Volim

a

Volim kolač (ali od malo slatkine)

Trebalo je prostrti stolnjak. Rasporediti tanjuriće sa žličicama i vilicama. Na zidovima su bile slike osoba uokvirene bijelim okvirima. Amplituda dana dovela je svjetlost negdje do polovice. Tako se moglo sjesti za stol i privući stolicu. Prozor je bio otvoren. Dotrčao si u bijelo-zlatnom mornarskom odijelu. Svi ostali sjedili smo za stolom. U kecelji posutoj sitnim, crvenim ružama prišla sam stolu i spustila veliki tanjur s kolačem, od malo slatkine. Do nas su dopirali zvukovi šume. Bilo je vrijeme ljetnih praznika. Sobe su odjednom postale zračnije i prostranije. Kolačarica mlada vrtjela se, poput čigre. Djeca njena na starinskom konjiću jurišala bi da osvoje svijet. Otac njihov, profesor matematike, umoran od silnih izračuna zadrijemao je. Na kuhinjskom stolu nije bilo mrvica od kolača. Ptice su odletjele.

Volim kalendare koji mjere vrijeme (budućnosti, ali i prošlosti)

Zagubio sam naočale, ne vidim jasno. U nedoumici, pretražujem džepove kaputa, košulja i nikako ih ne mogu pronaći. Na koncu pronalazim ih na granici, između sveboje i neboje, na rubniku prozora gdje prostiru se sunčeve zrake. Kada ih stavim na oči vid mi se muti. Polagano naslućujem brojke kalendara. No nisam siguran koja mi je ruka lijeva, a koja desna. Ne događa se to prvi put, pa se smijem. Pokušavam sjetiti se kako je to bilo prošli put, iako to odveć ne pomaže. Sve to podsjeća na čudesan ples u kome u vrtoglavom nizu postoji slijed tuge i radosti, slijed odlazaka i dolazaka. Iz predsoblja sam otišao, a do sobe nisam stigao. Uvjeren sam da sam se probudio u utorak ujutro, a svi govore da je srijeda navečer, ali ja u to ne vjerujem, jer nitko, nitko nema moje oči.

Volim sve ono (što nalazi se u kutiji dana)

Rečenica dugo odrasta, polagano ulazi u svijet. Išla sam u peti razred kada sam napisala prvu pjesmu. Druge djevojčice su mi se smijale i zadirkivale me. Vrtlog slika i dalje se rojio u glavi. Za proljetna sunčana dana pustila bi ih da odlete od mene poput lišća, no uvijek bi mi se vraćale. Ponekada bih štogod zapisala i u svoj dnevnik koji je bio obojen mladošću, slikama prštavim i sjetnim pomalo, vezanim za svakodnevne sitnice ljubavi i ne ljubavi koja bi odlazila i dolazila. Puno toga sam vidjela ali malo sam toga doživjela. Sve me je dodirivalo i zastalo na vršku trepavica. Krajnje je bilo vrijeme da odjenem modru haljinu. Sjednem na klupu pokraj mora i čekam, čekam da se ritam valova izjednači s ritmom moga srca.

Volim istovjetnost mraka (ispred i iza očnih kapaka)

Zavjesa se pomakla na prozoru, no nije se dogodilo ništa, naizgled. Noć je bila hladna. Kroz nju su hitro, gotovo kriomice promicali crni oblaci. Razmišljao sam o ženidbi, sjetio se njenih tamnih očiju iza kojih sam volio boraviti. Mnogo neizgovorenog bilo je između nas. Rekla si da se vraćaš u srijedu navečer, a još te nije bilo. Navršila si tridesetu. Kada smo sjedili na verandi sunčane zrake putovale su tvojim maljicama, a ja sam ih slijedio, do ruba haljine. Ponekad si govorila kako se zastrašujuće trošiš. Riječi: supruga, majka izgovarala si s bojazni u glasu, ali sa sjajem u oku. Blage vibracije stola prenule su me, te sam se podigao sa stolice i osluškivao. Isprva nastupila je tišina, no ubrzo ušnu školjku ispunio je poznati zvuk. Zvuk brodske mašine, stare, kašljucave. Bosonog spustio sam se do luke zatočene u mrklini. Žućkasta prašina brodskoga svjetla prosula se po tamnom tilu noći. Bilo je tako lako utonuti u tvoj poljubac. Sva si mirisala po sardelama svježim.

