Tri dragocjena priloga o kajkavskoj dopreporodnoj književnosti i njenom jeziku

1. Šojatova lingua kajkavica kao uzorak jezičnice horvatske

Uz ime Antuna Šojata, autora Kratkog navuka jezičnice horvatske (Zagreb, 2009.) objavljenog u nakladništvu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba te sunakladništvu Kajkavskog spravišča iz Zagreba, s razlogom se veže atribucija o najboljem poznavatelju hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, kako to ističu i priređivači njegove Jezičnice, ugledni hrvatski dijalektolozi Vesna Zečević i Mijo Lončarić, dugogodišnji Šojatovi suradnici iz Instituta koji nas tim dugo očekivanim izdanjem na najprikladniji način podsjeća na autora. Dugo očekivanje njegova djela vezano je uz činjenicu da se ono temelji na Šojatovim člancima i studijama što ih je objavljivao u časopisu KAJ od 1969. do 1971. baveći se u njima temom kajkavskoga književnog jezika, odnosno jezika stare kajkavske književnosti (kako je i podnaslovljena autorova Jezičnica). Da su ti Šojatovi znanstveni radovi odoljeli – svojom vrijednošću, značenjem i aktualnošću – »zubu« vremena potvrđuje upravo ova Jezičnica, koja i nakon proteklih četrdesetak godina od njihove prvotne objave upućuje na njihovu jezičnoznanstvenu i književnoznanstvenu pouzdanost i aktualnost.

Valja istaći kako je to prvotno objavljivanje u novopokrenutom časopisu KAJ krajem 60-ih godina bilo obilježeno upravo njihovom »gramatičkom« i jezičnopovijesnom funkcijom i u samostalnoj knjizi. Ta je knjiga u svojem osmišljenom i znanstveno utemeljenom nukleusu nastajala paralelno i sinkronizirano s radovima Olge Šojat koji su bili posvećeni povijesti kajkavske dopreporodne književnosti. Upravo ono što je nestorica hrvatske kajkaviane predstavljala svojom suradnjom u Kaju posvećenom temeljitom, sustavnom i književnoznanstvenom istraživanju i (re)afirmaciji (staro)kajkavske književnosti, to je tadanji njezin mladi prezimenjak predstavljao na području kajkavske filologije. Promatrano sa današnje vremenske distance može se lako zaključiti kako su oboje ovih autora širinom i nesumnjivim visokim znanstvenim dosegom svoga djelovanja otvorili nove stranice pristupa (staro)kajkavskoj književnosti i jeziku, ali i kako su potaknuli, bili uzorom i putokazom mlađim istraživačima na njihovu području.

Autor Kratkog navuka jezičnice hrvatske, Antun Šojat (r. 1928.) ubraja se danas među najuglednije hrvatske filologe-dijalektologe, posebice s obzirom na svoju znanstvenu biografiju koja je vezana uz njegov rad u Institutu u kojem je radio od 1956. do umirovljenja 1998. i bibliografiju koja je zornim zrcalom njegova znanstvenoga rada. Već od njegova dolaska u Institut, u kojem je obavljao tijekom vremena niz odgovornih dužnosti (ravnatelj Instituta za filologiju i folkloristiku, voditelj dijalektološkog odsjeka i dr.), Šojatov znanstveni filološki rad bio je najuže vezan s terenskim istraživanjima kajkavskih, čakavskih i štokavskih govora. Osim u Hrvatskoj te je govore proučavao i u »dijaspori«. Kao dijalektološki istraživač Šojat je obišao i obradio više od 300 naselja – istraživačkih punktova. Veći broj tih punktova obradio je za hrvatski (26), općeslavenski (8) i bosansko-hercegovački (2) dijalektološki atlas. Primarni je Šojatov znanstveni interes bila sinkrona i dijakrona dijalektologija, posebice ona kajkavska. No, Šojat se bavio i problematikom suvremenog hrvatskog književnog jezika. Poseban znanstveni prilog dao je i izradi dijalektološkog atlasa, a aktivno je sudjelovao u izradi Gradišćanskohrvatskog rječnika kao i u stvaranju Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika koji, na žalost, još nije dovršen tiskom, ali objavljen dio (do slova N) sadrži zamjetan pečat i Šojatove bogate leksikološke suradnje.

U Šojatovoj stručnoj, profesionalnoj biografiji vrijedi istaći njegovo zvanje znanstvenog savjetnika, postignuto 1976. te izbor za člana suradnika HAZU, gdje je bio aktivnim članom Odbora za leksikografiju i Odbora za onomastiku, te članom, potpredsjednikom i predsjednikom Odbora za dijalektologiju. Radio je više godina kao gostujući profesor i lektor na Slavenskom seminaru Sveučilišta u Kielu. Bio je i autor, član uredništva ili urednik značajnih filoloških zbornika, među kojima su Pavlinski zbornik, Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu, Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, Gradišćanski Hrvati 1533.–1983. i niza drugih. Dijelom plodne stručne aktivnosti Šojatova je i uloga jezičnoga savjetnika za kajkavski jezik u HNK-u, a koja je posebice došla do izražaja i afirmacije u scenskom uprizorenju Krležinih Balada Petrice Kerempuha koje je u 70-im godinama režirao Mladen Škiljan, a izgovorni im je najprimjereniji recitatorski oblik dao Šojat, istaknuvši njime bogatu akustičku impresivnost i ekspresivnost Krležina kajkavskog jezika.

