Poezija je umijeće izricanja neizrecivoga

aaa

Na nedavnoj godišnjoj skupštini Društva hrvatskih književnika laureatom prestižne Nagrade »Tin Ujević« za 2010. godinu ove najstarije hrvatske udruge profesionalnih pisaca proglašen je Jakša Fiamengo. U izvješću Prosudbenog povjerenstva DHK ističe se kako je njegova najnovija pjesnička zbirka »Jeka« (objavljena u nakladi Književnoga kruga iz Splita, 2009. godine) nagrađena u konkurenciji od 64 recentne knjige pjesama hrvatskih autora, što je bio i povod za razgovor s ovim »klasikom hrvatskoga pjesništva« za časopis »Kolo«.

* Postali ste dobitnikom Nagrade Društva hrvatskih književnika za svoju pjesničku zbirku »Jeka«. Što je u njoj slično, a što različito s ostatkom vašega pjesničkog opusa? Je li pisana slobodnim stihom, zapljuskuje li je more?

– Jeka je treći dio moje lanjske pjesničke trilogije, za koju sam pjesme – ne računajući u međuvremenu objavljene knjige soneta – akumulirao u zadnjih pet godina, od knjige Ovjera beskraja, meni dosad najdraže, koja je bila u užem izboru za četiri prestižne nagrade, pa i za Tinovu. Prvoj knjizi te trilogije, Svjetleća tijela, ideja je bila da sve živo, ali i neživo, osobito ono, u sebi ima skrivenu energiju i da emanira, isijava latentni život, koji samo pjesničko umijeće može razbuditi i na sebi svojstven način dešifrirati. Druga knjiga, Tajna mjerenja, problematizira suodnose riječi, »govor drugoga«, razgovor (poezija i nije drugo nego razgovor!), uspostavu prisnosti... Uostalom, što je posao pjesnika nego nego da utvrđuje i goneta tajne mjere, u svemu pa i u sebi. A Jeka je, kao posljednja u tom nizu, odjek je tih stanja, govor koji ti se vraća.

Da, moje stihove ne samo da bitno zapljuskuje more već se oni permanentno javljaju iz njegovih valova, iz njegove esencije i višeznačja, postavljajući se u poziciju subjekta. More, dakle element vode, »najglasniji« je od četiri empedoklovska praelementa, koji struje, trepere mojim stihovima – ono je prvo što sam vidio iz rodne komiške uvale. Ono mi stalno zaklanja i otvara vidik, pogled u svijet, i kao da mi izabire topose na kojima želim biti. Nadam se da ću s pogledom na to more jednom zanavijek i usnuti.

* Kako kao laureat Nagrade »Tin Ujević« gledate na »lik i djelo« ovoga, po mnogima, ponajboljega hrvatskog pjesnika?

– Augustin Tin Ujević je nepotrošiva tema naše književnosti, korifej i vertikala poezije, mi smo svi njegova djeca, kao što smo jednako tako djeca Marulova i djeca jezika na kojem smo rođeni. Jer roditi se ne znači samo doći na svijet u određenom vremenu i prostoru kao plod ljubavi svojih roditelja, nego i naći se u određenom jeziku i zaslužiti njegovu ljubav, zavrijediti je i neprestano vraćati kao dug koji moraš cijeli život otplaćivati, izgovarati. Dobiti nagradu s imenom velikoga pjesničkoga genija znači biti upisan u veliku knjigu hrvatske književnosti, čije je vrijednosti upravo on podigao na razinu koja uživa respekt u širim razmjerima nego što su naše domaće.

Vrgoračkom velikanu, pjesniku »kristalne kocke vedrine« i »pobratimstva lica u svemiru«, uvijek se iznova vraćam i divim na kozmopolitskoj jednostavnosti i jedinstvenosti u opjevavanju svijeta oko nas i u nama, »malenih mjesta srca moga« i svega što zrači iz naših malih sudbina. Diviti se podrazumijeva stalno čitanje, osobito danas kad se knjiga tako malo uzima u ruke i potiskuje u drugi plan, a to se posebno odnosi na poeziju pa se stječe dojam da se ona marginalizira, štoviše da nekome smeta. Danas, u ovo prozaično doba kao da ljudi žele mnogo toga reći pa se forsira proza kao nešto što uživa puno povjerenje u riječ, a poetsko se čak i difamira kao nerazumljiva i manje vijedna kategorija. Pa ipak, danas se previše toga tiska, a cijeli problem naše kulture i jest u tomu što imamo previše pisaca a premalo čitatelja. Nemojte me, molim vas, pitati zašto je to tako i koji je recept da se to ispravi...

