Međunarodni poredak i mali narodi u djelu povjesničara i državnika Franje Tuđmana

Proskribirana zbilja – nacija i nacionalizam

Pad berlinskog zida 1989. godine simbolizira kraj blokovske podjele svijeta, raspad Varšavskog pakta i propast komunističkog sustava u Europi. Te su promjene prouzročile promjenu međunarodnog poretka. Međutim, višestranačje i demokracija imali su za posljedicu i raspad nedemokratskih multinacionalnih država: Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, SSSR-a i Čehoslovačke. Početkom 1990-ih nastalo je novih 15-ak država samo na tlu Europe: Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Estonija, Litva, Latvija, Ukrajina, Bjelorusija, Češka, Slovačka, Makedonija, SR Jugoslavija, Gruzija, Armenija, Azerbajdžan, Moldova (1).

Raspad višenacionalnih država i stvaranje petnaestak nacionalnih država u Europi koncem 20. stoljeća posljedica su kako kraja totalitarnih komunističkih režima, tako i demokratizacije međunarodnog poretka. Da je ‘demokracija srušila Jugoslaviju’ toga su bili svjesni i generali JNA: »Višestranačje je dovelo narode u sukobe...« (2) Međutim, da su nesređeni međunacionalni odnosi i nacionalno pitanje u višenacionalnim državama presudni čimbenici za razumijevanje njihova raspada – to je i danas neprihvatljiva teza kako za ‘oficijelne’ legitimatore aktualnog međunarodnog poretka, tako i za ‘oficijelne’ legitimatore zbilje u komunističkim zemljama.

Naime, nove države nastale su na valu nacionalnih pokreta, odnosno nacionalizma kao političke snage koju je pokretala ideja nacionalne slobode i zaštite kolektivnih ljudskih prava. Međutim, nacija i nacionalizam su proskribirane kategorije čija je uporaba u definiranju zbilje bila nepoželjna, jer su zahtjevi za isticanjem različitosti kulturnih i nacionalnih identiteta – sve do prava na samoodređenje – bili zabranjeni. Teoretici i legitimatori zbilje iz različitih motiva su odbacivali zahtjeve, koji su implicite i eksplicite vezani uz pojmove nacije i nacionalizma.

»Američki znanstvenici u području društvenih i humanističkih znanosti općenito su skeptični pa čak i neprijateljski nastrojeni takvom pozivanju na nacionalnost (nationhood). Ono se smatra staromodnim, ograničenim, naivnim, nazadnim pa čak i opasnim. Za mnoge znanstvenike društvenih i humanističkih znanosti ‘nacija’ je sumnjiva kategorija« (3). Razlozi su za te autore opravdani jer nacionalizam povezuju s »netolerantnošću, ksenofobijom i militarizmom, s pretjeranim nacionalnim ponosom i agresivnom vanjskom politikom«. Nacionalizam je opasan jer je »tijesno povezan s nekima od najvećih zala našeg doba – s osjećajem da je nacionalizam, kako je to izrazio John Dunn (1979, str. 55), najveća politička sramota dvadesetog stoljeća« (4).

Ukratko, za znanstvenike na Zapadu »nacija je temeljno anakrona kategorija, a pozivanja na nacionalnost (nationhood), čak i kad nije opasno, nije u skladu s temeljnim principima na kojima počiva suvremeni društveni život« (5). Polazište da je nacionalizam »najveća politička sramota« i »zlo« 20. stoljeća ima svoje izvedenice i u redefiniranju domoljublja u teorijama postnacionalizma. Smatra se da je patriotizam, tj. domoljublje prema vlastitoj zemlji ako ne predrasuda ali svakako anakronizam. Zbog negativnog povijesnog iskustva nacističke Njemačke, Jürgen Habermas razvio je teoriju o »ustavnom patriotizmu« kao ključnom dijelu teorije postnacionalizma, teorije koja pak ima utjecaja i na razvoj Europske unije, jer takvo tumačenje patriotizma smatra ključnom odlikom europeizma (6).

Proskribiranje nacije i nacionalizma kao provincijalnog, tradicionalnog i partikularističkog identiteta, kojeg treba prevladati i prepustiti povijesnom zaboravu, nazočno je i u definicijama zbilje komunističkih autora. Samo što je njihovo ishodiše u Marxovoj filozofiji. Naime, Karl Marx i Fridrich Engels već su 1848. iznijeli tezu da »radnici nemaju domovine« (7). Zato je konzistentno marksističko stajalište da će nacija i nacionalizam u procesima industrijalizacije i modernizacije društva naprosto odumrijeti, jer klasno nadilazi sve nacionalne raznolikosti i etničke identitete.

Nasuprot takvim teorijskim postavkama, povijest je išla drugim smjerom: »...komu-nizam će se ubrzo naći u paradoksalnoj situaciji, da je uopće mogao pokušati oživotvorenje svojih ideja samo onda, i goto-vo jedino u onim slučajevima, u kojima se borba za besklasno društvo vodila zajedno ili još češće u sklopu borbe za rješa-vanje nacionalnog pitanja, tj. za oslobođenje i samoodređenje naroda« (8).

»Historija jasno pokazuje da je ideja nacionalizma jača od ideje komunizma«

Dio je stranih analitičara i stratega vrlo precizno poznavao međunacionalne odnose u bivšoj Jugoslaviji. Na temelju tih spoznaja artikulirati su svoje interese. Dobar primjer potvrde ocjene F. Tuđmana kako »ne može biti nikakve dvojbe, da je nacionalno pitanje – prvorazredno pitanje europske povijesti, te da je nacionalizam pokazao veću integracionu moć od bilo kakvih drugih ideja ili ideologija« (9)– možemo naći i u procjeni savjetnika na nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Zbigniewa Brzezinskog iz davne 1978. godine. On je u Upsali, na 9. kongresu sociologa u kolovozu 1978. informirao američke sudionike kongresa o strateškim procjenama američke politike.

Ciljevi su politike prema Jugoslaviji bili sljedeći: 1) »osnovni strateški cilj SAD prema Jugoslaviji je status quo«; 2) »krajnji cilj SAD u Jugoslaviji je uklanjanje komunističke vladavine u bilo kojoj formi«. Brzezinsky »u okviru konkretne strategije status quoa« zagovara sljedeće mjere: »sistematski pomagati i davati publicitet raznim opozicijskim grupama ... treba mnogo više ‘reklamirati’ razne ‘jugoslavenske disidente’ ... Ti ‘disidenti’ ne moraju biti izrazito antikomunistički obojeni, možda je čak i bolje da su više ‘humanistički’ orijentirani (‘praxisovci’ i njima slični). Ove akcije treba maksimalno povezati s kampanjom o ‘ljudskim pravima’... Na tom planu mogu se koristiti i međunarodne organizacije za političke osuđenike (‘Amnesty international’)«.

Iz izlaganja Brzezinskog očito slijedi da oporbene grupe u Jugoslaviji dijeli na »jugoslavenske disidente« koji nisu nužno antijugoslavenski i »antikomunistički obojeni« (poput praxisovaca i njima sličnih), jer »u interesu SAD je da pomaže ... centralističke snage«, kako bi ostvarili svoj prvi strateški cilj. Međutim, dodaje Brzezinsky: »Istovremeno jednako je važno pomagati i sve separatističko-nacionalističke snage, jer su one ‘prirodni neprijatelji’ komunizma kao ideologije«, kako bi ostvarili drugi strateški cilja američke politike. Savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD-a Brzezinsky, a to znači i službena američka politika, zna da je »proturječna ova taktika istovremenog pomaganja i centralističkih i separatističkih tendencija«, ali da »ima svoje duboko opravdanje«.

Brzezinsky je vrlo precizan u svojem obrazloženju tog proturječja: »...posljednjih 10-ak godina čini se da historija jasno pokazuje kako je ideja nacionalizma jača od ideje komunizma« (10). Ta je američka strategija prema Jugoslaviji bila aktualna i 1990. godine: službeni Washington bio je protiv komunizma ali za Jugoslaviju, radi očuvanja status quoa u međunarodnom poretku kako ne bi došlo do debalansa snaga prema još postojećem SSSR-u.

Nema bitnih razlika između američkih procjena i službenih partijskih procjena o postojanju i djelovanju »centralističkih i separatističkih« mreža u Jugoslaviji. »Srpski nacionalizam nikada nema kao svoju preokupaciju ... razbijanje Jugoslavije... hrvatski je nacionalizam protiv svake Jugoslavije!« (11) Hrvatski je nacionalizam zato bio dvostruko opasan: prvo, zato što je bio protiv komunizma, dakle protiv ideologije vladajućih struktura; drugo, jer je bio protiv Jugoslavije u kojoj su vladajuće komunističke strukture nametale unitaristički i hegemonistički poredak.

