Dok postoji križ nema posrnulog čovjeka

Skulptori, neka mi to bude dopušteno reći, bar podsvjesno, na neki način oponašaju ulogu Boga. I oni, kao i Bog, jednostavno žele stvoriti čovjeka na svoju sliku i priliku. Samo što je Bog stvarao svijet sedam dana, pa mu je za »priliku« čovjeka ostalo jedva jedan slobodan dan, skulptor svoje djelo obnove svijeta pokušava svakodnevno iznova. Možda i zato što je u početku, kad je sve bilo magma, razlivena masa bez oblika, bilo lakše urediti živote, pojave i stvari, nego li sad kada su se oblici razmnožili i degenerirali, postali normalnost koju jedva i primjećujemo.

Ovaj mi se uvod nametnuo logičnim pri promišljanju onoga što je stvorenoga ostalo iza Ante Orlića, skulptora koji je u životnim i moralnim koordinatama, ali i u umjetničkim i estetskim nazorima slijedio božje zamisli, a što je vidljivo i iz monografije koju potpisuje Zdenko Tonković.

Modernost u smislu pomodnosti Antu Orlića nimalo nije zanimala; iako potpuno otvoren prema suvremenim umjetničkim stremljenjima, ovaj je skulptor svoju umjetničku snagu crpio s nezamućena izvora. Odan Meštroviću, a učeći na izvorima njegovih sljedbenika, u direktnom dodiru s Radaušem, u iskrenoj naklonosti Kršiniću, uvažavajući norme Augustinčića i Antunca, Orlić već u svojim početnim javnim nastupima, ranih godina druge polovice 20. stoljeća, kreće tragom figuracije »s jakim osloncima na zavičajno ukorijenjenu tematiku« (Zdenko Tonković). Od tada pa do kraja svoga životnog i umjetničkog puta, Orlić se neće, ne želi i ne može riješiti ljudskoga lika u svom kiparstvu. I zato je ovaj skulptor onaj umjetnik koji se neprestance priklanja Bogu.

Teško je bilo kojem piscu, likovnom kritičaru, tumačiti završeno umjetničko djelo, jer već sam pokušaj takvog pristupa znači i sudioništvo sa stvaraocem. Tekst ovdje samo može biti odškrinuta rupica kroz koju će (možda) uspjeti ući tračak svjetlosti, što će nam ukazati na postojanje djela, ako ga neće i otkriti u cijelosti. Zato neka mi bude dopušteno već na početku zaključiti kako u cijelom djelu i opusu Ante Orlića vlada sklad i mir kakvog mediteranskog podneva. Za njega je svijet uredio Stvoritelj, pa svijet nije za nikakvo preoblikovanje, za stvaranje surogata, razmonitiranje i rastezanje, već za očuvanje, održavanje i obnavljanje.

Kod Orlića zbog toga ništa nije iščašeno, ružno, ništa tragikomično, ali ni smiješno, sve je sklad, ljepota i harmonija, jednostavnost koja krije nedosegnutu stvaralačku tajnu moći. Već njegove prvonastupne skulpture »Figura« (1962.), kao i »Beračica maslina«, »U plićaku«, »Djevojka pred ogledalom«, »Plesačica« ili »Stojeća figura«, duboko su arhetipski likovi. Svaki ovaj ženski lik kao da izranja iz pravode ovog našeg mediteranskog prostora. Rađene implozivno, a istodobno oblikovane monumentalno i intimno, ove pramediteranske, liburnske, hrvatske otočke nimfe i božice postaju oda čovjeku, svijetu koji nije idealan, ali kojega s pravom, pa čak i s ushićenjem možemo idealizirati. Lirski stilizirane ženske figure, čvrste figuracije i sjenovite apstrakcije, kakve će cijelo stvaralačko doba pratiti Orlića, definitivno će biti naglašene antičkom asocijativnom formom, recimo kao u slučaju skulpture »Torzo«, koja nam može poslužiti i kao filozofski autorov izraz kada je riječ o tijelu žene.

