Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman – spremnost na kompromis i strpljivost: slabost ili umijeće vođenja?

Svjedoci smo čestih rasprava o radu, rezultatima i ostavštini prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, u kojima mnogi komentari nisu utemeljeni na povijesnim izvorima, a njihov cilj nije objektivno, kritičko promišljanje. Stoga je, na neki način, naslov ovoga rada isprovociran pojedinim komentarima u medijima. Predmet moga izlaganja su neke odluke predsjednika Republike Hrvatske koje možemo smatrati iznimno važnim u procesu osamostaljenja, obrane i oslobađanja Hrvatske, a o kojima postoji različito mišljenje. I sama činjenica da neposredni sudionici tih događaja različito komentiraju i ocjenjuju donesene odluke, govori o složenosti tadašnjih prilika. Vlastito vrednovanje odluka koje je donio predsjednik Tuđman potkrijepit ću izjavama drugih važnih sudionika spomenutih događaja ili podacima koji se odnose na njih.

Prilikom vrednovanja ostvarenja pojedinaca ili određenih skupina, krajnji rezultat njihova djelovanja jedan je od temelja za konačnu ocjenu. Samostalna i slobodna, međunarodno priznata Republika Hrvatska rezultat je koji predsjednika Franju Tuđmana svrstava među zaslužne osobe hrvatske povijesti. Dakako, njegove poteze, odluke i razmišljanja treba promatrati kritički, ali uzimajući u obzir i okolnosti u kojima je djelovao. Dakle, ne smije se zanemariti »kontekst vremena«, ali ne u smislu u kojem danas tu frazu često koristi dio novinara, pa i kolega povjesničara, da bi se opravdali neki neprimjereni postupci nekoga od vlastitih političkih miljenika, nego da bi se upozorilo na složenost prilika u kojima se djelovalo. Uz to, treba jasno razlikovati razmišljanja predsjednika Tuđmana, koja je kao povjesničar često javno iznosio, od državničkih odluka koje je donosio. Tu posebice mislim na razmišljanja te odnos i ulogu hrvatskoga predsjednika u pitanjima prema Bosni i Hercegovini.

Jednako tako, ukupna ocjena djelovanja Franje Tuđmana ne mora biti jednaka ocjenama pojedinih segmenata koji su obilježili razdoblje u kojem je on bio na vlasti; djelovanje svakoga državnika slojevito je: obuhvaća pitanja unutarnje i vanjske politike, gospodarstva, kulture, pravosuđa, socijalne osjetljivosti, itd. Prema tome, temu ovoga izlaganja možemo svrstati u segment »vanjske politike«, s obzirom na to da ću govoriti o odlukama koje držim iznimno važnim u procesu dobivanja međunarodnog priznanja Republike Hrvatske te obrane i oslobađanja njezina teritorija. Ne treba posebno isticati da se u svemu tome nije mogao izbjeći utjecaj međunarodne zajednice, kojemu se Hrvatska morala prilagođavati, niti objašnjavati zašto je tomu tako. Zbog toga ću podsjetiti na različito vrednovanje nekih prijedloga i odluka donesenih tijekom stvaranja suvremene hrvatske države i Domovinskog rata, primjerice:

– prijedlog o konfederaciji (dakako, kao prijelaznom rješenju) – kao politika mogućeg ili samostalna država odmah – što je bio san mnogih u Hrvatskoj, ali je pitanje koliko je 1990. to bilo realno zahtijevati;

– provedba tzv. Špegeljevog plana (napada na vojarne JNA krajem lipnja 1991.) ili ne;

– slična toj bila je i dvojba početkom 1992. – potpisati Sarajevsko primirje i prihvatiti Vanceov plan ili nastaviti rat;

– slično tome bilo je i pitanje pokretanja završne oslobodilačke operacije – kada konačno krenuti, odnosno do kada odgađati oslobađanje okupiranoga državnog teritorija.

