Slavist Josip Hamm

HAMM, Josip (Gat kraj Valpova, 3.XII.1905. - Beč, 23.XI.1986.), slavist. Osnovnu školu pohađao je u Osijeku, Petrinji i Veliškovcima kod Gata, klasičnu gimnaziju u Osijeku, gdje je maturirao 1924. Slavistiku i germanistiku studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje mu je profesorom bio Stjepan Ivšić i gdje je diplomirao 1929. Kao apsolvent 1928. dobio je dvogodišnju stipendiju u Poljskoj, pa je u Krakovu, Varšavi i Lavovu učio kod velikih poljskih jezikoslovaca toga doba. Službovao je na gimnazijama u Prištini, Karlovcu i Zagrebu 15 godina, ali na preporuku poljskih slavista Nitscha i Małeckoga već je od 1933. bio honorarni lektor poljskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Prvi mu je objavljeni prilog osvrt na knjigu Franje Poljanca Istorija srpskohrvatskog književnog jezika s pregledom naših dijalekata i istorijskom čitankom (u 12. knjizi Glasnika Jugoslovenskog profesorskog društva, 1932.). Od tada je uglavnom kontinuirano objavljivao sve do smrti. Manje osvrte često je potpisivao inicijalima J.H. ili samo H. Glasovita njegova Gramatika starocrkvenoslavenskoga jezika u prvom je izdanju objavljena 1947. kada je izišla i Čitanka starocrkvenoslavenskog jezika s rječnikom. Doktorirao je 1934. disertacijom »Matija Petar Katančić, njegova djela i njegov dijalekt«, u kojoj je između ostaloga obradio rječnik Pravoslovnik. Društvo prijatelja Poljske osnovao je u Zagrebu s A. Štamparom i J. Benešićem s kojima je nakon izbijanja svjetskoga rata ilegalno prebacivao poljske izbjeglice preko Zagreba u Francusku i Veliku Britaniju. Zbog toga, a i iz drugih razloga, uhitio ga je Gestapo, pa je sedam i pol mjeseci proveo u Grazu u internaciji.

Godine 1946. postao je Josip Hamm stalni lektor poljskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1948. docent za slavensku filologiju. Uz poljski jezik te uvod u opću lingvistiku predavao je starocrkvenoslavenski jezik, s time da je staroslavenski kao honorarni predavač predavao od 1941. godine. Izvanredni profesor staroslavenskoga postao je 1954. te redovitim 1958. Pedesetih godina mnogo je radio u Hrvatskom filološkom društvu, te bio jedan od pokretača časopisa Jezik. Pisao je dosta o hrvatskom standardnom jeziku, pa je tako 1967. objavio hrvatsku gramatiku i na hrvatskom i na njemačkom jeziku (1975.). S Ritigom i Štefanićem 1952. utemeljio je u Zagrebu Staroslavenski institut i pokrenuo institutske časopise Slovo i Radove Staroslavenskog instituta. Kao gostujući profesor predavao je u Londonu i u Oxfordu 1954., a te je godine sudjelovao i na Novosadskom dogovoru o jeziku i pravopisu. Godine 1960. prihvatio je poziv austrijskoga ministarstva prosvjete da postane redoviti profesor i voditelj Katedre za slavistiku Filozofskoga fakulteta u Beču te upravitelj Instituta za slavistiku.

U Beču je prof. Hamm razvio veliku znanstvenu, nastavnu i organizacijsku aktivnost postavši slavistom svjetskoga formata i ugleda. Professor emeritus postao je 1976. kada je i umirovljen. Dopisnim članom JAZU postao je 1955., redovitim 1977., ali bio je i redoviti član Austrijske akademije od 1966. te dopisnim članom Makedonske akademije nauka i umjetnosti od 1979. Doktorat honoris causa podijelilo mu je Sveučilište u Wrocławu 1973. i Državno sveučilište Ševčenko u Kijevu 1983. godine. Bio je urednik mnogih publikacija, predsjednik i član brojnih međunarodnih strukovnih tijela, npr. predstojnik Lingvističkog odjela Balkanske komisije u Austrijskoj akademiji znanosti, predsjednik Transkripcijske komisije i komisija za povijest slavistike i slavenski lingvistički atlas Međunarodnoga slavističkoga komiteta itd. Primio je i niz nagrada i priznanja u domovini i u drugim zemljama (Poljska, Bugarska, Austrija, ondašnja Čehoslovačka).