Šojatovu znanstvenu aktivnost i biografiju slijedila je i njegova znanstvena bibliografija. Ona je zapaženim i većim dijelom objavljena u 14. broju Rasprava Zavoda za hrvatski jezik 1988. što su mu posvećeni o 60. obljetnici života i 30. obljetnici znanstvenoga rada. U toj bibliografiji, koja je započela Šojatovim doktorskim radom Kajkavski govori u Turopolju (s osobitim obzirom na mraclinski govor), objavljenim već 1964. godine, dominiraju upravo kajkavski organski govori. U bibliografiji su također značajni Šojatovi radovi o zagrebačkoj »urbanoj« kajkavštini o kojoj je uredio i dragocjeni zbornik Zagrebački KAJ. Dobro je stoga što su te radove, a posebice Suvremenu zagrebačku akcentuaciju, priređivači unijeli u Jezičnicu – s obzirom na Šojatovo apostrofiranje ključnog značenja koje je u formiranju jezika stare kajkavske književnosti imao Zagreb sa svojim dominantnim kajkavskim jezikom.

Naime, već u članku Jezik Domjanićevih kajkavskih pjesama, objavljenom u Kaju br. 12 za 1968. godinu, Šojat izlazi s decidiranim, ali argumentiranim stajalištem da je upravo zagrebački razgovorni kajkavski jezik osnovicom kajkavskoga književnoga jezika, a što je posebno značajno za taj jezik od sredine 17. stoljeća nadalje. Tome u prilog ide činjenica da je već od početka, tj. od nastajanja kajkavske književnosti, Zagreb bio višestruko središte većeg dijela Hrvatske – političko, crkveno, kulturno, prosvjetno i gospodarsko. U tome se središtu, s obzirom na strukturu stanovništva koje nije bilo isključivo autohtono kajkavsko jer se neprekidno popunjavalo pridošlicama iz drugih hrvatskih krajeva, a to znači i jezičnih područja, stvorila posebna vrsta jezika. Zbog miješanja brojnih hrvatskih organskih govora stvorio se jedan, kako ga definira Šojat, »međudijalekatski i iznaddijalekatski razgovorni jezik«. Osnovna obilježja toga, u svojoj biti kajkavskoga jezika, bila je njegova otvorenost prema štokavskom i čakavskom narječju, kao i težnja da se njegova osnovica ne gradi na bilo kojem organskom, mjesnom, seoskom govoru.

Takav odnos prema kajkavskom kao književnom jeziku prihvaćaju svi kajkavski pisci u želji da svojim jezikom budu razumljivi svim svojim potencijalnim čitateljima. Naime, ti pisci nisu svoja djela namjenjivali samo kajkavcima nego i štokavcima kao i čakavcima. Poneki su od pisaca radi približavanja čitateljima pisali ili objavljivali svoje knjige i u dvostrukim jezičnim oblicima i verzijama, kajkavskoj i štokavskoj, dok su drugi bez opterećenja »čistoćom« svoga kajkavskog jezika u nj obilato unosili čakavizme i štokavizme, no bilo je i onih koji su čitatelje poticali da njihovu jezičnu varijantu »prevedu« na svoju i čitaju je i prihvaćaju po svom jezičnom osjećaju.

Na takvim osnovama stvoren je relativno jedinstven jezik kajkavske književnosti, pogotovo što se tiče njegove gramatičke strukture, a koji se do 19. stoljeća čak afirmirao kao svojevrstan koine i standard. Bez obzira na svoje zavičajno jezično podrijetlo kajkavski pisci nisu nikad posebnim lokalnim značajkama svojih organskih govora narušavali to jedinstvo. Uz jedinstvo takva jezika Šojat s razlogom ističe i svojevrsnu postojanost njegove grafije koja se tek u pojedinostima mijenjala tijekom stoljeća, a koja je također pridonosila spoznaji o sređenom jezičnom sustavu. Pristupivši u svojoj Jezičnici i normiranom kajkavskom jeziku kao jeziku stare kajkavske književnosti u kojoj je oblikovan, Šojat nije pisao nikakvu klasičnu normativnu gramatiku već je gramatičkom distribucijom jezične građe opisao zatečeno stanje i to na području glasova (vokali i konsonanti), oblika (deklinacije i konjugacija), pravopisa i grafije, te akcenata.

