Ko je gospar je gospar

Osamdeseta obljetnica smrti jednog od najvećih dramatičara hrvatske književnosti – Dubrovčanina Iva Vojnovića (1857.-1929.), donijela je kapitalno djelo u službi osvjetljavanja njegova plodna života i djela. Profesor Tihomil Maštrović, nakon višedesetljetnog skupljanja, redigiranja i stručnog priređivanja sačuvane pisane korespondencije Iva Vojnovića – sva njegova pisma konačno je objedinio u trosveščanu zajedničku zbirku. Dosada je sačuvano, obrađeno i objavljeno ukupno 2.356 pisama, što će reći da epistole Iva Vojnovića u tiskanom obliku broje više od dvije tisuće stranica! Prebogata Vojnovićeva korespondencija zasigurno je i navela profesora Maštrovića na zaključak kako je »malo hrvatskih književnika koji su tako marljivo kroz cijeli svoj život korespondirali kao što je to činio Ivo Vojnović. (...) Nepregledno mnoštvo pisama koja je Vojnović napisao izdvaja ga među hrvatskim književnicima kao pisca s najobimnijom (sačuvanom) korespondencijom«.

Sakupljanjem pisane korespondencije Iva Vojnovića profesor Tihomil Maštrović počeo se baviti još krajem 70-ih godina, dok je potragu za Vojnovićevim epistolama intenzivirao početkom 80-ih, kada je i objavio nekoliko javnih oglasa ne bi li se tko od privatnih vlasnika pisama javio. Ipak, najviše je truda uloženo u traganju po knjižnicima i arhivima, zakladama, kazališnim pismohranama, i to od Dubrovnika i Zagreba do Beograda i Novog Sada, Zadra, Šibenika, Splita, Križevaca i Bjelovara pa sve do europskih prijestolnica. Dakle, nakon nekoliko desetljeća trebalo je ponovno kročiti stopama Vojnovićeva životnog puta. A kako Vojnović sâm nikada nije dijelio život i umjetnost, dapače umjetnost je srasla s njim – sa svakim djelićem njegova tijela i komadićem duše, priređivač pisama ušavši u trag svakog novog sveska pisama u nekom od Vojnovićevih gradova zapravo je pronašao novu notu u odčitavanju i interpretiranju njegova cjelokupnoga književnog djela.

Tisuće pisama Ivo je Vojnović naslovio svojoj obitelji, posebice majci i voljenom bratu Luju. Pisao je, dakako, i drugim članovima obitelji – no toplina odnosa s majkom i cjeloživotno prijateljstvo i privrženost s bratom Lujom, koja se odaje i u dužini njihovih pisama, otkrivaju predivne dimenzije njegove ljudskosti. Osim obitelji, Vojnović je najčešće pisao prijateljima, kolegama književnicima i umjetnicima, te uopće ljudima iz kruga teatra i pisane riječi. U tom nizu valja izdvojiti Ivu Andrića i Ivu Raića, Josipa i Ninu Bach, Julija Benešića, Hermanna Bahra, Milana Begovića, Milivoja Dežmana, Kerubina Šegvića, Srđana Tucića, itd. Proučavateljima Vojnovićeva književnoga djela zasigurno će biti najzanimljivije ove potonje epistole pa će se u tom smislu ovaj prikaz dalje i baviti književnom korespondencijom Iva Vojnovića.

S Ivom Andrićem, svojim »bolničkim« prijateljem i suputnikom, Vojnović se počeo dopisivati u svibnju 1918. godine, dakle, neko vrijeme nakon zajedničkog izlaska s posttamničkoga bolovanja. Prema Andriću, napose suptilnosti njegova duha, Vojnović gaji iznimno toplo prijateljstvo i umjetničko suputništvo. U pismu iz Nice od 12. listopada 1919. piše mladom Ivi Andriću: »Nema knjige, nema stranice, vjeruj mi, da je u glavi ne čitam tebi. Ti si onaj nevidljivi moj drug, onaj nerogjeni moj sin koji si uvijek uza me. Vidim ti drago lice koje šuti i sluša – a meni je dobro – i ja nijesam više sam u ovoj velikoj muci vječne, vedre samoće«. U istom će pismu, kada je saznao za Andrićevu diplomatsku službu, priznati mu da ga razumije upravo po vlastitom iskustvu, apelirajući na svoju administrativnu zadarsku službu kada je i napisao Dubrovačku trilogiju: »Kad sam robovao po kancelarijama napisao sam naj bolje svoje stvari – jer se tad pamet osvećuje gluposti i potištenosti tjelesnog truda«, premda će mu već u kolovozu sljedeće 1920. godine razglednicom iz Nice prijateljski »predbaciti«: »Intanto ne zavidim ti da si jug(oslavenski) diplomata. To je u svijetu sinonim: idiote! Ali ne Dostojavskog!«.