Volim kada život stane u jednu sekundu (i to bi bilo sve)

Po cesti vitla prašina bijela. Rezbari se dan linijama finim. Iza prozora prati se čipkasti niz slika koje stanu između dva treptaja oka. Glava dodiruje zid, samo što ne klone. Zapisi tragova gube se. Prazan je put. Mjesta se sjećaju događaja, nijemošću svojom govore. No, mukotrpno sve to dopire do nas. Potom odlazi se u sobu za razgovor gdje dijele se misli, i to samo one koje stanu u kutiju, od jedne sekunde.

Volim biće (hladnoće)

Sve je čisto na stolu. Nitko ne ulazi u prostoriju. Osim hladnoće, koja je dugo tu, samo čeka da netko uđe kako bi ga poljubila u obraz. Mozaik neba mijenja se tako da biva sličan pokorici kolača koju treba zagristi. Filđan kave i slatko od latica ruža u proljeće rano produžuju trajanje dana. Tragovi snijega još mirišu u nosnicama i drže nas budnim i žustrim. Osjećamo se kao zelena biljka koja još nije procvala. Što će se dogoditi u ovom trenutku nije važno. Sutra, umiveni u košulji bijeloj možemo poći u novi dan. Već pri prvom koraku osjetit ćemo čvrstinu. Na proplanku zrak svjež i bistar sa svakim udisajem ostavljat će nam osjećaj lakoće.

Volim uploviti u bonacu (ženskih usmina)

Kosa ti se rušila prema udolini lica. Tu postojala je rijeka. Tekla između usnica koje su oblikovale plač i smijeh. Ponekad u trzaju javilo se čuđenje, potreba za utjehom. Ubrzo pogledi bi se razmjestili u porculanu tišine gdje se nitko nije usudio dodirivati, pomaknuti. Trebala se dogoditi odsutnost u kojoj se može putovati, odjenut u nagost. U tkanje gdje isprepletene niti dodira spajaju dva tijela u jedno. Kada nastupi bonaca nitko ne želi otići. Kušaju se komadići gorke čokolade ili višnje kandirane. Pa se opet sve stopi u dugi poljubac.

Volim te pronaći (tamo, gdje i nisi)

Morat ću ti okrenuti leđa kako bi se tvoja daljina i moja daljina spojile u jednom krugu. Udaljavajući se sve si bliža. Ne moram potrčati kako bih te sustigao. Postoji duga noći koja nas vodi istim putem. Ako ti kovčezi postanu teški, pomoći ću ti tako da ti kupim kuglicu sladoleda.

Volim čitati pisma (stara)

Ona od jučer. Koje traje kratko. Tako da zaboravim mnogo toga, a ne mogu se vratiti tamo gdje sam bio. Pisma stoje na stolu, vezana vrpcom. Sjedim dugo u naslonjaču obavijen polumrakom. Slab sam, bez moći da se podignem. Glava mi se s vremena na vrijeme sruši. Ipak, upalim stolnu lampu nastojeći se priviknuti na svjetlost. Nokti su se izdužili stapajući se sa sjenkama, nastojeći tako prikriti laganu kretnju ruke koja ima nakanu dodirnuti. Dugu ljetnu noć u kojoj se slažu strukture svile, starog papira i prašine. Tintom zelenom napisano je – 8. srpnja 1888. godine. Prekooceanski brod samo što nije isplovio. S tobom i maramicom bijelom koja se prekrila oblak čineći odlazak odveć dugim i sporim. Udaljenosti u jednom trenutku učine nas bližim. Ako potraju, proizvode bol i nijemost. Povremeno, dobro je prošetati se promenadom, upiti zrake sunca koje u nama poslože mozaik sjećanja, i tišine.

Volim gledati oči (u kojima spava more)

Ponekad dobro je prileći u kasno poslijepodne ogrnut snježnobijelim pokrivačem. Čudan je taj san jer u njemu osjećaš se tako budnim. Ona koja hoda ispred tebe kao da pleše. Mali oglasi po stupovima govore o stvarima poznatim koje zaboravimo brzo. Napuštene stvari zaustave nam pogled, no idemo dalje. Rubovi koje pokušavamo dotaknuti nestaju i ruke su nam pune soli svjetla. Kapi kiše dostižu jedna drugu i nestaju u dubini zemlje, da bi se poslije nekog vremena vratile blistave i čiste. Sve je vibracija. Valna dužina beskraja na čijoj nenacrtanoj niti postoji na jednak način i ono što je vidljivo i nevidljivo, jer san je kao karamela čiji se sadržaj topi i buđenjem pojavljuje se sjećanje. Okus srčike događaja još dugo je u ustima i jedino kao neispričiv, postoji.

