Pogled kroz prozor

Vrijeme koje bi neki ljudi provodili bez cilja ili još gore, bez užitka, Petar Gajdek bi sav uzbuđen od svakojakih misli, čuvao za gledanje kroz prozor. Vjerovao je da u tome uživa kao malo tko, a kako je bio povučen usamljenički tip čovjeka nije ni imao baš neku naročitu predodžbu o trošenju vremena drugih ljudi. Njemu je pogled kroz prozor značio sve, jer sve što bi vidio u tom svom relativno uskom vidokrugu znalački bi oživotvorio dodajući izmišljene začine koji su ga beskrajno uzbuđivali i upotpunjavali njegovu naizgled mirnu i rutinsku svakodnevicu. Radio je u šalteru na pošti koja se nalazila vrlo blizu njegove garsonijere i taj ga je posao veselio jer od njega nije zahtijevao prevelike napore. Glavni životni cilj bio mu je da što više uživa, a uživati se može samo ako se čovjek prethodno previše ne izmori na poslu.

Nakon završenog radnog dana najprije bi malo prošetao po gradu, a onda bi laganim korakom ušetao u robnu kuću i tamo kupio sve što bi mu trebalo za pripremanje ukusnog obroka koji je morao pojesti do sedam sati navečer, jer nakon toga sata sve što bi pojeo previše bi mu teško palo na želudac. Jedino što bi mu prijalo u bilo koje doba dana bio je čaj, a sva je sreća bila u tome što mu je to od djetinjstva bio najdraži napitak. Kavu nije pio jer bi ga hvatala nervoza, iako mu je od svega najfinije mirisala. To su tjelesne zakonitosti, znao je reći naglas, sretan što je organizam barem donekle slušao njegove prohtjeve, a činilo mu se i – hirove. Ta njegova glasna razmišljanja svesrdno su podržavale sve stvari u stanu jer ih je on tako naučio. Zbog toga je bio ponosan i sretan. Još samo da mi počnu odgovarati, pomislio je, blago se lupkajući po licu zbog te luckaste primisli.

A misli i primisli kod Petra Gajdeka bile su kakve su već bile. Što god je zamislio to mu se i ostvarilo, naravno u njegovom umu, budući da je bio pisac kratkih priča, njemu najdraže forme, koja je stvorila mnoge bisere kako u domaćoj tako i u stranoj književnosti. Silno je želio objaviti knjigu kratkih priča, ali nije bio dovoljno uporan, a doza one čuvene pozitivne bezobraznosti kod njega jednostavno nije postojala pa o njoj nikada nije ni razmišljao. Njega je fascinirao obični list platane koja se šepurila ispred njegova balkona, poneki graciozni pokret žene u prolazu, mladi vozač koji juri subotom navečer njegovom ulicom vrišteći od sreće i gomile hormona i još poneka banalnost koja mu je ukrašavala vrijeme koje je pokušavao provoditi što mirnije i tiše. A najviše od svega ispunjavalo ga je boćalište na kome je ponekad promatrao starije ljude koji su istjerivali zaostali mladenački žar kroz svađu, a ne baš rijetko i kroz tuču, da bi kasnije svi zalegli na livadu i častili se pivom. To su samo neke od slika koje su se u njegovoj glavi kasnije pretvarale u priče.

Većinom je tako provodio dane. Bez neke naročite ambicioznosti, bez prevelikih želja koje mogu postati kobne za onoga tko si ih natovari na leđa, bez pretjeranog druženja (osim na poslu sa par kolega i kolegica), bez sustavnog vježbanja iako je želio da mu tijelo bude u formi, i najbolje je reći – bez nekog većeg značaja da ostavi dublji trag u povijesti.

Ali, bez obzira na sve, nekakav je trag već ostavio samim time što se rodio. To mu je ovoga trenutka bilo sasvim dovoljno. Možda sam i previše razmišljao o stvarima koje vjerojatno naiđu same od sebe, pomislio je, poput nekog istraživača kojemu odjednom bljesne neki izum i automatski ga svrsta u vječnost.

– Sve je to tako čudno – rekao je naglas rečenicu upućenu televizoru, zijevnuo i zadrijemao. Prespavao je Dnevnik i neke besmislene forenzičke serije i ponovno bio spreman za akciju, ako se akcijom može nazvati njegovo prikupljanje podataka pogledom kroz prozor.

Noć je za Petra Gajdeka oduvijek bila najznačajniji dio cjelokupnog dana jer je u sebi nosila neku mističnu snagu, usporeni mir, čak podlu obamrlost, što sve naposljetku stvara i zavjere i muke i bolesti i smrt, a bogami i život. Možda je baš zbog toga Petar volio noć, a noć ima svoju moć – najčešće je znao govoriti. Dugo je ostajao budan bilježeći crtice koje će jednoga dana, kada sve dozrije i pravilno se posloži, postati priče. Koliko god je uživao u pisanju priča, toliko je volio raditi zabilješke za nešto što će tek u budućnosti biti rođeno sa svim svojim manama i vrlinama. Isto kao i život.

* * *

Činilo mu se da je tek zaspao, a sat je zazvonio, žestoko, brutalno, nasilno, kao je rijetko zvonio. Zapravo, znao je da je predugo čuo, kako su znali govoriti stariji ljudi, i da je ta teška zvonjava normalna posljedica za njegovo tijelo koje je jedva pomicao. Sva sreća da je danas petak, pomislio je, jer mu nadolazeća subota nije bila radna pa je znao da će vikend ipak proći u dobrom raspoloženju.

