Tuđman: plus i minus

Okolnosti određuju vođe i programe. Početkom stoljeća, pri kraju Monarhije, iscrpljeni jednom dugogodišnjom formalističkom borbom, koja nagodbeni režim nije pomakla ni za jotu, Hrvati su tražili izlaz u idealnijoj Austro-Ugarskoj, kako su zamišljali federalnu ili konfederalnu Jugoslaviju: za neke republika, za neke kraljevina, za sve nešto po vlastitom nahođenju – republikanska sloboda i čovječanska pravica. Nakon dva desetljeća žestoke borbe dobili su autonomnu Banovinu, koja je do 1990. godine bila vrhunac njihovih državnih i demokratskih postignuća u dvadesetomu stoljeću, ali o kojoj i danas imaju loše mišljenje, jednako kao i o Mačeku, izuzetnom političkom čovjeku koji je u više navrata pokazao rijedak smisao za odgovornost. O ustaškim i komunističkim vođama nije dobro govoriti u ovom kontekstu, jer ih narod nije birao: bez obzira na to što su htjeli i gdje su završili, oktroirani su voljom tuđinaca. Zato je u Tuđmanu važno prepoznati post-totalitarni hrvatski politički obrazac, što će nam približiti učinke dvaju diktatura i načina dominantnog hrvatskog otpora prema njima.

Jer, ne treba sumnjati: Franjo Tuđman je zacijelo bio izdanak hrvatskog komunističkog pokreta, ali i jedan od primjera kako se komunistička elita raspadala u uvjetima visokog titoizma. Budući da se hrvatska politika još od prvih političkih stranaka u devetnaestom stoljeću trošila na nacionalnom pitanju, nije čudno da u Tuđmanu i ranom HDZ-u, kao uostalom i u većini ostalih hrvatskih političkih lidera i stranaka, nećemo naći nekog posebnog zanimanja za demokratski proces ili demokraciju kao društveni model. Za hrvatsku politiku demokracija je bila otklon od imperijalnih sustava u kojima je Hrvatska stoljećima stagnirala. Kako voditi hrvatsku politiku u uvjetima nezavisnosti – bila je općenita nepoznanica, posebno s povijesnim negvama s kojima je Hrvatska imala trčati u trenutku raspada Jugoslavije.

Nedavno me je jedan naš ulickani mjesečnik zamolio da kažem par riječi o pozitivnom i negativnom kod Tuđmana i još nekih naših recentnih političkih ličnosti. Nisam siguran da su me razumijeli, jer su u Tuđmanovu slučaju ono pozitivno što sam imao reći uvrstili u stupac za negativno i obrnuto. Kad već idemo u povijesni redukcionizam, Tuđmanu će se u dobro ubrojiti ovo: nije njegova zasluga nego njegova velika sreća što je predsjedavao Hrvatskom u trenutku njezina osamostaljenja, čemu je pridonio i odmogao; pridonio, jer je promicao program nezavisnosti, i odmogao, jer je u početku bio sklon oklijevanju i dogovaranju s Miloševićem i JNA. Nije se proslavio ni s modelom privatizacije, premda je to mnogo manji propust od optužbi što su ih u međuvremenu namakli razni demagozi.

Sigurnije je vodio državni brod u završnici ratnog razdoblja, ali to je bilo i lakše uz stratešku pomoć SAD-a. Ipak, nije se dao zavesti planom Z-4, a pod američkom egidom odlučio se za Blijesak i Oluju. Negativno je što su te operacije obavljene uz brojne zločine, a to je onda dovelo i do američkog diktata za prekid operacija i onemogućilo pad Banja Luke i totalni poraz Karadžićevih snaga u Bosni i Hercegovini.

Temeljni prijepor u Tuđmanovu razdoblju ostat će činjenica da nas je Tuđman uvukao u velikosrpsku mrežu prekrajanja našeg i susjednog prostora, posebice u Bosni i Hercegovini. Ovo nije bila ratna varka niti popuštanje pred raznim lošim zapadnim diplomatskim prijedlozima, kako se još uvijek apologetski tvrdi. Čak da je cijeli svijet bio za podjelu Bosne i Hercegovine, Hrvatska je morala biti protiv. To je zato što Hrvatska ima samo dvije opcije u južnoslavenskom prostoru. Ona se može dogovarati sa Srbijom na uštrb drugih žrtava srbijanskog imperijalizma ili s drugima (uključujući sa srpskom opozicijom) stvoriti frontu protiv Beograda, ono što se pod Radićem nazivalo »prečanska fronta«.

Ne treba dokazivati da svako ekskluzivno dogovaranje sa Srbijom (posebno izvan Jugoslavije) Hrvatsku suočava s mogućnošću izolacije. Zato je permanentna linija naše vanjske politike: 1) oslonac na Zapad, u prvome redu na SAD, onda i na EU, a unutar EU na Njemačku i dio zemalja Višegradske skupine, koje s nama dijele slična povijesna iskustva; 2) savezništvo s nesrpskim narodima bivše Jugoslavije, kao i s balkanskim zemljama koje su bile žrtve srbijanskog imperijalizma, tamo gdje su nam interesi paralelni. Tuđman se opetovano ogriješio o ovu liniju, premda je ona ipak prevagnula, često i protiv njegove volje.

Nakon svih političkih sukoba i strasti iz 1990-ih, Tuđman mi se danas čini sve više apstraktnim. Kako tvrditi da je bio autoritaran i da se protivio izbornim rezultatima, kad danas oni koji su ga zbog toga optuživali traže ostavku izabranoga zagrebačkoga gradonačelnika? Kako tvrditi da je njegov model privatizacije bio kriminalan, kad se među onima koji tako govore još nije našao nitko tko bi vratio bagatelno otkupljen stan? Tuđmanov lik sve više prekriva povijesna magla, onaj veliki relativizator, koji će stvoriti još nepoznata tumačenja Tuđmanova razdoblja, relevantnija za neka buduća vremena.

Danas, kad se sukobljavamo oko povijesnih ostataka komunističkog razdoblja, koja su imala biti uklonjena još u Tuđmanovo vrijeme, sve više smo svjesni da je Tuđman propustio obaviti lustraciju komunističkih kadrova, posebno iz redova »represivnog aparata«. Zapravo, ideologemi naše jedine povijesne ljevice i popratne joj nacionalne ideologije titoističkog jugoslavenstva ustuknuli su pred Tuđmanom, premda ih je on retorički konzervirao, dakako selektivno, u vlastitoj hijerarhiji hrvatskih vrijednosti; ustuknuli, ali se nisu predali. Čekali su povoljnija vremena, koja su na kraju došla. Ispada, da sve treba obaviti u jednom mahu – odmah.

To Franjo Tuđman nije mogao. Njegova je tragedija u tomu što će ostati trajno spominjan kao politički lider pod kojim je hrvatski narod ustao i zauzeo svoje mjesto za europskim stolom, a ujedno je ostavio po strani ili čak stvorio niz okolnosti koje će hrvatsko osamostaljenje dugoročno dovoditi u pitanje.