijalističkim znanstvenim istraživanjima: D. Malić, Žića svetih otaca (1997.), D. Malić, Na izvorima hrvatskoga jezika (2002.), Mali staroslavensko – hrvatski rječnik (S. Damjanović, I. Jurčević, T. Kuštović, B. Kuzmić, M. Lukić, M. Žagar, 2004.), E. Hercigonja, Na temeljima hrvatske književne kulture (2005.) i S. Damjanović, Jezik hrvatskih glagoljaša (2008.).

U biblioteci Theoria, u kojoj su objavljene neke od temeljnih knjiga s područja znanosti, jezikoslovlja, književnosti, teorije književnosti i kulture, prvenstveno spominjemo knjigu Radoslava Katičića Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranog hrvatskog srednjovjekovlja, 1998. (2007.2), koja nije samo jezikoslovna, nego u pravom smislu riječi filološka; zatim sveučilišni udžbenik S. Damjanovića Slovo iskona. Staroslavenska i starohrvatska čitanka, 2002. (2004.2). U toj je biblioteci objavljeno i drugo, znatno prošireno i ilustrirano, izdanje Hercigonjine knjige Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja (2006.), knjiga Marka Kovačića Grecizmi u suvremenom hrvatskom jeziku (2007.), Matea Žagara Grafolingvistika srednjovjekovnih tekstova (2007.) te knjiga Ranka Matasovića Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika (2008.). U toj je biblioteci objavljeno i nekoliko vrijednih izdanja iz indoeuropskoga i poredbenoga jezikoslovlja.

Urednici biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti predvidjeli su i prostor za hrvatsku jezikoslovnu misao pa su dosad objavljena dva izbora: prvi je načinio Ivo Pranjković 1999. i u njemu su tekstovi F. Kurelca, B. Šuleka, V. Pacela i A. Vebera Tkalčevića, a drugi je izbor Marka Samardžije (2001.) i u njemu su tekstovi F. Ivekovića, I. Broza, T. Maretića, V. Rožića, M. Rešetara, A. Radića i N. Andrića. U toj je biblioteci, kao posljedica rješavanja problema - kako jezično i (orto)grafijski predstaviti hrvatsku književnu baštinu, nastala knjiga J. Vončine Tekstološka načela (1999.).

U Znanstvenoj knjižnici, uz već spomenuti pretisak prvoga dijela Slovnice Blaža Jurišića, otisnut je i drugi dio, 1992. (priređivač S. Babić). U toj seriji objavljena je i knjiga Branke Tafre Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić (1993.).

U nizu Priručnici/ Rječnici/ Leksikoni objavljeni su: Eponimski leksikon D. Mršića (2000.), Rječnik osobnih imena M. Šimundića (pretisak, 2006.) i Hrvatski pravopis L. Badurine, I. Markovića i K. Mićanovića, 2007. (2008.2), kojim se Matica hrvatska uključila u pokušaje da se napokon stabilizira hrvatska pravopisna norma. Kao posebna izdanja otisnute su knjige: Deklaracija o hrvatskome jeziku, dva izdanja (1991.), i treće Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Građa za povijest Deklaracije, prošireno i dopunjeno izdanje, 1997. (priredila J. Hekman) te zbornik sa znanstvenoga skupa o Normi i normiranju hrvatskoga standardnoga jezika (priredio M. Samardžija).

I u drugim Matičinim serijama pojavljivale su se jezikoslovne kroatističke knjige. Tako se u biblioteci Inozemni kroatisti, među ostalim vrijednim izdanjima, nalaze i Kroatističke studije (2000.) mađarskog jezikoslovaca I. Nyomárkaya. Među posebnim izdanjima je zanimljiva knjiga D. Alerića o problemu imena grada Zagreba (Najstarija zagrebačka tajna, 2000.), a u biblioteci Vijenac pojavile su se knjige: N. Opačić, Iza riječi (2005., 2006.2), Jezik na križu i Križ na jeziku (prir. J. Hekman), 2005. i Prvo lice jednine D. Brozovića, 2005.