* »Jeka« vam je upravo dvadeseta objavljena pjesnička zbirka. Budući da ste jedan od najnagrađivanijih suvremenih hrvatskih književnika, je li broj nagrada premašio broj zbirki?

– Naravno, knjige se ne pišu za nagrade i nije važno koliko si objavio knjiga. Jest da sam dobio mnogo nagrada, ispada da sam nekakav njihov pasionirani »skupljač«, ali iskreno se nadam da sam svaku, uključujući i ovu posljednju, zaslužio (u zadnjih desetak godina bio sam četiri ili pet puta u užem izboru za Tinovu nagradu). Nagrade, kad već o njima govorimo, doživljavam kao poticaje a ne kao završni čin časti, kao zarez a ne kao točku. One raduju ali i obnavljaju sumnje. Jer svaka knjiga, pa i svaka pjesma, pored ostalog nastaje i iz temeljite sumnje u vlastite mogućnosti. Od toga ne možeš pobjeći, ma koliko knjiga pobjavio, nagrada dobio i iskustva stekao. Paradigma Limba stoji na početku svakoga pjesničkog ciklusa i stražari pred svakim prvim stihom. Kao movens, kao pokretač kreacije. Svaka nova pjesma gotovo da je ravna rađanju čovjeka, čin je otimanja od (iz) tmine.

* Imate li u vlastitom poetskom obilju svoga favorita, odnosno jesu li vam neke zbirke, i koje, draže od drugih?

– Meni osobno najdraže su njih nekoliko: More koje jesi, Kutija Gaje Utija, Dolazak u kruh, Ovjera beskraja, Svjetleća tijela, Tajna mjerenja, Jeka... Ipak, izdvajam Ovjeru beskraja kao najcjelovitiju i najkonzistentniju. Međutim, držim dosta i do knjiga izbora iz moje poezije, a ima ih desetak, uključujući i one na engleskom i njemačkom, te knjigu na talijanskom jeziku – sve su mi na neki svoj unutrašnji način drage. Možda, da sam imao današnje književno iskustvo, neke knjige, osobito one u početku, i ne bih objavio. Svakako, knjiga mora otvoriti neki problem, ali ne zato da ga zatvori i jednom za vazda zazida već da ga prožme upitima i ostavi bez razrješenja. Uostalom, što je pjesničko umijeće negoli postavljanje pitanja – odgovore ionako znamo! Druga je stvar što u neke ne vjerujemo, što neke ne želimo prihvatiti ili ih pak bez razmišljanja favoriziramo.

* Kako biste onda vi definirali poeziju, što je ona za vas kao pjesnika?

– Neću ništa novoga reći ako kažem da je poezija umijeće izricanja neizrecivoga i hvatanja neuhvatljivoga, dakle pokušaj da se na sve dade odgovore – ma svi su redom točni i svi jednako netočni! Ukratko, sve je relativno, a kad je poezija u pitanju sasvim je sigurno da ništa nije unaprijed sigurno. Uostalom, zašto bismo trebali imati na sve odgovor? Odgovarati, a znati da to baš i ne možeš, ravno je Sizifovu poslu, poigravanje s nemogućim, nedokučivim – je li i Sizif bio pjesnik? Paradoks ili ne, ali ima u tomu nešto. I Pitagora je bio pjesnik, mada je udario neke mjere i dao temelje sustavima koji su i dan-danas egzaktni i u uporabi. I prevažni grčki matematičari bili su zapravo pjesnici. S druge strane, kad bismo sve znali, život bi nam bio dosadan, a poezija nepotrebna.

* Dakle, na koja vrata kuca poezija?