Za Hamma kao znanstvenika u početku važan je bio dodir s Poljskom, pa je već 1935. godine objavio gramatiku i čitanku poljskoga jezika, sljedeće godine ponovo udžbenik poljskoga jezika za Hrvate, ali i udžbenik hrvatskoga jezika za Poljake. Poljskim temama ostao je vjeran čitav život pišući npr. i o Mickiewiczu i o Kochanowskom, kao i važan rad »Vatroslav Jagić i Poljaci«, a s poljskoga je prevodio književna djela. Godine 1936. pisao je o krizi suvremene akcentologije; baveći se hrvatskom dijalektologijom mnogo se bavio prozodijom, a osobito je važan rad »Akcenatske opozicije u slavenskim jezicima« iz 1958. godine. Već je u Zagrebu, otvoren strukturalističkoj lingvistici, predavao o fonologiji, a u Beču je fonologiji posvetio glavnu pozornost, organizirao međunarodne fonološke skupove, pisao o fonematici crkvenoslavenskoga i o fonologiji praslavenskoga.

Njegovi radovi o slavenskoj poredbenoj gramatici vrlo su brojni, a pisao je npr. o prošlosti slavenske fleksije, o slavenskom komparativu, o entropiji slavenske morfologije, o kontaktnim pojavama u slavenskoj tvorbi riječi, o istraživanjima izumrloga polapskoga jezika, o ruskoj sintaksi, o periodizaciji južnoslavenskih jezika itd. Sudjelovao je u pripremama velikoga znanstvenog pothvata Općeslavenskoga lingvističkog atlasa i pisao o njemu. Kao dijalektolog istaknuo se Hamm inovativnim radom o štokavštini Donje Podravine, mnogo je istraživao čakavske govore, a na tom je području glavno njegovo istraživanje na otoku Susku provedeno s Matom Hrastom i Petrom Guberinom. U toj je monografiji najznatniji bio Hammov prinos; posebnu vrijednost ima njegov rječnik, pa se može reći kako je Hamm unaprijedio hrvatsku dijalekatnu leksikografiju. Dugoj raspravi o cakavizmu dao je Hamm svoje prinose, a o imperfektu u čakavštini rekao je sve najbitnije surađujući u Ivšićevu zborniku 1963. godine. Razumljivo je da se u Beču posebno bavio i jezikom gradišćanskih Hrvata koji su većinom čakavci. Pisao je o položaju gradišćanskoga hrvatskoga unutar slavenske jezične skupine, a k tomu je bio glavni urednik njemačko-gradišćanskohrvatskoga rječnika iz 1982. godine.

Kad se već spominje leksikografija, vrijedno je istaći da je Hamm bio i jedan od obrađivača u Akademijinu rječniku. Priređivao je za tisak Benešićev Rječnik hrvatskoga književnog jezika od preporoda do I. G. Kovačića. Kao proučavatelj staroslavenskog jezika velik je prinos Hamm dao gramatikom toga jezika, kojom je »položio jedan od kamena temeljaca poslijeratnoj obnovi hrvatskoga jezikoslovlja« (R. Katičić). Gramatika je doživjela 4 izdanja, čitanka 3, a nakon prvoga izdanja izlazile su pod naslovima Staroslavenska gramatika i Staroslavenska čitanka. Iz tih su udžbenika zainteresirani »širili svoje općejezikoslovne i kulturološke uvide« (S. Damjanović).

