Važan doprinos hrvatskoj pasionskoj baštini

Pred nama je knjiga Doprinos Petra Kanavelića hrvatskoj pasionskoj baštini Hrvojke Mihanović-Salopek i Vinicija B. Lupisa (Ogranak Matice hrvatske Split, 2009.) u kojoj se prvi put objavljuje, a pored toga i znanstveno analizira, Kanavelićev dramski spjev Muka Gospodina našega Jezusa Isukarsta. Knjiga donosi prijepis teksta Kanavelićeva dramskog prvijenca, izvedenog na rodnoj Korčuli 1663., prema pretpostavkama i 1678. godine, koji je do ovog izdanja ostao u različitim rukopisnim prijepisima.

Danas nemamo sačuvan Kanavelićev autograf Muke Gospodina našega Jezusa Isukarsta, pa iako djelo nije nikada tiskano, zbog svoje omiljenosti sačuvano je u čak dvanaest prijepisa. Autori knjige odlučili su se za objavljivanje tzv. Šipanskog ili Ferićeva rukopisa, koji je Vinicije B. Lupis pronašao u Župnom uredu Sv. Stjepana na otoku Šipanu, a izradio ga je krajem 18. stoljeća dubrovački kanonik, pjesnik i latinist Đuro Ferić za dubrovačkoga bibliofila i prevoditelja Ivana Ksavera Altestija. Autori smatraju da je navedeni prijepis najprikladniji za precizno odčitavanje Kanavelićeva djela – zbog svoje cjelovitosti, grafijske jasnoće i preglednosti, stručnosti u prepisivačkom radu te cjelovitog unosa didaskalija, koje su u ostalim prijepisima ili nedovoljno čitljive, ili u pojedinim čak reducirane i izostavljene, što onemogućuje ključni pristup obilježjima Kanavelićeva scenskog izražaja.

Još jedan od razloga su i, na završetku cjelovitoga Kanavelićeva dramskog teksta, brižljivo umetnute razlike koje se pojavljuju u drugom, danas izgubljenom Badijskom rukopisnom prijepisu, koje prepisivač navodi pod dodatkom »Raslikos dvijeh rukopisa ovega Prikazanja«. Tom stručnom redakcijskom nadopunom prepisivač Đuro Ferić pokazao je da je u potpunosti želio poštivati i rekonstruirati autentičan Kanavelićev iskaz. Autori knjige su pri priređivanju Šipanskoga teksta napravili komparativni uvid i u ostale prijepise, posebice na onim dijelovima gdje je Ferićev prijepis bio teže čitljiv ili razumljiv, što je opširnije navedeno u bilješkama Muke Gospodina našega Jezusa Isukarsta i u Napomeni iza prijepisa.

Ispod naslova Muke u Ferićevom prijepisu potpisana su dva imena: pri dnu Paskoje Zuzorić, jedan od kasnijih vlasnika rukopisa i ispred njega Ivan Ksaver Altesti, sakupljač knjiga i narodnih pjesama, prevoditelj i prepisivač književnih djela. Budući da je Altesti dobro poznavao dubrovačku povijest i književnost, s Petrom Bašićem pomogao je Franji Mariji Appendiniju u prikupljanju građe za izradu bibliografskoga pregleda starih dubrovačkih pisaca. Arhivska istraživanja Vinicija B. Lupisa u knjižnici Biskupijskog sjemeništa u Dubrovniku, o kojima govori u poglavlju O podrijetlu rukopisa, dokazala su da je upravo Ivan Ksaver Altesti naručio od Đure Ferića, dubrovačkog pjesnika, uglednog latinista i istraživača starije hrvatske rukopisne književnosti, prijepis Kanavelićevih djela za svoju biranu bibliografsku zbirku. Na naslovnoj stranici nalazimo podatak koji svjedoči da je 1663. godine Kanavelićeva Muka bila prvi put scenski izvedena u Korčuli, a pored toga prijepis donosi Kanavelićevu posvetu gosparima Serafinu i Nikolici Điva Bunića Vučića, datiranu 25. travnja 1678., u kojoj autor moli dubrovačke plemiće da uzmu u zagovor njegovo djelo. Datum te posvete inicirao je mogućnost da je Kanavelićevo pasionsko djelo izvedeno još jednom 1678. na Korčuli.