– Grdno se varate ako mislite da ćete na to pitanje dobiti eksplicitan ogovor. Poezija ne otvara vrata već ih čini još nejasnijima, a sva pitanja samo produbljuje. Njezina su vrata vječno poluotvorena. A ako se ne varam, poluotvorena vrata su u kršćanskoj ikonografiji simbol zagrobnog života. Pa, i za poeziju bismo mogli reći da je nešto izvan ovoga vremena i svijeta. Potrebno joj je samo da barem najmanjim svojim dijelom dodiruje čvrsto tlo, a sve ostalo prepušta vlastitoj imaginaciji recipijenta, čitatelja ili slušatelja. U egzaktnosti bi se bit poezije izgubila, završila bi posao i prije nego bi ga počela. Uostalom, zar svatko za sebe ne može reći da mu je najbolja pjesma ona koju tek ima napisati?

Nema savršenstva u poeziji, ona je ipak samo potraga za savršenstvom. Bolje da ga nikad i ne nađe, jer to bi bilo njezino samodokidanje ili bi pak u tom slučaju označavala nešto drugo. Nezavršene stvari nas nukaju da ih dovršimo, one i mene uključuju u proces svog nastajanja i čine me aktivnim. Dakle, daj mi, Bože, štogod nesavršenoga, pa i na mene prebaci barem dio posla kreacije. I to ne samo u odnosu na poeziju, nego i inače. Kad bi bio savršen, čovjek ne bi imao motiva živjeti, ne bi imao gušta, ne bi znao gledati unaprijed, utonuo bi u sebe, a to nije uvijek dobro.

* Kritika vas naziva pjesnikom mediteranskog iskustva. Što to za vas znači?

– Ne opterećujem se bilo kakvim odrednicama svog pisanja, već se nastojim održati na vlastitome putu. Kakvom? Zasnivajući se na izražajnim mogućnostima jezika, prema Schopenhaueru, poezija – ako je vrhunska – ne izražava pojave već bit pojava, ali je ona za mene ne samo sublimacija stanja i ne poštuje samo eliptiku već, vodeći računa o svim segmentima jezika, napose o njegovoj ugođajnosti i ritmu, imaginativnosti i empiričnosti, posjeduje otvorenu lepezu pjeva. Poezija zna biti svemoćna i razviti neslućena značenja, prepustiti se svim vrstama iskušavanja i propitkivanja, a u mom podneblju, nad morem, ima narav vječnog aeda cvrčka, koji nije ništa drugo negoli inkarnacija Homera u boriku, koliko mitska toliko i stvarna, raspjevana i nazorovski opijena životom. Taj život ima svoju zvučnost i svjetlost, ali i svoje sjene i sjete, dakle onu drugu ali i dragocjeniju, jasniju vrst mudrosti kad se stvari, nasuprot preeksponiranom pleneru i zaglušujućoj dnevnoj buci, jasnije vide i bolje razumiju.

* Za vas se obično kaže da ste splitski i komiški pjesnik, da li to mora ići samo tako u paru i preteže li više Split ili Komiža?

– Što to znači biti splitski, komiški, otočki ili neki drugi pjesnik, zarobljen oznakom nečega lokalnog, smješten u neki uski pretinac? Je li Slavko Mihalić bio zagrebački pjesnik? Je li Joyce samo čovjek iz Dublina? Da, lijepo je vezati se za određeni topos, znati da imaš pouzdano sidrište, neko svoje dvorište odakle obično sve počinje, od izlaska na ulicu do svemirske, dakle poetske nepoznanice. No, to nikako nije dovoljno. Zaboga, pa svim bićem, ljudskim i poetskim, dio smo istoga (pjesničkoga) korpusa i on ima svoje ime, sukladno s pridjevom naroda kojem pripadamo. I tu nema dvojbe. Drugo je pak to što sam ja u užem, životnom smislu doživotni Komižanin, rođenjem, uvjerenjem i emocijama, a u Splitu, gradu izmimne prošlosti, duhovnoti i ljepote, živim i u njemu već gotovo pola stoljeća djelujem, imam svoje prijatelje i đireve.

* Pa odakle ste onda, zapravo, gdje vam je zavičaj?

