Pledoaje za istinu o dr. Franji Tuđmanu

1. Proces kriminalizacije ratnog državnog vodstva Hrvatske na čelu s dr. Franjom Tuđmanom – velika opasnost za budućnost hrvatskog naroda

Suvremeni čovjek, u informatičkom društvu beskrupulozne vladavine medija, izvrgnut je pravom teroru informacija, dezinformacija, poluistina, »masnih« laži, koje formiraju ne samo ljudsku svijest nego i bitno određuju ljudsko ponašanje. Zato je, u mnogo slučajeva, istina za suvremenog čovjeka ono što mu »terorom« medija i manipulacijom »uliju« u glavu, a ne ono što se stvarno dogodilo. U takvim uvjetima i okolnostima kada se laž prikazuje kao istina, a istina kao laž, i najgrublja laž, koja se u medijima bezbroj puta ponavlja kao navodna istina, na kraju postane ne samo istina nego i – materijalna sila.

U tom kontekstu nastojat ću argumentirano dokazati da je hrvatski Domovinski rat sustavno izložen brojnim dezinformacijama, poluistinama i grubim lažima, odnosno da se sustavno povijesnim krivotvorinama nastoji pretvoriti od nacionalnog ponosa u nacionalnu sramotu. Također ću iznijeti argumente koji pokazuju zašto je, pored Domovinskog rata, na najvećem udaru dezinformacija, poluistina i laži upravo dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne i suverene Hrvatske, njen utemeljitelj i obnovitelj. Odnosno, koji su ciljevi radikalne detuđmanizacije i kriminalizacije državnog i vojnog vodstva Hrvatske u Domovinskom ratu.

Kriminalizacija Domovinskog rata i pokušaj njegova pretvaranja brojnim krivotvorinama u navodni zločinački pothvat, djelo su moćnih snaga međunarodne zajednice čija je udarna »pesnica« tužiteljstvo Haaškog suda. Taj međunarodni antihrvatski projekt ne bi mogao uspjeti bez podrške u Hrvatskoj, bez sudjelovanja u njemu dijela političkih, medijskih i kulturnih elita iz Hrvatske.

Povijest se, na žalost, ponavlja jer dio »elite« hrvatskog naroda, neposredno nakon što smo stvorili svoju samostalnu državu, ponovno traži nove gospodare. Kao i u raznim razdobljima prošlosti dio političke i intelektualne elite hrvatskog naroda odriče se svoga nacionalnog identiteta i ponosa te sustavno djeluju protiv nacionalnih interesa hrvatskog naroda. Umjesto Beograda, Pešte, Beča, Moskve, Rima ili Berlina, oni danas služe moćnicima iz Bruxelesa, Londona i Washingtona. Trećerazredni međunarodni čimbenici, činovnici i promatrači u suverenoj Hrvatskoj preuzimaju ulogu »vrhovnih sudaca« koji ocjenjuju, procjenjuju, pa čak i određuju, umjesto hrvatskog naroda, kakvu ćemo voditi državnu politiku.

U tom kontekstu nije slučajno što se ne samo novija hrvatska povijest nego i sadašnjost i budućnost Hrvatske, prelamaju kroz prijepore o dr. Franji Tuđmanu. Za većinu hrvatskog naroda Tuđman je utemeljitelj i obnovitelj hrvatske države i čovjek kojem hrvatski narod treba biti trajno zahvalan, jer je iskoristio povoljne povijesne okolnosti i u teškim uvjetima vodeći hrvatski narod kroz Scile i Haribde doveo do samostalne i suverene hrvatske države.

Mnogima smeta takva povijesna uloga dr. Franje Tuđmana te ga oni sustavnim krivotvorinama nastoje pretvoriti u vođu dvostruke zločinačke organizacije i u ratnog zločinca čiji lik i djelo treba izbrisati iz povijesnog pamćenja hrvatskog naroda. Dakle, traže i provode radikalnu detuđmanizaciju Hrvatske, odnosno konstituiranje nove Hrvatske u koju neće biti ugrađeno ništa od životnog djela dr. Franje Tuđmana, niti Hrvatska kao nacionalna država hrvatskog naroda.

Radikalna detuđmanizacija – uz rizik pojednostavljivanja tih vrlo složenih i proturječnih procesa, koji još uvijek nisu završeni, može se svrstati u sljedećih deset točaka:

1. Kriminalizirati i sotonizirati dr. Franju Tuđmana, ne samo kao državnika nego i kao čovjeka.

2. Obezvrjeđivanjem i kriminaliziranjem dr. Franje Tuđmana osporiti njegovo životno djelo i njegovu političku doktrinu te stvoriti pretpostavke ne samo za reviziju povijesti nego i za stvaranje neke drukčije Hrvatske, u kojoj od Tuđmanove političke doktrine i njegova djela neće ostati ništa, dakle, neće opstati ni Hrvatska kao nacionalna država hrvatskoga naroda.

3. Neopravdano i na štetu hrvatskoga naroda oprostiti velikosrpskome agresoru prihvaćanjem krivotvorine, prema kojoj se velikosrpska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu pretvara u građanski rat i etničke sukobe s podijeljenom odgovornošću, odnosno, u tobože dogovorni prljavi rat velikosrpskoga i velikohrvatskoga nacionalizma radi komadanja Bosne i Hercegovine i stvaranja etnički čiste Velike Srbije i etnički čiste Velike Hrvatske.

4. Ravnomjernom raspodjelom krivnje za rat i zločine, što se posebno ostvaruje politikom Haaškoga suda, stvoriti nove mogućnosti za regionalno zajedništvo na Balkanu, odnosno za pretvaranje Hrvatske iz nacionalne države hrvatskoga naroda u anacionalnu građansku državu ili čak hrvatsko-srpsku federaciju;

5. Sustavnom promidžbom i krivotvorinama obezvrijediti Domovinski rat, koji se sve više i uspješnije od ponosa hrvatskoga naroda pretvara u nacionalnu sramotu, te Tuđmanovu Hrvatsku krivotvorinama prikazati kao državu utemeljenu na zločinu, kako bi se novim naraštajima isprao mozak, kako bi prihvatili navodno jedini spas – radikalnu detuđmanizaciju i stvaranje neke drukčije Hrvatske.

6. Danas se u toj strategiji ide dalje od izjednačavanja krivnje agresora (Srbije, Crne Gore i JNA) i žrtve (Hrvatske i Bosne i Hercegovine), jer se oprašta krivnja agresoru (Mesić izjavljuje da »Crna Gora nije ratovala i nije agresor«) te se Hrvatsku mazohistički optužuje kao dvostrukog agresora – na Srbe u Hrvatskoj i na BiH; dakle, već se prihvaća i provodi u djelo, na temelju besramne krivotvorine, povijesni obrat kojim Hrvatska od žrtve postaje agresor, a agresor postaje žrtva.

7. Hrvate u BiH sustavno se optužuje da su u velikoj većini bili članovi ili pomagači u zločinačkom pothvatu radi etničkog čišćenja dijela Bosne i Hercegovine i priključenja tih dijelova etnički čistoj Velikoj Hrvatskoj, a hrvatsko državno i vojno vodstvo, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, proglašava se vodstvom zločinačke organizacije; takvim se optužbama stvara mogućnost da se Hrvatima u BiH oduzme pravo ravnopravnog i konstitutivnog naroda te da ih se pretvori u nacionalnu manjinu.

8. Nastoji se na sve moguće načine razjediniti hrvatski narod, nastoji se sotonizirati Tuđmanovu ideju pomirbe i sloge; posebno su na žestokom udaru Hrvati iz Hercegovine koje se sustavno sotonizira i kriminalizira kako bi se u Hrvatskoj stvorilo antihercegovačko raspoloženje i kako bi hrvatski narod prihvatio sramotnu politiku prepuštanja Hrvata u Bosni i Hercegovini njihovoj teškoj sudbini.

9. Ponovno su na udaru Hrvati u dijaspori i nastoji se na sve moguće načine poticati sukob između Hrvata u Bosni i Hercegovini, Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u dijaspori; i unutar Hrvatske raspiruju se na različite načine sukobi na regionalnoj razini, stvara se mržnja prema Zagrebu kao hrvatskoj metropoli, potiču se i drugi stari sukobi i ideološke podjele; oni koji traže pomirbu između Hrvata i Srba u Vukovaru, bez obzira na srpske zločine koji su još svježi, žestoki su protivnici bilo kakve ideje definitivne pomirbe i kraja ideoloških sukoba među Hrvatima na temelju podjele iz Drugoga svjetskog rata. Dakle, »veliki demokrati« traže od hrvatskoga naroda da zaboravi zločine u Vukovaru i da uspostavi novo zajedništvo na Balkanu kao da se ništa nije dogodilo, ali ih užasno smeta svaki zagovor hrvatske sloge i sprečavanje mogućeg obnavljanja krvavih hrvatskih mostova podijeljenog i sukobljenog hrvatskog naroda iz prošlosti.

10. Inzistira se prije svega na povratku Srba u Hrvatsku, ali ne i na povratku Hrvata u Bosansku Posavinu; prihvaća se politika međunarodne zajednice, koja Hrvate prognane iz Bosanske Posavine, koji su se nastanili u Hrvatskoj, organizirano masovno odvodi u treće zemlje (do sada je otišlo već više od 80.000 Hrvata).

Ukratko, kriminalizacija dr. Franje Tuđmana i Domovinskoga rata ima cilj stvoriti političke i moralne pretpostavke kako bi se na neki način naknadno realizirao zloglasni plan Z-4 (federalizacija Hrvatske), koji su upravo Franjo Tuđman, stvaranjem Hrvatske vojske, i Ante Gotovina, na čelu te vojske, srušili. U takvim okolnostima, ne samo zbog prevladavanja crno-bijelih podjela i nužnosti utvrđivanja istine o povijesnoj ulozi dr. Franje Tuđmana nego i zbog naše budućnosti, potrebno je objektivno i argumentirano, deset godina poslije smrti dr. Franje Tuđmana, valorizirati i ocijeniti Domovinski rat i povijesne procese stvaranja i obrane hrvatske države te obrane opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

2. Tužiteljstvo Haaškog suda pokušava nametnuti krivotvorenu povijest

Kako se, stjecajem okolnosti, moja politička sudbina isprepletala sa sudbinom dr. Franje Tuđmana, uvjeren sam da mogu objektivno analizirati Tuđmanovu povijesnu ulogu. I dr. Tuđman i ja bili smo profesori na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Imali smo slične i velike probleme jer nas je tadašnja komunistička vlast optuživala kao nacionaliste. Tuđman je morao otići s fakulteta, a meni dugo nisu dali da stupim u stalni radni odnos. Tuđman bio je direktor Instituta za radnički pokret u Zagrebu, iz kojeg je morao otići zbog političkih optužbi za nacionalizam. Ja sam se, nakon sloma Hrvatskog proljeća, kada su me otjerali iz profesionalne politike, privremeno smjestio u tom institutu, ali sam slično kao i dr. Tuđman ubrzo morao otići jer mi je bilo onemogućeno djelovanje.