S obzirom na to da je riječ o jeziku kajkavske književnosti, Jezičnica je potkrijepljena karakterističnim uzorcima književnih tekstova. Njihov izbor potvrđuje Šojata i kao vrsnog poznavatelja kajkavske književnosti starijih razdoblja, a ilustrativan je upravo za uočavanje i registraciju karakterističnih jezičnih pojava i oblika u jezičnom ruhu te književnosti, a što je posebna označnica njezinog horvatskog identiteta. No, te su pojave osvijetljene i usporedbama s njihovim oblicima i u organskim kajkavskim govorima pa je Šojatova »gramatika« dobila i svoju zapaženu komparativnu dimenziju. Nevelika svojim obujmom, kratka po svome navuku, Jezičnica je doista bogata svojim sadržajem kao sintezom provjerene i pouzdane dijalektalne filološke literature, ali i sintezom Šojatovih znanstvenih radova s područja organskih kajkavskih govora, kajkavskoga književnoga jezika, kao i kajkavske književnosti u cjelini. Zadovoljni pak ovom Jezičnicom, koja podjednako obogaćuje znanost o kajkavskom jeziku kao i znanost o kajkavskoj književnosti, možemo se samo priključiti žaljenju što se u obliku takvih knjiga nisu pojavila još dva dijela Šojatove potencijalne jezičnoknjiževne trilogije koja navode priređivači jezičnice, dakle, knjiga o suvremenim kajkavskim govorima te knjiga o jeziku kajkavske dijalektalne književnosti. Naime, tematsko područje ovih knjiga, kao i građa za njih, signirani su u bogatoj Šojatovoj bibliografiji.

2. Cesarčeva studija o dramsko-scenskom radu Tomaša Mikloušića

Monografska studija Ivana Cesarca (1946.) Dramsko-scenski rad Tomaša Mikloušića (1767.–1833.) u izdanju Hrvatskozagorskog književnog društva, Klanjec 2008., kreativna je sinteza književnokritičkog (analitičkointerpretacijskog) i književnoznanstvenog pristupa autoru, najznačajnijem predstavniku kajkavske književnosti u dramatičnom trenutku njezinog agonijskog silaska s hrvatske književnopovijesne scene u prvim desetljećima 19. stoljeća. Studiju upotpunjuje, a što predstavlja i njezinu specifičnost kao i njezinu posebnu vrijednost, i kritičko izdanje triju najpoznatijih Mikloušićevih dramskih tekstova u Cesarčevoj autorskoj transkripciji; to su dva Mikloušićeva imenoslovnika (Imenoslovnik iliti rečno-pesmen igrokaz iz 1791., Imenoslovnik preuzvišenom Jožefu Klobušicki iz 1810.) te igrokaz Huta pri Savi ili Ljubav za ljubav iz 1822. godine. Sva ta dramsko-scenska djela svečane su prigodnice, odnosno rečno-pesmeni igrokazi koji su nadrasli svoj povod i ubilježili se u fond kajkavske dramske literature u kojoj su dosad bili književnopovijesno registrirani, ali samo rukopisno dostupni.

Autor ove korisne i vrijedne monografije kojom se nužna, suvremena književnoznanstvena pozornost svraća na Mikloušića, apostrofirajući njegov znatan bibliografski opus kao i književne i jezičnostilske značajke reprezentativnih (dramskih!) dijelova toga opusa, književni je kritičar i povjesnik Ivan Cesarec. On pripada manje poznatim i priznatim autorima koji godinama predano i samozatajno istražuju zavičajnu književnu baštinu, a u konkretnom slučaju to je Hrvatsko zagorje. U okviru takve autorove kulturno-književne, »provincijske« misije, nastali su brojni njegovi radovi s toga područja (recenzije, članci, prikazi). Oni međutim, i bez obzira na to što su najvećim dijelom književnopublicističkog i feljtonističkog obilježja i stila, nisu lišeni kritičkog odnosa prema odabranim autorskim djelima, kao i pristupa i napora da ih se što uvjerljivije i primjerenije procijeni, te da se u njima uz opće i šire istaknu i ključne regionalne značajke.

Na taj je način Cesarec pisao o istaknutijim, zapostavljenim ili nedovoljno uočenim zagorskim zavičajnicima (Sidi Košutić, Josipu Cvrtili, Božidaru Brezinščaku Bagoli, Hinku Davili i dr.), a nekima je od njih bio priređivač ili urednik njihovih djela, od kojih valja posebno spomenuti ona S. Košutić (Badnja noć dviju ptica, Jeka sve tiša, S naših njiva) i J. Cvrtile (Dobra zemlja). Ovoj Cesarčevoj djelatnosti pridružuje se i njegov reprezentativan antologijski izbor Gradić u dolini (1988.) koji svjedoči o četiristoljetnom kontinuitetu književne riječi na tlu Hrvatskog zagorja i priređivaču kao antologičarskom afirmatoru zavičajne književne baštine.