– Na to pitanje obično kažem da sam iz Dalmacije, cijele Dalmacije, a nije mi strana ni Istra – često sam bio u njoj pa sam je i opjevao cijelom jednom knjigom soneta. To su moja uža odredišta, pretijesna za poeziju ma koliko ih u njoj gradio ili bar spominjao. Odatle si gdje imaš nekoga s kim se možeš slobodno družiti i razgovarati. To se osobito odnosi na pjesnike, jer poezija i nije drugo nego razgovor. Razgovor s prijateljima, sa stvarima oko sebe, s vremenima koja kroz nas huče, onima kojih se sjećamo ili onima o kojima smo učili. Poezija je zapravo eminentna težnja za sugovorništvom. Ovo sve ističem zato što ljudi tako malo čitaju pa im treba nešto reći o sebi. Mi se između sebe tako malo, da ne kažem jadno, poznajemo. Znamo mnoge izvan našeg bližeg vidokruga, a kao da za sebe imamo najmanje vremena pa se dovoljno i ne poznajemo. Kao da imamo »radarsko sljepilo«. koje ne »vidi« na blizinu. Ne, ni sebe iz toga ne izuzimam.

Dakle, svuda mi je drago biti, ali je Komiža izabrala mene pa stoga ima svako prvenstvo – osjećam spram njoj neki osobito nježni dug, kao prema ženi, koji ću cijeli život rado plaćati. Sve druge sredine, a u nekima sam gotovo doma, izabrao sam po slobodnoj volji. Ali to je ipak nešto drugo. I danas mi, kad sa sedla sv. Mihovila na Visu ugledam rodnu uvalu, njezino vječito arhetipsko isijavanje, pramjere što ih je još antički naš Mediteran zadao i odredio, navre mi u njezinim slikovitim obroncima, što se spuštaju k moru, prisjećanje na raspored gledališta kakvog drevnog teatra na otvorenom s kojeg se gleda na scenu, a ona je – ta scena – u ovom slučaju cijeli zaljev i sve što u njemu stoji ili se kreće, svi otoci i svi brodovi. Tada mi, u tom pogledu na uvalu, padnu na pamet prvi taktovi Beethovenove Pete. Za sreću, pa i za sam život, to je nešto neprocjenjivo.

* Iznimno ste plodan pjesnik, čak s dvadeset dosad objavljenih knjiga poezije, pa zasigurno imate još neku zbirku u tisku, računalu, bilježnici ili u glavi?

– Ja sam pisac i cijeli život najradije pišem i gotovo samo to činim. Niti jedan dan mi ne prođe a da nešto ne zapišem, laptop je sa mnom na svim putovanjima, osobito u moju Komižu. Što je dakle plodnost i zašto ona ima tako loš prizvuk i asocira na potrošnost, brzinu? Niti jedan stih, čak ni u primisli za skladanje, nisam napisao na brzinu, svakoj se pjesmi vraćam mali milijun puta, uvijek nezadovoljan njezinim nesavršenstvom, o kojem sam već govorio. Uostalom, znamo da pisanje i jest stalna potraga za boljim ishodom, za nedostižnim, neizrecivim!

Dakle, zar bi trebalo odustati od stalnog draškanja poetskog u svemu što vidim i osjećam i neko vrijeme odustati, prestati se baviti pisanjem i biti »manje plodan«? Možemo li to »manje plodan« primijeniti i na ostale svoje aktivnosti, na disanje, jedenje, spavanje, hodanje...? Govorim o fiziologiji, ali i poezija se u to može ubrojiti jer i ona je potreba, koju nikako ne valja preskakati.

Uostalom, kako se »odmarati« kad uvijek imam posla, kad je i sada preda mnom nekoliko projekata. Kojih? Evo, upravo završavam knjigu za jednog zagrebačkog nakladnika, mislim da će se zvati Treće zvono, aluzija na (moju) treću dob, iskustvo u kojem sam se nekako naglo zatekao, mada se ne držim odveć starim već samo iskusnijim. O ostalim projektima, a ima ih podosta, zasad ne bih govorio, jer mogu od njih i odustati, ma koliko bio u ovom trenutku siguran da su mi izvjesni i bliski.

* Što za vas znači i kako biste objasnili fenomen (kreativnog) pisanja?

– Pisanje je poput palimpsesta, novi val prebriše onaj raniji i sve izgovoreno na tu temu zna lako otići u prah i pepeo i prije nego se oživotvori kao tekst, pjesma, knjiga. Zato, ne valja ništa unaprijed govoriti, jer se može oslabiti ili pak nepotrebno limitirati ono što radiš, a u fazi je neposrednog osobnog sučeljavanja s predmetom kome si se dao. Čovjek i inače valja uvijek otklanjati ono što mu otežava normalni slijed stvari.