Godine 1989. slučajno smo se sreli u Danskoj i u četverodnevnom druženju i razgovorima utvrdili smo suradnju koja je bitno utjecala na povijesne događaje koji su slijedili. Tada smo se usuglasili o strategiji, za koju smo se zauzimali svatko na svoj način, kako bismo ostvarili zajednički povijesni cilj – rušenje komunizma i SFRJ te stvaranje samostalne hrvatske države i zaštitu nacionalne ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. U kolovozu 1991. prihvatio sam ponudu dr. Franje Tuđmana da budem potpredsjednikom Vlade demokratskog jedinstva i članom Vrhovnoga državnog vijeća najužega sastava. Godine 1992., nakon moje kritike Sporazuma Boban – Karadžić i Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini, podnosim ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade demokratskog jedinstva i tada postajemo politički protivnici.

Naš je sukob intenzivirao na svim područjima nakon izbora 1995. godine, jer sam bio na čelu Gradske skupštine Grada Zagreba, odnosno koalicije sedam stranaka koja je pobijedila HDZ u Zagrebu. Nakon što je dr. Tuđman odbio potvrditi četiri izabrana gradonačelnika i prihvatiti rezultate izbora, Vlada raspušta Gradsku skupštinu, ali Ustavni sud poništava njenu odluku. To je vrijeme kada sam izvrgnut beskrupuloznim napadima kao, navodno, najveći antihrvat i boljševik. Međutim, to razdoblje našeg sučeljavanja i velikih nekorektnosti što sam ih doživio, a koje je kulminiralo spotom HDZ-a na HTV-u u kojem sam krivotvorinama proglašen ubojicom i krivcem za sto tisuća stradalih Hrvata, nikada me nije dovelo u kušnju da pokušam neobjektivno i subjektivno vrednovati povijesnu ulogu dr. Franje Tuđmana.

Godine 1997. sučeljavamo se kao predsjednički kandidati na izborima za predsjednika Republike Hrvatske. U vrlo napetoj i netolerantnoj političkoj atmosferi, uključujući i fizičke napade na Vladu Gotovca i mene, dr. Franjo Tuđman uvjerljivo pobjeđuje. Iskreno sam čestitao dr. Tuđmanu na pobjedi, ali od tada do njegove smrti naše političke sudbine gotovo se više ne isprepleću.

O burnom razdoblju stvaranja i obrane hrvatske države napisao sam sedamnaest knjiga. (1) U tim je knjigama, što je i razumljivo s obzirom na njegovu povijesnu ulogu, jedna od glavnih ličnosti dr. Franjo Tuđman.

Nastojao sam uvijek biti objektivan, tragati za istinom i suprotstavljati se crno-bijelim ocjenama, kako glorifikaciji dr. Franje Tuđmana, tako i negiranju njegove velike uloge. U tih sedamnaest mojih knjiga naveo sam niz ocjena i podataka o ulozi dr. Franje Tuđmana, jer on je u njima ključna osoba sudbinskih zbivanja.

Nakon smrti dr. Franje Tuđmana i promjene vlasti u Hrvatskoj 2000. godine, veliki je pritisak dijela javnosti i politike u zemlji i inozemstvu za radikalnim negiranjem Tuđmanove povijesne uloge. Taj pritisak kojim se traži da prihvatimo krivotvorine kao navodnu povijesnu istinu niti se nakon povratka na vlast HDZ-a ne smanjuje, dapače. I nova vlast se dovoljno ne suprotstavlja pokušajima pretvaranja dr. Franje Tuđmana u navodnog zločinca. Želi se odbaciti ne samo ono negativno nego i sve pozitivno iz Tuđmanova doba, jer navodno iza dr. Franje Tuđmana nije ostalo ništa dugotrajno vrijedno, dakle ni hrvatska država kao nacionalna država hrvatskog naroda.

Izjednačavaju se srpski i hrvatski nacionalizam, odnosno Milošević i Tuđman kao glavni krivci za sve zlo na ovim područjima; velikosrpska se agresija krivotvorinama pretvara u sukob srpskoga i hrvatskoga nacionalizma, a Hrvati se od žrtve agresije krivotvorinama pretvaraju u agresora u Bosni i Hercegovini. Glavnu ulogu u pisanju krivotvorene hrvatske povijesti ima tužiteljstvo Haaškog suda, iako je ono samo instrument određenih snaga međunarodne politike, koje imaju ambiciju napisati novu (krivotvorenu) povijest posljednjih balkanskih ratova potkraj 20. stoljeća. Tom krivotvorenom poviješću skinuli bi krivnju, posrednu i neposrednu, s međunarodne zajednice za počinjene zločine i stradanja, te bi mijenjanjem prošlosti stvorili temelje za projektiranje budućnosti u skladu s interesima međunarodne zajednice.

Brojne formulacije u optužnicama su zastrašujuće. Primjerice, formulacija da su poznate i nepoznate brojne osobe »vodile, upravljale, planirale, pripremale, bodrile, promovirale, poticale, zapovijedale, počinile, provele, omogućile, sudjelovale, pridonijele, podržale i na drugi način djelovale na ostvarivanju zločinačkog pothvata« – pokazuje da i one ljude koji su bodrili i pomagali borbu hrvatskog naroda za svoju opstojnost, prema mišljenju Haaškog tužiteljstva, treba osuditi kao sudionike udruženog zločinačkog pothvata.

Optužnice tužiteljstva Haaškog suda dostupne na internetu, ali uglavnom već presuđene u hrvatskoj javnosti i medijima, protiv hrvatskih generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača te optužnice protiv Hrvata iz BiH: Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pusića, veliki su antidemokratski i anticivilizacijski presedan. Jer, zapravo je u obje optužnice prvooptuženi – pokojni dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske. Presedan zato što sud nije ovlašten suditi umrlim ljudima koji se ne mogu braniti.

Te su optužnice još po mnogo čemu drugom ne samo presedan nego i pravosudni skandal – jer izlaze iz mjerodavnosti Haaškog suda, jer se u njima proglašavaju zločincima ne samo umrli ljudi dr. Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Mate Boban i general Janko Bobetko nego se kolektivno optužuju znani i neznani, državno i vojno vodstvo, političke stranke, HVO, pa čak i simpatizeri i svi oni koji su na neki način sudjelovali u borbi za opstojnost hrvatskog naroda bilo u Hrvatskoj bilo u BiH.

U optužnici protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača dr. Franjo Tuđman je optužen da je kreirao i organizirao udruženu zločinačku organizaciju čiji je zajednički cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz »krajine«. Dakle, optužen je da je svjesno planirao i proveo etničko čišćenje najtežim zločinima. U optužnici protiv Hrvata iz BiH dr. Franjo Tuđman također je prvooptuženi za stvaranje »udruženoga zločinačkog pothvata političkoga i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorija Republike BiH za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici, a kasnije Republici Herceg-Bosni, te pripajanju tih teritorija kao dijela ‘velike Hrvatske’«.

U optužnicama se tvrdi da je cilj udruženog zločinačkog pothvata, koji je smislio i proveo dr. Franjo Tuđman, bio »osnivanje hrvatskog teritorija u granicama Hrvatske Banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine«. Zanimljivo je da, suprotno Statutu Haaškog suda, i jedna i druga optužnica optužuju kolektivitete i organizacije, vlade, vojsku, policiju, političke stranke i razne druge institucije. Tako optužnica protiv Hrvata iz BiH vrlo neposredno optužuje cijeli hrvatski narod BiH kao dio zločinačke organizacije. Evo šireg navoda iz optužnice u kojoj se dr. Franjo Tuđman optužuje kao vođa udruženoga zločinačkog pothvata:

»Sljedeće osobe su, pored ostalih, sudjelovale u udruženom zločinačkom pothvatu: Franjo Tuđman (preminuo 10. prosinca 1999.), predsjednik Republike Hrvatske; Gojko Šušak (preminuo 2. svibnja 1998.), ministar obrane RH; Janko Bobetko (preminuo 29. travnja 2003.), general u vojsci Republike Hrvatske; Mate Boban (preminuo 8. srpnja 1997.), predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne; Jadranko Prlić, Bruno Stojić; Slobodan Praljak; Milivoj Petković; Valentin Čorić; Berislav Pusić; razni drugi dužnosnici i članovi vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a na svim razinama (uključujući općinska tijela vlasti i mjesne organizacije); razni čelnici i članovi Hrvatske demokratske zajednice (dalje u tekstu: HDZ) i Hrvatske demokratske zajednice BiH (dalje u tekstu: HDZ-BiH) na svim razinama; razni pripadnici oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, specijalnih jedinica, vojne i civilne policije, sigurnosnih i obavještajnih službi, paravojnih formacija, lokalnih obrambenih snaga te druge osobe koje su djelovale pod nadzorom ili u suradnji s tim oružanim snagama, policijom i drugim elementima; razni pripadnici oružanih snaga, policije, sigurnosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske, te druge osobe, poznate i nepoznate. Te su osobe vodile, upravljale, planirale, pripremale, bodrile, promovirale, poticale, zapovijedale, počinile, provele, omogućile, sudjelovale, pridonijele, podržale i na drugi način djelovale na ostvarivanju udruženog zločinačkog pothvata.«

Iz tog citata vidljivo je da, suprotno Statutu Haaškog suda, koji precizno utvrđuje da se sudi pojedinim osobama, ta optužnica presuđuje vladama, političkim strukturama, HVO-u, općinskim i mjesnim organizacijama, političkim strankama, lokalnim obrambenim snagama te mnogim drugim poznatima i nepoznatima, zapravo cijelom hrvatskom narodu.

