Lirsko-prozne figure ljubavi

Fragmenti ljubavnog diskursa, mogli bismo na prvi pogled reći za novu knjigu Predraga Vrabeca, a tako glasi naslov knjige, nedavno objavljene i kod nas (Pelago, Zagreb, 2007.), glasovitoga francuskog semiotičara i stručnjaka za književnost Rolanda Barthesa. On svojom knjigom pokušava, umjesto opisa ljubavnog diskursa, ponuditi njegovu simulaciju, iznoseći na vidjelo iskaz, a ne analizu, vratiti mu njegovo glavno lice – ja, dodao bih – svejedno u muškom ili ženskom rodu, dati portret nekoga tko govori o sebi, zaljubljeno, ne samo nasuprot drugom, nego i, opet bih nadodao, dajući i drugom da stoji, govori, zaljubljeno, nasuprotno prema nama, ili uz nas. Ljubavni diskurs definira se u izvornom smislu kao raz-govor, raščlanjivanje, »trčanje tamo-amo«, do svojevrsnoga spletkarenja protiv sebe. Barthes to naziva figurama, ne u retoričkom nego u gimnastičkom smislu, jer figura je zaljubljeni na djelu ili barem – ljubavni osjećaj.

Zapravo je nevažno je li raspršenost teksta negdje bogata, a negdje oskudna, složimo se s Barthesom, ima stanki, vremena mirovanja, praznih mjesta, mnoge figure se prekidaju, kreću drugim smjerom; neke su, budući da su hipostaze cjelokupnog ljubavnog diskursa, rijetke – oskudne – poput esencija: što reći Čežnji, Slici, Ljubavnom pismu, kada je sav ljubavni govor satkan od žudnje, od imaginarnog i ljubavnih očitovanja, pita se Barthes, i odgovara da onaj koji se služi tim diskursom i izdvaja njegove epizode još ne zna da će od toga nastati knjiga; on ne zna ni to da se kao dobar kulturni subjekt ne smije ponavljati, ni proturječiti sebi, ni uzimati cjelinu za dio, zna samo da se mora držati određenog kodeksa »udvorne ljubavi« ili »mape Nježnosti«, koji svatko može ispuniti u skladu s vlastitom pričom. U osnovi ljubavnoga diskursa, u osnovi svake figure, prema Barthesovu uvjerenju, počiva matična rečenica, koja nije potpuna, nije dovršena poruka; njezino aktivno načelo nije ono što govori, nego ono što izgovara, ona je »sintaktička arija«, »modus konstrukcije«. Svaka figura odjekuje, treperi sama poput zvuka odvojenog od melodije – ili se ponavlja poput motiva neke lebdeće glazbe; zato je njezin unutarnji redoslijed bez ikakva značenja, jer se od narativnoga subjekta ljubavnog diskursa očekuje da ukroti »snažnu bujicu imaginarnog«, koja ga preplavljuje bez reda i bez kraja.

U ovim uvodnim načelima ljubavnoga diskursa kao da prepoznajemo sve glavne parametre dobroga ljubavnog pjesništva, pa i pjesništva Predraga Vrabeca, upravo njegovu zbirku pretežno ljubavne lirike, ljubavne priče – pjesama u prozi, Stabla visine. Kako je već primijećeno, ovom knjigom pjesama Vrabec kretanjem, dozivanjem, spajanjem nespojivoga stiže nadomak tekstu, sjeda u njegovo središte, u okrilje događajnosti koja se samoproizvodi i nagrađuje autorovu spremnost na predaju ulici, gradu, Drugom (Miroslav Mićanović). Ili, temeljni model poetske naracije koja originalni fragment kojim se poezija zapravo jedino razlikuje od proze svjesno odmiče od prikazivanja i približava ga priči, jest: dio za cjelinu. Zagledajmo se u kontejnere za kavu. Pisane monodijaloški, pjesme pletu nit između adresanta i adresata, onoga koji riječ šalje i koji riječ prima i u svakoj je prisutna, do stvarnosti osobne poetike i gdjegdje poezije uopće, imaginarna ona (Nikola Petković).

Iz obje kritičke opservacije možemo preuzeti uvjerenje o jedinstvenosti Vrabecova teksta, koji kao da se smješta s onu stranu vrsne i žanrovske klasifikacije, kao i na spremnosti narativno-lirskoga subjekta da se otvori i propituje prema Drugom, koji je – imaginarna ona. Sporne ostaju kategorije autorstva i monodijaloga, »unutarnjega monologa«, koje kao da su nadređene imaginarnom, lirsko-pripovjednom ja, a bilo bi mjesta i razgovoru o sasvim konkretnom, ljubavnom iskustvu, koje kao da preplavljuje sve ostale »autorove« odnose, iskustva i doživljaje. Zbog toga sam i doveo u vezu osobitosti ljubavnoga diskursa s glavnim osobitostima Vrabecove nove knjige.