Dakle, pisanje je nešto što prvo poželiš, a onda te to zgrabi i ne pušta. Poteče nekakav fluid koji je, kao i sve što je u svezi s poezijom, nedokučiv. I mornar poželi more, a onda more »zgrabi« njega i ne pušta ga iz svoga plova. Uostalom, poezija i nije drugo nego plovidba i to je ljudima na moru, od Marula naovamo, njezina najbolja i najtočnija definicija. Dakako, ako se poezija uopće može definirati. Ne treba posebno isticati da je pitanje poezije pitanje posebne alkemije, spajanja kao u ljubavnom činu, pomicanje života prema nečemu nepoznatom, prema metafizičkom, prema paralelnim svjetovima, poetikama, rukopisima, pasijama – prema drugome!

* Možete li definirati vaš osobni »užitak u pisanju«?

– Kažete, užitak u pisanju? Riječ traži riječ, ali ne zato da jedna drugu pojasne i osjetnije približe već da se među sobom više i »kvalitetnije« razlikuju. Poezija je nužno umjetnost drugoga, a u traženju tog drugoga dođe se, a da toga često i nisi potpuno svjestan, i do treće riječi. Nju i ne izgovoriš ali se ona osjeća, sluti – taj osjećaj, ta slutnja zacijelo je poezija, sve ono neizgovoreno i nejasno, neslućeno ili tek malo naslućeno. Poput onih odškrinutih vrata, o kojima sam već govorio. Ja u to vjerujem iako zacijelo uvijek ne dobijem rezultat tog, ajdemo reći, privida. Uostalom, ni putnici i pelegrini, jednako kao i pjesnici, ne mogu i ne moraju uvijek doći do cilja, osobito ako si svjestan da on stalno izmiče, mijenja pozicije i rastojanja. Bilo bi prelako kad bi svi sve mogli.

A to što nisi došao do cilja, već je samo po sebi neki cilj. Cilj u putu, gušt u kretanju, plovidbi. Treba znati ići ko što treba znati mijenjati se jer, uostalom, ništa i nije trajno. Ili, da se poslužim riječima Tonča Petrasova Marovića, upisanima u novi štandarac na splitskoj Pjaci, koji otprilike glase: Ne treba nikud ići, sve je već tu. Zar nije i taj »hod u mjestu« poezija? To što vidiš u sebi ili, moguće, običnom malom promjenom rakursa gledanja. Jedan naš suvremeni pjesnik, Marovićev vršnjak, na upit zašto ne putuje češće na svoj otok, da promijeni vizure, spremno će vam odgovoriti: »Pa ja putujem i šetajući Zagrebom – samo podignem pogled i vidim što inače ne vidim kad gledam pravo ispred sebe«. A zar nije i to, podizanje pogleda, taj svojevrsni let iznad običnog i svagdanjeg, trivijalnog, ona drugost, ona koja je imamentna poeziji? Ukratko, ne moraš pisati da bi bio pjesnikom...

* Urednik ste u splitskom Književnom krugu pa imate doticaj i s drugim autorima. Kakva je kvaliteta i jesu li pjesnički Split i Dalmacija ravnopravni ostatku Hrvatske?

– S kolegama Joškom Božanićem i Borisom Škvorcom kao urednicima u svojstvu glavnog urednika Biblioteke suvremenih pisaca Književnog kruga Split tražim autore koji imaju što reći. Književni krug, to vam je valjda poznato, suvremeni je sljednik poznatog Marulićevog humanističkog kruga u Splitu, u kojem današnji pisci i intelektualci udružuju svoje kreativne potencijale. Na žalost, edicija izlazi bez ikakave potpore grada i regije, jedino dobijemo nešto od Ministarstva kulture RH, ali nedovoljno pa se moramo snalaziti na druge načine. U Splitu ima sjajnih pisaca, uglavnom su to prozaici, neki već i vrlo afirmirani, ali ima i vrsnih pjesnika – otvoreni smo za sve, ne samo za Splićane. U Splitu je rođena hrvatska književnost, a i danas, ako pogledate antologije, pretežiti dio je južnohrvatske provenijencije i to dovoljno govori o duhovnom ozračju pa i, uže, književnoj i duhovnoj slici Dalmacije.