Srpski je nacionalizam bio manje opasan za postojeće strukture jer s programom »konfederacija nije država« (12) nije dovodio u pitanje opstanak Jugoslavije, štoviše, jačao je unitarističko-centralističke strukture i odbacivao svaku demokratizaciju odnosa u Jugoslaviji. Kako je takva pozicija jačala, a ne slabila centralističke strukture, odnos prema srpskom nacionalizmu, odnosno društvenim mrežama koje su jačale (ili nisu bile protivne unitarističkom poretku) – bio je češće kohabitacijski nego neprijateljski. Za razliku od odnosa prema hrvatskom nacionalizmu koji je bio dvostruki neprijatelj i komunizma i jugoslavenskog unitarizma.

Berlinski zid i znanstveno smeće

Nespremnost jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih struktura da usklade svoju politiku (definicije zbilje) s realnošću, imalo je za posljedicu da su činjenice i realnost (p)ostali protivnici društvene prakse i društvenog poretka. Međutim, vanjske okolnosti su se promijenile i nikakav represivni aparat struktura nad pripadnicima društvenih mreža – od kontrole medija do Udbinih likvidacija – nije više mogao spriječiti učinke koje je pad komunizma i raspad Varšavskog pakta imao i na SFRJ. Neuporabljivost i fragmentarnost legitimnog znanja u novim je okolnostima to znanje učinilo ‘pravim smećem’ (13).

Prevrat u Europi pod konac 1980-ih godina, što je okončao hladni rat i označio pad komunizma, imao je za posljedicu val promjena i prisilio je komunističke strukture: da priznaju realnost izvan oficijelnih definicija zbilje; da odbace neuporabljivo institucionalizirano znanje za rješavanje političkih i gospodarskih kriza, te da otvore društveni prostor alternativnom legitimiranju zbilje. S današnjeg motrišta te promjene doživljavamo kao domino efekt koji se dogodio, i s političkog i s povijesnog stajališta, u vrlo kratkom vremenu. Podsjetimo se redoslijeda tih povijesnih zbivanja (14).

Poljska. Suočena sa štrajkovima i otporom, a nemoćna da riješi krize, vladajuća stranka PURP pristala je na legalizaciju Solidarnosti i u proljeće 1989. godine sjeda za pregovarački stol, s ciljem da se promijeni Ustav i omoguće višestranački izbori. Prvi izbori (djelomično slobodni) održani su 4. lipnja 1989., a Tadeusz Mazowiecki postao je prvi nekomunistički premijer u Istočnoj Europi od konca 1940-ih. Disident Lech Walesa izabran je za predsjednika države na prvim slobodnim predsjedničkim izborima 1990.

Mađarska. Vladajuća Mađarska socijalistička radnička partija (MSRP) u veljači 1989. godine odlučila je obnoviti višestranačje, voditi Mađarsku u Europsku ekonomsku zajednicu, a rehabilitacija Imre Nagya iskorištena je za javno iskazivanje nacionalnog pomirenja s antikomunističkom oporbom. U pregovorima za okruglim stolom dogovorena je s oporbom bezbolna tranzicija u višestranačje, promijenjen je ustav. U svibnju 1990. godine održani su prvi slobodni izbori na kojima je pobijedila koalicija desnih stranaka.

DDR – Istočna Njemačka. Egzodus istočnih Nijemaca dogodio se 1989. kada je Mađarska odlučila otvoriti svoje granice prema Austriji. Tada su Nijemci iz Istočne Njemačke mogli po prvi put doći na teritorij Zapadne Njemačke, gdje bi automatski stjecali državljanstvo. Odgovor Honeckerove vlade bila je odluka da zatvori granice DDR-a. No, zbog demonstracija i općeg nezadovoljstva, Honecker je svrgnut, a reformsko vodstvo bilo je prisiljeno 9. studenog 1989. otvoriti granice što je dovelo do euforije i pada Berlinskog zida. Promjena ustava omogućila je slobodne izbore početkom 1990. na kojima je pobijedio Savez za Njemačku. Nova je vlast vodila politiku koja je 3. listopada 1990. dovela do ponovnog ujedinjenja Njemačke.

Bugarska. Pad Berlinskog zida i demonstracije u zemlji prestrašili su vodstvo BKP (Bugarske komunističke partije), koje je smijenilo Todora Živkova 10. studenoga 1989. godine (Živkov se opirao reformama, a bio je osoba s najdužim stažom na vlasti u zemljama sovjetskog bloka). BKP je u veljači 1990. pristala na višestranačje, donijela odluku o slobodnim izborima, te se reformirala u Bugarsku socijalističku partiju. Na izborima u lipnju 1990. uspjela je pobijediti, pa je tako jedina komunistička partija koja je ostala na vlasti nakon »revolucija« tijekom 1989. godine (15).

Čehoslovačka. Nakon pada Berlinskog zida Čehoslovačka se našla okružena susjedima, koji su svi, osim SSSR-a, napustili komunistički sustav. Time je nestala vanjska potpora autoritetu KP Čehoslovačke, a unutarnju ionako nije imala zbog suradnje sa Sovjetima nakon vojne intervencije i slamanja Praškog proljeća 1968. Pod pritiscima studentskih demonstracija i generalnog štrajka u studenom 1989. godine Parlament je donio zakone kojima se ukida monopol Komunističke partije i službena ideologija, te kooptiraju članovi antikomunističke oporbe u federalni parlament. Za novog (i zadnjeg) predsjednika Čehoslovačke izabran je 29.12.1989. disident i vođa antikomunističke oporbe Vaclav Havel. Nakon promjene ustava u lipnju 1990. održani su prvi slobodni izbori na kojima su pobijedili antikomunisti.

Rumunjska. Rumunjska komunistička partija (RCP) pod vodstvom Nicolae Ceauşescua vodila je, u odnosu na druge države Varšavskog pakta, najslobodniju vanjsku politiku ali je unutarnja politika bila najrigidnija. Ceauşescu nije bio spreman prihvatiti Gorbačovljeve reforme, ni promjene koje su se počele događati u Europi. Etničke tenzije s Mađarima u Transilvaniji i uhićenje mađarskog pastora Laszla Tokesa dovele su do demonstracija i pobune koju je Ceauşescu pokušao ugušiti vojskom i policijom. Ali, Ceauşescuov pokušaj velikoga govora 21. prosinca 1989. godine završio je potpunim neuspjehom, masa ga je isfućkala, a ni pokušaj bijega nije mu uspio. Na stranu demonstranata je prešla vojska, a nadzor nad ključnim točkama u Bukureštu preuzela je grupa koja se nazvala Front nacionalnog spasa. Ta je grupa organizirala prijeki sud na kojem su po kratkom postupku Nicolae Ceauşescu i njegova supruga Elena osuđeni na smrt i strijeljani 25. prosinca 1989. Nova je vlast promijenila ustav i zakone, tako da su se višestranački parlamentarni i predsjednički izbori mogli održati u svibnju 1990. godine.

Prevrati u istočnoeuropskim zemljama tijekom 1989. i 1990. godine dogodili su se u okvirima (dogovorene ili iznuđene) nacionalne pomirbe, legalizacijom »kriminalnih elemenata«, tj. disidentskih mreža i grupacija. (16) To je imalo za posljedicu promjenu ustava i zakona, kako bi se proveli višestranački izbori s ciljem prestanka monopola komunističkih struktura na vlast te monopola komunističke ideologije (marksizma) kao jedinog legitimnog znanja.

Baršunasta rastava u Čehoslovačkoj, kako se naziva dogovorena rastava Čehoslovačke na Češku i Slovačku, realizirana je 1. siječnja 1993. godine. I najveća višenacionalna država u Europi, SSSR, priznao je samostalnost i suverenitet svojim bivšim (i budućim) republikama. Sovjetska je vlada 6. rujna 1991. priznala neovisnost Litve, Latvije i Estonije, a Ukrajina proglašava neovisnost i suverenost 1. prosinca 1991. Zajednica Neovisnih Država (ZND), stvorena je u prosincu 1991. – kao gospodarski, politički i ekonomski savez 11 (od 15) bivših sovjetskih republika: Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan, Moldavija, Rusija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina, Uzbekistan (17). Sve su te bivše sovjetske republike ušle u novi savez – Zajednicu Neovisnih Država, kao samostalne i suverene države članice.

