Kolo 3-4, 2010.

Književna scena

Božica Jelušić

Ždralovi i druge pjesme

aaaaa

ŽDRALOVI


Ždralovi lete daleko, ljudi ostaju sami,

Čekajući da k zemlji bijele pahulje krenu.

Stisnu se jedno uz drugo, u nevolji i tami,

Čuteć’ u srcu neku žalost neodređenu.


Ždralovi lete visoko, dolje se trska njiše;

Lovac na rubu šume bijelog jelena vreba.

Dunja s piknjom od hrđe na žensku put miriše,

A njih proguta učas modrina sedmog neba.


Zemna se pustoš ne hvata onoga koji leti,

Niti se gladna ruka pruža do hitre sjene.

Ždralovi sa sobom nose sve što valja ponijeti,

U predjele od stakla, pustoši prozračene.


Tko ih je vidio, misli da carski grimiz nosi.

Taj više nije isti: za ludim vjetrom okrene.

Priviđa mu se Ikar, Mesija Riđokosi

I čežnjiv za dubinom, s visoke polijeće stijene.


(2006.)


ZIMSKA RUŽA


Tamno je nebo, zvijezda ne sja.

U grlo kaplje gorak eliksir.

S dalekog ruba podnebesja,

Tek škropi rosa, obećan mir.

Doba je kada turobnost vlada.

Tek duh usamljen med snova vrca.

U modroj auri miruješ sada,

Ko zimska ruža sred moga srca.


Dani od mraza i tamne gline.

Klepsidra šušti, pijesak istječe.

U pustoš Kosac naš vrt pretvara.


Al’ Ruža ponavlja mantru cjeline,

I ruka propasti razorit neće

Mistiku trena koji nas spaja.


(2008.)


DUŠA U POKRETU


Duša u pokretu, tamna lasta;

Nigdje joj mjesta ni gnijezda nema.

Ona je crni plašt ikonoklasta,

I nepresušna pjesnička tema.


U mnoga carstva htjela bi ući,

I potraga je njena bez kraja.

Panov zov sluša uzdišući,

Krug Križa po svom metru prekraja.


Nemirna, strasna, kušnjama prana,

Svemu nepomičnom divlje prkosi,

Posljednjnu svijeću u domu gasi.


Rane i ožiljci njena su hrana,

I ko da žig prokletstva nosi,

U ljubavi se nikad ne skrasi.


(2008.)


RUJAN JE NUJAN


Kotač u prašini, cvijet u lobodi,

Na grani modar i rumen gnjetao.

S grozdom pod pazuhom, resom na vodi,

Nujni je rujan k nama došetao.


Sanjamo ribu, s brigom se budimo;

Listovi knjige šušte u tišini.

Na pladnju kesten i pogaču nudimo.

Lišće se predaje vjetru i daljini.


Tmast obzor skriva zmijolike munje.

Uzalud lastu traži modro oko.

U travi gnjiju neobrane dunje.

Večernji oganj, oblaci visoko.


A zorom pijetli, cilik; zvona zvone.

Siv ručnik dana noćnu suzu briše.

Promočen lokvanj u viru potone;

I ne ljubiš me, ne ljubiš me više.


(2009.)


PLATANE (ljuštenje, ožiljci)


Guli se kora, s njom strada i koža.

Mrazna se ruka na njoj zaustavi.

Ne boli urez jedino od noža,

Već svaka grubost svoj pečat ostavi.


Tepih od lišća; gušterske nijanse.

Purpurni jezik već vrh krošnje lovi.

U sjeni spava lice od fajanse,

Dok u tirkizu zrcale se snovi.


Stare platane, pleme nestajuće.

Iznad njih oblak, ko zlaćana lokna.

Gledaju kako mrak natapa kuće,

Javorov sirup lijevajuć u okna.


Guli se kora, s njom i koža strada.

Zgrbljena leđa siv pločnik pometu.

Odlaziš putem spram usnula grada:

Vidim još samo tamnu silhuetu.


(2009.)


PRSTEN OD TRAVEZa B.

Ima u nama toranj zlatom kovan,

Prsten od trave, pržina od soli.

Livadom juri konjić nepotkovan,

I neka riječ nas od djetinjstva boli.


Postoje dani kad je život prazan,

A rijeka šutnje obale razmiče.

Kositren Mjesec, prolazi ramazan,

Mirisom jutra okupa se biće.


Ima trenutak kad se usred zjene

Probije zraka kroz maglu i tmušu.

U tamnom polju vidim igru sjene:

Anđela što se otima za dušu.


(2009.)


RAZGLEDNICA IZ POSTSEZONE


Primorski grad u oktobru: zamrle plaže,

I svaka druga vrata čuva čvrst lokot.

Bijelo se rublje brižno u ladice slaže.

Blagdanska juha od pijetla: u loncu klokot.

U sjeni kamena skrita, sipina kost posivi.

Pod zidićem se njišu pokisli oleandri.

Glavu na prsa spušta slučajni šetač na rivi.

Sjećanja, rječita voda: pritoci i meandri.


Pusta je pjaca, zastrte škure; jugo...

Dušni dan: titraju svijeće, žalobna zvona zvone.

Ljetni stanari neće se ovamo vratiti dugo.

Samo se mačke predaju čarima postsezone.