No, ako udare famozni PDV na knjigu, o kojem se opet šuška, doći ćemo u situaciju da tu našu jadnu knjigu još više udaljimo od ionako već predalekih čitatelja. Nakladnici će morati plaćati dadžbinu i na poklone knjiga (autorima, kritičarima, sponzorima...) pa će se dogoditi situacija, a već smo je jednom imali, da ćemo – umjesto da nešto uprihodimo od knjige – istu knjigu morati plaćati da se nađe u rukama onih zarad kojih je tiskana. Ako je našem društvu zadaća da potiče čitanje i promovira knjigu, onda je ovo najgore što za nju može učiniti!

* Danas se dosta objavljuje poezija, mladih i starih pjesnika, antologije, izlazi i poetski časopis. Je li u tom obilju lako doći do zbirke, kritike i čitatelja, pa i nagrade?

– Objavljuje se dosta i to često neselektivno. Mnogo se objavi, a malo toga se ima za pročitati. Ponavljam, i nadalje držim da su ovoj kulturi potrebniji čitatelji nego pisci. No, to nije specijalitet samo naše sredine. K tomu, držim da je nepotrebna ova naša hrvatska podjela na dvije književne udruge. Siromašno društvo kao što je naše to košta više nego bi trebalo, iako za kulturu nikada nema odviše novaca. K tomu, nije dobro ako se te dvije udruge, kad već postoje, katkada isključuju. U neko drugo doba s Vlatkom Pavletićem bismo zajedno rado uskliknuli: Neka živi tisuću cvjetova!, a danas, u ovim skučenim uvjetima... No, taj davni usklik ipak je primjenjiv na esencijalno poetsko, kao niti na »tehničko«, cehovsko pitanje hrvatske književnosti.

* Trebaju li nam danas u Hrvatskoj dvije paralelne udruge pisaca?

– Budimo prvo pragmatični, jer moramo: Jesmo li mi dovoljno bogati za dva cehovska društva? U jeku recesije imamo li dovoljno »para za dvije mužike«? K tomu, jesam li ja bolji pisac ako sam član ove ili on one udruge? Prad svojim praznim listom papira ili pred osvijetljenim displayom ja sam sâm i tu nikakva udruga ne pomaže. Uglavnom, nije nam baš bio nužan taj raskol na dvije udruge. On doduše povećava mogućnosti tiskanja, ali oslabljuje jedinstvene kvalitativne valere. K tomu, predstavljanje naših pisaca u inozemstvu suženije je utoliko što je važno tko je provodi: ovo ili ono društvo...

* Uz »ozbiljno« pjesništvo vi ste i cijenjeni autor klapskih pjesama, ali i onih zabavnoglazbenih. Kako gledate na podjelu – ozbiljno i estradno pjesništvo – i jeste li zaista rekli zbogom pop-glazbi?

– Na estradu sam, nakon upornog odbijanja, krenuo 1979. godine na nagovor pokojnih Zdenka Runjića i Momčila Popadića. Neko vrijeme sam samo to pisao, napravio stanku i 12 godina izbivao iz književnosti u punom smislu te riječi. A kad sam osjetio da me to gotovo posve »zgrabilo«, nakon nekoliko godina sam prekinuo, smanjio, vratio se literaturi u ovom, ajdemo to tako treći, pravom smislu. Ja razlikujem pisanje za glazbu od one kojom se pretežito bavim, iako me više poznaju po pjesmama iz etera nego onima iz knjiga. No, to je više podatak o publici i njezinoj recepciji a manje o piscima. Uho je brže od oka! Uostalom, što to uopće znači biti poznat?

Treba neke stvari razlikovati pa valja glasno i jasno reći da je svaki posao, ako ga se časno, pošteno i znalački radi, opravdan i bolje da ga radi znalac nego nekakvi samozvani pisci, a takvih se na estradi, i ne samo na njoj, podosta nakotilo da to i nije za ozbiljan razgovor. Dakle, povremeno, osobito za klape, rado pišem i tu vrstu »primijenjene poezije«, koja bitno računa na savez sa glazbom, ali ne odustaje i od poetskih razloga. Ali, to mnogi zaboravljaju pa to što radim površno smještaju u drugi vrijednosni red i mjere po lošim primjerima s estrade. Uostalom, nisam ni prvi ni jedini, ni kod nas ni u svijetu, koji ima te rubne izlete u estradu. Ipak, nije mi drago kad me samo po tome ističu, ali što mogu?