Formulacija da su te poznate i nepoznate brojne osobe »vodile, upravljale, planirale, pripremale, bodrile, promovirale, poticale, zapovijedale, počinile, provele, omogućile, sudjelovale, pridonijele, podržale i na drugi način djelovale na ostvarivanju zločinačkog pothvata« – pokazuje da i one ljude koji su bodrili i pomagali borbi hrvatskog naroda za svoju opstojnost, prema mišljenju Haaškog tužiteljstva treba osuditi kao sudionike udruženog zločinačkog pothvata. Takvom optužnicom pojedinačni zločini koji su počinjeni i prema Srbima i prema Muslimanima i koje, osim velike manjine u hrvatskom narodu, nije nitko nikad osporavao, pretvaraju se u planirane i smišljene zločine s ciljem etničkog čišćenja i stvaranja »Velike Hrvatske« kao etnički čiste države hrvatskog naroda.

Na žalost, haaške optužnice nisu samo proizvod međunarodne zajednice i njenih interesa u izjednačavanju krivnje i ravnomjernoj raspodjeli zločina na sve sukobljene narode, nisu samo preoblikovane optužbe Save Štrbca i velikosrpske politike, nego imaju svoje izvore i podršku u određenim političkim snagama u Hrvatskoj.

Mrzitelji lika i djela dr. Franje Tuđmana, od samog početka pa do danas, stalno i sustavno optužuju Tuđmana i za ratne zločine te zahtijevaju radikalnu detuđmanizaciju kako bi se izbrisala istina iz povijesnog pamćenja hrvatskog naroda o razdoblju stvaranja i obrane hrvatske države. Tako bi se lakše srušila Hrvatska kao nacionalna država hrvatskog naroda, kako ju je utemeljio dr. Franjo Tuđman.

Treba naglasiti da su upravo sustavne političke optužbe koje se iznose u Hrvatskoj konkretizirane u haaškim optužnicama, tako da se može reći kako su haaške optužnice zapravo napisane u Hrvatskoj – hrvatskim rukopisom, a ne samo rukopisom velikosrba i raznih Save Štrbaca. Haaške su optužnice samo udarni dio dobro razrađene strategije kojom se smišljeno i sustavno pokušava očitim krivotvorinama nametnuti nekoliko krucijalnih laži kao navodne istine.

Prvo, lažno se optužuje Hrvatsku da je planirala i počinila genocid nad Srbima u Hrvatskoj, te da je zločinima etničkog čišćenja deportirala iz Hrvatske dvjesto tisuća Srba te organizirano i sustavno spalila i uništila njihovu imovinu kako se nikad ne bi mogli vratiti. Lažno se tvrdi da je sve to rađeno na osnovi smišljenog plana u državnom i vojnom vodstvu te da je plan realiziran pod neposrednim zapovjedništvom državnoga i vojnog vodstva na čelu s dr. Franjom Tuđmanom.

Drugo, hrvatsko državno i vojno vodstvo lažno je optuženo da se organiziralo na načelima zločinačke organizacije čiji je cilj bilo etničko čišćenje ne samo Srba iz Hrvatske nego i Srba i Muslimana iz dijelova Bosne i Hercegovine, koji su, prema unaprijed utvrđenom planu, trebali postati dijelom »Velike Hrvatske« u kojoj će živjeti isključivo samo Hrvati. Lažno se optužuje da je dr. Franjo Tuđman bio na čelu zločinačke organizacije i u Hrvatskoj i u BiH, ali se i cijeli hrvatski narod Bosne i Hercegovine, kao i znatan dio u Hrvatskoj, neposredno, lažno optužuju kao pripadnici zločinačke organizacije.

Treće, krivotvorinama se Hrvatska nastoji prikazati kao agresor na tzv. Republiku srpsku krajinu u Hrvatskoj i na Bosnu i Hercegovinu. Velikosrpski osvajački rat žele pretvoriti ne samo u etnički sukob svih protiv svakoga u Hrvatskoj i BiH nego i u smišljeno etničko čišćenje manjinskoga srpskog stanovništva u Hrvatskoj i Muslimana u dijelovima Bosne i Hercegovine.

Četvrto, Tuđmana izjednačavaju s Miloševićem, odnosno hrvatski nacionalizam krivotvorinama izjednačavaju sa srpskim, s ciljem komadanja i podjele Bosne i Hercegovine.

Sve što se danas događa, a koncentrirano je u optužnicama Haaškog tužiteljstva, ima za cilj potpunu diskreditaciju i kriminalizaciju državnog i vojnog vodstva na čelu s Tuđmanom, kako bi se krivotvorinama osporio legitimitet i legalitet Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda. To bi bila podloga za stvaranje nove Hrvatske bitno različite od Tuđmanove nacionalne države hrvatskog naroda. Da bih izbjegao svaku mogućnost zloporabe, želim istaknuti da Hrvatska ne smije postati izolirani otok u globalnom svijetu, da je naš cilj ulazak u Europsku uniju i njeno punopravno članstvo što prije. Međutim, Hrvatska i u procesu europskih integracija mora znati obraniti svoju kulturu i svoj sustav vrijednosti i dalje izgrađivati naš hrvatski nacionalni identitet.

Hrvatski je narod ponovno na raskrižju. Mora znati prepoznati svoje nacionalne interese i pronaći optimalne programe njihova ostvarivanja. Mora se govoriti istina, moraju se narodu otvoriti oči, ali i stvoriti dovoljna kritična masa koja se može uspješno suprotstaviti nametanju laži kao navodnih istina.

U takvoj situaciji držim svojom moralnom obvezom da kao potpredsjednik Ratne vlade i član najužeg sastava Vrhovnog državnog vijeća u ratno vrijeme, kao bliski suradnik dr. Franje Tuđmana, ali i žestoki osporavatelj nekih elemenata njegove politike, posebno prema Bosni i Hercegovini i Miloševiću, pokušam objektivno i argumentirano iznijeti svoje ocjene i procjene, dobre i loše strane političke strategije dr. Franje Tuđmana te opisati neke nepoznate događaje iza zatvorenih vrata koji su bitno utjecali na hrvatsku sudbinu i koji bacaju dovoljno svjetla kako bi se mogle opovrgnuti krupne krivotvorine i laži koje danas, i u Hrvatskoj i u međunarodnoj zajednici, postaju istine u koje se ne sumnja. Dakle, cilj mi je dati prilog utvrđivanju povijesne istine kao najbolje obrane naših nacionalnih interesa i sprečavanja da se krivotvorinama mijenja prošlost, koja bi onda davala legitimitet projektima budućnosti u suprotnosti s hrvatskim nacionalnim interesima.

Borba za prošlost uvijek je i borba za budućnost. Različite politike i svjetonazori interpretiranjem i reinterpretiranjem prošlosti žele stvoriti temelje na kojima će graditi poželjnu budućnost. Zato mnogi čak tvrde da će onaj tko kontrolira prošlost upravljati budućnošću. Goethe je, kao i mnogi drugi, smatrao da povijest presudno utječe na sadašnjost i budućnost te da zbog toga treba izvlačiti ne samo pouke iz krvave prošlosti nego i djelovati kako se ona ne bi ponavljala, rekavši: »Uostalom, sve mi je mrsko, što me samo poučava a da ne pojačava moju djelatnost ili je neposredno ne potiče«.

U nas u vrijeme raspada svjetskog komunističkog sustava, raspada komunističkih federacija i pokušaja velikosrpskog nacionalizma da spriječi raspad SFRJ, odnosno da pretvori Jugoslaviju u Veliku Srbiju, utjecaj i uloga prošlosti bili su toliko dominantni da se činilo kako mrtvi upravljaju živima, da »mrtvi pokapaju žive«. I danas, dvadeset godina poslije, kada Hrvatska trasira svoj put u budućnost, borbe za prošlost ne samo da ne jenjavaju nego se čak intenziviraju. Sve to se ne događa ni spontano niti slučajno. Riječ je o vrlo razrađenoj strategiji da se krivotvorenom prošlošću utječe na budućnost. Bezbroj puta, u raznim varijacijama, hrvatskom narodu žele krivotvorinu nametnuti kao istinu, želi ga se prisiliti da prihvati laž kao istinu, ali i da prihvati krivnju koje nije bilo.

Vrlo uporno i agresivno nameću nam sljedeće krivotvorine: da je Republika Hrvatska nastala na zločinu i etničkom čišćenju; da je etničko čišćenje planirano u državnom i vojnom vrhu Hrvatske; da uzrok rata nije velikosrpska agresija nego dogovor Miloševića i Tuđmana, velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma radi komadanja Bosne i Hercegovine; da se rat mogao izbjeći i da postoji podijeljena krivnja za rat; da su prvi hrvatski predsjednik dr. Tuđman i njegovi suradnici ratni zločinci jer su navodno bili na čelu zločinačke organizacije s ciljem stvaranja Velike Hrvatske; da je Hrvatska izvršila dvostruku agresiju na tzv. krajinu u Hrvatskoj i na BiH. Bezbroj je napisa i izjava, koje se u različitim varijacijama ponavljaju, u kojima se hrvatski oslobodilački obrambeni rat kriminalizira i pretvara u zločinački pothvat. »Blijesak« i »Oluja« se od legitimnih vojno-redarstvenih oslobodilačkih akcija, krivotvorinama pretvaraju u unaprijed planirano i provedeno etničko čišćenje. Sustavno se velikosrpska agresija kao uzrok rata pretvara u stanje oružanog sukoba u kojem nema žrtve i agresora, dobrih i loših.

Krivotvorinama se skida odgovornost s međunarodne zajednice ne samo za rat nego i za strašne zločine koje su mogli spriječiti, ali nisu htjeli. To su samo neki razlozi zbog kojih je potrebno ustanoviti punu istinu o raspadu SFRJ, o velikosrpskoj agresiji, o Domovinskom ratu i procesu stvaranja hrvatske države, kako bismo oslobodili od lažnih optužbi ne samo branitelje, nego i hrvatski narod i hrvatsku državu. Sačuvati istinu o Domovinskom ratu najmanje što moramo učiniti za buduće generacije hrvatskog naroda. Zastupam stajalište da bi prihvaćanje krivotvorina, koje najsvjetlije stranice hrvatske povijesti pretvaraju u nešto čega se trebamo sramiti, moglo ozbiljno ugroziti i budućnost hrvatskog naroda.