Cijeli taj slijed događaja koji je označio kraj hladnoga rata i komunizma u Europi još je jedna potvrda kako je »ideja nacionalizma jača od ideje komunizma«, odnosno empirijska potvrda osnovne postavke filozofije povijesti dr. Franje Tuđmana: »svijet se stalno integrira, ali i nacionalno individualizira« (18). Svi su ti prevrati u Europi vođeni idejom demokracije i socijalne pravde, zaštite dostojanstva čovjeka, zahtjevom za samostalnošću i suverenošću kao garancijom oslobađanja od hegemonije u višenacionalnim državama ili od sovjetske supremacije. Dakle, još jednom se potvrđuje povijesna istina: »Sve nadnacionalno-integralističke, univerzalističko-internacionalističke ideje pokazale su se kao čista utopija. Povijest ne zna za drugi oblik njihova oživotvorenja, osim velikodržavnog ekspanzionizma, nacionalističkog hegemonizma i imperijaliz-ma« (19).

Najčešće su pak nositelji tih pokreta od medija i znanstvenika označeni kao nacionalistički i desni, (20) ali bez zaključne poruke i priznanja da je desna, a ne lijeva opcija, bila nositeljem nacionalnih pokreta za slobodnim i pravednim društvom. Naime, legitimatori lijevih struktura i dalje su ostali na pozicijama da nacionalni pokreti nisu demokratski jer da su vođeni programom kolektivnih, a ne na liberalnom konceptu artikuliranih individualnih prava. (21)

Potpuno suprotnu ocjenu nacionalizma i nacionalnih pokreta daje povjesničar Franjo Tuđman: »...nacionalizam, kao izraz nacionalne samo-bitnosti, političke individualnosti i prirodnih težnja svakog naroda da živi kao ravnopravna, suverena jedinka međuna-rodne zajednice i čovječanstva, očituje se i u suvremenoj povijesti kao glavna brana protiv imperijalističko-hegemonističkog porobljivanja svijeta i nametanja svakovrsne domina-cije. Već zbog tih razloga, nacionalizam je sinonim slobode, a povrh toga i općedruštvenog napretka, jer bez nacionalizma (u biti njegova pozitivna smisla), što pokreće na stvaralaštvo sve duhovne i materijalne sile cijeloga naroda, ne može nor-malno napredovati ni jedna zemlja, pa prema tome ni čovje-čanstvo«. (22)

Zbivanja u Jugoslaviji 1990-ih odvijala su se također na matrici nacionalnih programa, ali u dva suprotna smjera. Tijekom 1988. i 1989. godine bila je na djelu »antibirokratska revolucija« (23), koja je pod vodstvom Miloševića a pod krinkom promjena što se zbivaju u Europi, uličnim protestima svrgavala partijska vodstva autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine. Time je osnažila centralističke i hegemonističke snage Srbije, kao i zahtjeve politike Slobodana Miloševića da se na centralističkim osnovama promijeni konfederalni Ustav iz 1974. godine. (24)

Komunističko vodstvo Slovenije bilo je pak odlučno za promjene i višestranačke izbore s ciljem uspostave samostalne slovenske države. Hrvatske komunističke strukture su oklijevale. Sve su suprotnosti politike SKJ došle do izražaja na 14. Kongresu SKJ održanom 20-22. siječnja 1990. godine u Beogradu, dva i pol mjeseca nakon pada Berlinskog zida i nepunih mjesec dana od likvidacije bračnog para Ceauşescu. Unatoč atmosferi poraza komunizma u Europi, srpska se delegacija na Kongresu SKJ zalagala za uvođenje sustava »jedan čovjek – jedan glas«, tj. za unitarističku Jugoslaviju. Slovenska delegacija, predvođena Milanom Kučanom, predlagala je konfederaciju partije i države.

Svi prijedlozi slovenske delegacije bili su odbijeni, a prijedlozi srpske delegacije prihvaćeni su većinom glasova. Tek kada je slovenska delegacija napustila Kongres, a Milošević inzistirao da se nastavi s radom, hrvatska je delegacija na čelu s Ivicom Račanom također odlučila napustiti Kongres. Time se Savez komunista Jugoslavije praktično raspao po nacionalnim šavovima, ili preciznije – republičke strukture SK su se razišle dosljedne nacionalnim razlikama koje su bile potiskivane ali i implicite nazočne u komunističkom legitimiranju zbilje.

Politika Slobodana Miloševića bila je »jedan čovjek – jedan glas«, tj. za unitarističku Jugoslaviju, kako bi osigurao srpsku hegemoniju, odnosno alternativno da svi Srbi žive u jednoj državi. Komunističko vodstvo Slovenije vodilo je politiku stvaranja samostalne i suverene slovenske države, što je Milanu Kučanu osiguralo potporu slovenske javnosti i dva je puta bio biran za predsjednika Slovenije.

Komunističko vodstvo Hrvatske pristalo je na višestranačje pa je Sabor 14. veljače 1990. godine usvojio amandman na Ustav SRH kojim se ukida monopol komunističke partije. Međutim, samo desetak dana nakon toga, kada je održan Prvi sabor HDZ-a (Zagreb, 24-25. veljače 1991.), stranke koja je jedina na izbore izašla s programom stvaranja samostalne i suverene Hrvatske države, Ivica Račan je HDZ nazvao »strankom opasnih namjera«. Istovremeno, komunističko Predsjedništvo SR Hrvatske ocijenilo je Sabor HDZ-a kao »atak na demokraciju«. (25) Nekoliko tjedana kasnije, ministar obrane SFRJ general Veljko Kadijević upoznaje vodstvo Hrvatske sa strategijom »obrane Jugoslavije« od demokratskih promjena. Kadijević »na sastanku armijskog rukovodstva sa rukovodstvom SR Hrvatske u Zagrebu mjesec dana pred višestranačke izbore u Hrvatskoj« optužuje »da će oni – tadašnje rukovodstvo SR Hrvatske – dovesti ustaše na vlast u Hrvatskoj«. (26)

Na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990. godine HDZ je dobio apsolutnu većinu u Saboru. Činjenica je, također, da je HDZ-ova vlada u bivšim slovenskim a ne hrvatskim komunistima imala partnere za program transformacije jugoslavenske federacije u konfederaciju radi mirnog razlaza, zato što SKH nije prihvatio program stvaranja samostalne i suverene hrvatske države.

Prema dogovoru slovenskog i hrvatskog vodstva, 25. lipnja 1991. godine istovremeno su, i u hrvatskom i u slovenskom Saboru, usvojene Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne RH, odnosno Slovenije. Zastupnici SKH napustili su to povijesno zasjedanje Hrvatskog sabora i nisu glasovali za povijesne dokumente kojima je postavljen temelj suvremene hrvatske države. (27)

Dok su slovenske komunističke strukture zagovarale i predvodile program stvaranja samostalne i suverene slovenske države, demokratska transformacija SKH bila je puno sporija i bolnija. Razlozi tome su višestruki, ali da je ta transformacija godinama kasnila i u odnosu na povijesne promjene u Europi i druge komunističke stranke vidi se i iz dinamike mijenjanja imena stranke. Savez komunista Hrvatske tek se krajem 1990. godine odlučio na djelomičnu promjenu svojeg političkog usmjerenja i mijenja ime u SKH-SDP (Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena). Tek tijekom 1993. odustaje od naziva SKH-SDP pa ponovo mijenja svoju orijentaciju i naziv u SDP – Socijaldemokratska partija Hrvatske.

Politika statusa quo

Ključni akteri međunarodne zajednice bili su potpuno nespremni na posljedice pada Berlinskog zida i na rezultate sloma komunističkih režima. Promijenile su se okolnosti, ali ne i njihovi geostrateški interesi.

Britanija, Francuska, Europska zajednica i SAD iz različitih interesa nisu željeli raspad Jugoslavije. Državni tajnik Baker 1991. Beogradu poručuje da SAD žele cjelovitu Jugoslaviju, doduše s poštivanjem ljudskih prava i tržišnom ekonomijom. (28) Predsjednik Europske komisije Jacques Delors uvjerava Borisava Jovića: »...mi smo se od početka zalagali da se jedinstvo očuva, kako u Jugoslaviji tako i u Čehoslovačkoj«. (29)

Francuska i Velika Britanija nisu bile sklone ujedinjenju istočne i zapadne Njemačke, na čemu je radio kancelar Helmut Kohl. Kako pak su potporu ujedinjenju Njemačke davale Sjedinjene Američke Države, to su i Pariz i London bili prisiljeni pristati na ujedinjenu Njemačku, ali ne i na opasnost, kako su vjerovali, da će ujedinjena Njemačka sa svojih 80 milijuna stanovnika promijeniti ravnotežu snaga unutar Europske zajednice i Europe u cjelini, a posebno zbog širenja svojeg utjecaja na područje srednje Europe i (bivše) Jugoslavije.