U biblioteci Dvadeseto stoljeće objavljen je zbornik Hrvatski jezik u XX. stoljeću (2006.), u kome se nalazi 28 priloga sa znanstvenoga skupa (urednici I. Pranjković i M. Samardžija). Matica hrvatska prednjačila je i u prezentiranju novih ideja i tehnologija pa je još 1996. godine objavila prvi Hrvatski računalni pravopis (Spelling checker) autora B. Ranilovića, J. Silića i S. Batnožića, koji je danas nezamjenjiv u primjeni na svim novim Microsoftovim računalima.

Vrlo ozbiljne knjige iz jezikoslovne kroatistike objavili su i Matičini ogranci. Spominjemo samo dio tih knjiga: M. Nosić, J. Završnik (Rijeka, 1991.), zbornik Blaž Jurišić (ur. Š. Batović, Zadar, 1992.), zbornik Dragutin Parčić (ur. J. Derossi, Zadar, 1993.), A. Piasevoli, Rječnik govora mjesta Sali na Dugom otoku oliti Libar saljskih besid (Zadar, 1993.), M. Samardžija, Filološki portreti (Zaprešić, 1993.), M. Taritaš, Rječnik književne interpretacije (Pakrac, 1993.), T. Kuljiš, Jezik naš hrvatski ovdje i sada ((Dubrovnik, 1994.), G. Filipi, Ptice Istre: rječnik pučkoga nazivlja (Pazin, 1995.), S. Ivšić, Jezik Hrvata kajkavaca (prir. J. Lisac, Zaprešić, 1996.), zbornik Stjepan Ivšić i hrvatski jezik (ur. Božidar Finka, Orahovica, 1996.), Slavonska jezična baština (prir. F. Tanocki, Osijek, 1996.), B. Zelić–Bućan, Jezik i pisma Hrvata (Split, 1997.), D. Geić, Gramatika trogirskoga cakavskoga govora (Trogir, 1998.), S. Ham. Jezik zagrebačke filološke škole (Osijek, 1998.), zbornik Jezikoslovac fra Josip Jurin (Šibenik, 1999.), A. Piasevoli, Saljska intrada – nazivlje po djedovima našim (Zadar–Sali, 1999.), T. Maričić–Kukuljičan, Rječnik govora mjesta Kukljica (Zadar, 2000.), S. Vragović, Kajkavski govor sela Grane (Novi Marof, 2001.), S. Malnar, Prezimena u čabarskom kraju kroz stoljeća (Čabar, 2001.), A. Mahnić – V. Ćosić, Zadarski jezični krajolici (Zadar, 2001.), S. Malnar, Pamejnek. Govor u čabarskom kraju (Čabar–Rijeka, 2002.), A. Cvitanović, Geografski rječnik, (Zadar, 2002.), L. Radulić, Rječnik rivanjskoga govora (Zadar, 2002.), M. Moguš, Senjski rječnik (Senj, 2002.), zbornik Bartol Kašić i Biblija (ur. J. Derossi, Pag, 2002.), S. Vranić, Govori sjeverozapadnoga makrosustava na otoku Pagu (Novalja, 2002.), S. Babić, Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika (Slavonski Brod, 2003.), Lj. Kolenić, Brodski jezikoslovci (Slavonski Brod, 2003.), L. Šitović, Grammatica Latino –Illyrica (pretisak, Ljubuški, 2003.), Z. Bujan Kovačević, S. Polak, Ni ke kaj kan klast. Zbirka fužinarskih izreka s pogovorom o domaćem govoru (Delnice–Fužine, 2004.), S. Krasić, Pape i hrvatski jezik u XVII. stoljeću (Matica hrvatska – Ogranak Čitluk, 2004.), J. Lončar, Hrvatska jezična škrinja (Prozor–Rama, 2004.), A. Tičić, Rječnik govora mjesta Povljane (Zadar, 2004.), Lj. Kolenić, Riječi u svezama. Povijest hrvatske frazeologije (Osijek, 2006.), Đ. Blažeka, Međimurski dijalekt (Čakovec, 2008.).

Naslovi nabrojenih knjiga pokazuju da u izdanjima ogranaka, što se jezikoslovne kroatistike tiče, prevladavaju dijalektološka istraživanja, posebice dijalektološki rječnici, i obrada one jezikoslovne tradicije koja je povezana s određenim krajem, ali je po značenju općehrvatska. Matica je bila i sunakladnik vrijednih knjiga iz jezikoslovne kroatistike: S. Kordić, Relativna rečenica (1995.), M. Žagar, Kako je tkan tekst Baščanske ploče (1997.), J. Marević, Latinsko–hrvatski enciklopedijski rječnik, 1–2 (2000.), A. Piccoli / A. Sanmartino, Rječnik moliško–hrvatskoga govora, Mundmitra (2000.).