Sve spomenute situacije, u kojima se predsjednik Tuđman odlučio za strpljivost, odnosno čekanje povoljnog trenutka, bile su povod nekima za javnu prozivku predsjednika da je neodlučan i mekan, da nepotrebno oklijeva i da nije dorastao zadaći koju ima, pa čak i da je kukavica. Pri tome nisu uzeli u obzir ni konačan rezultat njegova rada – činjenicu da je Republika Hrvatska postala samostalna, međunarodno priznata država, i to u tada jedino mogućim, od međunarodne zajednice priznatim granicama, jer drže da je taj proces predugo trajao. Možda se oslobađanje i moglo brže provesti, ali sigurno je da bi i žrtve tada bile znatno veće, pa i to treba uzeti u obzir.

Konfederacija (kao prijelazno rješenje) ili neovisnost (odmah) – politika mogućeg

Kad se početkom 1990. nacionalna euforija više nije mogla obuzdati, mnogi su poželjeli da Hrvatska odmah proglasi samostalnost i izdvoji se iz Jugoslavije. Mnogi su zbog toga bili razočarani kad je hrvatsko vodstvo, zajedno sa slovenskim vodstvom, kao rješenje ponudilo preustroj Jugoslavije u konfederaciju. U dnevniku Borisava Jovića, predstavnika Srbije u osmeročlanom Predsjedništvu SFRJ i tadašnjeg predsjednika toga Predsjedništva, u listopadu 1990. zapisano je da su na sjednici Predsjedništva SFRJ iznesena razmišljanja o budućem uređenju Jugoslavije. Pišući o tome B. Jović je zaključio »da je Sloveniji i Hrvatskoj najprihvatljivija bila konfederacija, Srbiji i Crnoj Gori federacija (centralizirana), a da su BiH i Makedonija bile za nešto između«. Dakako, Borisav Jović je prijedlog Slovenije i Hrvatske kategorički odbacio. Preustroj Jugoslavije u savez suverenih država Hrvatska je predložila i u lipnju 1991. godine, ali je i taj prijedlog Srbija odbila.

Neki su pristanak na konfederaciju protumačili kao slabost predsjednika Hrvatske, jer su željeli neovisnu državu, i to odmah. Danas, kad pamtimo koliko je mukotrpan, ali i krvav, bio proces međunarodnoga priznanja Hrvatske, koliko je stav međunarodne zajednice prema takvoj opciji bio, blago rečeno, suzdržan, možemo zaključiti kako je konfederacija bila maksimum koji je hrvatsko vodstvo moglo zahtijevati u ondašnjim uvjetima. Ipak, korak po korak, Hrvatska je zaslužila međunarodno priznanje, a Srbija je proglašena krivom za raspad Jugoslavije, jer nije bila spremna na kompromis oko njezina preustroja.

Preustroj Jugoslavije u konfederaciju, kao prijedlog međunarodne zajednice za rješenje jugoslavenske krize, bio je u opciji i u vrijeme najžešćih napada na Hrvatsku. Tako je na Konferenciji o Jugoslaviji u Haagu 18. listopada 1991. svim republikama predložen plan političkoga rješenja (»Sporazum o općem rješenju jugoslavenske krize«, poznat kao »Carringtonov plan«). Njime se predlagalo stvaranje »slobodnog saveza suverenih i neovisnih država sa sveobuhvatnim sporazumima o kontrolnim mehanizmima za zaštitu ljudskih prava i sa specijalnim statusom za određene skupine« te predviđalo »priznanje republika, koje to žele, unutar postojećih granica«. Ovaj su plan prihvatile sve republike, osim Srbije, čak ga je prvotno prihvatio i crnogorski predsjednik Momir Bulatović, no nakon nekoliko dana, podvrgnut različitim pritiscima, vjerojatno i prijetnjama, povukao je svoj pristanak.