Britanija i Francuska, bile su za očuvanje Jugoslavije, jer su za sebe željele osigurati vodeću ulogu u Europi: »Ne strah od usitnjavanja, nego strah od njemačke moći, potakao je Francusku i Englesku da što dulje ostave slobodne ruke Srbiji. Bolje je, smatralo se u našim ministarstvima, velika Srbija stvorena snagom oružja, nego da Njemačka proširi zonu marke i svoju sferu mittel-europskog utjecaja iskoristivši raspad Jugoslavije«. (30)

Nakon raspada Jugoslavije i međunarodnog priznanja novih država na tlu bivše Jugoslavije, uvjerenja i strateški interesi Londona nisu se promijenili. London je igrao na kartu da je jaka Srbija »ključ stabilnosti na Balkanu«. Postojalo je, kako tumači Reginald Hibbert, »opće, naslijeđeno vjerovanje u Londonu da Jugoslavija, a u Jugoslaviji Srbija, drži ključ stabilnosti (tj. status quo) na Balkanu«. (31) To se uvjerenje nije promijenilo ni nakon vojne intervencije NATO snaga na Kosovu 1999. Ministar vanjskih poslova Jack Straw 2005. godine ponavlja: »Ujedinjeno Kraljevstvo ima neke važne povijesne veze sa Srbijom i Crnom Gorom. U Drugom svjetskom ratu bili smo saveznici; odnosno... bili smo saveznici i u Prvom svjetskom ratu. Cilj nam je da odnosi Ujedinjenog Kraljevstva sa Srbijom i Crnom Gorom ponovno postanu tradicionalno bliski te da Srbija i Crna Gora ponovno postanu predvodnice u regiji. Da bi se to dogodilo... neke se važne promjene moraju provesti unutar toga teritorija«. (32)

Velika Britanija i Francuska preuzele su 1998. godine vodeću ulogu na području europske obrane. Velika Britanija stala je na čelo međunarodne zajednice kada je riječ o Kosovu, a izborila se i za najviši europski položaj unutar NATO saveza i »za vodeću ulogu u dvije od triju glavnih institucija Europske zajednice, kao i za snažan utjecaj u Srbiji i u BiH«. (33) Rehabilitacija Srbije ostala je ključna sastavnica britanske politike. (34)

Kako bi osigurala presudnu ulogu u Europi, Velika Britanija je usvojila novu imperijalnu politiku, koju je razradio Robert Cooper 2001. godine, ključni vanjskopolitički savjetnik Tonyja Blaira, te bivši direktor političko-vojne uprave pri Europskom vijeću. (35) Novi imperijalizam nema više za cilj osvajanje teritorija, jer se imperijalizmu globalnoga gospodarstva »dragovoljno izlažemo«. Drugi oblik suvremenog imperijalizma je »obrambeni mehanizam« od »propadajućih država«, pa je potrebno uspostaviti zaštitne mehanizme, »gotovo ograde« oko nestabilnih država.

»Globalno integriranje prati politička dezintegracija ili rastakanje, što je na Balkanu i na nekim drugim mjestima dovelo do stvaranja novih, slabijih država, koje, po Cooperu, znače prijetnju kaosom i kojima valja u ime interesa ostalog dijela svijeta pružiti pomoć. Na toj točki valjalo bi otvarati prostor ‘obrambenom’, ‘dragovoljnom’ imperijalizmu, ili pak ‘kooperativnom imperiju’. Susjedi se počnu okupljati, jači uz slabije, i stvaraju svjetski poredak u kojemu više neće tako lako postajati plijenom za međunarodni kriminal i prijetnje oružjem masovnog uništenja. To nije sustav u kojemu se nešto nameće, nego je riječ o, kako ga Cooper naziva, sustavu samonametanja, u kojemu, ako ih se na to potakne, ostale države mogu zaželjeti da žive dragovoljno umanjujući svoju takozvanu suverenost«. (36)

To nije sustav kojim se nekom nešto nameće, već je to »sustav samonametanja« i »dragovoljnog« uzmaka od »takozvanog« suvereniteta, ili prevedeno na hrvatski sustav nametanja, odnosno prihvaćanja dvostrukih kriterija od strane novonastalih i tranzicijskih država kako bi se dala legitimacija novoj imperijalnoj politici. Robert Cooper obrazlaže zašto se Velika Britanija i Europska zajedniaca trebaju poslužiti i »okrutnijim metodama« u provedbi nove imperijalne politike: »...kada imamo posla sa staromodnijim vrstama država izvan prostora postmodernog europskog kontinenta, moramo ponovno posegnuti za nekim okrutnijim metodama iz prethodnog razdoblja – sili, prevenirajućem napadu, varci, odnosno, svemu nužnom za rješenje problema i postizanje cilja u odnosu na nekog tko još živi u devetnaestom stoljeću, kada je vrijedilo načelo ‘svaka država za sebe’...« (37).

Već iz ovih arogantnih postavki mogu se vidjeti točke koje su čvrsta »prirodna« poveznica britanske imperijalne politike (preciznije – pristaša nove imperijalne politike članica EU) sa strukturama rashodovanog komunističkog poretka. Zajedništvo im je kako u cilju (uzmak od suvereniteta), tako i u metodama (obostrano provjerena uporaba »okrutnijih metoda« – sile, napada, varke i prijevare) te opravdanju zajedničkog djelovanja na delegitimaciji »staromodnih« država i ideja »devetnaestog stoljeća«. (38)

Europska unija i balkanske asocijacije

Nisu samo tranzicijske zemlje u transformaciji, i međunarodni poredak je u transformaciji. Nastanak novih država i njihov prijam u međunarodne asocijacije, nije bio poželjan sa stajališta onih koji su u novim okolnostima gubili svoj ugled, utjecaj i interese. Već i sama činjenica da se povećava broj sudionika u procesima odlučivanja, vodi k novoj redistribuciji moći. Stare se navike nisu mijenjale, a niti geostrateški interesi promijenili. Zato je već 1995. Hrvatskoj i ostalim zemljama jugoistoka Europe nametnut plan 6+1-1, odnosno varijante toga plana, koje su 2000. godine dobile formulu Zapadni Balkan.

Odgovor predsjednika Tuđmana na taj i takve planove bio je vrlo oštar i precizan:

»Što se tiče konačnog razrješenja krize na tlu bivše Jugoslavije, bit ćemo i jesmo zainteresirani za civilizacijske integracije s područjem kojem civilizacijski i geopolitički pripadamo, o čemu sam već ranije govorio. Ali, odbit ćemo svake pokušaje, i to veoma odlučno, da nas se veže za balkanske regionalne integracije, jer smatramo ne samo iz nekih sebičnih interesa nego zbog toga što smo duboko uvjereni (a naše prosudbe su se do sada pokazale ispravnima, a ne one koje nam tu nameću), da to ne bi učvršćivalo novi međunarodni poredak, nego bi ga još činilo slojevitijim, pa i suprotstavljenijim. Smatramo da možemo kao suverena Hrvatska, kao sredozemna i srednjoeuropska zemlja vezana doduše putem Federacije i za taj nesretni balkanski prostor, utjecati na taj prostor upravo kao samostalna suverena zemlja vezana za srednju Europu i u tom smislu ne bježimo od svoje odgovornosti i svoga priloga«. (39)

Na toj je osnovi u svibnju 1996. postignut politički konsenzus i zato je došlo i do izmjene Ustava Republike Hrvatske 1997. godine:

»Dopunom članka 135. Ustava propisuje se ustavna zabrana pokretanja postupka udruživanja Republike Hrvatske, u takve saveze s drugim državama u kojima bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti, do zajedništva, ili do neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku«. (40)

No, ovakav usuglašeni stav politike, na osnovi kojeg su usvojene i ustavne promjene, nisu prihvatili ključni međunarodni čimbenici, tj. oni koji su željeli balkanske integracije, te oni koji su željeli i još uvijek žele odlučivati o sudbini malih naroda – i onda kada ovi imaju svoju državu. Ti su čimbenici započeli s pritiscima i prijetnjama međunarodnom izolacijom Hrvatske, ako se Hrvatska ne bude priklonila planovima međunarodne zajednice. (41).