I Matičina središnjica i njezini ogranci izdavali su i objavljuju velik broj časopisa, godišnjaka, zbornika i drugih povremenika. Stoga bi samo bibliografija jezikoslovnih kroatističkih priloga tiskanih u tim periodicima zauzela mnogo prostora, a osim toga mnogi su prilozi spomenuti u natuknicama o pojedinim časopisima.

Konačno, Matičina politička borba za hrvatski jezik tiče se najviše rada na »novosadskom« pravopisu, uspostavi i prekidu suradnje s Maticom srpskom na zajedničkom rječniku, oblikovanju Deklaracije i stvaranju uvjeta za pojavu Babić–Finka–Moguševa pravopisa. Već 1949. najviši organi komunističke Jugoslavije pokrenuli su pisanje zajedničke povijesti jugoslavenskih naroda, a 1954. potaknuta je izrada zajedničkoga »srpskohrvatskoga« pravopisa te je on 1960. godine i objavljen. Od 1961. počinje rad na zajedničkom rječniku Matice hrvatske i Matice srpske. I izrada pravopisa i rad na rječnicima poticani su s najvišega mjesta pa je ujesen 1960. sam Josip Broz Tito primio predstavnike dviju Matica, pohvalio njihov rad na zajedničkom pravopisu i preporučio rad na zajedničkim terminološkim rječnicima: »U Matici hrvatskoj se općenito u prvoj polovici šezdesetih godina vršio proces njezina preusmjeravanja k aktivnoj borbi za kulturni identitet hrvatskoga naroda. Iako je znatan dio Matičinih odbornika bio svjestan svoga hrvatstva, režimske sheme mišljenja bile su još izvanredno snažne, a također i zazor pred mogućim represalijama komunističko – velikosrpske vlasti« (M. Brandt).

Što se tiče rada na Rječniku hrvatskosrpskoga / Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika, jasno je da je Matica hrvatska u taj posao ušla pod pritiskom i nevoljko, ali su snage koje su se poslu opirale bile slabe prema snagama koje su taj posao nametale. Prvi rezultati suradnje pojavili su se 1967. i bili su slabiji i od pesimističkih očekivanja. Matica se hrvatska našla u delikatnom položaju: strogi su kritičari upozoravali na raznolike stručne nedostatke, ali se počelo i posve određeno pisati da je istočni grijeh većine pogrešaka u nastojanju da je riječ o jednom i jedinstvenom jeziku. Maticu se podsjećalo da mora uvijek štititi hrvatske nacionalne interese i njezino je vodstvo organiziralo široku raspravu o rječniku dviju Matica, o čemu svjedoče dva već spomenuta posebna izdanja časopisa Kritika iz 1969. godine (Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata, u kome su pisali Lj. Jonke, S. Babić, R. Katičić, T. Ladan, A. Šolc i J. Božičević, B. Klaić, I. Zidić, K. Kosor, M. Kancelarić, M. Moguš i K. Pranjić, a drugo je Rječnik jezika ili jezik rječnika, u kome je svoja gledišta i svoje komentare najzanimljivijih mišljenja o Rječniku ponudio D. Brozović).

Već potkraj 60-ih godina 20. stoljeća osjeća se prikupljanje snaga, skupljanje hrabrosti i sve jasnije profiliranje hrvatskih stavova. To će posebno doći do izražaja u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika koja je u Matici hrvatskoj pripremljena, a podržana u drugim hrvatskim relevantnim institucijama i pojavila se u »Telegramu« 17. ožujka 1967. Iako su kasnije analize govorile da u njoj nema intelektualne raskoši i stručne perfekcije, neprolazna njezina vrijednost izlazila je iz pravodobnoga zalaganja za pravednu stvar i iz činjenice da je potaknula samosvijest i stvorila temelje za daljnju uspješnu borbu za pravo hrvatskoga naroda da se služi svojim književnim jezikom i da ga zove svojim hrvatskim imenom.