Suprotstavljajući se planu Europske zajednice, srbijanski je predsjednik Slobodan Milošević odbio priznati granice republika kao granice neovisnih država te je nastojao postići priznanje preostale Jugoslavije, odnosno Jugoslavije bez Slovenije, ali s dijelovima Hrvatske koje su Srbi već zauzeli ili su namjeravali zauzeti, kao sljednice stare federacije. Time je Konferenciji izmakla posljednja prilika za postizanje dogovornog razlaza i mira, a rat za nove granice Srbije nastavio se punom žestinom. Nakon tog neuspjeha te Miloševićeva odbijanja još jedne, proširene inačice »Carringtonova plana« od 4. studenoga 1991., Konferencija se zbog opstrukcije Srbije našla u slijepoj ulici, a JNA je nastavila rat. Stoga je Geoffrey Nice, kao predstavnik Tužiteljstva na MKSJ u Haagu, ustvrdio da bi – da je Srbija 18. listopada 1991. prihvatila »Carringtonov plan« i da su sve strane prišle stvaranju konfederacije uz posebna prava za Srbe u Hrvatskoj – rat završio, a tisuće života bile bi spašene.

Dakle, s osjećajem za realnost, predsjednik Franjo Tuđman je i u listopadu 1991., usprkos žestokim napadima na Hrvatsku (ili možda baš zbog njih), pred međunarodnom zajednicom pokazivao spremnost na konfederaciju, tj. na kompromis. Samo tri mjeseca poslije države Europske zajednice priznale su Hrvatsku kao suverenu državu, a u svibnju 1992. Hrvatska je postigla maksimum u tome pogledu – primljena je u članstvo UN-a.

Tzv. Špegeljev plan

Kad je na sjednici Predsjedništva SFRJ od 7. i 8. svibnja 1991. godine JNA dobila zadaću uspostave »tampon zone« između srpskih terorista i hrvatske policije, čime je zapravo omogućeno da JNA zauzme povoljne pozicije za napad na Hrvatsku, mnogi su vjerojatno bili ljuti na predsjednika Tuđmana što je to dopustio i protumačili njegovu suglasnost kao slabost. No, Hrvatska je tada zaista bila slaba i nespremna na oružanu konfrotaciju s JNA. Potom je sredinom svibnja započela kriza zbog neimenovanja Stjepana Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ, a krajem lipnja započeo je i oružani sukob između JNA i slovenske Teritorijalne obrane, u koji se Hrvatska nije vojno umiješala. Riječ »vojno« ne treba doslovno shvatiti, jer Hrvatska tada još nije imala ustrojenu vojsku (uz policiju, oružane snage RH imale su samo slabo naoružane i ljudstvom nedovoljno popunjene četiri brigade tek osnovanoga Zbora narodne garde).

Strani diplomati, kako svjedoči u svojim izlaganjima akademik Davorin Rudolf, tada ministar vanjskih poslova, znali su da se Hrvatska tada nije mogla suprotstaviti JNA, ali neki se u Hrvatskoj ni danas ne slažu s takvom procjenom. Oni smatraju da je Hrvatska tada trebala napasti JNA, ali da se predsjednik Tuđman ponio kukavički, odnosno da je imao bezrazložno velik respekt prema JNA. Umjesto daljnje rasprave o tome podsjetit ću da je – komentirajući to razdoblje u svojoj knjizi Moje viđenje raspada – tadašnji savezni sekretar za narodnu obranu SFRJ general armije Veljko Kadijević zapisao da bi za JNA bilo bolje da je predsjednik RH Franjo Tuđman tada donio odluku o napadu na JNA, a ne kasnije. Jer, kako je zapisao Kadijević, »vrijeme radi više protiv nas nego za nas«, te zbog toga što je u toj fazi sukoba JNA »morala sačekati napad, a ne prva napasti«.

Tvrdnji da je Hrvatska tada izdala Sloveniju suprotstavlja se činjenica da JNA nije ni mislila ozbiljno ratovati u Sloveniji, jer su već tada ciljevi JNA i srbijanske politike bili identični. JNA je već tada bila spremna provoditi srbijansku politiku koja je vjerovala da će vojnom opcijom ostvariti svoje ciljeve. Dnevnik Borisava Jovića pokazuje da su početkom srpnja 1991., dakle neposredno nakon početka »sukoba u Sloveniji«, S. Milošević i B. Jović dogovorili sastanak s V. Kadijevićem radi prihvaćanja prethodnih dogovora između JNA i srbijanskog vodstva, te da ih je Kadijević bio spreman prihvatiti. Zatražili su žestok odgovor Slovencima, a potom povlačenje iz Slovenije i zauzimanje pozicija u Hrvatskoj s glavnim snagama JNA radi osiguranja srpskih zahtjeva, te izbacivanje slovenskih i hrvatskih kadrova iz JNA. Kadijević je sve to prihvatio, uz procjenu da mu za izvršenje toga treba 6-10 dana. No, Jović i Milošević tražili su da to ubrza na 2-3 dana, pa je Kadijević i to prihvatio.