Razlozi zašto je predsjednik Tuđman odbijao »udruživanje« koje bi »dovelo, ili moglo dovesti, do zajedništva, ili do neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku« – imali su povijesnu pozadinu. O tim je razlozima on pisao i puno prije raspada Jugoslavije i međunarodnog priznanja Hrvatske:

»Sva povijesna iskustva potvrđuju tezu, da se budući europski savez ne može graditi na zamjeni ili nijekanju na-cionalnih država, već jedino na suradnji dobrovoljno sjedinje-nih europskih naroda, koji samo dio svoje suverenosti pre-nose na savez, koliko u europskom, isto toliko i u vlastitu interesu, baš zato da bi se mogli suvereno i slobodno raz-vijati. Pri tome je bitno da u savezu europskih naroda nijedan narod ne bude ni u čemu podređen, već u svemu jednako-pravan čimbenik, pa i u provedbi same suverenosti saveza«. (42)

No, njegova argumentacija nije bila izrečena samo sa stajališta nacionalnih država i zaštite njihova suvereniteta. Povjesničar Tuđman odgovara i na one prigovore po kojima se nastojanje »svijeta zasnovanog na samoodređenju naroda« doživljava kao »narušavanje reda« i kao »opasnost« za međunarodni poredak. (43)

»Mnogim teoreticima i krojiteljima me-đunarodnog poretka uvijek se činilo, pa još i danas, da je bolje da ih bude što manje, tobože radi smanjenja sporova i suprotnosti u svijetu. U povijesnoj stvarnosti uvijek je baš suprotno. Kome to treba još i danas posebno dokazivati, da li su više ugrožavale ili učvršćivale međunarodni poredak: one višenacionalne europske države i sile, što su bile za-preka svojim narodima da postanu međunarodni subjekti i što su redovito težile protezanju svoje dominacije i na druge zemlje i narode, ili pak nacionalne države malih europskih naroda, kakve su Albanija, Austrija, Bugarska, Danska, Fin-ska, Grčka, Irska, Norveška, Portugal i Švedska (da nabro-jimo samo one do deset milijuna stanovnika)«. (44)

Odgovor autorima scenarija zapadno-balkanskih integracija koji su ucjenjivali Hrvatsku amputacijom njezina teritorija ako ne pristane na nove/stare integracije bio je napisan i obrazložen u godinama koje prethode strategijama današnjih euro-atlantskih integracija: »Integracioni procesi, kojima je cilj ujedinjenje Europe, bili bi unaprijed osuđeni na neuspjeh, ili bi, u najmanju ruku, bili usmjereni na pogrješan povijesni kolosijek, ako bi u Europi išli za tim da spriječe opće tendencije razvitka čovje-čanstva, što se očituju u nezadrživom oživotvorenju prava na-roda na samoodređenje i u nastupu sve većeg broja samo-stalnih, nezavisnih zemalja na svjetskoj političkoj sceni«. (45)

Europska unija – savez suverenih država

Što je meritum problema? Meritum se nalazi ponovo u pravu malih naroda na samoodređenje, a onda kada imaju svoju državu, da odlučuju ravnopravno i u međunarodnim asocijacijama. I povjesničar i državnik dr. Tuđman dosljedni su da Europska unija treba biti zajednica ravnopravnih država, a ne nadnacionalna zajednica u kojoj države gube svoj identitet i suverenitet. O tome je vrlo precizno pisao još prije tridesetak godina:

»Povijesna nužnost samoodređenja naroda, što se isto tako ne može više odlagati bez ozbiljnih posljedica, pogoduje bržem ujedinjenju europskih zemalja u sjedinjene europske države. Rješavanjem otvorenih nacionalnih pitanja pojedinih bezdržavnih naroda, u zajedničkim europskim okvirima, ni jedna nacija ne gubi i ne dobiva na račun druge, a sve zajedno imperativ vremena upućuje na to, da budu zainteresirane kako za vlastiti, tako i za boljitak sviju, jer je zadovoljenje nacionalnih težnja svih europskih naroda bitna pretpostavka za stabilnost novog me-đunarodnog poretka u ujedinjenoj Europi.« (46)

Zacijelo je ključni problem i kamen spoticanja, kako za priznanje samostalnosti i suverenosti »bez-državnih naroda« tako i za promjene međunarodnoga poretka, priznavanje prava naroda na samoodređenje. Zapravo, ne osporava se to pravo koje priznaje i povelja Ujedinjenih naroda, nego njegova realizacija koja implicira raspad multinacionalnih država.

Analiza nacionalnog pitanja u suvremenoj Europi vodi prema zaključku »kako europska povijest do sada nije zabilježila slučaj da bi neka višenarodna zajednica s uspjehom i trajno riješila žarišno povijesno pitanje — pitanje takvog priznanja samobit-nosti i vrhovništva pojedinih naroda, da oni ne bi osjećali povijesnu potrebu za izdvajanjem, to se smanjuje broj višenarodnih zajednica, a povećava broj samostalnih država«. (47) Činjenice potvrđuju tu tezu: »...u 19. i 20. stoljeću iščezavali su iz europskog života veliki imperiji i višenarodne državne tvorbe, bez obzira na to na kakvim su sve nadnacionalnim ideologijama zasnivali svoju prevlast nad podređenim narodima, što su ih okupili i držali stoljeća ili desetljeća u svom sastavu silom oružja ili pomoću brojne i druge nadmoći, a i diktatom međunarodnog poretka«. (48)

Upravo 19. i 20. stoljeće bilo je vrijeme europskih i svjetskih integracija, koje su se zbivale sinkrono s raspadom velikih imperija i stvaranjem sve većeg broja država na tlu Europe: »... u doba industrijske revolucije i sve većeg stupnja kulturno-tehničke integracije Europe (i svijeta) neprestano se povećavao broj sa-mostalnih i nezavisnih država, kojih je u Europi godine 1871., poslije ujedinjenja Njemačke i Italije, bilo svega četr-naest, godine 1914. — dvadeset, a 1924. već dvadeset i šest, da bi se nakon Drugog svjetskog rata taj broj popeo na trideset i tri«. (49)

Višenacionalne zajednice u kojoj vlada hegemonizam jedne (najčešće najbrojnije) nacije u povijesti se nisu održale. Primjer skandinavizacije »svjedoči kako se Skandinavija smirila tek onda, kad su dokinuti svi oblici skandinavskih unija s danskom ili švedskom hegemonijom, te uspostavom neovisnih nacionalnih država stvoreni preduv-jeti ne samo za trajan mir i skladan suživot skandinavskih naroda, nego i za onakav društveni razvitak, kakvog nema tamo gdje ‘skandinavizacije’ uopće nije bilo ili je provedena samo djelomično«. (50)

No, potrebno je naglasiti da je povjesničar Tuđman znao da (malobrojni) narodi mogu doći do svoje države samo ako se za to steknu međunarodne okolnosti (51). Štoviše, upravo je međunarodne okolnosti, tj. promjene u međunarodnom poretku, smatrao presudnima za ostvarivanje ciljeva malih naroda.

Zato je on još 1968. godine, na primjeru okupacije Čehoslovačke od SSSR-a, pisao o potrebi ujedinjenja Europe – u vrijeme kada je za mnoge to bila samo znanstvena fantastika:

»(...) oblikovanje evropske politike radi preporoda Evrope i poradi njezina izlaska iz procijepa dviju velesila kao samostalnog činitelja na pozornicu međunarodnog života – postala je povijesna nužnost. Sadašnje stanje je trajno neodrživo...« (52) I dalje: »Evropska zajednica koja bi, u obliku saveza evropskih država, udruženim silama evropskih zemalja spriječila dalje pogoršavanje položaja pojedinih evropskih naroda, mogla bi biti najpovoljniji okvir za stvarno oživotvorenje ideje koegzistencije u današnjem svijetu« (53).

Tuđman je također dao procjenu o potrebi i mogućnosti ujedinjenja Njemačke:

»Razumljivo, takva zajednica nije zamisliva bez Njemačke. Prema tome, Evropa treba ne razjedinjenu i zbog toga opravdano nezadovoljnu nego nacionalno ujedinjenu Njemačku (...) Njemačka isto tako, i još u mnogo većoj mjeri, treba Evropu. Kako sada stvari stoje, bez perspektive ujedinjene Evrope i saveza evropskih naroda teško je vidjeti i neke stvarne izglede ujedinjenja Njemačke«. (54)

Desetak godina nakon ovih ocjena, ali i desetak godina prije osamostaljenja Hrvatske, povjesničar Franjo Tuđman konstatira:

»Postupno organiziranje i sve veće napredovanje u stva-ranju Europske zajednice, povijesna je pojava od sudbono-snog značenja za budućnost europskih naroda i perspektive međunarodnog poretka u Europi, pa i od svjetske važnosti s obzirom na ulogu Europe u svjetskim odnosima.« (55)

Da je stvaranje Europske zajednice posljedica niza okolnosti – od toga da su europske sile prestale biti čimbenikom svjetskog međunarodnog poretka, da su se europski narodi našli u »novim okolnostima pred potpuno novim povijesnim zadaćama« – Franjo Tuđman tumači na sljedeći način:

»Ostavši bez svojih kolonijalnih posjeda, ali i bez više nesnošljiva tereta i rastvorbenog prokletstva kolonijalnih ratova u Aziji i Africi, a spoznavši da su se prilike u suvre-menom svijetu toliko temeljito promijenile, da je održavanje ili ponovno nasilno stvaranje bilo kakvih europskih impe-rija — nepovratna prošlost, europske sile i europski narodi počeli su tražiti novu podlogu svojih međusobnih odnosa u stvaranju europske zajednice«. (56)

Raspadom imperija i propašću kolonijalnih sila dolazi do demokratizacije u međunarodnim odnosima, i do demokratizacije samog međunarodnog poretka. Te su promjene omogućile stvaranje novih država i njihovo prihvaćanje u članstvo međunarodnih organizacija.