Zato s pravom postavljamo pitanja: Zašto je u obrani naših nacionalnih interesa ponovno zavladala poznata hrvatska šutnja, zašto se ne reagira na povijesne falsifikate i lažne optužbe kojima se dovode u pitanje sami temelji hrvatske države kao moderne demokratske države? Sve su to razlozi zbog kojih smatram da, kao sudionik tih burnih procesa stvaranja i obrane hrvatske države i kao autor sedamnest knjiga koje su nastajale u vrijeme tih procesa, imam moralnu obvezu argumentirano osporiti povijesne krivotvorine i braniti istinu o Domovinskom ratu kao zvjezdanom trenutku hrvatske povijesti. Postoji i dodatni razlog zašto je upravo ovih dana još važnije o tome pisati. Naime, jedno je povijesno razdoblje – obrana i stvaranje hrvatske države – završeno, a nastupa novo povijesno razdoblje u kojem treba definirati nacionalnu politiku u skladu s uvjetima ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Obrana istine o Domovinskom ratu najmanje je što moramo učiniti za buduće generacije hrvatskog naroda. Dana 25. lipnja obilježili smo i proslavili 19. godišnjicu donošenja odluke Hrvatskog sabora o proglašenju samostalnosti Hrvatske (25. lipnja 1991.). Hrvatska je postala članica NATO-a, a uskoro će postati i članica Europske unije. Završavaju se procesi u Haagu, obnavljaju se ideološki sukobi, a hrvatska je politika faktično rehabilitirala četništvo kao antifašistički pokret.

Pokušat ću argumentirano dokazati da se borba za prošlost vodi zbog budućnosti i da je ne samo zbog istine koju smo dužni obraniti kao najmanje što možemo učiniti za branitelje koji su za ideale žrtvovali svoje živote – nego i zbog budućnosti – potrebno obraniti istinu o Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države. Jer, ako bismo prihvatili lažne optužbe da je Hrvatska utemeljena na zločinu, onda se Hrvatska ne bi mogla razvijati kao moderna demokratska država, onda bi budući naraštaji neposredno snosili krivnju koja je krivotvorinama nametnuta hrvatskom narodu.

Na žalost, u Hrvatskoj je sve više onih na svim razinama koji pogrešno zaključuju i govore: Dosta nam je rasprava o prošlosti, prošlost nas ne zanima, okrenimo se budućnosti. Drugi opet govore i pišu: Nema nikakve koristi, dapače samo si stvaramo nove probleme, ako se suprotstavljamo lažnim optužnicama koje žele napisati i nametnuti krivotvorenu povijest; jer Hrvatska nema alternative – nego bespogovorno slušati i provoditi sve što od nas traži međunarodna zajednica, jer samo takvom politikom možemo relativno brzo postati članicom Europske unije, što je u ovom povijesnom razdoblju najvažniji hrvatski nacionalni interes.

Dakle, stvara se i nameće raspoloženje – šuti i pokori se, ne buni se, prihvati laž kao istinu, jer se tako najbolje brani hrvatski nacionalni interes. Točno je da je, bez sumnje, jedan od najvažnijih nacionalnih interesa što brzi ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Ali je, također, točno da je još važnije očuvanje nacionalnog ponosa, dostojanstva i povijesne istine, jer narod koji je spreman trgovati s poviješću i prihvatiti nametnute laži kao istinu ugrožava svoju budućnost, ma koliko ga trenutačno nagrađivali zbog takvoga nečasnog ponašanja. Sve se to prelama kroz političke borbe i prijepore o ulozi dr. Franje Tuđmana, prvoga hrvatskog predsjednika, obnovitelja i utemeljitelja suverene i samostalne hrvatske države. Zato ću istinu o Domovinskom ratu i novijoj hrvatskoj povijesti pokušati argumentirano i objektivno utvrditi analizom povijesne Tuđmanove uloge, kako bih pridonio davanju istinitog odgovora na prijepore o dr. Franji Tuđmanu.

3. Bitna su djela i ono što je učinjeno, a ne namjere i želje

Tek protokom vremena moguće je s dovoljne vremenske distance suditi o povijesnim procesima i ulozi ključnih ličnosti u tim procesima. Iako povijesni procesi na ovim prostorima nisu završeni, mislim da je deset godina nakon smrti dr. Franje Tuđmana dovoljna vremenska distanca da bi se mogla objektivno sagledati njegova povijesna uloga ne na osnovi pojedinih detalja i onoga što je govorio nego na osnovi onoga što je kao političar i državnik uradio i stvorio u burnim procesima raspada SFRJ i stvaranju i obrani samostalne i suverene hrvatske države, kao i u obrani opstojnosti i ravnopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

U tim burnim procesima, tragičnim i krvavim zbivanjima u koje su bile umiješane sve bitne svjetske sile i politike, sve bitne svjetske vojske osim kineske, u kojima su hrvatskom narodu i u Hrvatskoj i BiH postavljani brojni ultimatumi i nametani štetni sporazumi koji su štitili agresora u uvjetima postojanja vrlo proturječnih politika s elementima kaosa i nemoralne politike koja je priznavala rezultate ostvarene ratom i etničkim čišćenjem – i dr. Franjo Tuđman morao je kao državnik, ako je želio uspjeti, također voditi više politika.

Nije smio igrati na jednu političku opciju, niti je smio svoje krajnje ciljeve javno obrazlagati i predočiti. Morao je voditi lukavu zakulisnu igru ako je želio uspjeti jer i ostali su tako radili.

Nedvojbeno je da je dr. Franjo Tuđman također istovremeno vodio više politika, više strategija, te da je bio spreman odustajati od pojedinih politika i strategija zavisno o okolnostima i uvjetima, kao što su to radili i svi ostali uključujući i Vijeće sigurnosti UN i najveće svjetske sile. Dakle, Tuđmanova strategija sastojala se od javne i tajne politike i od više opcija, zavisno o okolnostima i raspletu koje će nametnuti međunarodna zajednica ali i rezultati u ratu.

U hrvatskoj javnosti, čak i u dijelu HDZ-a pa i u Vladi demokratskog jedinstva i u Hrvatskom saboru a naročito u oporbi, često je dr. Franjo Tuđman bio žestoko kritiziran a ponekad i tretiran kao nacionalni izdajnik zbog svoje strategije kupovanja vremena, pregovaranja sa Slobodanom Miloševićem, popuštanja Martiću i Babiću u Hrvatskoj, zbog pokušaja sklapanja srpsko-hrvatske nagodbe o razgraničenju hrvatskih i srpskih teritorija u Bosni i Hercegovini te zbog prihvaćanja brojnih ultimatuma međunarodne zajednice na štetu hrvatskih interesa kako u Hrvatskoj tako i u BiH. I osobno sam često ne samo na sjednicama Vlade demokratskog jedinstva nego i u medijima često oštro kritizirao dr. Tuđmana i njegovu politiku, čak sam više puta ironično rekao kako bi mu trebalo zabraniti da nosi kemijsku olovku kada odlazi na pregovore jer ima neodoljivu potrebu da odmah potpiše svaki sporazum i ultimatum čim ga netko stavi na stol.

Dr. Tuđman je takve kritike teško podnosio, jako se uzrujavao i stalno se žalio kako se ni u HDZ-u ni u Vladi ni u Saboru ne razumije njegova strategija. Bio je uvjeren da je u pravu i da će nadigrati i Slobodana Miloševića i Aliju Izetbegovića i međunarodnu zajednicu i da će uspjeti osloboditi na ovaj ili onaj način sve okupirane dijelove Hrvatske i uspostaviti Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda u njenim AVNOJ-evskim granicama. Također je bio uvjeren da će prije ili kasnije njegova vizija Bosne i Hercegovine kao države u kojoj su Hrvati ravnopravan narod, biti ostvarena ili će se Bosna i Hercegovina raspasti.

Iz današnje perspektive, kada je Hrvatska neovisna, suverena i cijenjena država te članica NATO-a i kandidat za ulazak u Europsku uniju, nema nikakve dvojbe da je strategija Franje Tuđmana bila ispravna, jer je uspio osloboditi okupirani dio Hrvatske i Blijeskom i Olujom uspio srušiti kvazisrpsku državu u Hrvatskoj i, na kraju, mirno integrirati Baranju i istočnu Slavoniju. Povijesni procesi u Bosni i Hercegovini nisu završeni, BiH je još uvijek protektorat i nedovršena država te će tek budućnost pokazati koliko su Tuđmanove vizije bile realne. Za sada, za razliku od davanja konačne ocjene o njegovoj velikoj ulozi u obrani i stvaranju Hrvatske, preuranjene su konačne prosudbe o njegovoj politici prema Bosni i Hercegovini.

Zato kada tvrdim da je Franjo Tuđman bio u pravu radi izbjegavanja zlouporaba te tvrdnje, napominjem da se ta tvrdnja odnosi na njegovu strategiju u stvaranju samostalne, cjelovite i suverene Hrvatske. Današnja Hrvatska je dokaz ispravnosti njegove političke strategije – usprkos svih pogrešaka kojih je bilo dosta.

4. Bitne točke Tuđmanove strategije

Pokušat ću ukratko rekonstruirati njegovu političku strategiju koju je uporno, sustavno i bez kolebanja provodio usprkos brojnih protivljenja i žestokih osporavanja. Navest ću samo nekoliko karakterističnih i bitnih primjera Tuđmanove politike, kada je uspijevao, usprkos svima i protiv svih, svojom energijom, autoritetom, podrškom naroda i uspješnim manevriranjem ostvariti svoje bitne političke ciljeve:

1. Tuđmanova strategija pregovaranja i s »crnim vragom« (Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Babić, Martić) bila je uspješno kupovanje vremena, jer je od početka bio svjestan i da će se konačno rješenje uspostaviti na bojišnicama, odnosno da svoje političke ciljeve može ostvariti samo stvaranjem pobjedničke Hrvatske vojske u Hrvatskoj i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini. Dakle, Tuđman je davao i neprincipijelne ustupke u tim razgovorima i pregovorima, potpisivao i štetne sporazume – svjestan da će Hrvatska samostalnost i cjelovitost morati ostvariti vojnom pobjedom.

Kako nije mogao javno govoriti da se radi o taktici i probnim balonima i kupovanju vremena, njegova politika prihvaćanja brojnih sporazuma koji su i štetili hrvatskim nacionalnim interesima silno je iritirala hrvatsku javnost. I danas, mnogi i dalje njegovo manevriranje i pregovaranje posebno s Miloševićem tretiraju kao bit njegove politike, a ne kao uspješno kupovanje vremena i taktiziranje kako bi se izbjegao globalni rat. Povijesna je činjenica da je na kraju nadigrao lukavog Miloševića i njegove pomagače u međunarodnoj zajednici.