Seriozniji Cesarčev, i to primarno književnoznanstveni, interes vezan je uz povijest starije kajkavske književnosti u kojoj se kao književni istraživač i povjesničar istaknuo zapaženim radovima o Jurju Maljevcu, Titušu Brezovačkom, Maksimilijanu Vrhovcu te Dragutinu Rakovcu, dok je u središtu toga interesa kajkavska dramska književnost dopreporodnog doba, a vezano uz nju i kazališno-scenski život na kajkavskom (zagrebačkom!) području. Značajni radovi s toga područja, kao što su Tri i pol stoljeća hrvatskokajkavske dramske i scenske riječi (Kajkaviana Croatica, 1996.) te tri studije o Tomašu Mikloušiću, to jest o njegovu dramsko-scenskom radu (2001.), o njegovom prigodnom scenskom pjesmotvoru (2007.) te o Mikloušiću kao izdavaču djela iz kajkavske dramske baštine (2006.) – redigirana su, dopunjena i produbljena okosnica Cesarčeve monografije o dramsko-scenskom radu autora i to u kontekstu starije kajkavske drame, kako i glasi njezin podnaslov.

Osvjetljujući taj kontekst Cesarec upozoruje na svojevrstan kontinuitet stare kajkavske dramske književnosti od njezinih početaka u 15. stoljeću, a koja je posebno u drugoj polovici 18. stoljeća i u prva tri desetljeća 19. stoljeća bila književnim sinonimom kajkavske književnosti, ali je i usprkos takvu procvatu ostala gotovo književno-scenska terra incognita podcijenjena u svojoj vrijednosti. Sintetički pregled takvog, zapostavljenog dramskog stvaralaštva, koje je obilovalo ne samo prijevodima, adaptacijama, autorskim preradbama, nego i samostalnim autorskim djelima, kao i razvijen dramsko-scenski život vezan uz postojanje Isusovačkog školskog kazališta (1607.-1773.), sjemenišnog kazališta na Kaptolu (1791.-1834/54.), te školske dramske, »đačke« pozornice na zagrebačkoj Arhigimnaziji, one su koordinate u koje je Cesarec smjestio Mikloušićevo dramsko djelovanje, otkrivajući kako je za nj i njegov razvoj bilo presudno ovo posljednje, »đačko« kazalište. Posebno se to odnosi na doba kada je na gimnaziji djelovao kao profesor kajkavski pisac i dramski prevoditelj i adaptator Samoborac Juraj Dijanić (1780. -1799.), autor Hižne knjižice i u njezinu sklopu dječjega kajkavskog igrokaza Narođeni dan, a kojega je na profesorskom mjestu naslijedio upravo Tomaš Mikloušić.

Uz provjerenu i upotpunjenu biografiju ovoga uglednog i dugogodišnjeg stenjevečkog plebanuša (1805.-1831.) Cesarec posebnu pozornost posvećuje i njegovoj bogatoj bibliografiji koja sadrži oko 45 većim dijelom objavljenih tekstova i to na latinskom i kajkavskom jeziku, ali i onih nepoznatijih iz ostavštine. Mikloušić je tu vrijednu ostavštinu podario svome nećaku Ignacu Kristijanoviću (1796.-1884.), zaduživši ga da bude ne samo njezin čuvar nego i predani branitelj kajkavskoga jezika i kajkavske književnosti. Tim je činom veliki, pretposljednji kajkavski Mohikanac svoje koplje stavio u ruke doista posljednjem Mohikancu kajkavštine, koji ga je brižno čuvao i nosio sve do svoje smrti, iako je već po utrnuću njegove Danice zagrebečke uoči Bachova apsolutizma i definitivne »pobjede« iliraca oštrica toga koplja bila bezopasna. A tematsko-žanrovska podjela Mikloušićevih radova registriranih u bibliografiji otkriva nam kako se radi o vrlo raznolikim djelima koja su po svojoj tematici i namjeni nabožno-moralistička, popularno-poučna, prigodničarska, leksikološka, književnopovijesna, književna, među kojima se posebno ističu ona dramska.

I pouzdan pregled dramske književnosti, kao i provjeren pregled Mikloušićeva života i rada, temelje se na bogatim izvorima, literaturi o djelu i piscu te literaturi o kajkavskoj književnosti. S obzirom na širinu tih izvora i kritičke literature, Cesarčeva je monografija sa svojom stručnom podlogom iscrpan pregled, ali i svojevrstan izbor i sinteza pretočena u autorove kritičke i vrijednosne stavove o piscu. Na vrlo pouzdanu filološko-pozitivističku osnovicu studije impresivno upućuje čak 427 (!) navedenih fusnota, od kojih su brojne potvrđene i s više bibliografskih natuknica, te gotovo 30 stranica popisa korištenih izvora i literature. No, takva stručna jezična i književnoznanstvena aparatura monografije nimalo ne zasjenjuje autorsku samosvojnost već je zapravo na najuvjerljiviji način potvrđuje.

Osim u kontekst književne vrste, Cesarec je Mikloušićevo djelo stavio i u kontekst epohe, apostrofirajući pri tom autora umjerenim, ali ustrajnim pobornikom »one i onakve prosvjetiteljske misli koja se u našim krajevima iznjedrila u okrilju Crkve i njezinih predstavnika, poglavito slobodoumnih biskupa Vrhovca i kruga oko njega, a na tragu habsburškog jozefinizma i prosvjetiteljstva umjerenog tipa«. Takva misao u našoj je književnosti prosvjetiteljstva urodila »snažnom vjerskom i nacionalnom komponentom sažetom u sintagmu horvatska vernost, geslu onodobne epohe, u čijem su se središtu nalazili pojmovi kao: Bog, Kralj i Domovina«.