Pođimo redom, ako je u čitanju Vrabecove poezije ikakav red ikako moguće stvoriti. To ne znači da je ona kaotična, nego je naprosto beskrajna, bez reda i konca, kao i bujica imaginarnoga, koja nam prijeti u ljubavnom zanosu. Najprije, s koje nam se instancije pjesnik obraća? Dvije su temeljne pozicije, kao i u razgovorima, pismima ljubavnika: lirsko-narativno ja rodno je podijeljeno, osim autorskoga, muškoga glasa, subjekt iskaza često se javlja i s pozicije ženskoga subjekta. Malom naratološkom intervencijom ne postiže se samo pripovjedna dinamika, nego se u samopromatranju s pozicija Drugoga subjekt pjesme otvara drami samospoznaje iz perspektive samokonstruirane drugosti, svejedno na realnom iskustvu »prepisane« ili imaginarne one. Uz uobičajeni, od muškoga autora očekivani maskulini oblik govorećega subjekta, javlja se i fingirana feminina pozicija; prvi način je daleko mnogobrojniji, a javlja se u dvije varijante: jedna je rjeđa, kada se samom sebi obraća u drugom licu, i prevladavajuća, kada govori u prvom licu, tipa: Ne znam da li sam baš to očekivao. Već duže vremena bilo mi je hladno. (macchiato caldo, str. 13). Druga je ona koja govori iz perspektive drugosti, ženstva: Danas neću, ali ovih dana bi mogli, rekao si mi na brzinu u prolazu. Odmah sam počela pospremati kuću uzevši metlicu namočenu u vodu. Ti si i dalje bio drzak iz meni nepoznatih razloga. Usporila sam glas. Usporila sam kretnje. Svu težinu usredotočila na vrškove nožnih prstiju, tako da ako bude potrebe mogu poskočiti. (voda, str. 33).

Drugo što valja utvrditi jest ciklička organiziranost inače nepregledne količine »rasutoga tereta« Vrabecove pjesme. Prividno, ali samo prividno, neki red se u zbirku pjesama unosi njenom podjelom na pet cjelina, na knjigu o kavi, knjigu o vodi, knjigu o radosti, knjigu o starosti i knjigu o početku, iako unutar »ciklusa« nema neke čvršće povezanosti, osobito na razini redoslijeda: ni u jednoj od knjiga, kao na razini zbirke, »priča« se ne razvija, nego se pjesme mogu zamijeniti jedna drugom, kao što se i u ljubavnom zanosu, jedan osjećaj može zamijeniti drugim, pri čemu nema među njima hijerarhije, osim možda po intenzitetu. Tako se knjiga o kavi sastavlja u natuknicama s najrazličitijim vrstama i imenima kava, da bi knjiga o vodi i samu mogućnost razlikovanja voda otklonila, pa su sve pjesme podnaslovnjene jednako: voda. Knjige o radosti i starosti odražavaju i naslovima svu raznolikost oba stanja, dok nas knjiga o početku vraća na ishodište, koje je u raznolikosti doživljaja slično rasulu, kao oblik ključa:

To je ono što otvara i zatvara. Ono je s nama od početka do kraja i opet. Kao susjeda koja će pozvoniti na vrata i popiti sa mnom kavu. A ja ću zamišljati što se nalazi iza njezinih sunčanih naočala. Ne znam, ne znam kako, ali razgovarat ćemo o željeznici. Baš u trenutku kad ću krenuti prema njezinom obrazu kako bi je pomilovao reći će da se osjeća loše, vrlo loše. /.../ (oblik ključa, str. 70).

Međutim, što je stvarni početak knjige Stabla visine Predraga Vrabeca? Oda ljubavi, pjesma volim pridržati te (u trenutku kada ti pridržavaš, mene): hladni prsti, tihi glas, neprimjetnost, obavijenost, ukorijenjenost, onebljenost u nezavršetku, ljubav koja sluti svoj kraj:

/.../ Jedino u što se možemo pouzdati je siromaštvo i pokornost: otuda dolazi radost koja traje. Svatko može prileći na skroman ležaj od slamarice. Pustiti oči da se odmore i otvore, pune svjetla. Otići u otvorene prostore šume koja nas čeka kako bi disala, skupa sa nama. (str. 7)

U kontrastiranju snažne opčinjenosti narativno-lirskoga subjekta s ljubavi, sa ženom, subjektom svoje beskonačne žudnje i nježnosti, s jedne strane, te komentarima svakodnevice, vezane uz kave ili vode svejedno, koja je uvijek korak iza da bi bila razlogom za radost, pa si je moramo izmišljati, otkrivati u detaljima, zvonima:

Tvoji bokovi podsjećali su me na gondolu. Možda je to bila kriva procjena. U doticaju prostora, onog unutrašnjeg kako i vanjskog. Na koncu godišnjica braka se bližila. Ono što smo znali na početku možda smo zaboravili nehotice. Možda se ipak sjećaš kako smo igrali badminton ispred šibenske katedrale. Svaki naš pokret bio je popraćen koncertom zvona. Govorila si mi da sam iskren i pošten čovjek, ali da naš odnos postaje monoton. /.../ (cappuccino viennese, str. 19).

