Kožnata kapa

»Novosti?«, upitah Gigija, čim smo sjeli za poznati stol kod »Tri vilice«, uz miris valjušaka koji samo što nisu stigli. Kad pomisliš da je prošlo cijelo jedno uzburkano ljeto i da je već protekla prva polovica ove blage jeseni, a da se mi nismo vidjeli ni kako bismo zajedno ispili čašicu vermuta.

»Novosti te i te«, odgovori Gigi borbeno. »Čini se da je sudbina baš htjela da okončam svoju karijeru karabinjera ovdje u Piacenzi (Pjačenci) u sudačkoj četi... Da se razumijemo, da je u funkciji autocesta Torino-Piacenza, ne bih mogao poželjeti bolje mjesto!«

»Kakve veze ima s tim autocesta?«

»O da, moraš razumjeti: još nemam predstavu o tome kuda će prolaziti, ali...« – nastavlja Gigi naglašavajući svaku pojedinu riječ, načinom koji on u početku razgovora prihvaća zbog prirođene sramežljivosti. »No, s koje god strane prođe autocesta, naplatna kućica bit će dovoljno blizu moga mjesta, u Monferatu. I tako će mi biti lako da s vremena na vrijeme, još uvijek vezan službom, skoknem da vidim taj komad zemlje koji još posjedujem, kućicu koju sam čvrsto odlučio urediti za starost. Mjerodavne vlasti donijele su odluku i odobrile autocestu, u to nema sumnje. Ali, ne znam sve do danas, jesu li radovi zaista započeli. Često puta se upitam: Hoće li autocesta biti gotova prije nego odem u mirovinu? Možda se neću moći njome ni koristiti...«

»Sada to već jako brzo rade«, rekoh da ga ohrabrim.

»Znam, jako brzo napreduju. Imaju nove strojeve za asfaltiranje. Metalni dijelovi mostova i vijadukta su montažni. I tako dalje, i tako dalje. No, nije sve u strojevima. I tako se često događa: dovoljno je da to ne želiš, i događaji, kako se običava reći, samo nasrnu. Kada ih, međutim, želiš požuriti, kasne.«

»Vidjet ćeš da će ovoga puta biti brzi poput munje«; nastavio sam, šaleći se da ga ohrabrim. Učinilo mi se da je u vedar izraz njegova lica unišla neka sjeta, trag umora na prirodnom bljedilu lica, dok su mu vjeđe iza zlatno uokvirenih naočala odjednom prekrile oči.

»Ne, ne mislim sada na moj kraj, naprotiv...«, nasmiješi se tužno Gigi. »Naprotiv, mislim na udvajanje autoceste Torino – Milano prije dvije godine, ili pak na dionicu povjerenu gradilištu Cigliana, dionicu koju su radili prije predviđenog roka...« U tom trenutku došla je prva butelja vina Val Tidone i jedna ogromna zdjela koja se pušila, prepuna valjušaka. Kako pripovijest nije bila osobito vesela, Gigi ju je kanio nastaviti iza objeda.

»Vjerojatno će me premjestiti u Cigliano zbog predviđenih radova na udvajanju. Jedno veliko gradilište s barakama-spavaonicama za određeni broj radnika podići će uz autocestu. Radnici s juga, iz Veneta, s drugih mjesta iz samog Piemonta, pomalo sa svih strana. Nadzor će biti potreban i zbog toga što se u okolici nalaze velika i mala industrijska postrojenja i radnici, domaći i doseljenici, već udomaćeni u Ciglianu. U svakom slučaju, razlog više da noću ili za vrijeme blagdana ne dođe do sukoba s ovima na privremenom radu i pod slabijim nadzorom od onih s autoceste.« A onda je Gigi ispričao ovu priču:

»Bio sam u Ciglianu već nekoliko tjedana, kad su započeli radovi. Međutim, čim sam došao u mjesto, prva osoba koju sam zapazio bio je upravo On. Nažalost, ne zato što bi bio uočljiv. Njegov izgled, ni kada ga se moglo izbliza promatrati, nije bio pretjerano neprirodan. Već stoga što je bio prva osoba zbog koje su se svi žurili da me upozore: ‘Gospodine naredniče, gledajte onog tamo... Pozovite ga časkom... Pustite ga da govori...’ Jednom riječju, klasičan slučaj seoske lude.