Upravo takav svjetonazorni pogled i karakterističan duhovni i književni odraz vremena iz prosvjetiteljske epohe Cesarec otkriva u Mikloušićevim dramskim djelima, koja autorski identificira, analitički raščlanjuje i vrednuje kako na razini njihove potencijalne scenske izvedbe, tako i njihove poetološke strukture. Kao i dramska djela drugih, poznatih i anonimnih kajkavskih autora, i Mikloušićeva su scenska djela po Cesarčevu sudu primarno u funkciji buđenja nacionalnog duha, te očuvanja kajkavskog jezika i svijesti o njemu kao nacionalnom identitetu. Stoga u svojoj analizi »krunskoga« Mikloušićevog dramskog djela Huta pri Savi ili Ljubav za ljubav iz 1822. godine Cesarec kao njegove bitne označnice izdvaja naglašeni vjerski svjetonazor, državotvorni duh djela, ali i njegovu domoljubnost, poučno-moralizatorski i prosvjetiteljski kontekst, te sentimentalističke crte stila, pučki duh sugestivne kajkavske fraze te kao bitnu žanrovsku odrednicu – poetološki prototip pučkog igrokaza – dramskog djela s pjevanjem.

Posebno poglavlje u studiji Cesarec je posvetio analizi spornih Mikloušićevih redaktorskih zahvata u kajkavska dramska djela koja je objavljivao u seriji »Hrvatski igrokazi«, i to uz podršku i novčanu pomoć biskupa Maksimilijana Vrhovca. Proklamirajući funkciju ove edicije u svome najpoznatijem književnom enciklopedijskom djelu i u prvoj našoj književnopovijesnoj sintezi hrvatske književnosti Izboru dugovanj vsakoverstneh (1821.) – Mikloušić posebno naglašuje navuk dobroga deržanja, čistoču jezika te ključnu namjenu djela koja će služiti za hasen i rezveselenje. Po tim kriterijima objavio je dramski prijevod Goldonijeve komedije Il vero amico – Ljubomirovič ili Prijatelj pravi Matije Jandrića, te prijevod latinske tragedije Charlesa de la Ruea Lizimakuš, ali Mačuhinski nazlob Josipa Županića Šibeneka, kao i dvije komedije Tituša Brezovačkoga Matijaš Grabancijaš Dijak i Diogeneš ili Sluga dveh zgubleneh bratov, prvu pod autorovim imenom a drugo bez njega. Cesarec vrlo detaljno analizira Mikloušićeve neobične redaktorske postupke kojima je navukao odium brojnih književnih povjesničara. Ipak, za takvu apokrifnu autorovu djelatnost pronalazi objašnjenje u drukčijem shvaćanju autorstva u ono doba, te u rodoljubno-prosvjetiteljskoj funkciji Mikloušićevih izdanja. A za posebno ublaženje osude iznosi vrlo značajan Mikloušićev prilog kajkavskoj dramskoj književnosti iz koje je i za koju je prikupio velik broj dramskih rukopisa.

Ivan Cesarec je svojom monografskom studijom o dramsko-scenskom radu Tomaša Mikloušića, a zapravo i cijelom njegovom radu, oteo zaboravu pisca koji ne zaslužuje čitateljski zazor ni zaobilaženje književnoznanstvenih razmišljanja, kako to skromno i kritički sam ističe. Njegova monografska studija mnogo je više od toga, jer je novim čitanjem Mikloušića dao vrijedan i pouzdan suvremeni književnoznanstveni prilog znatnoj literaturi o piscu, koja je primjerice kada je red o piščevu jeziku i stilu, u rasponu od njihove potpune minorizacije (K. Georgijević) do Krležine glorifikacije. A da se radi o iznimnom i studioznom prilogu posebno uvjerljivo potvrđuje Cesarčev mentor, pisac pogovora i najvrsniji poznavatelj kajkavske dramske književnosti Nikola Batušić. On iznosi ocjenu kako se radi o djelu koje »znanstveno čvrstom metodologijom osvjetljava jedan važan i do sada gotovo zanemaren segment Mikloušićeva književnoga, kazališnoga i javnoga djelovanja te profilira tog kajkavskog pisca kao relevantnog dramskog autora, što je u dosadašnjoj književnoj historiografiji bilo posve marginalizirano«.