Volim kuću (sa prozora dva)

Bila je subota. Bio je lijepi dan. Hodali smo ulicom, vodili obične razgovore. Prošli pokraj kuće sa prozora dva. Zastali tek kako bi nešto vidjeli, u prolazu. Visoko na tornju vijorile su se trokutaste zastavice u mijeni svjetlosti/zvuka. Konačno stigli smo do dućana s metalnim figuricama vojnika i kojekakvih čudovišta. Vrlo sporo, vraćali smo se kući ulazeći u emulziju bijelog, plavog i zlatnog. Svečani, tihi ušli smo u kuhinju, razgrnuli zavjese, sjedeći na stolicama puštali jarbole naših pogleda da otplove u daljinu. Kada smo se vratili, sjeli smo za stol kako bi objedovali i dugo nismo mogli izgovoriti ni jednu riječ. Boravili smo između dviju praznina. Kada su vrata zalupila, prenuli smo se, pogledali, progovorili o nečem ne odveć bitnom. Svatko je otišao obaviti nešto, što već mora.

Volim oblo slovo (o)

O, oskorušu ogristi, prekrasno je. Obla budu usta. Obrazi raskošni. Žitka smjesa ploda snaži utrobu. Oskudice, nema. U ostavi vrčevi zlatohrane spremni za zimu dugu. Koševi puni ljekovitih trava što život čine dugovječnim. Rakija od kore hrastove trpka i jaka, vraća snagu. Zlobriga nestane svaka. Jasan tada čini se život. Vječito i lijepo u jastuku je bijelom poškropljenom vodom o koji osloni se glava. Poslijepodnevni san kratak je i krepak. U snu igrokazi prošli kolo obigravaju. Zvuk sirene putničkoga broda probudi nas, nenadano. Otvorenih očiju gledamo, a broda nema. No, sa prozora još mašu bijelim ručnicima. Mora da je otišao skoro, pa gledamo prema pučini, dalekogledom starinskim.

Volim nasloniti se na glavu (ruže)

Nisam ista. Oblozi sumnje pretvorili su se u oblake koji odlaze od mene. Jutros sam se probudila rano i otišla u privezište brodova. Osjećala sam se mnogostruko. Odšetala do kuće bajadera i ostala tu devet mjeseci. Put mi se mijenjala poprimajući boju bijele kave. Pokreti su mi postali zamašni ali skladni. Tonaliteti svijetlog i tamnog ujednačili su se. Težina je postala laganost. U suton nestala bi osjećajući kako se moja utroba sjaji od života koji se u njoj budi. Povremeno prošetala bi ulicom uz more zidajući u očima kuće koje bi odzvanjale zvonkim glasovima. Znala bi i ono što nisam znala, dosad. Crtovlje ruke razgranalo mi se. U ruci stvorila mi se smokva, malena, sazdana od petoprstog dodira. Gledala sam te i gledala ne mogavši odvojiti oči od tebe. Pustila da me vodiš, kroz tjesnace života.

Volim izvor koji dotiče (tišinu u meni)

Opipavam, tu odsutnost od samoga sebe. Promatram kako odlazim na drugu stranu ulice nemajući želje poći za samim sobom. Kao da pratim razvoj i promjenu bolesti kojoj se ne zna korijen ni ime. Nalik je vrućici, puna omaglica. Prolazak je to kroz nešto mliječno i beskrajno. Vezivno tkivo se odvezuje i pušta tijelo da odleti. Negdje, koje više ne predstavlja, prostor, mjesto, ali ni vrijeme. Nije ni izvana ni iznutra. No tu je, u srčiki onoga što nije bilo, a bilo je već sve.

Volim blizinu (daljine)

Stanovale su daleko. Bilo je vrijeme oskudice. Moralo se pješačiti dugo. Te moje drage tetke, iz koljena drugog. Vrijeme listalo se sporo s beskrajnom mekoćom. Naoko ništa se nije zbivalo. Izbrisano je čekanje. Gore na vrhu brijega srebrile su breze. Put je bivao kratkim i sve je prolazilo u hipu. Kad se stiglo prokuhale su crnožut što dobar je za probavu i hitro se jede. Compositio humana u skladnom prepletu konačnog i vječnog. Košara u kojoj plodovi raznolikosti tvore cjelinu. Svijet koji gledamo kroz prozor života. U košulji laganoj na verandi čekamo da nas odjene mrak kako bismo zaspati mogli.