U cjelini, treba naglasiti kako je glagoljica središnji predmet znanstvenoistraživačkog interesa Josipa Hamma, kako je to istaknuo E. Hercigonja. Zanimala ga je glagoljica u svim svojim pojavnim oblicima, tj. raščlanjivao je genezu glagoljice, studirao jezik i književnost staroslavenskoga kanonskog razdoblja i mlađih njegovih redakcija (poglavito hrvatske), tekstološki je analizirao hrvatske glagoljske spise, provodio književnopovijesne i lingvostilističke obradbe, razmišljao o glagolizmu kao svjetonazorskom elementu što je obilježio duhovnost hrvatskoga odnosno južnoslavenskoga srednjovjekovlja. Primjerice, u raspravi »Apokalipsa bosanskih krstjana« (1960.) iznio je rekonstrukciju prvotnoga teksta Ivanove Apokalipse na temelju tri bosanska teksta, sa zaključkom da je matica tih bosanskih tekstova bila hrvatskoglagoljaška. O glagoljaškoj problematici pisao je Hamm od 1938. do posljednjih godina života, imajući pritom velik utjecaj na mlađe istraživače.

Znatan Hammov rad odnosi se na objavljivanje i obradbu hrvatskih pisaca od 15. do 19. stoljeća. Objavljivao je hrvatsku prozu Marulićeva vremena, priredio Pjesni ljuvene Džore Držića, pisao o utjecajima glagoljskih spisa na Marulića i druge hrvatske renesansne pisce, obrađivao Ivana Česmičkoga, Mavra Vetranovića, Bartola Kašića, Ignjata Đurđevića, Matiju Petra Katančića, objelodanio Sunčanicu Šiška Gundulića, a posebno se bavio i Križanićem i objavljivao njegova Sabrana djela. Svoga prethodnika u Beču Vatroslava Jagića mnogo je proučavao i objavljivao njegovu Korespondenciju. U brojnim nekrolozima s poznavanjem je pisao o najznatnijim slavenskim filolozima njegova vremena.

Josip Hamm bio je član radnik Matice hrvatske, a objavio je nekoliko članaka u Nastavnom vjesniku i Hrvatskom kolu. U Hrvatskom tjedniku objavljen je razgovor s njime o jezičnoj problematici. Bio je član Pravopisne komisije koja je izradila Pravopis hrvatskosrpskoga knjižvnog jezika s pravopisnim rječnikom, Matica hrvatska – Matica srpska, Zagreb – Novi Sad, a uz to je o tom pravopisu pisao u bečkom časopisu Österreichische Osthefte, 1961. U cjelini je Josip Hamm bio jedan od vodećih slavista druge polovice 20. stoljeća, znanstvenik koji je bitno utjecao na razvoj kroatistike i slavistike i u nas i u svijetu.

Djela:

1. Poljski jezik. Čitanka i gramatika savremenog poljskog književnog jezika s kratkim rječnikom, Zagreb 1935.

2. Pregled gramatike poljskog jezika, Zagreb 1936.

3. Zarys gramatyki języka serbochorwackiego, Zagreb 1936.

4. Čitanka starocrkvenoslavenskog jezika s rječnikom, Zagreb 1947.

5. Gramatika starocrkvenoslavenskog jezika, Zagreb 1947.

6. Grammatik der serbokroatischen Sprache, Wiesbaden 1967.

7. Kratka gramatika hrvatskosrpskog jezika za strance, Zagreb 1967.

Literatura:

1. T. Stamać: Hrvatski profesori na Bečkoj slavistici, Zagreb 2005.

2. Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa 20-21. I. 2005., Matica hrvatska, Zagreb 2006.

3. Josip Hamm i njegovo djelo, Zbornik radova s međunarodnoga skupa u povodu obilježavanja 100. godišnjice rođenja, 2-3.XII.2005., Zagreb 2007.