Bio je odjeven, da, sav u krpama: niz kaputa i džempera naslaganih jedno na drugo, koje je nabavio tko zna kako. Nosio je slomljene naočale spojene koncem i odvojenom vrpcom. Izgledao je poput propalog intelektualca koji je zbog ovog ili onog razloga postao bijednikom. No, bilo je dovoljno izmijeniti s njim nekoliko riječi da bi se shvatilo kako on zapravo nije intelektualac; tom su izgledu pridonijele naočale, i mršavo lice. U isto vrijeme, moglo se opaziti da on nije bio posve lud. Bio je lijep mladić: visok, vitak, snažan, otvorenog, veoma simpatičnog, inteligentnog osmijeha. Samo što se vrlo rijetko smiješio: vječito je bio namršten, štoviše uvrijeđen, kao da mu je netko učinio strašno nažao i kao da ga svi mrze. Ali, to nije bilo točno.

Vlasnici triju kafea u mjestu, na primjer, voljeli su ga: dopuštali su mu da uđe, da gleda televiziju i igra biljar, iako im je bilo jasno da on neće ništa naručiti, iz jednostavnog razloga – što nikad nije imao u džepu ni deset lira. No, klijenti su ga kojiput bacali van, tvrdeći da smrdi. Onda se činilo kao da će zaplakati, zamuckivao je, iskrivljavao riječi kao dijete koje još ne zna dobro govoriti. Osim tih trenutaka razgovarao je, međutim, bez ikakvih teškoća: barem u narječju. Brzo sam otkrio da je njegova bolest proizašla iz vrlo jednostavne činjenice što je kao dječak odbijao učiti bilo kakav zanat i dalje, nije imao nikakvu volju za radom i bio je nesposoban prepoznati potrebu za radom. Dakle, on sam je proširio famu o svojoj mentalnoj zaostalosti. S pravom, jer je općinski liječnik rekao da se radi o slučaju ‘zaostao u razvoju’: krivnju za sve te Aduove nevolje snosila je bez ikakve sumnje njegova mati.

Aduo, da, zvao se Aduo, jer je bio rođen u listopadu 1935., isti dan kad je zauzet Aduo. Za žensko ime moglo je ići, ali kao muško ime, doista bijaše smiješno i tko zna, možda mu je to na neki način, u mjestu priskrbilo atribut lude; mada je bio tek bolestan na živce, dakle, bolesnik koji se po mome mišljenju mogao izliječiti.

Aduo je bio jedinac. Tata, po zanimanju tesar, pozvan u Alpince, bio je u Grčkoj, a onda ga proglasiše nestalim na istočnom fontu. Majka, u odsutnosti muža, jako se vezala za maloga, i čini se da je od početka isticala kako je bolestan i da ga ne može poslati u školu poput svih drugih. Bila je pralja i uspjela je na račun onoga ‘nestao’ dobiti malu mirovinu, no s velikim zakašnjenjem. Nije imala bliži rod. Između ostalog, u ratnim godinama i u metežu kroz koji je prolazila zemlja, posebno od ‘43. do ‘45., nije joj išao na ruku da riješi problem kako je ona htjela, prepuštajući dijete isključivo njoj i danju i noću, suprotno elementarnom zdravom razumu. Pričali su mi da ga je odlazeći na posao nosila sa sobom u košari za rublje. Zbog straha da ne padne u BIALERU, vezivala bi mu nogu za vrbin panj u blizini, kao da je pas: i ta grozota izgleda da je trajala sve dok dječak nije navršio deset ili jedanaest godina«.

Kao uvijek kad bi ga neko sjećanje ganulo, Gigi bi skinuo naočale i polako ih brisao rupčićem. Njegove modre oči, bez uobičajene i smirene prepredenosti, činile su se zbunjenima, ugašenima ili radije – bile su zaokupljene žalosnim slikama priče o Aduou:

»Vjerovao sam da činim dobro, no, naprotiv, bilo je gore. Zavolio sam Aduoa čim sam ga ugledao, možda zato što nisam imao mušku djecu. Rado sam s njim razgovarao, i tako sam primijetio da je zapravo bio inteligentan i da se njegova ludost, zbog lijenosti ili nesposobnosti da radi, pretvorila malo-pomalo, s godinama, u nešto puno ozbiljnije i dublje: u potpuni nehaj, u neku očajnu nezainteresiranost za život u svim njegovim vidovima. Bio je uvijek na majčinoj grbači, koja već bijaše ostarjela, bolesna, i zarađivala je upravo toliko koliko je bilo potrebno da njih dvoje ne umru od gladi. Aduo nije imao nikakvih želja. Nije ga privlačilo ni vino ni hrana. Djevojke nije nikad ni upoznao te na njih nije ni mislio. Mnogi su ga optuživali da prosi. No, ustanovio sam da je optužba bila potpuno lažna. Nitko od mještana nije mi mogao zasigurno reći da su Adua barem jedanput vidjeli da prosi. Uostalom, to se i podrazumijevalo. A kakvu bi korist on imao od tih novaca? Nije imao želja: upravo to bila je njegova jedina nevolja. Kada mu ne bi dali da gleda televiziju ili igra biljar, nije patio, kako su mislili drugi, zato što su mu uskratili zabavu. Patio je zbog ponosa, bio je ponižen, jer su ga isključili. Ponos je, dakle, u tom dečku odjevenom u krpe, bio posljednja veza s društvom i životom. Ponos, i u manjem stupnju, cigarete. Majka bi mu davala novac da kupi tri ili četiri cigarete na dan. Ili, ako nije, pazio bi da ga ne vide i kupio bi čikove...

Jednoga dana, kada su radovi na autoputu već započeli i kad je nikla prva baraka da prihvati radnike, a kako sam bio tamo u svezi dogovora s nadglednikom gradilišta, ugledao sam Aduoa, na sto metra odande, kako polusakriven među drvećem jedne šumice, nepomičan, skrštenih ruku, promatra manevriranje strojem kopačem. Kad sam završio, sjeo sam u džip i odvezao se bliže k njemu da ga dobro promotrim, a da on ne vidi mene. Bilo je vrijeme kao sad i bližio se završetak rada: oko pet i po popodne. Likovi već udaljenih radnika gubili su se u magli koja je bila sve gušća. Aduo je ležao potrbuške na mokroj travi i sa čelom među sklopljenim šakama pratio je očaran svako kretanje stroja kopača. Doista, stroj kopač je sam za sebe prizor vrijedan divljenja: ona iskopana zemlja, zdrobljena, smrvljena, razbacana tamo-amo... nikad se ne umoriš gledajući to. No, ja sam tom prilikom po prvi put otkrio znak zanimanja ne u Aduovim očima, čiji izraz nisam mogao vidjeti, jer je svjetlo već bilo slabo i bio je okružen drvećem, nego sam to uočio po potpunoj nepokretnosti njegova tijela. Možda, rekoh sam sebi, to je poput iskre, dovoljno je da jednom šikne i sve će dobro krenuti...

Uz pomoć cigarete, koju nikad ne bi odbio, doveo sam ga iste večeri u škripac: ‘Kad bi na neki način mogao raditi na autocesti, bi li to prihvatio?’ Pogledao me je svojim lijepim, nježnim, mršavim licem: svojim očima u kojima bijaše sivi prigušeni odsjaj, koji se jedva nazirao iza prljavih stakala obrubljenih selotejpom. Otvori usta kao da će progovoriti, nakašlje se, oklijevao je: konačno spusti oči na komad konopca koji je imao u rukama. Držao je u džepu uvijek kakav komad špage i igrao se njome u svakoj prilici. Moglo bi se gotovo reći da je, osim kad bi pušio, provodio vrijeme tako: zauzlao bi do beskraja komad konopca, a onda bi prstima prelazio po tome da se uvjeri jesu li uzlovi dovoljno čvrsti ili je ostao neki koji treba još pritegnuti.

‘Pusti taj špag, Aduo’, rekoh mu blago, ‘i odgovori mi na pitanje koje sam ti postavio’.

Podigao je lice živahno, čemu se nisam nadao, i javio se glasom koji je pokazao, nakon duge pauze, da nije mislio ni na što drugo i kako je, dakle, njegov mozak savršeno funkcionirao:

‘Ali, gospodine naredniče’, reče zapuhano, ‘prva stvar, hoće li me htjeti? Hoće li me?’