Dakako, pitanje je koliko je tada realno bilo očekivati hrvatsko-slovensko savezništvo, odnosno sudjelovanje Slovenije u ratu koji Srbija nije ni namjeravala voditi protiv Slovenije? O tome koliko je Slovencima bila »važna« Hrvatska govori i zapis iz dnevnika Dobrice Ćosića datiran 12. kolovoza 1991., dakle u vrijeme tromjesečnoga moratorija uspostavljenog uz pomoć europske zajednice. U njima je Dobrica Ćosić zapisao da ga je iznenada iz Ljubljane nazvao France Bučar, njegov stari poznanik još iz disidentskih dana, i pitao može li s Dimitrijem Rupelom, tadašnjim slovenskim ministrom vanjskih poslova, doći u Beograd i porazgovarati o srpsko-slovenskim odnosima.

O tom susretu Ćosić je zapisao: »U tročasovnom razgovoru u Ćosićevom domu Bučar i Rupel predlažu da se zaboravi ono što je ranije bilo i uspostavi nova suradnja, a za uzvrat Ljubljana pristaje na neutralnost u sporu između Srbije i Hrvatske. Pita Ćosić: Hoćete li vi da to stavimo na papir, Slovenci kažu – može. Ćosić pita: Na slovenskom i srpskom? U redu, kažu Slovenci. U zajednički sastavljenom tekstu u pet točaka Ljubljana pristaje i na ono što je najspornije u jugoslavenskoj krizi – na pravo Srba u Hrvatskoj na samoodređenje«.

Sarajevsko primirje

Jednako kao za tzv. Špegeljev plan, postoji mišljenje da je i potpisivanje primirja u Sarajevu 2. siječnja 1992. rezultat Tuđmanove neodlučnosti i straha. Naime, pobornici takvoga mišljenja drže kako je Hrvatska, da je nastavila rat, već tijekom 1992. mogla poraziti neprijatelja i osloboditi okupirani teritorij. Navodi se da je Hrvatska tada imala više od 60 brigada i samostalnih postrojbi u rangu bataljuna, odnosno bojne, te oko 200.000 ljudi pod oružjem – namjerno kažem ljudi, a ne vojnika. Međutim, zanemaruje se organizacijska sposobnost, tj. vođenje i zapovijedanje, ali i obučenost ljudi pod oružjem, zanemaruje se logistička potpora i opremljenost postrojbi, a sukladno svemu tomu i operativna sposobnost Hrvatske vojske za napadna djelovanja na cijelom ratištu.

Istina je da su Hrvatska vojska i policijske snage od kraja listopada 1991. godine do Sarajevskog primirja odradile uspješnu oslobodilačku operaciju u kojoj je u zapadnoj Slavoniji oslobođeno više od 2000 (oko 2200) kilometara teritorija, ali je za to plaćena velika cijena, posebice kad uspoređujemo broj žrtava u spomenutoj operaciji oslobađanja zapadne Slavonije s brojem žrtava hrvatskih snaga u operacijama »Blijesak« i »Oluja«, pa i u operacijama koje su im prethodile – od »Zime 94«, »Skoka 1« i »Skoka 2«, do »Ljeta 95«. Osim toga, zanemaruje se i činjenica da je istodobno s uspjesima hrvatskih snaga u zapadnoj Slavoniji, krajem prosinca i početkom siječnja neprijatelj u zadarskom zaleđu osvajao nova područja. Uostalom, i operacija »Gusar«, odnosno »Maslenica«, provedena u siječnju 1993. pokazala je nedostatke HV-a i potrebu njenog daljnjeg usavršavanja da bi se završne operacije mogle izvesti s minimalnim gubicima. Stvaranje učinkovite vojske ipak je dugotrajniji proces.