(Pirovac, 2006.)


MJESEČARSKA


On će ukrasti dušu i onom tko je nema;

Odnijeti je sa sobom u neki opskurni kutak.

Veliki je to meštar, vječiti sijač dilema,

U astralnom veluru sakriveni oblutak.


Izvrnut bakreni kotlić i prorokovo tjeme,

Slika u kojoj vidiš tek sjenu pozadine.

Sila što nadiže more i naklija sjeme,

Inicijal upisan u brevijar tišine.


Poklanjam sebi Mjesec, tu malu varku,

Kolut od ognja i leda na klizavoj kosini.

Ljubav je kao list, što nikne na suharku:

Vidiš ga možda samo po bijeloj mjesečini.


(2006.)


LETAČI, PREPLETENI


Prepleteni u koži, u slojevima zraka,

Čekajuć da im krila narastu, da se vinu,

U Babilon od svjetla, krug izvan polumraka,

Gdje divlja ruža veže kuriku i česminu.

Prepleteni ko uže od vena i tetiva,

Ko živa fibula koja se zatvara u spolu.

Kad tijela uzlete gore, njiše se perspektiva:

Luna se ljeska ko gušter u modrom alkoholu.


Prepleteni ko bršljan, ko ornament na svili:

Ti ljubavnici gore, plamičci zemnog plina.

Raširili su skute, jedno u drugo se slili,

I ne znaš leti li perje, ili je posteljina....


(2006.)


KRISTALI


Pod zemljom šikljaju, tamu razmiču,

Lijepi kristali. Tiho se sljube.

Razdrto tkivo noći raspliću,

I od svog sjaja ništa ne gube.


A vrijeme teče, crv hrast izjeda,

Na platnu duše izblijede šare.

Sve se promijeni, rasulu preda;

Samo kristali nikad ne stare.


(2008.)


U RUŽI SNOHVATICE


Prvo vedrina, potom rafal pljuska.

U noći svijet se na dvoje raskoli.

Ko kora kruha suhozemlje hruska,

I samo hrast toj orljavi odoli.


U svježe jutro ustadoh u slavi,

I pognuh glavu pred krasotom maka.

Zavoljeh ljeto, kad plamičak plavi

Vrh svoda diže nježno zviježđe Raka.


U podne ljulj mi ponovi to ime,

U ljubičastoj šari veza srca.

A cvijet se lipe diže poput plime,

Da tovar meda u saća iskrca.


Blaženstvo lipnja, lahor sred vreline!

Hlad prijateljstva, kliktaj sretne ptice!

Neka te mračan duh doba ne brine;

Tvoj dan se širi, ruža snohvatice.


(2007.)


PRSTI


Grabežljivom soju pripadaju prsti:

ma svileni da su, il’ ko čelik čvrsti,

skupljat će i žeti, vjerni svojoj vrsti.


Jedna ruka ima, koja njedra brsti,

druga lijepo bira, ružnoga se grsti.

Lijeva-kosti drobi, desna-čelo krsti.


(2008.)


MRAZNA POEMA


U OKU MRAZ: svijet ušećeren,

vilinskom rukom noću ostakljen.

S kudravog klupka koncem izmjeren,

na Suncu pečen, potom pocakljen.


Čičak i pelin skriti pod skutom;

to djevičanstvo mladića plaši.

Koža je skrita podsuknjom krutom,

hladnom bjelinom sigu nadmaši.


Gdje jezik lizne, biva opečen.

Crn prišt se hvata za sluzokožu.

Kroz žile put je vodi zapriječen.

Ocalni kamen klizi po nožu.


NA USNI MRAZ: krutost, tvrd šav.

Ledena berba s kvrgava trsa.

Pod brazdom golub, mlad, modroplav:

jastrebov kljun mu razdere prsa.


Okusi trpki, mijene trenutka -

i gladan oklijeva da jesti proba.

Kuhano proso, brašno, sirutka:

Stol sirotinjski u teško doba.


Još tražiš jabučnu neporočnost;

njen trajni grimiz osjeveren.

No, duplja zjapi, gdje čekaš sočnost:

tvoj trud na grani iznevjeren.


PRSTI U MRAZU: što taknu, padne,

ne pridignuvši vrat ni glavu.

Sjene lelujave, ko duše gladne:

na ljutu ranu daj ljutu travu!


Kukljica, prozračno saće:

svaki je kristal rukom brušen.

Sve zlato polja u pregršt stat će:

jedan klip, mahuna, list osušen.


K nepostojanju sve se izmakne:

vokala svijetlih u mrazu nema.

Tek crna vrana na stablu grakne

tri tona žalobnog rekvijema.


NA SRCU MRAZ, i ništa dalje:

bez ključa ostade mjesto ključno.

Zimski listonoša brzojav šalje:

Suncu otkazuje sjaj svojeručno.


Diviš se mrazu, no izdaleka.

U sobi-škrinji umješno skrij se.

Na starome mjestu nitko ne čeka:

pognute vrbe, skromne klarise.


S tobom je onaj, tko nježnost brani:

bos hoda poljem, čeličnim gunjom.

I kandiranim voćem te hrani,

do srži spržen mraznom munjom.

(2007/ 8.)

Kolo 3-4, 2010.

3-4, 2010.

Klikni za povratak