3. Zvonarovo traganje za kajkavskim izvorima hrvatske književnosti

Autor knjige kritičkih i književnoznanstvenih rasprava i studija Na kajkavskim korijenima Ivo Zvonar (r. 1938.), kritičar je, književni povjesničar i folklorist, više desetljeća predan i pouzdan proučavatelj jezičnoknjiževne baštine sjevernozapadne Hrvatske, tj. Međimurja, Varaždina i gornje Podravine. Poznat je i afirmiran i kao (su)autor knjiga, odnosno posebnih autorskih poglavlja u knjigama Zvonar–Hranjec Usmena narodna književnost na tlu Međimurja (knjiga I., »Zrinski«, Čakovec) u kojoj kao autor potpisuje poglavlje Usmena narodna lirika na tlu Međimurja, te Zvonar–Hranjec–Strbad Usmena narodna književnost na tlu Međimurja (knjiga II., »Zrinski«, Čakovec, 1987.) gdje je obradio poglavlje Usmena narodna epika na tlu Međimurja.

Ova dva izvorna autorska poglavlja koja su na konkretan način vezana uz Zvonarevo rodno Međimurje (rođen je, naime, u međimurskom Donjem Vidovcu), prelaze značenje specifične regionalne tematike, jer su prilog cjelokupnoj hrvatskoj usmenoj književnosti o kojoj se u njoj otkrivaju i proširuju znanstvene spoznaje i to na temelju aktualnih suvremenih književnoteorijskih pristupa. Zvonar zapravo ide u red autora koji su razinu folklorističke tradicionalne poetike te književnosti proširili i na razinu njezine književnoestetske poetike. Međimursku narodnu, usmenu književnost autor otkriva kako na temelju osobnih zapisa još prisutnih živih modela tako i na razini već zabilježenog pučkog pjesničkog blaga rodne pokrajine, i to u lirici i epici, a kojima je svoj neprocjenjiv, životni doprinos dao Vinko Žganec svojim poznatim međimurskim knjigama. A dobrim je dijelom toga Žgančeva doprinosa bio motiviran i Zvonar u nastojanju da ga integrira u svoja objašnjenja poetičkih specifičnosti međimurske lirike i epike.

Problematikom kajkavskoga usmenoga stvaralaštva Zvonar se bavi još od svojih srednjoškolskih i prvih učiteljskih dana, dok je zapaženije znanstvene radove u svojim segmentima kao i književne prikaze, članke i kraće eseje intenzivnije i kontinuiranje počeo objavljivati od 1969. godine. Tim se radovima javljao u lokalnim (Međimurje, Varaždinske vijesti), republičkim (Vjesnik) i profesionalnim stručnim listovima (Školske novine), te književnim i znanstvenim časopisima i edicijama (KAJ, Revija, Hrvatski sjever, Gazophylacium, Glasnik slovenskoga etnološkoga društva u Ljubljani i dr.). A specifičnu, vrlo indikativnu autorovu vezu s djelom Vinka Žganca (o kojemu je u više navrata pisao i koji je obilato prisutan u obilju fusnota u Zvonarovim tekstovima) posebno osvjetljuje činjenica što je, zajedno s dr. Jerkom Bezićem, pripremio za tisak, i to cjelokupan tekstualni dio, prve dvije knjige sabranih djela od deset predviđenih knjiga, a to su, u Zvonarevoj autorskoj redakciji Žgančeve Hrvatske pučke popijevka iz Međimurja (1990. i 1992.).

Bogat raspon Zvonarovih sjeverozapadnih jezičnoknjiževnih tema sadržan je u njegovoj prvoj knjizi Tu u provinciji (»Zrinski, MH Čakovec, 1994.), koja je predstavlja odabir njegovih studija, eseja, rasprava, prikaza, recenzija i većeg broja prigodnih predgovora ili pogovora »provincijskim« autorima koji pripadaju primarno užem, a djelomice i širem zavičajnom krugu, tj. međimurskom, varaždinskom i gornjepodravskom. Pod indikativnim i asocijativnim naslovom knjige, koja podsjeća na Bartolićevu prvu knjigu Za vuglom provincija (1969.), Zvonar poput svog agilnog kritičkog prethodnika i suvremenika iz Čakovca locira pravo izvorište svojih radova koji su na bilo koji način vezani uz tzv. provincijski prostor, boreći se pri tom protiv vrijednosnog shvaćanja po kojima je to književnost nekoga drugog reda, neki nevažan i mrtav rukavac književne matice. U oba slučaja radi se o autorskim radovima koji su s jedne strane podsjetnik na bogatu književnu tradiciju sjeverozapadne hrvatske regije, dok su s druge strane kronika njezinog suvremenog, prilično bogat i raznolikog književnog života i njegove produkcije.

Zvonar se tom svojom prvom knjigom, usprkos njezinoj većoj ilustrativnosti nego književnoznanstvenoj metodologiji, u pristupu potvrđuje primarno kao relevantan autor tema i radova iz usmene književnosti. No krug njegovih tema proteže se ovdje i na kajkavsku književnost u cjelini, kao i na one teme u kojima se uz suvremenu kajkavsku javlja i lokalna književnost na standardu. Osim filološko-pozitivističkom Zvonar se već u tim svojim radovima koristi i analitičkom, ali i zapaženo komparatističkom metodom koja se kao dijagonala proteže njegovim cjelokupnim kritičkim opusom. Ta se tri pristupa dosta često i uspješno prožimlju što daje posebno i prepoznatljivo Zvonarovo autorsko obilježje. Svrstavši te radove u knjizi u tri njezina nosiva poglavlja, a to su studije i rasprave, eseji i kritike te književne kritike, autor kao da je i sam tom njihovom žanrovskom podjelom signirao i njihovo značenje. Tzv. veći radovi sadržani u prva dva poglavlja primarno su književnokritičkog i književnoznanstvenog obilježja, dok su oni kraći (recenzije, prikazi, članci) ilustracija autorova odnosa prema suvremenim djelima o kojima izriče svoj kritički stav, ponekad i sasvim osoban, pogotovo kada je riječ o prigodnom isključivo emocionalnom i impresionističkom pristupu.

