Dijarijska kronika

Uz najnoviju zbirku svojih stihova Nasmijani Bog sam je pjesnik Ivan Golub podastro jedno malo objašnjenje o vremenskom razdoblju nastanka pjesama (dvije godine, 2007. i 2008.), potom o naslovu Deusu ridensu, te upozorenjem da bi se upravo zbog te svojevrsne kronikalnosti mogla zbirka tretirati i kao »gotovo neka vrsta spjeva«. Zbirka doista i jest »dnevnička«, ne samo datacijom ispod svake pjesme, a ponegdje i »fabuliranom« situacijom, prilikama u kojoj je nastala koja pjesma, nego navlastito »opisom« svega što mu je bilo u polju iskustvenih radnji. U tom smislu ona nije toliko »spjev«, ako pod njim ne podrazumijevamo svekoliko djelo nekog pjesnika kao jednu cjelinu, nego više gotovo dnevno »pričljiva« događanja i zgoda koje su bili motivima, temama i inspiracijom pjesnika.

S tim u vezi bi se doista zbirka mogla promatrati kao dnevničko kroničarenje, ponegdje, ne baš rijetko, čak i autobiografskim uplitanjem privatnoga subjekta kao »lika« pjesme, koje je u svoj obzor tematiziranja obujmilo koliko »prizore svijeta« različitih mjesta i zemalja, putovanja i prometala, molitava i bdijenja, kulturnih reminiscencija i interteksta (od narodnih umotvorina, poslovica do latinskih, psalmičnih i biblijskih uopće). Tako bi zbirka jednako bila u određenom smislu i »putopisna«, jer je imala ambicije oslikati »pejzaž« svijeta lirskog subjekta u doživljajnom, opažajnom, iskustvenom, memorabilnom, kulturnom i laudacijsko-kontemplativnom perceptivnom aktiviranju i stimulima lirskog subjekta (gotovo iz dana u dan).

U etičkom postamentu iz zbirke izbija bogolikost svega postojećega, pa je donekle i naslov zbirke želio zapravo potvrditi Božju nakanu radosna smijeha (Smije se Bog) kao sveprožimajućega strukturotvornoga podrijetla svekolika svijeta. Tako bi se moglo zaključiti da estetičko, u ovoj zbirci, u Goluba čine koliko etičko u fundamentalnom i »površinskom« smislu, što znači u temelju i u pojednim realizacijama bića u njegovu svakodnevnom opsluživanju egzistencije, ali i ostala »datost« svijeta koliko u njegovu tvarnom obilju toliko i u društvenim, pojedinačnim i zajedništvosnim mogućnostima, dakle individualnim, intersubjektivnim i kulturnim načinima.

S obzirom na etičku implikaciju očekivalo bi se da pjesme »manipuliraju« idejnim »velikim« filozofsko-teološkim »nacrtom« motiva i tema. No, naprotiv, to se etičko, moralno i uopće Bogoliko susreće u svakodnevnom, malom i uobičajeno-ljudskom sadržaju života, onim naime situacijama, stvarima, zgodama, »likovima« i događajima koji »pune« život bilo kojega čovjeka na obroncima Božjega »pejzaža«, u terestralnom i duhovnom prostoru. Bog tako nije niti veliki »starac« koji sjedi na oblacima, niti starozavjetni »krutan«, niti transcendentno nedostupan i nedokučiv, nego je on u svakom pojedinačnom što obitava zemlju. Moglo bio se reći da je čak bliži čovjekoliko-kristijanskoj slici nego »zakriveno«-onostranoj nedostupnosti i nedokučivosti.

To držim bitnom karakteristikom Golubova pjesničkog etosa. On, dakle, ne traži »velike« teme, kozmičke, teološke ili filozofske, nego je sav uronjen u životnu »dokumentaristiku«, da se tako izrazim, ali »dokumentaristiku« koja zrači blagošću i dobrotom, zahvalom i ushitom, radošću i otvorenoću bića za sve što mu prilazi, upravo, naime, za taj i takav život. U njemu se sabiru slike i pejzaži, domaće i strano, kućno i gradsko, seosko i velegradsko, zagrebačko i rimsko/vatikansko, priprosto i učeno, kulturno i povijesno, događajno i osjećajno, doživljajno i svjedočivo, u obilju »malenosti« i »velikosti«, lijepoga u običnome (Lijepo je), Bogosmijeha za svekoliko »događanje« zemlje (Kad se Bog smije), baš onako kako nas osvjedočuje pjesma Postanak pjesme (»Pjesme su posute / uza stazu života«).