Upravo je Hrvatski memorijalnodokumentacijski centar Domovinskog rata organizirao niz stručnih tribina o oslobađanju zapadne Slavonije. Nakon izlaganja neposrednih sudionika, zapovjednika u toj operaciji – od zapovjednika Operativne zone, nedavno preminulog generala Miroslava Jerzečića i zapovjednika Operativne grupe, generala Rudija Stipčića, do zapovjednika akcije – primjerice »Otkosa 10«, kao i zapovjednika pojedinih postrojbi, ostao je ukupan dojam da je učinjen maksimum i da Hrvatska vojska tada nije imala snagu za konačan udar i odbacivanje neprijateljskih snaga preko rijeke Save. Nositelj operacije – 1. gardijska brigada – već je bila iscrpljena neprestanim borbama i gubicima, a nedostajalo je i streljiva (posebice za teško naoružanje), da ne govorimo o iznimno teškim vremenskim uvjetima.

Dakle, zanemaruje se da Hrvatska vojska u spomenutom razdoblju nije bila sposobna uz minimalne žrtve osloboditi okupirani teritorij RH. Primjera radi, u spomenutom oslobađanju okupiranoga teritorija zapadne Slavonije u jesen i zimu 1991. poginulo je više od 236 hrvatska branitelja, a u operacijama »Blijesak« i »Oluja« ukupno oko 300; dakako, treba uzeti u obzir da je »Oluja« bila završetak jednoga procesa niza oslobdilačkih operacija koji je započeo operacijama »Cincar« i »Zima 94.« (u studenome 1994.), a koji je obuhvatio i akcije »Skok 1« i »Skok 2« te operaciju »Ljeto 95« krajem srpnja 1995. Kad se gubicima iz »Blijeska« i »Oluje« pribroji 51 poginuli hrvatski vojnik u spomenutim borbenim operacijama Hrvatske vojske (bez operacije »Cincar«), točnije Zbornog područja Split, ukupni gubici su manji od 350 vojnika. Dakle, ne više od trećine veći nego 1991. godine u zapadnoj Slavoniji, a oslobođeno je znatno više (gotovo 5 puta više), teritorija (najmanje oko 12.800 kvadratnih kilometara), na gotovo nepristupačnom terenu, iznimno zahtjevnom za ratovanje.

Dakle, Sarajevskim primirjem Hrvatska je kupila vrijeme u kojem je mogla ustrojiti, naoružati i opremiti vojsku koja će u završnim operacijama, uz minimalne gubitke, ostvariti glavnu zadaću – oslobađanje okupiranoga teritorija RH. Teško je govoriti što bi bilo da nije bilo Sarajevskog primirja i da je rat nastavljen dotadašnjim intenzitetom, ali može se svakako pretpostaviti da bi ljudski gubici hrvatskih oružanih snaga, a vjerojatno i civilni gubici, bili znatno veći.

Odgađanje završne operacije

Odgađanje završne operacije neki su također tumačili neodlučnošću i strahom predsjednika Tuđmana, neki su čak u tome vidjeli neki dogovor s Miloševićem, pa čak i s kriminalnim skupinama kako bi se u stanju »ni rata ni mira« pojedinci mogli obogatiti u nečasnim poslovima. Da, predsjednik Tuđman zaista je imao strah, ali strah od ljudskih gubitaka i zato je bio vrlo oprezan u donošenju odluka o vojnom djelovanju. Uostalom, znao je da nema pravo na pogrešku i da bi eventualan neuspjeh u provedbi završne operacije najvjerojatnije konačno onemogućio povratak okupiranoga teritorija u ustavnopravni poredak RH i uspostavu cjelovite RH.

Tuđmanovo nastojanje da mirnim putem, uz pomoć međunarodne zajednice, riješi pitanje okupiranoga teritorija neki su također smatrali slabošću. No, iako je bio spreman na znatne kompromise, istodobno jačanje Hrvatske vojske pokazuje da nije bio naivan i da se Hrvatska spremala i za moguće vojno rješenje, koje se na kraju pokazalo i kao neizbježno.