* Od prošle godine ste u novinarskoj mirovini. Nedostaje li vam novinsko »govorenje na sva justa« i poželite li još napraviti poneku reportažu, intervju, osvrt?

– U penziji sam, ne u mirovini, jer još dugo, nadam se, neću mirovati. U novinarstvo sam ušao kao književnik (član sam DHK još od 1969.) nadajući se da će to biti privremeno. No, cijeli radni vijek, dakle 35 godina, stjecao sam osobni dohodak kao novinar i urednik pišući, uređujući i grintajući. Ipak, još sam donekle u tom fahu, u publicistici – pišem kolumne za neke časopise, a nije mi teško, kad mi se zatraži, napisati tekst i za dnevne novine. Sad bih trebao ovdje nešto reći o tomu što mislim o novinama, novinarima i, osobito, kulturnim rubrikama, ali bih radije od toga odustao...

* Pisali ste i igrokaze, dugo ste i na šibenskom Festivalu djeteta, imate i dvije knjige posvećene najmlađima. Što djecajoš mogu očekivati od barba Jakše?

– Da ostane dijete, što se svojski trudim nastojeći i vlastitim primjerom potvrditi kako u svakom djetetu čuči pjesnik i u svakom pjesniku dijete. Dijete i pjesnik su prvi rođaci, oni koji se najbolje razumiju. To se najbolje osjeća u Šibeniku, gradu djece, gdje sam objavio svoje dosadašnje knjige za djecu, gdje sam pisao scenarije za četiri svečana otvaranja festivala, od kojih se Morsko more, onaj iz 1987. godine, u režiji pokojnog Marina Carića i danas pamti, gdje sam izbornik-urednik lutkarskog programa, gdje se u kamenom, petrificiranom gradu-zdanju uživa na pravi način.

Odrasloga možeš prevariti, dijete nikada. Ono će ti odvaliti svoje i, ne birajući riječi, izravno i bez okolišanja reći je li mu nešto po volji ili nije. Zato mi je drago što se redatelj Ladislav Vindakijević dosjetio i usudio inscenirati moju poeziju za djecu i u splitskom Kazalištu lutaka napraviti predstavu More iz ormara, u kojoj uživaju i djeca i odrasli i koja je već dobila nekoliko nagrada.

* Klapske pjesme su vam posebna ljubav. Ima li tu neka za koju će se tek čuti?

– Mene klapska pjesma uistinu fascinira, ona je glazbeni endem mog podneblja, najsnažniji i najautentičniji glas iz bašćine. Mnogi su se vrlo ozbiljni skladatelji, poput Gotovca, Papandopula, Zajca i drugih, na nju oslanjali. Ja stojim u tom lancu, dio sam karike koja pribavlja tradiciji nove tekstove, ali ne da se ona imitira i da se na nju – ružne li riječi! – nakalemljujemo, već da smo u kontinuitetu koji s nama ne prestaje. Ne opterećujem se time koliko će se što čuti jer to je teško predvidjeti, a oni koji slušaju na žalost nisu uvijek mjerilo vrijednosti.

Ono što me u svemu tome uvijek unaprijed raduje jest činjeniaca da u svakom trenutku desetak mojih klapskih tekstova iz pera raznih skladatelja čeka na objavu, osobito za klape, za dječje i odrasle zborove. Imam sreću što surađujem s najboljima, sa sklateljima i izvođačima, svojevrsnim glazbenim ikonama podneblja koje s njima dijelim, koji znaju osjetiti prave akorde. Zahvaljujući i njima, pisanje može biti veliki užitak.

* Jesu li pjesnici sretna stvorenja?

– Upravo je veliki Tin napisao: Nisam li pjesnk, ja sam makar patnik... No, usudnost pjesnika je slojevita, a u njoj je upisan i sloj sreće i on nije zanemariv. Poezija pak nikako ne bi smjela biti zamjena za nešto drugo, niti bijeg od realnosti. Dakle, ni erzac ni azil. Trebala bi biti čisti način živita ma što god to značilo, sustav opjesmotvorenja svega što zavrjeđuje biti označeno poetskim izazovima, svega što nas se na bilo koji način tiče i drži u poetskom i životnom ravnovjesju.