Opsežan znanstveni rad Kanavelićev doprinos hrvatskoj pasionskoj baštini Hrvojke Mihanović-Salopek, više znanstvene suradnice u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, iscrpno i znanstveno argumentirano prikazuje ulogu i domete Kanavelićevog književnoumjetničkog rada. Iako je po svojoj struci bio zaokupljen pravnim poslovima, Kanavelić je jedan od najplodnijih hrvatskih kasnobaroknih književnika, a njegovo stvaranje realiziralo se u više različitih tematsko-strukturnih vrsta: u ljubavnoj poeziji, začinkama, epsko-povijesnim spjevovima, satirično-šaljivoj poeziji, religioznoj poeziji i prigodničarskoj poeziji, te u scensko-dramskim djelima, od kojih je posebno opsežan i još do danas nije konačno autorski utvrđen njegov komediografski rad. Razlog tome treba tražiti u činjenici da je većina Kanavelićevih djela ostala neobjavljena u rukopisnim prijepisima.

Hrvojka Mihanović-Salopek detaljno opisuje povijesni tijek hrvatske pasionske baštine od najstarijih sačuvanih zapisa srednjovjekovnih hrvatskih pasionskih tekstova iz 15. st., pa do Kanavelićevih prethodnika – Dubrovčanina Mavra Vetranovića i njegove pjesme Tužba djevice Marije na krilu Jezusa mrtva držeći i Đive Bunića Vučića u pasionskoj pjesmi Vrhu svetoga križa. Analizirani su i utjecaji nasljeđa pasionskih bratovštinskih pjesmarica Kanavelićeve rodne Korčule, i pasionska tradicija franjevačkih himnodičara (Matije Divkovića, Tome Babića, Petra Kneževića). Kanavelićeva Muka predstavlja kazališni komad srodan melodramama Pietra Metastasija, usko povezan s razdobljem procvata baroknoga kazališta u Dubrovniku i dramskim djelima Ivana Gundulića, Junija Palmotića i Antuna Gleđevića.

Kao vrsna znanstvena poznavateljica hrvatske duhovne književnosti i pasionske baštine, osobito baroknoga razdoblja, Hrvojka Mihanović-Salopek stilski analizira i interpretira Kanavelićevu Muku, sagledavajući s jedne strane tradicijske utjecaje (višestoljetnu tradiciju himnodijskoga i dramsko-dijaloškoga pasionskog izraza), ali i pokazujući s druge strane unos novih, tada inovativnih baroknih kazališno-scenskih postupaka te produbljivanje psihološke karakterizacije tipiziranih likova. Kanavelić je svoj tekst gradio na pojedinim elementima preuzetim iz ranije pasionske tradicije, ali je njegovo djelo napravilo potpun iskorak prema uvođenju novoga baroknoga, spektakularnoga i glumački profiliranijega pristupa u prikazu pasionske baštine. Autorica analizira i potkrjepljuje primjerima niz novih scenskih postupaka: usvajanje perifrastične retoričnosti i figuralnosti ranije hrvatske barokne pjesničke tradicije (posebice iz područja baroknih religioznih pokajničkih poema i plačeva), unos nove kazališne tehnike, scensko-zvučne i svjetlosne spektakularnosti preuzete iz baroknog mitološko-pastolarnog kazališta (djela I. Gundulića, J. Palmotića, A. Gleđevića), uvođenje polifone uloge kora i anđela prema uzoru na talijansku melodramu.

Pored toga, Kanavelić je u Muci donio kompleksnije i umjetnički razrađenije odnose među likovima (primjerice, problem izdaje koji je najopsežnije zahvaćen u karakterizaciji Petra i potom na drugačiji i kraći način u karakterizaciji Jude) te se produbljenijim psihološkim portretiranjem udaljio od tipiziranih likova ranijih pučkih crkvenih prikazanja. Kanavelićeva složenija, racionalno uvjerljivija psihološka karakterizacija pojedinih likova nagoviješta određeni pomak prema klasicističkom teatru moličreovskog tipa. Kanavelićeva Muka, zaključuje H. Mihanović-Salopek, unijela je veliki novum u povijesni kontekst hrvatske pasionske tematike i velik, upravo spektakularan uzlet teatralnosti i eksperimentiranja scenskim mogućnostima u prikazu jedne strogo određene i unaprijed zadane biblijske teme.