2. Tuđmanova strategija internacionalizacije krize u raspadu Jugoslavije bila je ispravna, jer je to bio način da se izbjegne globalni rat i mnogo veće žrtve i dobije dovoljno vremena za stvaranje moćne hrvatske vojske. Da bi se što prije dovele mirovne snage kojima su se Milošević i društvo protivili, Tuđman je davao velike ustupke koje su u to vrijeme graničile s nacionalnom izdajom jer je davao takve ustupke kvazisrpskoj državi u Hrvatskoj da je izgledalo da ju legalizira i legitimira ne trenutačno nego sa sve vijeke vjekova.

Moram priznati da ni u Vladi demokratskog jedinstva ni u Hrvatskom saboru Tuđman nije imao podršku za takvu svoju politiku, pa ju je morao svojim autoritetom često nametati i HDZ-u, i Vladi, i Saboru.

Javno nije mogao braniti svoju politiku, ali nam je na zatvorenim sjednicama Vrhovnog državnog vijeća stalno ponavljao: »Nemojte se bojati ustupaka koje dajemo tzv. Republici srpskoj krajini i Miloševiću. Bitno je da prije dolaska mirovnih snaga u Hrvatsku dobijemo međunarodno priznanje Hrvatske, jer tada nije važno što ćemo pristati legalizirati okupatorsku vlast u tzv. Krajini i što ćemo pristati da međunarodne snage razdvajaju Hrvatsku vojsku od tzv. Krajine, jer ćemo prije ili kasnije kao međunarodno priznata država ostvariti svoje pravo uspostavljanja hrvatske vlasti na cijelom teritoriju Hrvatske, ako ne ide drugačije onda i vojnom silom«.

3. Tuđmanova strategija da treba stalno dokazivati kako Hrvatska nije razbijač Jugoslavije ni cjelovite Bosne i Hercegovine, nego da su to Slobodan Milošević i velikosrpska agresija i ambicija stvaranja Velike Srbije, također je bila uspješna. Nuđenjem konfederalne Jugoslavije i priznanjem BiH kao cjelovite države izbio je glavne adute velikosrpskoj politici, koja je imala brojne simpatizere i pomagače u međunarodnoj zajednici. Vrlo uspješno je prebacio krivnju za raspad SFRJ i komadanje Bosne i Hercegovine na velikosrpskog agresora i Slobodana Miloševića.

4. Posebno je bio važan onaj dio Tuđmanove strategije koji se odnosi na tzv. Republiku Srpsku Krajinu u Hrvatskoj. Tuđman je prihvatio da s njom pregovara kao s ravnopravnim partnerom, uz velike kritike hrvatske javnosti. Potpisivao je različite sporazume kojima je privremeno prihvaćao i legalizirao vlast u tzv. Republici Srpskoj Krajini. Tuđman je potpisivao brojne sporazume o obustavi i prekidu vatre, iako je znao da su oni nerealni ili da se radi o farsi.

Tuđman je prihvaćao razgovore i pregovore i o opasnom planu Z-4, koji je značio federalizaciju Hrvatske i priznavanje rezultata etničkog čišćenja i priznavanje srpske republike u Hrvatskoj. No, te je pregovore tako vodio da navede srpsku stranu da odbije plan Z-4 koji je za nju zapravo bio vrlo povoljan.

5. Tuđman je istovremeno igrao na produbljivanju sukoba između Slobodana Miloševića i Srba u Hrvatskoj, jer je dajući Miloševiću u razgovorima ustupke za koje je vjerovao da se neće nikad ostvariti (Mala-Velika Srbija) – istodobno dobio suglasnost Miloševića da neće ići u globalni rat u Hrvatskoj. Čak je slao Hrvoja Šarinića na brojne razgovore s Miloševićem na kojima su davane »garancije« Slobodanu Miloševiću da će Hrvatska prihvatiti stvaranje tzv. Male-Velike Srbije, koja bi sadržavala 50% Bosne i Hercegovine i Baranju. Čak su hrvatski mediji i ljudi iz vrha hrvatske države otvoreno govorili o nužnosti prihvaćanja realnosti odnosno o prihvaćanju Male-Velike Srbije.

Za uzvrat, Milošević je bio spreman ne miješati se u oslobađanje Sjeverne Dalmacije, Banije, Like i Korduna, te je poslao generala Mrkšića da izvrši seobu Srba u takozvanu Malu-Veliku Srbiju, a ne da brani tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Tuđman je prihvaćao i razne sporazume (Erdutski sporazumi dr.), koji su garantirali pravo Srbima koji se presele iz drugih dijelova Hrvatske u Baranju i Istočnu Slavoniju da tu trajno ostanu, sa svim pravima u kućama i stanovima u koje su se uselili, sve dok im se ne nađe drugo adekvatno stambeno rješenje.

Bila je to opasna pokeraška strategija, strategija s velikim rizikom, jer je mogla postati pobjedničkom samo pod jednim uvjetom – ako Hrvatska vojska vojnom silom sruši u potpunosti sve sporazume i potpisane ustupke (a osobito plan Z-4) i stvori samostalnu i suverenu hrvatsku državu. Rizik je bio velik jer je međunarodna zajednica i putem mirovnih snaga sprječavala oslobađanje okupiranih područja Hrvatske; vršio se strašan pritisak da se rat i u Hrvatskoj i u BiH završi mirovnim sporazumom, u kojem bi žrtve agresije bile prisiljene djelomično priznati i legalizirati ratom ostvarene velikosrpske ciljeve.

Zato je Tuđman stalno igrao na rubu provalije. Potpisivao je sporazume o primirju i kraju rata, ali je istovremeno ilegalno kupovao oružje i stvarao modernu hrvatsku vojsku te naoružavao HVO u Bosni i Hercegovini za konačni obračun do kojeg je, kako je ispravno predviđao, neizbježno moralo doći.

6. Postupno je, usprkos velikim pritiscima i zabranama međunarodne zajednice, oslobađao komad po komad okupirane Hrvatske (Maslenica, Medački džep, Blijesak) i tajno se spremao za završni udar – »Oluju«. U svim tim akcijama brzih udara i postupnog oslobađanja Hrvatske, a poznavajući tromost međunarodne zajednice i činjenicu da je na kraju uvijek priznavala zatečena stanja, oslobodilačke akcije Hrvatske vojske bile su iznenadne i kratkotrajne, završavajući često u 48 sati. Kad su planirani dijelovi oslobođeni – prihvaćena su primirja, vojne akcije su zaustavljene i počimali su pregovori. Zato su sve te akcije morale biti dobro pripremljene, munjevite i bez velikih žrtava, pogotovo civilnih. Kako su, na žalost, pojedinci i grupe u tim akcijama počinili i zločine, bačena je tamna mrlja na Tuđmanovu vrlo uspješnu strategiju.

I osobno sam svjedočio koliko se puta dr. Tuđman zalagao i inzistirao da se ne smije dogoditi niti jedan jedini zločin odnosno koliko se uzrujavao kada su se ipak pojedinačni zločini dogodili. Dakle, nema nikakvih činjenica koje bi dokazivale da je Tuđman bio na čelu zločinačke organizacije i koje bi opravdavale monstruoznu konstrukciju iz haaških optužnica – kako je cilj tih oslobodilačkih akcija bilo etničko čišćenje i zločin, a ne legitimno i legalno oslobađanje okupiranih područja Hrvatske.

7. Dr. Franjo Tuđman je vješto igrao na proturječnostima međunarodne zajednice i sukobima interesa velikih sila koje su koristile Balkan kao laboratorij za testiranje odnosa snaga u novom svjetskom poretku. Prilagođavao je svoju politiku promjenama u politici međunarodne zajednice i na njihove tajne planove i podvale uspješno odgovarao svojim tajnim planovima. Dobio je tako tajnu suglasnost Amerike da kroz pomorsku blokadu propusti veliku količinu oružja koje su islamske zemlje financirale i s kojim je naoružana Hrvatska vojska, Hrvatsko vijeće obrane i Armija Bosne i Hercegovine.

Vješto je iskoristio sukobe u međunarodnoj zajednici i njenu nesposobnost da bilo što učini kako se ne bi ponovili stravični zločini Srebrenice i u slučaju pada Bihaća. Zato je dobio prešutnu suglasnost da Hrvatska vojska intervenira u BiH i spasi ne samo Bošnjake u Bihaću od novog zločina, nego i da spasi obraz međunarodnoj zajednici. A napravio je i vojni savez s Bošnjacima nakon krvavog bošnjačko-hrvatskog rata, što nije bilo lako, a taj savez je bio bitan uvjet zaustavljanja velikosrpske agresije i stvaranja pretpostavki za stvaranje ravnoteže pri uspostavi mira.

Prihvatio je ultimatum međunarodne zajednice da ne oslobodi Bosansku Posavinu odnosno da Hrvatska vojska stane na granicama koje je međunarodna zajednica utvrdila kao buduće područje Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Mnogi su u hrvatskoj politici mislili, a misle i danas, da je to još jedna Tuđmanova pogreška. Međutim, danas ima dovoljno podataka i činjenica koje pokazuju da bi kršenje tajne zabrane što su je vrlo tvrdo postavili Amerikanci i garantirali Miloševiću kao protuuslugu za njegovo neangažiranje u operaciji Oluja – značilo dugotrajni globalni srpsko-hrvatski rat s nesagledivim posljedicama i prebacivanje krivnje na Tuđmana i Hrvatsku.

8. Tuđman je ptravilno procijenio da Olujom ne treba ići na vojno oslobađanje istočne Slavonije i Baranje. Prihvatio je za Hrvatsku nepovoljan Erdutski sporazum i druge ustupke koji su u Hrvatskoj protumačeni kao realizacija dogovora sa Slobodanom Miloševićem o stvaranju Male-Velike Srbije. Prihvaćajući ultimatum Amerikanaca da ne oslobađa Bosansku Posavinu, prihvatio je i činjenicu da taj neosporno hrvatski dio Bosne i Hercegovine postane srpski. Uspio je mirno reintegrirati Slavoniju i Baranju i poništiti pogubne posljedice srpske kolonizacije tih dijelova Hrvatske, ali je – kako i danas izgleda – za hrvatski narod izgubljena Bosanska Posavina, što će povijesno vjerojatno biti i najveća mrlja na Tuđmanovoj političkoj strategiji.