Povjesničar dr. Franjo Tuđman dokazuje i potvrđuje tezu da je svijet stalno u procesu svestranih međunarodnih i regionalnih integracija, dok se istodobno nacionalno sve više individualizira. Da proces nacionalnih individualizacija teče paralelno s civilizacijskim integracijama. Da bi mogli opstati u globaliziranom svijetu narodi, pogotovo malobrojni narodi, moraju imati svoju državu i mjesto za međunarodnim stolom, kako bi u zajednici s drugim narodima odlučivali o svojoj sudbini: »Zbog toga, borba za nacionalni opstanak, za samoodređenje i slobodu naroda — nije i ne može biti zločin. Nasuprot tome, svaka vrsta gospodstva, dominacije ili hegemonizma nad drugim narodima; svaki pokušaj asimilacije i svako ugrožavanje egzistencije nacionalnog bića drugih naroda — zločin je ne samo nad pojedinim narodima, nego i nad čovječanstvom u cjelini«. (57)

Procesi integracije ali i nacionalne individualizacije u Europi nisu završeni. Nastanak novih 15-ak država samo na tlu Europe početkom 1990-ih, te međunarodno priznanje Crne Gore (2006.) i Kosova (2009.), samo potvrđuju temeljne postavke povijesne paradigme koju zagovara povjesničar dr. Franjo Tuđman.

Nedeljko Mihanović je politiku predsjednika Tuđmana prema Europskoj uniji sažeo u rečenici: »Hrvatska u Europi, ali ne pod vlašću Europe«. Poput Eisenhauera, De Gaulla, Margaret Thacher i Franjo Tuđman smatrao je da europske asocijacije imaju budućnost samo ako su sve članice ravnopravne. Tako i Margaret Thacher tvrdi da se »čvrst i stabilan međunarodni poredak može zasnivati samo na poštivanju naroda i nacionalnih država«. (58)

Povjesničar dr. Franjo Tuđman bio je duboko uvjeren u postavku da »spoznaja povijesne istine otkriva uzročnost sadašnje zbilje i uvjetovanost budućih povijesnih kretanja«. (59) To je bio jedan od razloga što se bavio suvremenom nacionalnom poviješću, ali je nacionalnu povijest, preciznije sudbinu hrvatskoga naroda, istraživao ne kao nacionalnu pri-povijest, već je istraživao uzroke i razloge nastanka i nestanka višenacionalnih država, kako bi došao do povijesnih postavki i općevažeće istine o višenacionalnim državama i sudbini svih malih naroda u Europi. Na tim je povijesnim spoznajama kao državnik vodio Hrvatsku do međunarodnog priznanja, i na tim je osnovama želio integraciju Hrvatske u Europsku uniju, duboko uvjeren da »ideja samoodređenja i integracije europskih naroda nije antagonistička već suplementarna ideja, u kojoj se utjelovljuju njihovi pojedinačni i zajednički interesi«. (60)

Takvim uvjerenjima nasuprot, (po)stoji politika velikih sila, tj. »stabilnih« država prema »nestabilnim« (»propadajućim«) državama, što ima za posljedicu »nefleksibilnost« međunarodnoga poretka. Protiv osamostaljenja i priznanja novih država 1990-ih bili su oni čimbenici na međunarodnoj sceni koji su pravo na samoodređenje i fragmentaciju političke karte Europe doživjeli kao ugrozu vlastitih interesa u međunarodnom poretku.

Stav povjesničara i državnika dr. Franje Tuđmana bio je da u »Europi proces integracije može teći samo na dobrovoljnoj osnovi, usklađivanjem slobodne volje i interesa pojedinih zemalja, a dovršenje procesa samo-određenja europskih naroda ne mora biti smetnja, već napro-tiv poticaj takvoj integraciji«. (61) Nasuprot takvoj viziji, europske integracije popraćene su novim politikama »dobrovoljnog imperijalizma« s ciljem »samonametanja« odmaka od suvereniteta zemljama novim članicama i zemljama kandidatima za Europsku uniju. Podjele na stabilne i »propadajuće« države koje nisu dorasle samostalno i suvereno se ponašati u novom međunarodnom poretku, reciklirane su teorije o ograničenom suverenitetu i imaju (opet) za posljedicu uspostavu zemalja prvoga i drugoga reda u Europi.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman došao je sredinom 1990-ih u sukob s nositeljima i čimbenicima politike »novog«, »dragovoljnog« imperijalizma. Kako su ti čimbenici kontrolirali odnose u međunarodnom poretku, tj. Europskoj uniji, to su jasno poručili da neće tolerirati nepoštivanje direktiva »dragovoljnog« imperijalizma.

Državnik dr. Franjo Tuđman, zbog svojih stavova i povijesnih uvjerenja, koncem 1990-ih godina opet je došao u sličnu poziciju u kojoj je bio disident Tuđman zbog svojih stavova u odnosu na vladajuću jugoslavensku političku paradigmu tijekom 1970-ih i 1980-ih. To što je bio prvi predsjednik samostalne i suverene Republike Hrvatske, nije promijenilo činjenicu da se i prema njemu osobno primjenjuju dvostruki kriteriji. No, hrvatski narod ga je birao i podržavao (62), i danas ga poštuje, posebice zbog oslobađanja od Jugoslavije i stvaranja hrvatske države. To je bila i jest potvrda njegove umješnosti oživotvorenja načela samoodređenja naroda i povijesnih spoznaja u postizanju slobode, samostalnosti i međunarodnog priznanja Hrvatske. No, te iste povijesne spoznaje i načela dio međunarodne zajednice nije spreman prihvatiti i koristiti kao kriterije za vrednovanje slobode i demokracije samog međunarodnog poretka.

Taj je povijesni prijepor o pravu »bez-državnih« naroda na samoodređenje trenutačno završio neriješeno: Hrvatska je postala samostalna, suverena i demokratska država zahvaljujući i spoznajama »revizionističke« povijesne paradigme povjesničara Franje Tuđmana. Međutim, granice te slobode, demokracije i neovisnosti ograničena su dometa u međunarodnim asocijacijama i integracijama. Sloboda i demokracija vrijednosti su za internu uporabu, ako na međunarodnoj sceni vrijede neka druga pravila, tj. pravila »dragovoljnog« imperijalizma.

Kakva će povijesna ocjena prvoga hrvatskog predsjednika biti u budućnosti, ili preciznije – kakva će sudbina malih (donedavno) »bez-državnih« naroda biti u zajednici europskih država ovisi o tome hoće li budućnost potvrditi ili opovrgnuti povijesne postavke i vizije povjesničara dr. Franje Tuđmana, o kojima je pisao još 1970-ih godina:

»Sje-dinjene europske države daju mogućnost i okvir za uključi-vanje u međunarodnu zajednicu i preostalih, malih ‘bez-državnih’ europskih naroda, a da se time ne destabilizira, već naprotiv učvrsti međunarodni poredak, a isto tako i ne manje, ujedinjena Europa pospješuje uvjete, da i veliki europski narodi ponovno zauzmu svoje mjesto u promijenje-nom svijetu. Znači, europskim je narodima potrebna ujedinje-na Europa, radi mogućnosti oživotvorenja njihovih posebnih i zajedničkih europskih interesa u suvremenom svijetu, i u sklopu svjetske zajednice, a zajednica sjedinjenih europskih država potrebna je čovječanstvu, radi postizanja većeg sklada u svjetskom međunarodnom poretku.« (63)

Literatura:

1. Albert Bing: »Hrvatska i ljudska prava 1990. – 1992. – okvir za istraživanje (etnocentrizam, autoritarni populizam, ljudska prava i demokracija)«, ČSP, br. 1., 195.-218. (2008).