Da Goluba ne zanimaju samo »svetosti« svjedoče motivi i teme iz našega suvremenoga tehničkoga obilja, mobiteli i televizije, koje, prema njemu, samo još više osamljuju ljude, pa ih dakle desocijaliziraju (Nitko ni s kim, Zlatno tele, Posjet). Iz toga je razvidno da Goluba inspiriraju i oni elementi ljudske svakodnevice koji čine njegovu tehničku kulturu, elemente dokolice i molibitelnoga komuniciranja, koji su, prema njemu, »podkulturni« akti, budući da raščovječuju čovjeka i rade protiv njegova humanitasa, dapače prijete i dnevnim crkvenim »formama opsluživanja«, obredima (Izgubilo se pozdravljenje).

U formalnom smislu zbirka Nasmijani Bog nudi forme od najkraćih (distih: Savez, Nitko), preko haikuiziranih formi (Predvečerje, Mladi mjesec, Leptir), koje su u pravilu gnomskoga, lirsko-intimnoga ili impresionističko-»slikarskog« štimunga, do duljih pjesama, kraćih poemica ili spjevova, kako bi htio autor, koje u pravilu opisno »fabuliraju« rekonstrukciju određenoga autobiografskoga sjećanja (Đačka sjećanja pod zvjezdarnicom na Šalati), nekog povijesno-kulturnog događaja (Juraj Križanić - glas vapijućeg u pustinji), a Križanić i Klović su inače česte teme ove Golubove zbirke, i slične reminiscencije i kulturne činjenice. U nekim slučajevima prozni »umeci« figuriraju kao neka vrsta nadopune fabuliranja, pojašnjenja ili komentara, zapravo opisa konteksta nastajanja pjesama i uopće pobuda stvaranja (Ode Tadija). U takvim duljim formama autor nerijetko ponavlja rečenično-izvedbenu svoju uobičajenu maniru, naime parataktičko nizanje stihova-rečenica zbog nadopune određenih »predikacija«, »adjektivizacija«, ili čak »supstantiviziranih entiteta«, u smislu izvora/subjekta podrijetla (Plaštu šutnje ili Ništarija) koji bi trebao figurirati kao nekakva Cijelost u smislu uvjerljivosti kako stimulusa tako i »poučka«, dakle psihološke uvjerljivosti.

Takav način ustrojavanja, sa svoje strane, djeluje kao biblijska ritmizacija (poznata još iz Kamovljevih pjesama iz Psovke), koja u pravilu, posebno nabrajenjem i katalogizacijom aktera negativnih karakteristika, ima moralno-propedeutičku izravnu i eksplicitnu značajku. Tako se može zaključiti da u stihovnom (versifikacijskom, »tehničkom«) i etičkom sloju pjesnik otkriva podrijetlo geneze tih značajki, s obzirom na svoj životni (svećenički) poziv (Križ krajputaš ili Nema povratka u Emaus ili Bježi od mreža). Kraće pjesme pak, petoro-šestoro-stihovne, najčešće imaju igrivo-dosjetkašku, šaljivu i humornu – ne i ironijsku – značajku. Međutim, iako tako intonirane one posjeduju uglavnom moralnu i poučnu poruku (In fuga salis, In vino veritas, Qualis vita mors est ita, Alea iacta est iliti Kut, Historia magistra vita, Vanitas vanitatum), to u krajnjoj konzekvenciji i pripada u žanrovsku karakteristiku, pa bi se moglo reći da poštuju metametričku »obvezu« i tako zadovoljavaju tehničku stranu uradka.

U Goluba se i pri uporabi jezičnoga plana razabiru različiti idiomi, od kajkavskoga, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, do standardnoga štokavskoga, i to tako da često u jednoj pjesmi ima više jezika (Marija srpnica, Pakao je pun – nerijetko u šaljivom tonu s likom humorističkoga pučkoga misionara), ili je pjesma izvedena u čišćem, jednojezičnom, obliku, kajavskom (Fiškal) , latinskom (Drevno vrelo). Pri tom valja napomenuti da Golub ne ide za efektom makaronštine, primjerice poput Slamniga, nego su mu raznovrsne jezične »izvedbe« u funkciji određenoga segmenta fabule (Što je istina - Quid est Veritas). To ponekad ide do te mjere da su primjerice čitave pjesme napisane latinskim (Drevno vrelo, Naviru zaboravljene izreke). Najefektnije, a nerijetko i najuspjelije, u tom su smislu pjesme pisane kajkavštinom. Dakle, i ovom zbirkom Ivan Golub potvrđuje svoju već ranije »osvojenu« poetiku i svoju utvrđenu pjesničku vrijednost, koja se formalnim i sadržjanim osobinama razlikuje od većine modela pjesničke prakse u sadašnjem trenutnom polju hrvatskoga pjesništva.