‘Ne brini se, Aduo. Meni je dovoljno da mi ti obećaš da ćeš doći, ako te pozovu.’

Sredio sam da ga primi nadglednik gradilišta. Bilo je lako. Makar su mogli primiti i kvalificiranog radnika na to radno mjesto! No, u tom kraju, praktično, nije bilo nezaposlenih.

Aduove dužnosti bile su utvrđene na licu mjesta: postao je čuvar baraka, sve i sva za radnike; onaj koji čisti za svima, odlazi u mjesto i vraća se, pomaže u kuhinji, priprema jelo. Od samog početka radio je za desetero, ne vodeći računa o vremenu, od rane zore do mrkle noći; bio je prvi na nogama i posljednji bi odlazio na spavanje – oduševljenje što je zbunjivalo onaj mali broj ljudi koji su ga poznavali otprije i koje je sve ganulo. Odmah su shvatili da mogu imati u njega povjerenja i nisu se ustručavali povjeriti mu osobne narudžbe, kao na primjer nabavu cigareta, lijekova, podizanje pošte i čak su mu davali prilične svote novaca.

Radio je unutra i izvan baraka. I mogao je, radeći, svaki puta, kada bi to poželio, gledati prema autocesti. Iz baraka mogao je gledati kroz prozore. Jer, o nečem drugom on nije ni mislio. I nije to bilo zato što on radi, po prvi puta u svome životu. Htio je imati na oku rad na udvajanju autoceste, neprestance vodeći računa o tome kako napreduje. Svaki put kad bih dolazio na igralište, čim bih u daljini ugledao Aduoa, on bi ili trčao prema kuhinjama s vjedrima vode, ili bi čisteći virio kroz prozore, ili bi vješao rublje na žicama protegnutih između jedne i druge barake. Primijetio bih da to radi na način da bi bio okrenut prema autocesti, istražujući hitrim pogledima tamo i onamo, sad prema kućici kod Rondissona, sad prema onoj kod Borgo d’ Ale, kakao napreduju radovi.

Nosio je Aduo neku čudnu smeđu kožnatu kapu, koju mu je darovao netko od radnika da se obrani od kiše (jer, bili smo već u studenom). On je nikad ne bi skidao, tu kožnatu kapu s krilcima sa strane i štitnikom za oči, što mu je davalo pozoran izgled, istraživački, sumnjičav, zanesen: bio je više od nadzornika, izgled koji je mogao odavati da je na tome uznastojao, apsolutno odgovornu osobu i jedinog zakupnika, inženjera projektanta, jedinog akcionara na ovom dijelu autoputa...

Jednako su ga zanimali radovi na udvajanju autoceste i dva nadvožnjaka, jedan na sjeveru i jedan na jugu naplatne kućice, oba, dakle, kojih stotinjak kilometara od gradilišta. Zbog ovog ili onog razloga odlazio bi sve do tamo, svaki put kad bi to mogao. A jednom kad sam prolazio jednim od dva nadvožnjaka, prema kopačima, slučajno sam ugledao Aduoa: polako se vraćao s praznim kantama prema gradilištu i pri svakom koraku se okretao gledajući zdvojnim pogledima prema mješalici koja je bučno radila. U tom trenutku sinula mi ideja kako je za Aduoa izgradnja autoceste postala, ili je to bila od početka, poput komada konopca koji se malo-pomalo puni uzlovima.

Nešto kao komad špage, samo beskrajno veći – tako mu je komad konopca pružao osjećaj vremena koje prolazi i spoznaju da nakon svega još nije mrtav. Izgradnja autoceste i dvaju nadvožnjaka, sa svim ljudima, strojevima kopačima i drugim mašinama, kolicima, teretnjacima s prikolicom, željeznim nosačima, tucanikom, prašinom, zaglušnom bukom, cementom, plinom praskavcem, pneumatskim čekićem – sve je to pridonijelo tome da se Aduo osjetio živim kao nikad prije. Živ i sretan!

Prošla je zima. Stiglo je proljeće. A s prvim danima ljeta iznenada su došli veliki strojevi za brzo asfaltiranje. To je značilo da se izgradnja te dionice udvajanja autoceste bliži kraju. Svima je to bilo jasno i o tome su govorili – za nekoliko mjeseci, tri, najviše do rujna, gradilište će biti demontirano. No, bilo je očito da Aduo to nije shvatio, ili nije razumio, jer bi to za njega značilo vratiti se prijašnjem životu: ponovno spavati i jesti kod kuće, kod mame i provoditi dane u neradu.