5. Tuđmanova vizija budućnosti

Tuđmanizam kao politička doktrina, kao državništvo, kao povijesna znanstvena teorija, dao je i odgovore na probleme budućnosti. Dr. Franjo Tuđman je još prije više od deset godina upozorio i na opasnosti s kojima se Hrvatska danas susreće i s kojima će se još i više susretati u budućnosti. On nije samo upozorio na buduće opasnosti, nego je svojim životnim djelom i konkretnim političkim potezima nastojao pronaći rješenja za probleme budućnosti.

To je osobito izraženo u nekojim bitnim krupnim procesima koje je Tuđman anticipirao, ali ne samo anticipirao, nego u hrvatsku politiku ugradio i zaštitne mehanizme koji bi trebali spriječiti i onemogućiti niz negativnih političkih procesa koji mogu ugroziti hrvatsku samostalnost. Riječ je o sljedećim procesima:

1. Franjo Tuđman inzistirao je da se u hrvatskom Ustavu zabrani obnova balkanskih integracija kao velike opasnosti za samostalnost i suverenost hrvatskoga naroda. Na njegovo inzistiranje u članak 141. hrvatskoga Ustava, između ostaloga je upisano: »Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti, do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku«.

Na žalost, usprkos te zabrane, daleko se već odmaknulo u integriranju zapadnoga Balkana kao velike opasnosti za samostalnost i suverenost hrvatske države.

2. Tuđman je inzistirao da se u hrvatski Ustav u članak 1. upiše da je: »Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna držav.«, a u članak 2. da je: »suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv«. Dakle, Tuđman je anticipirao aktualne negativne političke procese i opasnosti. Smatrao je da je nužno očuvanje jedinstvenosti hrvatske države te da i Ustavom treba onemogućiti u budućnosti tendencije federalizacije Hrvatske. Tako je Tuđman anticipirao i sadašnje političke opasnosti (obnova plana Z-4 i sve veći pritisak i zahtjevi za političkom autonomijom Srba u Hrvatskoj), kao i latentne opasnosti od zahtjeva za autonomijom Istre.

3. Dr. Franjo Tuđman je u svojoj političkoj doktrini, ali i u političkoj praksi, dosljedno zastupao i branio stajalište da se samostalnost i cjelovitost hrvatske države brani između ostaloga i obranom ravnopravnosti i suverenosti hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini te stalnom brigom za Hrvate i njihovu ravnopravnost Bosni i Hercegovini. Odstupanje od te politike nanijelo je nesagledive štete hrvatskome narodu u cjelini, a ne samo Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

4. Bitan je element Tuđmanove političke doktrine i rješavanje odnosa s najbrojnijim narodom na Balkanu – srpskim narodom. Čak se može reći da je Tuđman ostavio vrlo jasan politički testament svojim nasljednicima, u kojem traži da se trajno riješe odnosi sa srpskim narodom, ali da se oni riješe na načelima uvažavanja i ravnopravnosti, na načelima istine, a ne prihvaćanjem krivotvorina i amnestiranjem velikosrpske agresije i podjelom krivice .

5. Tuđmanova politička doktrina bez ikakvih dvojbi vrlo je jasno definirala odnos Hrvatske prema euroatlantskim integracijama. Tuđman je smatrao da Hrvatska smije ući samo u one integracije u kojima zadržava svoju suverenost, točnije, u integracije u koje se udružuju suverene i ravnopravne države, a ne u razne iznaddržavne integracije u kojima hrvatski narod gubi svoj suverenitet i samostalnost.

Dakle, može se reći s punim pravom da je tuđmanizam ili Tuđmanova doktrina uspjela u posebnim povijesnim i teškim okolnostima ne samo stvoriti i obraniti samostalnu i suverenu Hrvatsku, pridonijeti opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, nego i dati cjelovitu političku platformu za budućnost i probleme s kojima se i danas Hrvatska i hrvatski narod susreću.

Upravo zato svi oni koji žele nametnuti hrvatskome narodu političku koncepciju koja smjera poništiti Tuđmanovo djelo nastoje svim sredstvima ne samo osporiti njegovu političku i državničku doktrinu nego i njezinu realizaciju pretvoriti u zločinački pothvat i zločinačko djelo, a glavne aktere, na čelu s Franjom Tuđmanom, u zločince i kriminalce.

6. Tuđmanova politika, usprkos i krupnim pogreškama, spasila je Bosnu i Hercegovinu

Što se tiče Bosne i Hercegovine, nedvojbeno je da je dr. Franjo Tuđman načinio i krupne pogreške. Međutim, one su mnogo manje od onih koje mu se pripisuju i zbog kojih ga se danas optužuje kao navodnog čelnika zločinačke organizacije čiji je cilj bio etničko čišćenje Muslimana i stvaranje Velike Hrvatske.

Bez obzira na lutanja i pogreške u pojedinim etapama u uvjetima kaosa i perfidne trostruke politike međunarodne zajednice i njenih igara (kako bi Bosna i Hercegovina postala poprište borbe za novi svjetski poredak), ulogu dr. Franje Tuđmana u odnosu na Bosnu i Hercegovinu treba ocjenjivati uzimajući u obzir cjelinu njegove politike i ono što je na kraju postigao, a ne generalizirati ocjene na bazi pojedinih pogrešaka koje je bez sumnje učinio.Može se čak s pravom zaključiti da je Hrvatska na čelu s dr. Franjom Tuđmanom spasila Bosnu i Hercegovinu od velikosrpske agresije i svojom vojnom silom natjerala agresora na mir i na prihvaćanje Daytonskog mirovnog sporazuma.

Naime, kada se gledaju rezultati Tuđmanove politike, usprkos svih pogrešaka mora im se dati pozitivna ocjena. Takva ocjena se temelji na sljedećim činjenicama:

a) Dr. Franjo Tuđman na čelu hrvatske države i HDZ-a, koji je u to vrijeme bio jedinstvena politička organizacija i za Hrvatsku i za BiH, bitno je pridonio organiziranju Hrvata u Bosni i Hercegovini, njihovom naoružavanju i drugoj pomoći bez kojih se ne bi mogli suprotstaviti velikosrpskoj agresiji. A bez oružanog otpora Hrvata u početku, kad su Muslimani rekli da to nije njihov rat, cijela Bosna i Hercegovina bi šaptom pala.

b) Nesporno je da je muslimansko-hrvatski rat bio velika pogreška, ali je isto tako nesporno da su za njega krivi mnogi, a ne samo dr. Franjo Tuđman. Međutim, isto tako je nesporno da je Tuđman odigrao bitnu ulogu da se taj rat završi i da se napravi vojni savez s Alijom Izetbegovićem, sporazum koji je spasio Bihać da ne postane nova Srebrenica te uspostavio vojnu ravnotežu i oslobodio znatan dio Bosne i Hercegovine.

c) Nesporno je da je nakon početnih dvojbi treba li na referendumu za samostalnu Bosnu i Hercegovinu sudjelovati hrvatski narod i čvrsto glasati za opstojnost BiH, ključna odluka da Hrvati glasaju na referendumu za samostalnost Bosne i Hercegovine donešena u Zagrebu, a da je presudnu ulogu u toj odluci imao – Tuđman. Izjašnjavanje hrvatskog naroda za samostalnu Bosnu i Hercegovinu bio je ustavno-pravni temelj i pretpostavka da se Bosna i Hercegovina obnovi kao samostalna država.

d) Nesporno je da je i prije bošnjačko-hrvatskog rata, za vrijeme rata i poslije njega Hrvatska – primajući izbjeglice iz BiH – spasila od još veće katastrofe bošnjački narod. Nesporna je i činjenica kako je Hrvatska naoružavalla i omogućila naoružavanje Armije Bosne i Hercegovine te da je na kraju u vojnom savezu slomila agresora.

Takva pozitivna povijesna uloga u nas se stalno briše spužvom zaborava, a Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini isključivo se ocjenjuje na osnovi njegovih pogrešaka. Očito je najveća pogreška bila »prodaja« Bosanske Posavine tj. naivno vjerovanje da se sporazumom Boban-Karardžić i globalnom hrvatsko-srpskom nagodbom o razgraničenju srpskih i hrvatskih teritorija u Bosni i Hercegovini mogu zaštititi hrvatski nacionalni interesi.

7. Tuđmanov politički testament

Sadašnja zbrka i u odnosu na ocjenu prošlosti i u odnosu na ocjenu državničke doktrine dr. Franje Tuđmana, ali i u odnosu na različite strategije vezane za otvorena pitanja hrvatsko-srpskih odnosa, u biti onemogućavaju bilo kakvu suvislu hrvatsku politiku. Dakle, ne samo zbog prošlosti nego još više zbog sadašnjosti i budućnosti, koja se uvijek izgrađuje na interpretaciji i reinterpretaciji prošlosti i s osloncem na prošlost, potrebno je cjelovito, kritički i objektivno ocijeniti Tuđmanovu političku doktrinu. U toj doktrini njegova koncepcija rješavanja hrvatsko-srpskih odnosa, kao pretpostavke za ukupnu stabilnost na Balkanu i otklanjanje uzroka novih sukoba pa i ratova, predstavlja ključnu točku.

Može se reći da je Franjo Tuđman bio »opsjednut« nužnošću postizanja hrvatsko-srpskog sporazuma, čak i u uvjetima rata i velikosrpske agresije na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu. Ne samo kao državnik nego i kao povjesničar i znanstvenik, Tuđman je bio uvjeren da je nužno, u rješavanju hrvatsko-srpskih odnosa, ispravno valorizirati sporazum Cvetković-Maček i nastaviti ondje gdje su oni stali.

Da je danas dr. Tuđman živ, nema nikakve dvojbe da bi on nastavio sa svojom politikom s kojom su započeli Cvetković i Maček, a koju je on pokušao realizirati i u vrijeme rata, s Miloševićem. Zato, ako se govori o političkom testamentu Franje Tuđmana, onda nema dvojbe da je ključna točka toga testamenta obveza postizanja povijesnog hrvatsko-srpskog sporazuma, odnosno, da je to najvažnija zadaća koju je Tuđman ostavio svom nasljedniku.

Stoga i u uvjetima velikosrpske agresije i strašnih zločina protiv hrvatskoga naroda u vrijeme okupacije dijela Hrvatske i velikog dijela Bosne i Hercegovine, dr. Franjo Tuđman nije odustajao od svoje vizije i svoje vjere da je postizanje povijesnog sporazuma između Hrvata i Srba uvjet stabilnosti i mira na Balkanu za naredna stoljeća. I u tim užasnim uvjetima Tuđman nije odustajao od razgovora i traženja sitnih mogućnosti za hrvatsko-srpski sporazum, vjerujući da ga je moguće postići ako ne već za vrijeme velikosrpske agresije, onda svakako nakon završetka rata.