Dakle, korespondencija nam otkriva i drukčije odčitavanje Vojnovićevih političkih nazora, koji su u hrvatskoj književnoj povijesti ideološki desetljećima okamenjeni u smislu Vojnovića kao velikog zagovaratelja jugoslavenske ideje; to je, na žalost, i rezultiralo suludim konceptom svrstavanja Iva Vojnovića u antologiju srpske književnosti prije samo nekoliko godina. Vojnović je bio i nacionalist i jugounitarist u smislu reakcije na austro-ugarsku upravu, ali je kao i većina hrvatskih književnika nakon uspostave Kraljevine SHS doživio veliko otrježnjenje, što eto u svojim poznim godinama i priznaje Andriću. Stoga je za proučavanje Vojnovićevih političkih nazora njegova korespondencija više nego dragocjena. Primjerice, samo pismo Vladimiru Čerini, pokretaču časopisa Vihor te prijatelju i istomišljeniku Janka Polića Kamova, kojemu u proljeće 1914. godine Vojnović odgovara na upit za suradnju, valjan je dokaz svega rečenog: »Dakle Vi ste moji, – pa zato pustite da Vas pozdravim, a Vama, dragi Čerina, da Vam čestitam na neustrašivim i krasnim brojevima koje vodite u Vihoru proti onim ‘vodenim žabetinama’ koji nam pretvoriše dragi Zagreb u Bečko-Peštanski jevrejski XXX Bezirk! – Denacionalizacija Zagreba je djelo dalekosežno i podmuklo, zato dobro činite da rušite sve ono što je odvojilo naš Zagreb od Jugoslavije i bacilo ga u ‘interessnspäre’ pogubne tugjinštine«.

U pismima Ivi Andriću, koja su uz ona posvećena obitelji i dugogodišnjoj prijateljici Emki Krstelj, i najtoplije njegove epistole, Vojnović se otkriva kao istinski lirik života. Iznimna su njegova zapažanja o francuskoj i talijanskoj kulturi i duhu, istim zanosom on se prepušta ljepoti pejzaža i veličajnosti arhitektonskih i umjetničkih dostignuća ljudske moći. Nadasve, u svojim zapažanjima Vojnović se otkriva i kao mudrac života i konačno, posjedovatelj velikih životnih istina koje donosi životno iskustvo – i boli i radosti. U tom smislu vrijedi izdvojiti dva pisma posvećena budućem nobelovcu Ivi Andriću. O tajni umjetnosti Vojnović piše ushićen novim ruskim baletom iz Monte Carla, 22. travnja 1920. godine: »Gledam Ruski balet s Tamar Kavsavinovim i mislim na Tebe! To znači sve! – Čudo od čudesa! – Lenin će proći a Ruski će balet ostati!«. O tajni života pak Vojnović piše poučen zajedničkim zatvorskim iskustvom u pismu iz Nice od 8. prosinca 1919. godine: »Ali – tamnica nas je naučila da ima ključara koji zatvaraju i – otvaraju. A revolucija pak nam je dala pravo da rušimo one koje smo mi podigli. – I tako će biti!«

Ivo Vojnović, kada piše o sebi, zapravo piše o tome što stvara, što piše, skicira, zamišlja, o svojim idejama i slutnjama. Više je nego dirljivo, stoga, njegovo pismo Andriću nakon smrti voljene majke, u kojem svoje Maškarate ispod kuplja poistovjećuje sa živim srcem: »Srećan sam da ti se mile moje ‘Maškarate’. Pisao sam ih u slutnji velikog bola. Zato tako trepti ko da imaš tek iščupano živo srce u ruci«.