Suprotno predviđanjima drugih, a prema onome čemu sam se ja nadao, Aduo se s prvim novcima koje je zaradio u životu pokazao kao vrlo vrijedan mladić. Osim novaca za paketić cigareta po danu, redovito je majci predavao tjednu plaću. Ipak, nije imao namjeru vratiti se kući. Nije o tome ni razmišljao. A na što je mislio? Ni na što. Uvjeren sam da je to što se dogodilo bilo i za njega otkriće. Ja osobno, znajući za njegovo primjerno ponašanje prema majci, nisam se za njega plašio. Ostat će koji dan kod kuće, govorio sam sebi, a onda će naći drugi posao. Moguće da ću od nadglednika gradilišta zatražiti da mu dade otpusnu svjedodžbu. Jednom riječju, nisam bio zabrinut. Govorio sam sebi, Aduo je ozdravio i sam sebi čestitao samna uspjehu. Vidi se da nisam shvatio!

Aduo je radio do posljednjeg trenutka. Pomagao je demontirati barake, jednu za drugom i utovarivao je daske na teretnjake s prikolicom. Radeći, gledao je još uvijek, kao što je to uvijek činio, prema autocesti: sada je promatrao gotovo neprekidni promet automobila u dva pravca i bio je zadovoljan kao da novci od naplatnih karata idu njemu u džep...

Na kraju, kada više nije bilo ničega, kada je ostala samo jedna mala baraka, neko skladište za oruđe, veliko poput manje kabine ili poput stražarnice, pokazalo se ono što je Aduo smišljao u sebi već neko vrijeme. U trenutku kad je zaposlenik htio zaključati barakicu, Aduo ga zaustavi. Ne treba je zaključati, objasni mu, dovoljno je da njemu dade ključeve, jer unutra će on spavati. No, zaposlenik mu se nasmije u lice, zaključa dvaput i ode. Aduo ostane.

Ostao je ondje, sklupčan poput psa nasuprot barakici s alatom. Drugi dan, također. Nije jeo ni pio. Popušio je cigarete koje je imao. Upozoren od dvojice-trojice da su ga vidjeli i s njim razgovarali, pošao sam osobno tamo. Mušice, dječji kapric, mislio sam u sebi na putu.

Bilo je rano jutro, prvih dana listopada, prije dvije godine. Već drugu noć je Aduo spavao na otvorenom preko puta daščare. Čim me je ugledao, podigne se zadovoljan: bio je uvjeren da sam mu donio ključeve od barake. Pod sjenom štitnika za oči one kožnate kape koja mu se jako sviđala, možda zato što je mislio da mu daje izgled ‘tvrdoće’ poput vozača kamiona ili upravljača strojem kopačem i hvatačem, njegovo omršavjelo lice činilo se još blažim: moglo bi se, reći izgledao je kao profesor na praznicima«.

»Dosta... poštedjet ću te potankosti i svega onoga što je uslijedilo.To je bolno i za mene«, reče mi na kraju svoje priče Gigi. »Nisam Aduoa uspio uvjeriti ni lijepim ni grubim načinom. Dan kasnije... bio sam prisiljen odvesti ga na silu: nije se htio pomaći, nije htio otići odande. I kako se odupirao trojici karabinjera i meni četvrtom, ponašajući se ni više ni manje poput goropadnog luđaka, bio sam prisiljen vezati ga i pod pratnjom odvesti u Torino, u ludnicu...

Još je, na žalost, tamo. Čini se da mu se, jadniku, stanje nije poboljšalo. I da nema nade, barem zasad, da će izaći. Ostala mi je kožnata kapa koja mu je pala prilikom tučnjave i koju je jedan karabinjer našao u džipu. Držim je kao dragocjenost na dnu ladice. No, nikad je ne gledam. Izaziva u meni veliku tugu. Kad mislim o tome obuzme me očaj. Mislio sam ga spasiti, a uništio sam ga. Kako je teško nekome učiniti dobro!«

Prevela s talijanskog:

Ljerka Car Matutinović