Gotovo je sigurno, dakle, da bi danas, da je živ, Tuđman već potpisao takav sporazum ili ga pripremio za potpisivanje. Zato se ne smiju podcijeniti neki elementi hrvatsko-srpskog sporazuma koje je Tuđman postigao u razgovorima sa Slobodanom Miloševićem i Dobricom Ćosićem, a koji su imali veliko značenje u uvjetima rata, jer su spriječili globalni rat Srbije i Hrvatske s nesagledivim posljedicama.

U tom kontekstu potrebno je ne samo braniti i obraniti istinu o Tuđmanovoj državničkoj doktrini nego i pozitivne elemente te doktrine ugraditi u novu hrvatsku politiku. Kako je ta Tuđmanova doktrina uvelike iskrivljena i krivotvorena, mislim da je korisno objektivno valorizirati njene bitne elemente. To se prije svega odnosi na Tuđmanov stav o sporazumu Cvetković-Maček i Banovini Hrvatskoj, na Tuđmanove razgovore sa Slobodanom Miloševićem i na Tuđmanovu viziju Europske unije.

Sporazum Cvetković-Maček iz 1939. bio je za Tuđmana jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj novijoj povijesti. On je smatrao da je to ispravan put, odnosno, da se radi o velikom dostignuću u rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji u smjeru stvaranja istinske federacije, čak i stvaranja samostalne hrvatske države, te da su hrvatski političari dužni nastaviti raditi na hrvatsko-srpskom sporazumu sve dok ga ne postignu.

Dr. Franjo Tuđman se već 1964. godine takvim svojim stajalištima oštro sukobio s Partijom, posebno s njezinim hrvatskim šefom Vladimirom Bakarićem, koji je Partija žestoko podcjenjivala, bagatelizirala i prikazivala ga kao pokušaj podjele vlasti između hrvatske i srpske buržoazije na štetu drugih naroda, a ne kao dostignuće u rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja. Prerušeni »crveni«, koji ponovno zauzimaju važne pozicije u hrvatskoj vlasti, kulturi i medijima, zato s jednakom žestinom i deset godina nakon smrti napadaju Franju Tuđmana.

Ovo navodim zbog toga što i danas mnogi ljudi, koji su prestali biti formalno komunisti, ali su i dalje zadržali komunistički jugoslavenski mentalni sklop, žestoko kritiziraju Tuđmanovu ocjenu sporazuma Cvetković-Maček, a još više njegov pokušaj, devedesetih godina, da u novim uvjetima pokuša, sa Slobodanom Miloševićem i Dobricom Ćosićem, tražiti rješavanje hrvatskoga nacionalnoga pitanja na sličnim načelima na kojima su postigli sporazum Cvetković i Maček. Naime, Tuđman je, kao povjesničar i hrvatski političar i državnik, smatrao da i u uvjetima velikosrpske agresije treba razgovarati sa Srbima i tražiti sporazum, kako bi se izbjegao globalni rat i kako bi se riješili dugoročno uzroci hrvatsko-srpskih sporova, uvažavajući povijesne interese jednoga i drugoga naroda, s tim da taj sporazum ne bude na štetu bilo kojega drugoga naroda na ovim prostorima.

U svojoj bez sumnje najznačajnijoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti Tuđman izlaže načela trajnoga rješavanja sukoba sa srpskim narodom. On upozorava na potrebu utvrđivanja istine o povijesnim zbivanjima, kao pretpostavci otklanjanja uzroka sukoba. On traži da i jedan i drugi narod prihvate nacionalnu samobitnost hrvatskoga i srpskoga nacionalnoga bića onakvim kako je oblikovana tijekom povijesnoga razvitka, sa svim njegovim sastavnicama i odredbenim čimbenicima. Tuđman je smatrao nužnim svakom narodu priznati pravo na samoodređenje i na svoju državnost, tj. neokrnjeni suverenitet i pravo na odlučivanje o svojoj sudbini, te da na tim načelima postoji prostor za dogovorno rješavanje spornih pitanja radi skladnog suživota dvaju naroda, koji stjecajem okolnosti žive u više država.

Dakle, dr. Franjo Tuđman, kao povjesničar, znanstvenik, političar i državnik, bio je žestoki kritičar i borac protiv velikosrpske hegemonije, ali je smatrao da, kada se ona pobijedi, odnosno ako se napusti koncepcija velikosrpske hegemonije, ostaje prostor za rješavanje otvorenih pitanja i sporova između hrvatskoga i srpskoga naroda.

Treba reći da je u izvorišnim osnovama Ustava Hrvatske, kao jedan od temelja hrvatske državnosti, naveden i sporazum Cvetković-Maček iz 1939. godine. Stoga je potrebno i objektivno ocijeniti odnose Tuđman-Milošević u skladu s tadašnjim uvjetima i okolnostima vrlo proturječnih politika i pritisaka međunarodne zajednice. Ti razgovori bili su dio Tuđmanove strategije »kupovanja vremena« da bi uzmogao, kada za to dođe vrijeme, i adekvatnom vojnom silom suprotstaviti se velikosrpskoj agresiji i odbaciti ultimatume, ne samo velikosrba, nego i međunarodne zajednice.

Zbog svih tih razloga brojni susreti i razgovori dr. Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem, uoči i za vrijeme rata, sve do potpisivanja mirovnog Daytonskoga sporazuma koji je označio formalni kraj rata, važno je političko djelovanja Tuđmana i ostvarivanja njegove političke doktrine. Nema nikakve dvojbe da je on takvom svojom političkom doktrinom pregovaranja i kupovanja vremena, da bi stvorio hrvatsku vojsku, bez čije vojne pobjede ne bi bilo ni samostalne hrvatske države, niti bi se hrvatski narod održao u Bosni i Hercegovini, nadigrao i Slobodana Miloševića i međunarodnu zajednicu, te ostvario svoje bitne političke ciljeve.

Tuđmanovi razgovori sa Slobodanom Miloševićem, i posredno (preko Hrvoja Šarinića) i neposredno u četiri oka, bitan su dio njegove političke koncepcije i ne mogu se tretirati kao slučajni, kao omaška, pogreška ili promašaj. Naime, dr. Tuđman kao povjesničar i znanstvenik, ali i kao političar i državnik, nije vjerovao u opstanak komunističkih federacija nakon sloma komunizma te je tvrdio da se one ne mogu održati u demokratskim uvjetima, bez diktature jednopartijskog monopolnog sustava.

U tom kontekstu on je smatrao da će nakon raspada Jugoslavije, odnosno SFRJ, i stvaranja novih država biti velikih problema s onim političkim snagama koje će na novi način pokušati stvoriti ponovno neku multinacionalnu državu, savez ili konfederaciju na zapadnom Balkanu. Zato je inzistirao da se u hrvatski Ustav zapiše zabrana stvaranja takvih integracija.

Isto tako, smatrao je da će Bosna i Hercegovina, nakon raspada Jugoslavije, doći u velike teškoće, jer će većina Srba težiti čvrstim vezama sa Srbijom, a Hrvati s Hrvatskom, dok će Bošnjaci-Muslimani težiti stvaranju nove bosanske nacije s tri vjere, odnosno unitarnu državu. Također je smatrao da će upravo takva situacija u BiH i činjenica da Albanci žive u četiri države na teritoriju međusobno povezanom, na kojem imaju većinu, u uvjetima kada nije riješeno pitanje Makedonije i odnosa Srbije i Crne Gore, u uvjetima kada će se ponovno inzistirati na stvaranju političke autonomije Srba u Hrvatskoj, dovesti do pritisaka za obnovu balkanske unije, Udruženih Država Balkana.

Bio sam više puta prisutan kada je stranim državnicima dr. Tuđman objašnjavao svoju viziju, tvrdeći da će upravo takvo stvaranje političkih autonomija, entiteta, malih državica, otvoriti nove sukobe oko granica, te da će tada međunarodna zajednica reći: »Jedini je izlaz da na neki način živite zajedno u nekoj zajednici, jer tada neće biti važno s koje strane granice živi Srbin, Hrvat, Musliman ili Albanac«. Sve ovo što se nakon smrti Franje Tuđmana događa pokazuje da su njegova upozorenja i strahovanja bila opravdana. Još je važnije naglasiti, što više vrijeme odmiče, da se sve više pokazuje kako je u mnogim tim spornim pitanjima – Franjo Tuđman bio u pravu.

On nije vjerovao u opstanak multinacionalnih država i državica na ovome prostoru, zato je smatrao potrebnim razgovarati sa Srbima i o viziji budućnosti, kako bi se izbjegli uzroci novih ratova i sukoba. Smatrao je da stvaranje, u Hrvatskoj, srpske autonomije ili federalne jedinice, vodi u novi rat. Kako se te ideje ponovno obnavljaju i kako se, na neki način, u novim uvjetima obnavljaju ideje srpske autonomije u Hrvatskoj, kao i zapadno-balkanske konfederacije, nema nikakve dvojbe da je korisno ponovno valorizirati Tuđmanovu političku doktrinu, a ne ga sotonizirati i kriminalizirati, kako se to danas u Hrvatskoj radi.

Dr. Franjo Tuđman, kao povjesničar i znanstvenik, analizirao je sudbinu malih europskih naroda, bolje reći malobrojnih po broju pučanstva, u odnosu na velike sile i takozvane velike ideje (panslavizam, austrizam, ilirizam, jugoslavenstvo i komunistički internacionalizam). On je te važne teme obradio u svojoj knjizi Velike ideje i mali narodi, 70-ih godina, i 35 godina kasnije, u svojim radovima Povijesna sudba naroda i Nacionalno pitanje o suvremenoj Europi. On je već tada, prije trideset pet godina, prorekao sumrak višenacionalnih država. Tuđman pokazuje da manji narodi nisu manje vrijedni i da je za male narode najvažnije sačuvati svoj identitet i oduprijeti se tzv. velikim idejama, kojima se pod firmom univerzalizma, zapravo, nameću interesi velikih naroda i porobljavaju mali narodi.