Uostalom, Zakon o amnestiji, koji je Hrvatski sabor donio 1992., pa i 1995., bio je također svojevrsni kompromis (a ne samo civilizacijski čin), pa su mnogi koji su 1991. izgubili svoje najmilije bili razočarani, tumačeći ga na način da je hrvatska vlast time pokazala spremnost da amnestira Srbe koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Hrvatske i rušenju ustavnopravnoga poretka Republike Hrvatske.

Kompromis je predstavljalo i odgađanje vojnog djelovanja na okupirane dijelove RH (samoproglašena Republika Srpska Krajina) u prosincu 1994., kad je glavnina snaga Srba iz Hrvatske bila zauzeta napadima na Bihać. Hrvatska nije dobila američko »zeleno svjetlo« za pokretanje oslobodilačke operacije u Hrvatskoj. Predsjednik Tuđman je poslušao, ali je pokrenuo operaciju »Zima 94.«, kojom je Hrvatska prvi put spasila Bihać.(O tome piše Krešimir Ćosić, »Kako smo promijenili tijek rata, Operacija ‘Zima-94’«; u: Davor Marijan, Oluja, str. 233-241.)

Kompromis je bilo i prihvaćanje na razmatranje prijedloga međunarodne zajednice – tzv. »Plana Z-4« početkom 1995. godine, koji bi, da je bio prihvaćen, Hrvatsku podijelio, odnosno pretvorio u federaciju ili konfederaciju, u kojoj bi područja sa srpskom većinom imala položaj gotovo »države u državi«. Dakle, predsjednik Tuđman čak je i tada izrazio spremnost da se o planu razgovara, iako se s njegovim sadržajem nije slagao. Je li posrijedi slabost ili procjena da će suprotna strana odbiti taj prijedlog?

Činjenica je da je upravo odbijanje vodstva pobunjenih Srba da prihvati »Plan Z4« bilo presudno da i međunarodna zajednica prihvati realnost da se pitanje okupiranoga teritorija RH može riješiti samo vojnom opcijom. Događaji u BiH, točnije u Srebrenici i prijetnja ponavljanja zločina takvih, pa i većih razmjera u Bihaću, ubrzala je takvo (vojno) rješenje.

Na kraju, zar i potpisivanje tzv. Erdutskoga sporazuma u studenom 1995., u trenucima pobjedničke euforije u Hrvatskoj, kada je Hrvatska bila vojno nadmoćna i superiorna srpskim snagama, nije bio kompromis, toliko bolan za brojne prognanike koji su s nestrpljenjem čekali povratak kući? Naime, Hrvatska je nakon »Oluje« bila odlučna pokrenuti novu vojnu operaciju i spremna osloboditi i posljednji metar svoga okupiranoga državnoga teritorija na istoku. Ipak, unatoč spremnosti hrvatskih vojnika i izrazitoj nadmoći hrvatskih oružanih snaga u odnosu na oružane snage pobunjenih Srba te unatoč snažnom pritisku hrvatske javnosti, posebice prognanika, da se okupirani dio istočne Slavonije vrati vojnim putem, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman opet je pregovarao s pobunjenim Srbima, tražeći način da mirnim putem riješi problem preostalog okupiranog teritorija. Pregovori su rezultirali »Temeljnim sporazumom o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske«, koji su predstavnici pobunjenih Srba u Hrvatskoj potpisali 12. studenoga 1995. u Erdutu.

Spomenuti (»Erdutski«) sporazum, koji je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima, u situaciji kad je Hrvatska bila vojno sposobna osloboditi preostali okupirani dio na istoku Hrvatske, izazvao veliko nezadovoljstvo Hrvata protjeranih 1991. s toga područja, potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nastojanju da – čak i uz bolne kompromise – pitanje okupiranih područja rješava mirnim putem. Za provođenje odluka Erdutskog sporazuma Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1037, od 15. siječnja 1996.) ustanovilo je posebnu »Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji« (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES), čiji je mandat završio 15. siječnja 1998. godine.