Vinicije B. Lupis, autor stotinjak znanstvenih radova i više knjiga s temom sakralne baštine, povijesti i povijesti umjetnosti dubrovačkoga kraja i Boke kotorske, u ovoj knjizi prikazuje lik Petra Kanavelića i njegov rodbinski i društveni kulturni krug u okviru Korčule, Dubrovnika, Trogira, Zadra i Raba, kao i povezanost cjelokupne njegove obitelji uz doniranje crkava i aktivni kršćanski život, uz što se posebno naglašava Kanavelićevo pjesničko religiozno stvaralaštvo za potrebe crkvenih bratovština. Autor predstavlja likovnu baštinu obitelji Kanavelić: doprinos Kanavelićeva prastrica, korčulanskog biskupa Andrije III. Kanavelića pri uređenju korčulanske prvostolnice, sakralne donacije Marina Kanavelića, patronat pjesnika Petra Kanavelića nad nekim korčulanskim crkvama i realizaciju oltarne pale Girolama de Santacroce koju je naručio pjesnikov pradjed Jakov Kanavelić u 16. stoljeću.

Nadalje, Lupis donosi detaljne podatke o podrijetlu i sudbini Šipanskog rukopisa te pruža opis novoistraženih djela iz Altestijeve knjižnice i Ferićevih prijepisa sačuvanih unutar knjižnice Biskupijskoga sjemeništa u Dubrovniku. Podatak važan za utvrđivanje cjelovite bibliografije Kanavelićevih djela jest činjenica da je velik broj Kanavelićevih rukopisa odnesen izvan Hrvatske. Tako Lupis pruža tragove o sudbini jednog dijela Kanavelićevih rukopisa koji su se nalazili u književnoj zbirci poljskog kneza Aleksandera Oskara F. Ponińskog, poznatog kolekcionara te vlasnika i utemeljitelja goleme knjižnice Biblioteka Horyniecka. Poslije kneževe smrti njegova glasovita knjižnica većim dijelom je predana Nacionalnoj knjižnici u Varšavi, gdje će, na žalost, biti spaljena 1944. za vrijeme Varšavskog ustanka. Tako su igrom slučaja u Nacionalnoj knjižnici u Varšavi stradala i brojna Kanavelićeva djela.

U završnom poglavlju knjige Vinicije Lupis pruža povijesni pregled likovnih umjetnina nadahnutih Mukom Kristovom na području Hrvatske. Potom donosi povijesnoumjetničku analizu baroknoga Križnog puta njemačko-austrijskoga grafičara Johanna Andreasa Pfeffela iz župne crkve Svih svetih u Blatu na Korčuli. Prema Lupisovom istraživanju ovu vrijednu umjetninu je u 17. stoljeću darovao Župi ugledni isusovac Ignjat Žanetić koji potječe iz Blata na Korčuli, a djelo impresivno odražava likovnu pasionsku izražajnost Kanavelićeva doba.

Kanavelićev opus, velikim dijelom u rukopisu, razasut je u brojnim knjižnicama i arhivima pa rad na njegovom istraživanju traži puno truda kako bi se stekla cjelovita slika o tom značajnom hrvatskom baroknom pjesniku. Važan doprinos tome je i knjiga Doprinos Petra Kanavelića hrvatskoj pasionskoj baštini, u kojoj se prvi put objavljuje Kanavelićev dramski prvijenac Muka Gospodina našega Jezusa Isukarsta, iznimno zanimljiv jer predstavlja raritet u opusu ovog pisca. Tekst je jezično transkribiran prema suvremenom hrvatskom pravopisu, a priređivači donose i preslik rukopisa koji je prvenstveno namijenjen znanstvenicima iz područja povijesti jezika i dijalektologije.

Uz Kanavelićev dramski tekst, ova knjiga zaslužuje osobitu pozornost zbog vrijednih znanstvenih radova koji donose brojne nove podatke, rezultate arhivskih istraživanja, stručnog poznavanja izvora i znanstvenih analiza, te na interdisciplinaran i orginalan način, povezujući povijest, povijest književnosti i povijest umjetnosti, prikazuju Kanavelićevo književno djelovanje, okruženje u kojem je živio, rodbinski i društveni kulturni krug, pasionsku i likovnu baštinu prethodnika i suvremenika te njegovo mjesto i posebnost unutar hrvatske pasionske baštine. U knjizi je iznesen pregled i opis sačuvanih rukopisnih prijepisa Kanavelićeve Muke, pregled najvažnije literature o piscu te niz vrijednih likovnih priloga. Znanstveno iscrpna i dobro opremljena vrijednim prilozima knjiga predstavlja važan i neophodan izvor za buduća istraživanja hrvatske barokne baštine. I na kraju, treba spomenuti da su autori knjige u lipnju 2010. primili Srebrnu povelju Matice hrvatske, koja je dodijeljena najboljim znanstvenim knjigama objavljenim tijekom 2009. godine – i čestitati im na posve zasluženoj nagradi.