Za razliku od takve, tematski i žanrovski »razvedene« knjige, ova druga, najnovija Zvonarova knjiga Na kajkavskim korijenima (u izdanju izdavačke kuće »Meridijani« iz Samobora, objavljena 2009.) sažeta je u svome izboru jer sadrži svega deset, ali ovećih rasprava i studija, i to isključivo s područja kajkavske književnosti starijih razdoblja. Radi se o studijama koje su prethodno bile objavljene isključivo u stručnim i znanstvenim časopisima i edicijama, no za ovaj su tisak autorski redigirane i mjestimice dopunjene. Bez obzira na to što se te studije odnose na neke teme, pitanja i probleme iz širokog, višestoljetnog kruga i raspona kajkavske književnosti, a neke se bave užim, specifičnim pitanjima, svaka je od njih poseban i dragocjen Zvonarov prilog povijesti kajkavske književnosti koju još uvijek nemamo, dok je ona tek simbolično, često znanstveno površno i količinski neprimjereno predstavljena u općim povijestima hrvatske književnosti.

Indikativno je stoga što Zvonar upravo tome pitanju posvećuje prvu, uvodnu studiju pod nazivom Kajkavska književnost do preporoda u povijestima hrvatske književnosti, objavljenu prethodno u Zborniku radova s okruglih stolova (znanstvenih kolokvija i skupova) u Krapini 2002.-2006. Na jednom od tih skupova, 2004. godine, sinopsis te studije predočen je u autorovu izlaganju. Za tu je opširnu studiju Zvonar stručno, savjesno i kritički pedantno iščitao sve relevantne povijesti hrvatskih književnosti – bilježeći iz njih sustavno primjere brojnih faktografskih pogrešaka, imena zanemarenih i prešućenih kajkavskih autora, neprimjerenih interpretacija i ishitrenih ocjena, što sve ukazuje na potrebu moguće, samostalne povijesti kajkavske književnosti kao i na odgovorniji odnos povjesničara nacionalne prema njezinom relevantnom jezičnom i integralnom književnoestetskom odvjetku.

Studija koja slijedi, Varaždinski književni krug u drugoj polovini šesnaestog stoljeća, potaknuta pretiskom Decretuma Ivanuša Pergošića u redakciji Zvonimira Bartolića (MH i »Zrinski«, Čakovec, 2003.) posvećena je četvorici članova ovog značajnog, uglednog i simboličnog autorskog kruga. Taj krug predstavljaju Antun Vramec, Blaž Škrinjarić, Ivan (Ivanuš) Pergošić i najmanje poznati Blaž Antolović, čije ime Zvonar s razlogom upisuje u povijest kajkavske književnosti, i to kao prevoditelja koji je po njegovu sudu »dokazao da se i kompliciraniji latinski tekst može gotovo doslovno, od reči do reči« prevesti na kajkavski jezik«. Bartolićevo izdanje i ovdje je Zvonaru povod, i da povijesno osvijetli pozadinu književnog razdoblja, ali i da se osvrne na prve tiskare u sjeverozapadnoj Hrvatskoj koje su u mnogome zaslužne za objavu prvih kajkavskih knjiga u XVI. stoljeću.

Zvonarova jezična ekspertiza u studiji Hrvatski kajkavski jezik ili jedno srodno narječje iz Prekmurja u Martjanskoj pjesmarici (starijoj) iznimno je dragocjen prilog nacionalnom, upravo hrvatskom jezičnom, a tako i književnom identitetu te pjesmarice poznate i pod imenom Prekmurske pjesmarice. Lingvističko-dijalektalnom minucioznošću, koja se temelji na komparatističkom sučeljavanju pretežitih slojeva hrvatskog kajkavskog jezika s djelomičnom mjestimičnom prožetošću elementima prekomurske slovenščine, Zvonar otklanja svaku sumnju o opravdanom upisu Martjanske pjesmarice u hrvatski književni registar, a jednako tako decidirano osporava bilo čije pravo, u konkretnom primjeru slovensko, na prisvajanje toga djela.