Polazeći od spoznaje da je svima nama poznati svijet neotkriven, tražeći najpovoljniji kut svjetlosti i mediteranski ritam svojih skulptura, u kojima izrazito potencira lik žene, Orlić će svojom »Otočankom«, »Ljetom« i »Dianom« klasične snage i ljepote te »Sirenom« uzdignutom do svetice, i po naslovima i po izrazima otkrivati i diviti se svemu u čemu je sažet mediteranski duh, ona njegova strana kojoj nimalo nije do pobune koliko li do predaha, odmora, do pristajanja, do utihe bilo pod ponoćnom mjesečinom, bilo pod podnevnom ljetnom sunčevom žegom. Sva ta osjećanja estetski lijepoga potencira žena-sfinga, žena-majka, žena-more, žena-figura nad kojom će ovaj skulptor svoj umjetnički rad temeljiti na povjerenju, ljubavi i nježnosti, erotski fluidnom suodnosu, istraživanju gotovo nezamjetljivih ili skrivenih detalja tijela i blagih njegovih sjena. Od moderne i zanosne, gotovo vamp-žene »Emanuele«, preko »Miss« pune ljupkosti i sklada, ili skulpture »Hit« (pjevačice s mikrofonom), koja komunicira s okolišem ali mu ne podilazi, pa do potpune realističke ženske figure »Živili«, svi su Orlićevi ženski likovi samo metafore Mediterana. Te žene-valovi, žene-ribe, žene-otoci, sirene, barke, kupačice, suncolovke, pjeskulje usnule obale, žene tišine, stanovnice zemaljskoga raja, gole i neiskvarene, s iskustvom svijesti o Bogu, ali i o Suncu i Mjesecu, prepuštene kontemplaciji i bez briga, gotovo u ekstazi, ipak su samo morska, mediteranska bića iz čijega će se sklada roditi ideja udivljenja prema svijetu i svemu živome. Skulpture »Plaža«, »Šum školjke«, »Na plaži«, »U ručniku«, ili konačno »Otok 1« i »Otok 2« (1992.), bujne i zaobljene žene, mogle bi se nazvati i pričom o Postanku: one ne izazivaju iskušenja, ne potenciraju pitanje grijeha iako njegove posljedice i ne bi bile tragične.

Sve ovo o čemu govorim zorno je iz Tonkovićeve monografije Ante Orlić, u cijelosti osmišljene, podložne i izvedene u suglasju s Orlićevim djelom i njegovom potrebom. Naime, monografija svojim cjelinama, kronološkim rasporedom skulptura, njihovom obradom, oponaša skulpture kojima treba prostor i zrak, svjetlo, dubina i tišina, a nikako suvišan tekst i dodatna scenografija, jer bi svaki drugi detalj isključivo predstavljao zagađenje. Sad kad pred sobom imamo takav prikaz skulptura, njihov slikopis, monografiju kao njihov rodni, krsni list, osobnu kartu ili putovnicu, onda poput pozornika ili graničara, možemo ovdje tek detektirati sve te Orlićeve likove na već vječnoj ekskurziji kroz naš duhovni prostor. Nimalo grafički napadna, izvan potrebe za divot-formom, monumentalna i čista, jasna i jednostavna, monografija Ante Orlić u najbližem je mogućem suodnosu s autorom, njegovim životom i djelom, što upućuje na izvrsno poznavanje onoga o čemu se i o komu se ovdje govori.

Drugi dio monografije posvećen je Orlićevim portretima u punoj plastici, reljefu i medaljonima, kao i bogatoj sakralnoj tematici, koja još više potvrđuje umjetnički svjetonazor ovog umjetnika koji stvara tako da ništa ne razgrađuje, već uvijek gradi iznova, koji svoj teret nikad i nigdje ne rasipa, već se uvijek izražava u čvrstom obliku, koji ne rastače već spaja, ne reže i štipa, već glača i miluje, ne dodaje ili oduzima već obliku ostavlja sve, poštujući ga i otvarajući, ne viče već moli, dok ispod njegove ruke izlaze svima poznati a uvijek novi oblici. Spomenut ću ovdje samo dva portreta »Almu« i »Matoša« - prvi pun intime i prozračnosti s antičkom čvrstoćom izraza, drugi portret pun sklada i klasičnih proporcija kakve nismo navikli kod prikaza Matoša. Iz Orlićevih portreta lako možemo zaključiti kako moralna hipokrizija koja hara (uzduž i poprijeko) našim čovjekom i njegovim stvarnim i duhovnim prostorom već blizu cijelo jedno stoljeće, njega jedva da dotiče, jer se ona za njega nalazi iza zavjesa, nešto kao sjena ili mrlja, dok je njegov pogled uprt u svijetli horizont iza kojega počinje nova nada, nova radost i novi smisao. Sve dok postoji križ, Ante Orlić ne može vidjeti čovjeka posrnuloga.