2. Rogers Brubaker: »In the Name of the Nation: Reflections on Nationalism and Patriotism«, Citizenship Studies, Vol. 8, No. 2, June 2004, 115–127;

3. »Zbigniew Brzezinsky o situaciji u Jugoslaviji«, izlaganje za američke sudionike 9. kongresa sociologa, Upsala, 13. – 19. kolovoza 1978.

4. Alain Finkielkraut: »Zločin je biti rođen«, Zagreb: Ceres, 1997.

5. Carole Hodge: »Velika Britanija i Balkan«, Zagreb: Detecta, 2007.

6. »Hrvatska i Zapadni Balkan« (ur. M. Tuđman, M. Ljubičić), Zagreb: UHIP, 2007.

7. Borisav Jović: »Poslednji dani SFRJ«, Beograd; B. Jović, 1996., (Kragujevac: Prizma), drugo izdanje.

8. Hrvoje Kačić: »U službi domovine«, Zagreb: Matica hrvatska, 2003.

9. Veljko Kadijević. »Moje viđenje raspada«, Beograd: Politika, 1993.

10. K. Marx, F. Engels: »Manifest komunističke partije«, citirano prema: »Glavni radovi Marxa i Engelsa«, priredili Adolf Dragičević, Vjekoslav Mikecin, Momir Nikić; Zagreb: Stvarnost, drugo izdanje 1979.

11. Nedjeljko Mihanović: »Hrvatske iluzije i stvarnost«, u: Haaški sud – »Zajednički zločinački pothvat«. Što je to?. 4. stručno-znanstveni skup, Zagreb: Hrvatsko kulturno vijeće, 2008., str. 137-150.

12. Dragutin Pavličević: »Povijest Hrvatske«, treće dopunjeno izdanje, Zagreb: PIP Pavičić, 2002.

13. Brendan Simms: »Najsramniji trenutak. Britanija i uništavanje Bosne«, Sarajevo – Beograd: Helšinski odbor za ljudska prava u Srbiji, 2003.

14. Aleksandar Stipčević: »Sudbina knjige«. Lokve: Naklada Benja, 2000.

15. Stipe Šuvar:»Socijalizam i nacije«, Zagreb: Globus, 1988.

16. Franjo Tuđman: »Evropa u procijepu između Istoka i Zapada: Ideja o europskoj zajednici nasuprot razudbe europskih naroda između dviju svjetskih velesila«. // Forum, 10-11 (1968), str. 623-648.

17. Franjo Tuđman: »Velike ideje i mali narodi«. Zagreb: Matica hrvatska, 1969.

18. Franjo Tuđman: »Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi«, München–Barcelona, Knjižnica Hrvatske revije, 1981.

19. Miroslav Tuđman: »Suverenitet ili izolacija: Skica istraživanja informacijskih strategija i predodžbenih shema u javnome znanju«. // Hrvatska i Zapadni Balkan / uredili Miroslav Tuđman i Mate Ljubičić. Zagreb: UHIP, 2007.

20. Josip Županov: »Od komunističkog pakla do divljeg komunizma«, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2002.

_______________________________

1. Međunarodno priznanje Crne Gore (2006.) i Kosova (2009.), nastavak su istog procesa.

2. I dalje: »(...) rušitelji Jugoslavije preuzeli su vlast i okrutno žele promijeniti društveno uređenje uvođenjem kapitalizma u svojoj najgoroj formi.. Bez obzira na stavove Predsjedništva, mi ćemo udariti svom našom snagom, mi ne možemo više da čekamo, i neće više biti povlačenja. Izdaja Jugoslavije je očita, i potvrđena odlukama Slovenije i Hrvatske... Izdajice treba ubiti na licu mjesta bez milosti i razmišljanja..« – načelnik generalštaba JNA Blagoje Adžić, na Vojnoj akademiji u Beogradu 5.7.1991. Dokument citira i Hrvoje Kačić: »U službi domovine«, Zagreb: Matica hrvatska, 2003., str. 130.

3. Rogers Brubaker: »In the Name of the Nation: Re ections on Nationalism and Patriotism«, Citizenship Studies, Vol. 8, No. 2, June 2004, 115–127. Kako upozorava J. Županov (2002, str. 266), temeljne Brubakerove kategorije jesu nationhood i nationess. Ti su izrazi neprevodivi, odnosno nemaju adekvatne ekvivalente u hrvatskom jeziku. Za Brubakera »nationhood«, tj. »nacionalnost« je težnja za institucionalizacijom nacije u državu; »nacionalizam« Brubaker rabi kao termin koji označava određenu političku ideologiju. »Nationness« je posve neprevodiv – jer podrazumijeva »nacionalizaciju« javnoga diskursa koja se dodađa ili se može dogoditi, i zato je »nationness« izraz ekstremnog nacionalizma. J. Županov sugerira za »nationnes« uporabu termina »događanje nacije«.

4. R. Brubaker, isto.

5. R. Brubaker, isto. Nakon ovakva uvoda R. Brubaker – jedan od vodećih sociologa danas u SAD-u daje drugačiju ocjenu nacije i nacionalizma. Za njega »nacionalnost (nationhood) ostaje univerzalna formula za legtimiranje državnosti«.

6. Constitutional patriotism, Wikipedia, http://en.wikipedia.org/wiki/Constitutional_patriotism (16. kolovoza 2010.).

7. K. Marx, F. Engels: »Manifest komunističke partije«, (str. 381). »Nacionalna odvajanja i suprotnosti naroda sve više iščezavaju već s razvitkom buržoazije, sa slobodom trgovine, svjetskim tržištem, jednoobraznošću industrijske proizvodnje i životnih odnosa koji njoj odgovaraju. Vladavina proletarijata učinit će da se oni još više izgube«.

8. F. Tuđman, 1981., str. 247. I dalje: »A nasuprot vjeri, da ‘u građanskom društvu vlada prošlost nad sadašnjošću, a u komunističkom sadašnjost nad prošlošću’... socijali-zam se u stvarnosti prve socijalističke sile očitovao kao nasta-vak i oživotvorenje nacionalno-ekspanzionističkih i veliko-državno-imperijalističkih ciljeva prošlosti u ime nadnacional-nog internacionalizma«.

9. F. Tuđman, 1981., str. 246-247.

10. I dalje: »Zato na ovu kartu treba igrati na dulji rok i kad je Jugoslavija u pitanju, kako bi se angažiranjem raznih nacionalističkih tendencija oslabila otpornost komunizma«. Za delegitimiranje zbilje važne su i informacijske strategije o kojima govori Brzezinsky, a ovdje ih samo navodimo kako bismo naznačili cjelovitost američkih strategija: »Izuzetnu važnost u ideološkoj borbi protiv komunizma u Jugoslaviji i drugdje ima kulturno-ideološka infiltracija putem sredstava masovnih komunikacija (štampa, radio i televizija). Pod tim ne mislim samo na razne emisije upućene jugoslavenskim slušaocima, nego prije svega na utjecaje putem američkih i općenito zapadnih filmova, TV emisija, prevodne literature itd.« (Svi citati su iz transkripta »Zbigniew Brzezinsky o situaciji u Jugoslaviji«, izlaganje za američke sudionike 9. kongresa sociologa koji se održao u Upsali od 13. do 19. kolovoza 1978.)

11. S. Šuvar, 1988., str. 236. Šuvar precizno obrazlaže to stajalište: »Hrvatski nacionalizam, bez obzira koliko je danas moćan, ili će to biti sutra – sve svoje preokupacije sabire, na kraju krajeva, u teze da je prva Jugoslavija bila tamnica za hrvatski narod, da druga Jugoslavija nije promijenila potčinjen položaj hrvatskog naroda i da stoga treba odbaciti svaku Jugoslaviju!« (S. Šuvar, isto, str. 241.) Da je prva Jugoslavija »bila tamnica naroda« bio je slogan i program komunističke stranke 1941., na kojem je uspjela organizirati antifašistički pokret koji je trebao istovremeno biti i pokret za nacionalno oslobođenje. Priznati tu činjenicu impliciralo bi priznavanje hrvatskog nacionalizma kao programa čiji je primarni cilj sloboda; te priznati da se sloboda ne može ostvariti bez odbacivanja komunizma kao totalitarnog režima, i unitarističkog uređenja Jugoslavije.

12. Ta je teza prisutna u dobrom dijelu srpskih i političara i znanstvenika. Slobodan Milošević vodio je politiku s iste pozicije: »za nas konfederacija nije država« (Politika, 16. siječnja 1991.).