Neki i danas to tumače kao neodlučnost i žale što nije provedena nova operacija, a zanemaruju da bi »Vatrene kočije« ili »Vučedolska golubica« – kako se već trebala nazvati vojna operacija koja je tada planirana, odnijela mnoge živote. Je li i to bila slabost, s obzirom na to da je nakon pobjedničkih operacija »Blijesak« i »Oluja« većina Hrvavta bila uvjerena u nadmoć hrvatskih oružanih snaga nad srpskim, ili oprez, pa zašto ne i strah, sasvim opravdan strah, od novih ljudskih gubitaka? Činjenica je da je hrvatsko Podunavlje 15. siječnja 1998. godine, bez novih ljudskih gubitaka vraćeno u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Zaključak

O nekim odlukama predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, koje možemo smatrati iznimno važnim u procesu osamostaljenja, obrane i oslobađanja Hrvatske, postoje različita mišljenja. Na žalost, mnogi komentari u raspravama o radu, rezultatima i ostavštini predsjednika Franje Tuđmana nisu utemeljeni na povijesnim izvorima, a njihov cilj nije objektivno, kritičko promišljanje. Takvi komentari zanemaruju složenost političkih i vojnih, ali i gospodarskih prilika za Hrvatsku tijekom predsjedničkog mandata Franje Tuđmana, te krajnji rezultat njegova djelovanja – samostalnu i slobodnu, međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku, koji predsjednika Tuđmana svrstava među zaslužne osobe hrvatske povijesti. Dakako, njegove poteze, odluke i razmišljanja treba promatrati kritički, što podrazumijeva da ukupna ocjena djelovanja Franje Tuđmana ne mora biti jednaka ocjenama pojedinih segmenata (unutarnja i vanjska politika, te gospodarstvo, kultura, pravosuđe, socijalna osjetljivost itd.) koji su obilježili razdoblje u kojem je on bio na vlasti. Uz to, treba jasno razlikovati razmišljanja predsjednika Tuđmana, koja je kao povjesničar često javno iznosio, od državničkih odluka koje je donosio. To se posebice odnosi na razmišljanja te na odnos i ulogu hrvatskoga predsjednika u pitanjima prema Bosni i Hercegovini.

Kad se govori o prijedlozima i odlukama koje držimo iznimno važnim u procesu dobivanja međunarodnog priznanja Republike Hrvatske te obrane i oslobađanja njezina teritorija, a prilikom čijih se donošenja nije mogao izbjeći utjecaj međunarodne zajednice, kojemu se Hrvatska morala prilagođavati, primjetan je velik oprez predsjednika Tuđmana. Posebice kod donošenja odluka o vojnom djelovanju, pri čemu je trebalo voditi računa o uspješnosti provedbe vojnih akcija ili operacija, ali i o ljudskim žrtvama i materijalnim razaranjima. Ipak, činjenica je da su strpljivost i pristajanje na kompromise pri donošenju nekih odluka koje su izazivale različita razmišljanja kod ostalih hrvatskih dužnosnika i sudionika u donošenju tih odluka (prijedlog o konfederaciji, provedba tzv. Špegeljevog plana, potpisivanje Sarajevskog primirja i prihvaćanje Vanceova plana, uzimanje u razmatranje tzv. Plana Z-4, pokretanje završne oslobodilačke operacije) – donijele pozitivne rezultate i utjecale na smanjen broj žrtava u ratu.

Dakako, može se raspravljati o tome koliko je sve to bio splet povoljnih okolnosti, a koliko vizionarske sposobnosti predsjednika Tuđmana da predvidi poteze protivnika (primjerice, prilikom prihvaćanja u razmatranje za hrvatske državne i nacionalne interese iznimno nepovoljnog plana međunarodne zajednice – tzv. Plana- Z4). No, Hrvatska se uspjela obraniti od nemilosrdne srpske agresije, a potom zaslužiti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove državnoga teritorija. A to su ključne činjenice koje se vežu uz mandat prvoga predsjednika suvremene Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i koje sugeriraju zaključak da je njegova spremnost na kompromise i strpljivost ipak bilo umijeće, a ne slabost vođenja države u iznimno teškim političkim, vojnim i gospodarskim okolnostima.