U sličnim naizmjeničnim smjenjivanjima ljubavne čežnje i slika stvarnosti, krhotina zbilje, sastavljaju se lirsko-prozni fragmenti figura ljubavi i ljubavnika, društva i naših odnosa. Zanos i beskonačna nježnost ljubavnika, njihove međusobne podrške i ohrabrivanja kao da su zalogom unutarnjega mira, pritajene, ali neskrivene radosti, sve i kada smo na stranputici:

Stranputice katkada vode pravim putem. Torba za plažu, haljina jedna plava, haljina jedna bijela. Nauštrb snu lijepo je ustati pred zoru kada more miriše. Istražiti rukopis stopala zapisanih u teksturi pijeska. Dodirnuti kosu protkanu sjedinama. Organizam otvoriti dodiru sunca koje je nježno jer nas upoznaje. Pokraj nas drveće je još tiho, zrcali kristale valova koji se dotiču i odlaze. U šarenici oka ocrtavaju se pastelne boje. Sva grubost i nesklad života kao da su se izgubili. Do trenutka kada stignu galebovi i ljudi i učine buku zemlje zamjetnom. (voda, str. 32)

Ili, uvijek u istom ritmu, u podjednakom konstatacijskom tonu, u istom omjerima smjenjuju se opis s osjećajima, sjećanje s asocijacijama; pjesma kao da se nazire, ostvaruje, u bjelinama njihovih međupolja:

U podstanarskoj sobi drhturavo je. Prozorsko okno obloženo je kartonima. Očni kapci ovlaženi nastoje uloviti zericu sna. Na vratima zabijen je zahrđali čavao na kojem ne visi ništa. Trebalo bi učiniti neke preinake. Promijeniti podstavu šešira. U smočnici pronaći barem kap likera od oraha. /.../ (prekriven pokrivačima, str. 44)

Međutim, najpouzdaniji je i za autora i za čitatelja međuprostor lirskoga i priče, muškoga ili ženskog principa, stvarnosti i snova, pri čemu nerijetko granične označnice mijenjaju strane, kao raz-govor, raščlanjivanje, »trčanje tamo-amo«, do svojevrsnoga spletkarenja protiv sebe. A sve preplavljuje ljubav, sve i kad je samo namjera i kad se ne ostvaruje, kao da se sve utapa u ljubavnom polju, bez obzira radi li se o sporazumijevanju ili nesporazumu, o uspostavljanju dodira ili neuspjelom kontaktu, ljubav se u neobično minucioznim opisima, samoopisima, samoispitivanjima, preispitivanjima, javlja kao jedina cjelina, gotovo jedina prepoznatljiva cjelovistot, u fragmentarnosti suvremena, postmodernističkoga doživljaja svijeta. Kao zaostala baština obnovljena modernizma, neoavagarde, iz koje je kao pjesnik proizašao, praiskonska snaga govora, kod Predraga Vrabeca, djelomice vrlo slična našem zajedničkom zemljaku, hrvatskom pjesniku Milivoju Slavičeku:

Ona je imala bijele, a ja crne figure. To nije bilo jedino što nas je razlikovalo. Osim kovrča, osim puti, osim buđenja, ranog ili kasnog. Na početku se nismo baš voljeli. Bili su tu neki drugi, u našim kućama, u našim posteljama. Naš odnos bio je melodramatičan, neizbježan. Što smo više bježali jedan od drugoga to smo si bili bliže, poput vode kojoj u kovitlacu nije moguće promijeniti tijek. Pa je onda pustiš da teče, da dotiče obale. Dopustiš da te raspuštene kose miluju. Ruka dodirne u međuzvjezdanom prostoru u kome nema starosti. Postoje samo dvije jednostavne glinene posude, jedna pored druge. (voda, str. 37)

Lirsko se narativni subjekt Vrabecove pjesme, kao što vidimo, zajedno s nama kao čitetaljima kojima se s neobičnom otvorenosti, iskrenosti do začudne uvjerljivosti, povjerljivosti, obraća, smješta u nesiguran, ali trajan međuprostor, između obala: ljubavi i manje ljubavi, sna i malo zbilje, prisjećanja i priče, lirike i proze, u međuprostoru književnosti, danas tako zanemarene samospoznaje i zabave, starosti ili smrti i igre. Nedokučive smislenosti.