Tako je i bilo. Radio je možda više nego prethodnih dana, ali se nije žalio jer ga je čekao vikend u kojem će uživati kao nikada do sada. Istina, pomislio je dok je vagao pošiljke i obračunavao njihovu cijenu, za svaki vikend imao je identične misli. Ipak, kako bilo da bilo, nešto mu je govorilo da će mu se dogoditi značajna promjena. Mislio je da će odustati od tradicionalnoga kuglanja petkom navečer, ali nije zbog toga što bi te lijepe i ugodne sate prespavao, a za spavanje ionako ima vremena u subotu i nedjelju.

Kao što sve lijepo kratko traje tako je i ta aktivnost, najdraža od svih na svijetu, završila brže nego što je to želio. Iz kuglane se uputio ravno kući, i to trčeći jer je počela kiša. Želio je biti na suhom i uživati u kiši gledajući mokre ulice kroz prozor. Tako je i učinio. Gledao je gledao i survao se u slatki neodoljivi mir. Nije znao koliko će to stanje trajati jer ga nije uspio kontrolirati.

Iznenadio se kada je ugledao mrava kako se bori s mrvicom kruha barem četiri puta većom od njega samoga. Htio mu je pomoći, ali nije znao što uopće mrav namjerava s tolikom hranom.

– Otkud ti u mom domu, dobri čovječe? – našalio se Petar.

– Puhao je vjetar pa sam nekako dospio u ovaj raj – vjerojatno se našalio i mrav.

– Znaš se šaliti, ide tebi to, ha? Kako se zoveš, ako uopće imaš ime? Ja sam Petar Gajdek, poštanski službenik, a za sebe sam pisac kratkih priča.

– Ja sam Mravić Danko – oglasio se mrav, ali je svejedno i dalje bio zabavljen komadićem kruha. – Čini mi se da te znam, onako, iz viđenja. Ti si onaj što često i dugo gleda kroz prozor, nije li tako?

– Upravo tako, Danko – izgovorio je kratko Petar kojemu se taj razgovor činio iracionalan i čudan nadasve. Mislio je da je umor proizveo takvo stanje kod njega, ali ga je i dalje nešto tjeralo da komunicira s bićem koje nije posjedovalo govorne organe. Tako barem kažu knjige...

– Hoćeš li da ti prenesem taj kruh na tvoje birano odredište? – upitao ga je blago.

– Molio bih te. Možeš mi ga prenijeti do moje izbe u kutu sobe, tamo gdje fali komad parketa, ako nije problem.

– Ma što bi bio problem – zapjevao je Petar sretan što je pronašao cimera s kojim će provoditi barem jedan dio vremena.

Sprijateljili su se brzo, jer je Petru nedostajalo društvo bez obzira na to što se znao zabaviti na kuglanju ili izletu na Sljeme ili na putu za Stubičke toplice. Sve je to bilo lijepo, ali mu je stan bio prazan i sada se nadao da bi u ovom novom druženju trebao naći dodatni mir koji mu je izmicao. Tako mu se barem činilo.

U međuvremenu su se počeli dogovarati o svemu što ih je okruživalo. Petar je više vremena provodio razmišljajući kako pripremiti neka jela jer više nije bio sam, a usput je počeo i više pažnje pridavati uređenju stana. Do sada je upravo na tome najmanje radio, ali kako se iz dana u dan čovjek mijenja, tako je i on doživio silan preobražaj. Čak je i gledanje televizora popravilo do tada njegov odviše kritičarski pogled. Sve dok se nije pojavio Mravić Danko on je pljuvao po uredništvu programa, smijao se zabavnim emisijama u kojima su voditelji, za njega naravno, bili groteskni i samodopadni. Jadno i otužno, bila mu je omiljena izreka koja je u njegovoj glavi graničila s ludilom.

A onda, odnekuda, tko zna kako i zašto, pojavio se on, marljivi mali stvor, biće drago i neopterećeno ljudskim izopačenostima. Za razliku od Petra koji je želio samo gledati western filmove i drame, Danko je volio gledati »Milijunaša« i »Najslabiju kariku«. Dok su zajedno pratili kvizove izvalili bi se neobavezno na kauču i odgovarali na pitanja sporadično i pomalo tupo gledali ekran koji je, ruku na srce, imao neku neodređenu magičnu moć.

Nakon završenih emisija koje su ih zanimale, nekad više nekad manje, isključili bi televizor jer bi im poslije nekoliko sati neprekidnog gledanja organizmi bili iscrpljeni i mlitavi, a to Petar nije volio. Radije bi gledao kroz prozor na ulicu i život u njoj koji se uvijek odvijao normalnim zanimljivim tokom bez pretjeranih događanja. A upravo je to Petar i volio jer je onda dobio tu nesvakidašnju nagradu, kako mu se činilo, da u pričama ispriča ono što se u javi nikada i ne dogodi, barem ne u njegovom vidokrugu.

Danko ga je često znao pitati o prijašnjem načinu života, ali o toj temi Petar nije bio previše pričljiv. Znao mu je samo ispričati neke događaje iz djetinjstva, a što se tiče ove malo ozbiljnije dobi najviše ga je pogađala brza rastava od žene. Nikada nije znao točan razlog tog puknuća i to ga je jedino mučilo.

– Nešto zvoni – viknuo je Danku, jer ga je ta vrsta buke posebno iritirala. Danko se nije ni pomakao, kao da se to njega ništa ne tiče.

– Nešto se čuje – opet se glasno javio, ali bez ikakve povratne informacije. Onda je naglo skočio iz kreveta i javio se na telefon. Nije mogao vjerovati da ga je san tako jako uhvatio.

– Molim – rekao je zijevajući. – Gledao sam kroz prozor pa sam zadrijemao, to mi se ponekad dogodi, pogotovo kada dođem s kuglanja – izrekao je u dahu opravdanje, iako se u trenutku kada je podigao slušalicu veza već prekinula...