13. Akademik Dušan Bilandžić izjavio je 1990-ih da »preko noći su obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova koji su postali pravo smeće«; A. Stipčević je još precizniji: »Mnoge i premnoge knjige iz komunističke ere zaista su završile na smetlištu, ali velika je većina imala ipak nešto bolju sudbinu – samljevene su u tvornicama papira« (A. Stipčević, 2000., str. 355.).

14. Naredna faktografija preuzeta je iz općih prikaza »vala revolucija« u Europi pod konac 1980-ih godina. Kako se radi o osnovnim činjenicama, to posebno ne navodimo izvore.

15. Autori teza da je to jedina komunistička partija koja je u kontinuitetu ostala na vlasti od promjena koje su se zbile 1989. godine, zaboravljaju da se to dogodilo ne samo u Bugarskoj nego i u Srbiji i Crnoj Gori, gdje su komunističke stranke (pod novim imenom) dobile potporu za ekspanzionistički program stvaranja »velike Srbije«, tj. da svi Srbi žive u jednoj državi. To je samo još jedan pokazatelj kako je program nacionalne ekspanzije i hegemonije u srpskim komunističkim strukturama imao veću potporu i prioritet pred demokratizacijom.

16. S današnjeg stajališta to je bila oporba, ali kako je njezin status bio nelegalan jer je u svim tim zemljama komunistička stranka bija jedina legitimna i legalna, to su sve mreže bile tretirane bilo kao disidenti i/ili kao politički delikventi.

17. ZND-u se 1993. godine pridružila i Gruzija, ali je nakon rata sa Rusijom 2008. napustila savez.

18. Ta je postavka konstanta u radovima F. Tuđmana od konca 1960-ih pa sve do 1999. godine: »Što se svijet više globalizira i integrira, to se više nacionalno individualizira«; izlaganje na sjednici Glavnog odbora i svih tijela HDZ-a, održanoj 26. lipnja 1999.; Glasnik HDZ Zagreb, travanj 2000., XI., br. 227, str. 6.

19. F. Tuđman, 1981., str. 248.

20. A u Hrvatskoj ponekad čak i fašistički ili fašistoidni.

21. Tako je prema Bogdanu Deniću »etnički nacionalizam, danas, oblik komunitarne politike eksplicitno suprotstavljene liberalno-demokratskom konceptu individualnih prava«; citirano prema Albertu Bingu, 2008., str. 211.

22. F. Tuđman, 1981., str. 249.

23. Drugi je naziv zaslužila kao »jogurt revolucija«.

24. Srbija je 1988. promijenila republički ustav sukladno politici koju je vodio S. Milošević.

25. D. Pavličević, 2002., str. 519.

26. V. Kadijević, 1993., str. 92.

27. SKH-SDP bio je podijeljen glede predloženih dokumenta o samostalnosti i suverenosti Hrvatske. Manjina je htjela podržati predloženu Rezoluciju, a većina je inzistirala na novoj Deklaraciji u kojoj bi osim razdruživanja stajalo i ponovo udruživanje u konfederalnu Jugoslaviju. Zato što njihova Rezolucija nije prihvaćena – zastupnici su na čelu s Ivicom Račanom napustili sabornicu.

28. Poruka SAD-a došla je u vrijeme vojne intervencije JNA u Sloveniji, što je Beograd protumačio kao potporu politici i vojnog očuvanja Jugoslavije.

29. B. Jović, 1996., str, 336. Delors uvjerava Jovića da je to »opći stav« Europske zajednice, i »kada je riječ o baltičkim državama«, unatoč »pritiscima javnoga mnijenja«. Taj »opći stav« proizlazi iz uvjerenja Jacquesa Delorsa: »Vi znate da je Europska zajednica jedna država« (!?), isto, str. 336.

30. Alain FINKIELKRAUT: Zločin je biti rođen, Zagreb, 1997., str. 148.

31. B. Simms, str. 197. Ser Reginald Hibbert bio je brinaski veleposlanik u Parizu, a tijekom Drugog svjetskog rata borio se na Balkanu u Odredu za specijalne operacije (SOE – Special Operations Executive), Simms, str. 11.

32. Zapis sa zajedničke konferencije za novinstvo Jacka Strawa i predsjednika Srbije i Crne Gore Svetozara Marovića, London, 17. siječnja 2005.; Carol Hodge, 2007., str. 409.

33. Carole Hodge, 2007., str. 344-345.

34. Carole Hodge, 2007., str. 343.

35. To je jedna od najviših vanjskopolitičkih dužnosti u okvirima EU-a. Carole Hodge, str. 370.

36. Carole Hodge, str. 371.

37. Carole Hodge, str. 371.

38. Nova imperijalna politika očito je ishodište argumenata medijskih i »znanstvenih« napada na program stvaranja i samostalnog vođenja hrvatske države; kada će netko raditi kronologiju i intenzitet pojavljivanja tih argumenata, vjerujem da će se geneza tih naslova poklopiti kako s »autentičnim« marksističkim mišljenjem o odumiranju nacija, tako i s teorijom o novom imperijalizmu i »posrnulim« državama kojima treba uskratiti pravo na suverenitet.

39. MEĐUNARODNI POLOŽAJ HRVATSKE. Zapisnik sa 2. sjednice Predsjedničkog vijeća Republike Hrvatske, održane u Predsjedničkim dvorima, 25. svibnja 1996. objavljeno u »Hrvatska i Zapadni Balkan« (ur. M. Tuđman, M. Ljubičić), Zagreb: UHIP, 2007., str. 11-39.

40. Poslanica Predsjednika Republike Hrvatskom državnom saboru u prigodi promjene Ustava Republike Hrvatske i obilježavanja sedme obljetnice proglašenja Ustava Republike Hrvatske, HINA: Baza EVA, 18. prosinca 1997.

41. O tim igrama i strategijama vidi pobliže u: M. Tuđman, 2007., str. 57-88.

42. F. Tuđman, 1981., str. 270.

43. F. Tuđman, 1981., str. 276.

44. F. Tuđman, 1981., str. 275.

45. F. Tuđman, 1981., str. 275. Franjo Tuđman je svjestan da su i u koncipiranju europskih integracija bile prisutne i oprečne strategija ali njegova je procjena: »Premda su i u Europskoj zajednici bile prisutne integralističko-nadnacionalne teze, one na europskom tlu nisu mogle uzeti maha, jer za to nije bilo ni tvarne ni ideološke podloge (sile koja bi ih nametnula), pa se glavna rasprava vodi i traže rješenja na federalističkim i konfederalističkim, ili pak pragmatističko-funkcionalističkim osnovama« (isto, str. 269).

46. F. Tuđman, 1981., str. 285.

47. F. Tuđman, 1981., str. 238.

48. F. Tuđman, 1981., str. 238.

49. F. Tuđman, 1981., str. 238. Danas samo Europska unija broji 27 zemalja članica, a europskih država ima više od pedeset.

50. F. Tuđman, 1981., str. 274.

51. Dr. F. Tuđman često je ponavljao da je sudbina malih naroda samo 50 posto ovisi o njihovoj volji, a da sve ostalo ovisi o međunarodnim okolnostima i interesima čimbenika u međunarodnoj zajednici.

52. Tuđman, dr. Franjo: Evropa u procijepu između Istoka i Zapada: Ideja o europskoj zajednici nasuprot razudbe europskih naroda između dviju svjetskih velesila. // Forum, 10-11 (1968), str. 623-648, i dalje: »Evropa ... kao čimbenik mira i razbora, ravnoteže u svijetu i sigurnosti u Evropi, koegzistencije država bez obzira na razlike u njihovim političkim ideologijama i na opreke u društvenim sustavima, čimbenik je suradnje malih i velikih naroda i jedinstva pluraliteta na temelju poštovanja načela samobitnosti, ravnopravnosti i suverenosti svakog naroda u životu evropske zajednice, što bi bez dvojbe bio znatan prilog i pobjedi tih načela u svijetu uopće«, str. 629-630.

53. F. Tuđman, 1968., str. 644.

54. F. Tuđman, 1968., str. 628-629.

55. F. Tuđman, 1981., str. 264.

56. F. Tuđman, 1981., str. 257.

57. F. Tuđman, 1981., str. 283.

58. Margaret Thacher, citirano prema N. Mihanović, 2008., str. 137-150.

59. F. Tuđman: Velike ideje i mali narodi, Zagreb, Matica hrvatska, 1969., str. 8.

60. F. Tuđman, 1981., str. 285.

61. F. Tuđman, 1981., str. 284.

62. Izabran je drugi put za predsjednika Republike – i nakon što je iznio svoje stavove o neprihvatljivosti balkanskih integracija za Hrvatsku.

63. F. Tuđman, 1981., str. 285.

_______________________________