Uz jezičnu, ova je Zvonarova studija i iscrpna književna analiza Martjanske pjesmarice, koja se u tome kontekstu doslovce organski uklapa u poetički model hrvatskog usmenog, ali i tzv. umjetničkog, odnosno autorskog pjesništva. Pouzdanosti te studije, koja je posljednja književnoznanstvena točka i na pitanje porijekla i na pitanje njezine pripadnosti, pridonosi i spoznaja da je riječ o vrsnom kajkavskom poznavatelju upravo brojnih kajkavskih pjesmarica, o čijem je postojanju i specifičnosti već ranije objavio dragocjen, studijski prikaz Kajkavske rukopisne pjesmarice do hrvatskog narodnog preporoda i to u knjizi Kajkaviana croatica (Zagreb, 1966.), a koja je zapravo Osnovni katalog istoimene izložbe održane u Muzeju za umjetnost i obrt iste, 1996. godine.

Pored studija etnološkog, etnografskog i folklorističkog obilježja, a to su Marijini ili Gospini plačevi na kajkavskom jezičnom izrazu, Folkloristički elementi u književnom djelu Štefana Fučeka, Ivan Milčetić i kantorska spričavanja, Matija Valjavec i narodne pripovijesti iz susjedne Varaždinu Štajerske, a što sve pripada najužoj Zvonarovoj stručnoj i znanstvenoj domeni koju i u ovim primjerima uspješno potvrđuje, posebnu pozornost po svom značenju pobuđuju još tri objavljene studije. Prva od njih je Ljudski i književni lik Ana Katarine Frankopan Zrinski, u kojoj autor svraća pozornost na autoricu popularnog molitvenika Putni tovaruš, no s indikacijom i njezina pjesničkog autorstva u Libru od spominka. U Katarininu pjesničkom djelu Zvonar pronalazi karakteristične jezične srodnosti i već izgrađen jezični stil ozaljskoga kulturnoga kruga, predlažući pri tom prihvaćanje opravdanije i primjerenijeg naziva zrinsko-frankopanski jezično-književni krug. Uz takve jezične osobitosti djela – kojima je ono najuže vezano za širi hrvatski jezični prostor s dominacijom svojevrsne i već prisutne kajkavske, čakavske i štokavske sinteze koju je, nažalost, tragičan ishod urote onemogućio da se da pomoću nje formira moguća zajednička varijanta hrvatskoga jezika – Zvonar vrlo suptilnom književnom analizom u Katarininu Libru pronalazi upravo »najbolji dio hrvatske barokne poezije s ove strane Velebita«.

A posebnom, upravo baroknom impostacijom hrvatske usmene poezije Zvonar se bavi u studiji Protuletno drago vreme ili barok u kajkavskoj lirici, osvjetljujući u njoj komparatističkom uvjerljivošću i minucioznošću barokni poetički model popularne kajkavske pjesme kao i njezinih brojnih varijanti. Na njezinom primjeru autor studije argumentirano indicira organsku, baroknu vezu te pjesme (i svih sličnih, dakako) s hrvatskim pjesništvom barokne epohe, koje je neprijeporno integralan dio europske barokne književnosti po svojim najznačajnijim obilježjima U kontekstu pak barokne i postbarokne književnosti i njezine poetike Zvonar traga i za autorskim identitetom Pesmi horvatskih, pripisujući suautorstvo te zbirke uz Katarinino i njezinu mužu Franji, i to u studiji Kajkavski pjesnik Franc Patačić. Na traženje odgovora o autorstvu bio je svakako motiviran njegovim otvorenim pitanjem, posebice stoga što se u zbirci javljaju dva lirska glasa, prepoznatljiva kao muški i ženski, a kako je ovaj drugi neprijeporno pripisan Katarini – u muškome Zvonar nalazi mogućnost njegove identifikacije s Franjom Patačićem kao pjesnikom.

Naime, u dilemi – može li se nesumnjiva dvojnost lirskih glasova pripisati konvencionalnome modelu ljubavne zbirke, svojevrsnom zamišljenom dijalogu dvaju lirskih subjekata, ili se radi o stvarnom dijalogu zaljubljenika koji predočuju svoju intimu – Zvonar se opredjeljuje za ovo drugo, potkrepljujući to iscrpnom analizom poetske strukture zbirke, u kojoj se navedeni glasovi i stilski samostalno oblikuju i razlikuju. Otkrivajući svojom analizom konkretno Franjino autorstvo »najmanje šesnaest pjesama iz zbirke«, a kojima dodaje još sedam pjesama iz drugih zbirki, Zvonar u povijest kajkavske književnosti upisuje i ime pjesnika Franca Patačića. A kao i u prethodnoj zbirci, Zvonar i na primjeru Pesmi horvatskih i njihovih renesansno-trubadurskih i barokno-klasicističkih modela upućuje na njihovu srodnost s ljubavnim pjesništvom hrvatskoga juga, s time što i u Katarininu i Franjinu jeziku upozoruje na njegovu bliskost s jezikom ozaljskoga književnoga kruga.

Knjiga rasprava i studija Ivana Zvonara Na kajkavskim izvorima doista otvara i daje niz pouzdanih autorskih odgovora na pitanja koja su u okviru određenih tema značajna za jezični i književnoestetski dignitet tih izvora. Time pak autor proširuje i naše književne i jezične spoznaje, kakvima i sam obogaćuje suvremenu kajkavianu.