Tuđman, kao državnik i političar, stvarajući na čelu širokog nacionalnog pokreta suverenu i samostalnu Hrvatsku, 90-ih godina i u deset godina postojanja hrvatske države, sve do svoje smrti, bio je svjestan velike opasnosti, da se komunistički internacionalizam i jugoslavenstvo i druge, navodno, velike ideje transformiraju u europeizam i globalizam kao novi oblik porobljavanja malih naroda, pa tako i hrvatskoga naroda. S druge strane, bio je svjestan da Hrvatska nema previše izbora, da mora sudjelovati u nezaustavljivim procesima europskih integracija i globalizma. Ali, on je inzistirao da Hrvatska u tome mora braniti svoje nacionalne interese i da smije prihvatiti Europsku uniju samo kao zajednicu ravnopravnih država i naroda, a ne kao nadnacionalnu tvorevinu, u kojoj će svi mali narodi, pa tako i hrvatski narod, izgubiti svoj identitet, suverenitet i slobodu.

Dakle, nije dr. Franjo Tuđman bio protiv Europske unije, nego je bio protiv prihvaćanja ultimatuma i diktata i ucjena, koje ugrožavaju identitet, samostalnost i suverenost hrvatskoga naroda. Zato je razumljivo zašto je on bio vrlo nepopularan stranim gospodarima i upravljačima svijeta i zašto su ga žestoko napadali za vrijeme života, odnosno, zašto ga i danas, deset godina nakon njegove smrti, još žešće napadaju i pokušavaju ga obezvrijediti i kriminalizirati kao osobu, a njegovu političku doktrinu i državničku politiku pretvoriti u zločinački pothvat i zločinačku politiku.

Taj proces počeo je već 1995. godine, neposredno nakon Oluje, i traje do danas, ali se i nastavlja, kako bi se – kriminaliziranjem i dr. Franje Tuđmana i Domovinskoga rata – stvarali uvjeti za rušenje Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda na vrijednostima Domovinskoga rata i na Tuđmanovoj državničkoj doktrini. Ako se ponavljanjem brojnih krivotvorina uvjeri hrvatski narod da je to u našem nacionalnom interesu, stvorit će se uvjeti za nametanje neke drugačije politike, u kojoj će na oltar globalizma biti žrtvovan i naš nacionalni identitet, i naš suverenitet, i naša sloboda, i ravnopravnost. Ponovno se, skoro devedeset godina kasnije, vraćamo u prošlost, u kojoj mnogi u Hrvatskoj zaboravljaju Radićevo upozorenje: »Nemojte biti guske u magli!«

8. Je li Tuđman odgovoran za ratne zločine?

U sklopu takve uspješne globalne politike, može se reći i uspješne državničke politike, pod tepih povijesnog zaborava ne treba gurati potrebu rasvjetljavanja zapovjedne odgovornosti dr. Franje Tuđmana kao ključnog čovjeka koji je donosio najvažnije odluke, u krajnjoj liniji, i za zločine koje su Hrvati i u Hrvatskoj i BiH učinili u obrambenom ratu. Treba upozoriti i neke elemente etničkog čišćenja koje su – u uvjetima neobjavljenog rata bez pravila i vojne nadmoći agresora – učinili pojedinci i grupe s hrvatske strane i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Nema niti jednog rata u povijesti u kojoj sve strane nisu počinile manje ili veće zločine, čak i kada se radi o objavljenim ratovima, a ne kao ovdje na Balkanu – u prljavom agresivnom ratu kojemu je cilj bilo etničko čišćenje i uništenje cijelih naroda. Ali također je činjenica da se takva odgovornost nikada nije utvrđivala u povijesti za državnike i vođe – koji su se branili. Nije se utvrđivala odgovornost američkih državnika za stotine tisuća ubijenih žena i djece bacanjem atomske bombe. Zato je smiješno i cinično i nemoralno tražiti odgovornost hrvatskih generala pa i Tuđmana zbog navodne »prekomjerne uporabe topništva« u oslobađanju Hrvatske.

Nije se utvrđivala odgovornost za masakr civila u bombardiranju Dresdena na kraju Drugog svjetskog rata, niti za pokolj u Bleiburgu. Također, ne utvrđuje se odgovornost Busha i Blaira za rat u Iraku ili izraelskih državnika za državni teror protiv Palestinaca, a traži se kaznena odgovornost dr. Franje Tuđmana za pojedinačne zločine koji su učinjeni u obrambenom ratu bez pravila?!

Zato je razumljivo što se hrvatski narod uporno suprotstavlja montiranim haaškim optužnicama koje žele obrambeni Domovinski rat pretvoriti u zločinačku organizaciju, a prvog hrvatskog predsjednika i obnovitelja hrvatske države u ratnog zločinca zbog počinjenih pojedinačnih i grupnih zločina u ratu. Ako bi se takav kriterij usvojio, onda bi dužnosnici međunarodne zajednice morali biti optuženi u Haaškom sudu za sedamsto ubijenih u tzv. Republici Srpskoj krajini za vrijeme vlasti UNPROFOR-a. Isto tako, morali bi biti optuženi Butros Gali i drugi dužnosnici međunarodne zajednice koji su garantirali sigurnost Bošnjacima u Goraždu i Srebrenici i koji su ih razoružali obećavajući da će ih međunarodne vojne snage braniti. Mogli su ih obraniti, a nisu to učinili, nego su žrtvovali tisuće ljudi kako bi na kraju postigli neku globalnu nagodbu s agresorima i zločincima.

Dakle, Tuđmanova politička strategija ne smije se ocjenjivati na osnovi pojedinih postupaka i djelovanja njegove kontroverzne i proturječne politike nego samo uvidom u cjelinu njegove strategije i na osnovi onoga što je njome ostvareno.

Bilo je u Tuđmanovoj politici mnogo tzv. probnih balona, ustupaka iz nužde, proturječnih poteza koji bez sagledavanja cjeline njegove strategije izgledaju ne samo pogrešni nego čak veleizdajnički. Tu se, prije svega, misli na »nemoralne« razgovore i dogovore sa S. Miloševićem i R. Karadžićem koje i danas kritičari i osporavatelji Tuđmanove politike tretiraju kao njegovu stvarnu namjeru da prihvati Veliku Srbiju i napravi na štetu hrvatskog i bošnjačkog naroda globalnu nagodbu s Miloševićem i Karadžićem. U pravilu, Tuđman i nije imao dobrih rješenja nego je morao birati između loših i jako loših rješenja. U Moskvi, listopada 1991. godine, u burnom razgovoru do ranih jutarnjih sati nakon razgovora s Gorbačovim i Miloševićem, a sedam dana nakon raketiranja Banskih dvora, u kojima smo polemički razgovarali o našoj strategiji, nakon mojih brojnih prigovora zbog njegovih razgovora sa Slobodanom Miloševićem rekao mi je: »Budite sigurni, bez obzira na to što smo sada u vrlo nepovoljnom položaju, da ćemo na kraju pobijediti i da ću ja nadigrati lukavog Miloševića!«

Upravo stoga što je Tuđman nadigrao ne samo Miloševića nego i međunarodnu zajednicu, što ih je prisilio da moraju tolerirati vojnu akciju pa čak i tražiti pomoć Hrvatske u oslobađanju Bihaća, čime je srušio sve planove o konfederalnoj Jugoslaviji i federalizaciji Hrvatske iznutra, mnogi mu to nisu oprostili. Ali, ne samo njemu nego i Hrvatskoj. Zato su istog onog momenta kada su prihvatili Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda koja je bila iznuđena, započele i smišljene akcije njenog destruiranja i rušenja. One će se nastaviti na različite načine. Jedan od tih načina je da se u Hrvatskoj iznutra – i u medijima i u nevladinim organizacijama, u intelektualnim krugovima – pomažu na sve moguće načine oni ljudi koji su spremni provoditi radikalnu detuđmanizaciju, s konačnim ciljem rušenje Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, odnosno oni koji su spremni prihvatiti i provesti rješavanje srpskog nacionalnog pitanja u Hrvatskoj na isti način kako će se rješavati albansko nacionalno pitanje u Srbiji i Makedoniji.

Da bi se to postiglo, pritisak na svaku vlast u Hrvatskoj, ma kakva ona bila – da mora radikalno detuđmanizirati Hrvatsku – bit će sve jači. Čak će se ultimativno tražiti od Hrvatske – odreknite se u potpunosti Tuđmanove Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda ako želite u Europsku uniju! Zato će se i povijesne krivotvorine nastavljati nametati svim sredstvima, kako bi se dr. Franjo Tuđman od utemeljitelja i obnovitelja moderne hrvatske države pretvorio u navodnog vođu zločinačke organizacije kojem treba posmrtno suditi kao ratnom zločincu.

Na hrvatskom narodu je sudbinska odluka – hoće li takve krivotvorine prihvatiti ili će ih energično odbaciti.

Ako se govori o zapovjednoj odgovornosti dr. Franje Tuđmana, onda je ona vjerojatno veća za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, nego za počinjene pojedinačne zločine u stvaranju i obrani samostalne Hrvatske. Međutim, Tuđman se iskreno odrekao komunizma, zbog čega je izgubio svoj položaj i bio dva puta zatvaran u komunističkom režimu. On je postao pokajnik i novi čovjek. Zato i za njega vrijedi mudra izreka: »Pokajanjem čovjek mijenja svoju prošlost, prestaje biti ono što je bio, prestaje biti grješnik. Zato je pokajanje trenutak posvećenja čovjeka«.

Dr. Franjo Tuđman je umro kao zadovoljan i sretan čovjek koji je uspio ostvariti svoj san, svoju povijesnu misiju. Bio je ključni čovjek obnove i utemeljenja suverene Hrvatske, zato ga nikakve harange i krivotvorine neće moći izbrisati iz povijesnoga pamćenja hrvatskog naroda. Tuđman će biti, kako bude odmicalo vrijeme, sve veća i važnija, a s vremenom, vjerojatno, i najvažnija povijesna osoba među hrvatskim velikanima.

-----------------------

(1) Riječ je o sljedećim knjigama (redoslijedom izlaženja): Iza zatvorenih vrata, Tko je ubio Bosnu, Paukova mreža balkanskoga krvnika, Kako se stvarala hrvatska država, The Struggle for the Croatian State, Milošević Muss Besiegt Werden, Zagrebačka kriza, Zločin bez kazne, Prijepori o nacionalnom, Predsjednik – protiv krivotvorina i zaborava, Ponoćne misli, Junak našeg doba, Predsjednik protiv predsjednika, Moj obračun s KGB-om, Tuđmanizam i mesićizam, Obraćenje – od komunista do vjernika i Hvalospjev ljubavi – kultura života nasuprot kulturi smrti. (Op. a.)

-----------------------