Sakralne teme, ukoliko se za ovu prigodu zaustavimo tek na skulpturama »Majka Božja Bezgrešnog Začeća« i »Majka Božja Bistrička«, te nekim postajama Križnoga puta u Mariji Bistrici, odaju nam »kipara autentične kršćanske vokacije«, kako je zapisao Zdenko Tonković u monografiji, koji je »usto bio kipar dosljedno figurativnog, moderno tradicionalnog leksika široke prihvatljivosti...« Iz Orlićevih sakralnih tema otkrivamo smirena i blaga čovjeka, osobu punu obzira i pažnje, umjetnika jasne forme, bogobojažljiva ali ljubopitljiva i čovjekoljubiva, sklona traženju duše materije na kojoj radi, kao i propitivanju vlastite duše. Sve je tu prepoznatljivo, jednostavno, čisto i toplo.

Ante Orlić, a što je vidljivo i iz monografije, koja zapravo to i naglašava, kretao se izvan opće struje i društvenih nakana svoga vremena, krećući se bučnom suvremenicom kroz tišinu poznatog ali uvijek svoga puta, ne dovodeći ništa u pitanje niti se zaustavljajući nad bilo čime usputnim. To je umjetnik koji duboko vjeruje da umjetnost postoji poradi čovjeka, poradi duha i duše, i da dolazi iz emotivnih dubina i dubokih snova, iz potrebe za udivljenjem Stvoritelju. To nije ono što je potrošački svijet, već zagovaranje neprolaznih vrijednosti bez kojih se tek naizgled može.

I konačno, nekoliko podataka o samoj monografiji i cjelokupnom skulptorskom djelu Ante Orlića. Zdenko Tonković koji potpisuje ovo monografsko djelo, a koje je popratio izvornim tekstom o skulptoru, niti jednog se časa nije postavio iznad onoga o čemu je i o komu je pisao, što monografiji daje posebnu ozbiljnost. I samo djelo o skulptoru na neki je način izvan pomodnosti i trenutačnih strujanja, kao što je bio i skulptor bio sam, pa je to dodatna draž ovoga djela. Fotografije Orlićevih skulptura objavljenih u monografiji, iako rad više različitih fotografa, mogu se ocijeniti izvrsnima, kao i prozračno grafičko oblikovanje monografije od strane Marija Grubića, koje je u stopu slijedilo Orlićev put i duh. Očit je ovdje trud i ruka i Alme Orlić, skulptorove supruge i umjetničke suputnice, također poznate umjetnice, koja je jedina i mogla upozoriti na sve jedva zamjetne ali vrlo važne i bitne detalje prikazanog djela i monografije u kojoj je to isto djelo prezentirano. Naći ćemo ovdje i za monografiju neophodne sve bitne podatke o umjetniku, od njegove biografije i bibliografije, preko popisa samostalnih i skupnih izložbi, nagrada, natječaja na kojima je sudjelovao i radova izvedenih u javnim prostorima, do izbora iz tekstova likovnih kritičara. Opremljena s ovakvom aparaturom, uz prikaz i kronologiju autorovih djela, monografija otkriva još jednu u nizu naših javnih i društvenih nepravdi, a to je - mala pažnja i valorizacija, te još manja prezentacija ponajboljih nacionalnih umjetničkih imena, kao što je i Ante Orlić. Samo ovakva djela vraćaju im naš zasluženi dug.