Konstantno se Vojnović dopisivao i s dramaturzima, intendantima, kazališnim redateljima i glumcima. Primjerice, u pismu Nikoli Andriću iz 1903. godine, tadašnjem dramaturgu zagrebačkoga kazališta, razlaže cio sastav i postav svoje Dubrovačke trilogije, a u nemalom broju pisama to čini i s Milivojem Dežmanom ili Julijem Benešićem. Dežmanu tako kao pismo piše cijelu »Promemoriju za predstavu ‘Suton’«. U nizu kasnijih pisama Dežmanu i dalje je riječ o njegovoj drami – da bi konačno, kako se saznaje iz ovoga gotovo dramatski napetog niza pisama – Suton povukao iz Zagreba i poslao ga u Beograd, i to iz posve materijalno opravdanih razloga: »Ne primim li oni dan novac, Suton i Trilogija putuju u Beograd«, zaprijetio se Vojnović iz Zadra još 1900. Koliko se ovaj bard hrvatskoga teatra skrbio o sudbini svojih drama i uopće svojih djela najrazvidnije je iz ciklusa koji broji više od dvije stotine što pisama, što razglednica upućenih Josipu Bachu, redatelju i ravnatelju drame HNK u Zagrebu.

S Josipom Bachom Vojnović se konstantno dopisivao od lipnja 1909. godine. U početku je njihova korespondencija bila čisto poslovnoga karaktera, dok se iz svakog daljnjeg pisma to više osjeća njihova sve čvršća prijateljska veza.

Vojnović do u tančine razglaba s Bachom postavu svojih drama – pa su eto ti isječci iz njegovih pisama iznimno suvremeno vrelo proučavatelja Vojnovića i njegova teatra, ali i njegova odnosa prema teatru. On nije pisao drame za čitanje i biblioteke, on je pisao i živio za kazališne daske! Sjajne su stranice njegovih pisama gdje raspodjeljuje uloge i piše o interpretaciji likova, nudi nacrte scene, objašnjava svaku sjenu u intonaciji, izdvaja svaki akord i protuakord dramskog sukoba. On naprosto svjedoči kako živi i Dubrovačku trilogiju, Suton, Ekvinocij, Smrt Majke Jugovića, Imperatrix. Također, on iz prizora u prizor svjedoči Bachu o svome radu, koliko i kako napreduje njegov posao na nekoj od drama, šalje mu ih na čitanje i traži mišljenje. Prerađuje i radi često i više od deset sati dnevno!

No, iz korespondencije saznajemo kako ni prije jednog stoljeća (ili bolje reći nikad) umjetnički trud i rad u Hrvatskoj nije bio na cijeni. U koliko samo pisama Vojnović vojuje za svoju zasluženu plaću i kazališne tantijeme, istodobno moleći Bacha da pisma takva sadržaja uništi. U tri sata poslije ponoći, 24. lipnja 1914., iz Dubrovnika u kojem upravo stvara svoju profetsku Imperatrix, Vojnović piše: »Razderite sva luda pisma što Vam pisah! – U kojoj sam radeničkoj uzrujanosti dokaz su Vam i – ovi heftovi! – Moje jadne oči! – Radim po 10 sati na dan!! – Evo Vam V. čina! – Jedna velika drama za sebe! – Što velite?!... Recite iskreno, entre nous, koji će pisac u Evropi dandanas sastaviti ovakvo djelo – i ovakav V-i čin! – Ali – samo jednu milost: brzojavite mi da ste primili i da li ste zadovoljni! (...) Smijao sam se jučer čitajući (Male Novine) ludi artikel: odužimo se Vojnoviću!... Da znadu, da se Hrv(atsko) kazalište odužilo obustavivši mi platu!! – Ala bi bilo galame! – Ali zaludu!... Ko je gospar je gospar!«

A što se tiče Vojnovićeve europske kontekstualizacije, u nemalom broju pisama govori o svojim njemačkim, francuskim, češkim ili pak poljskim uspjesima. Dok njegov brat Lujo, dobro znajući domaću kontekstualizaciju, iz Torina zapaža sljedeće: »Da si ti napisao ovakovu drametinu kakav je D’Annunzijev Ferro ‘Chevrefeuille’ ne bi bilo dosta gnjilih jabuka u srpstvu i u hrvatstvu da te bombardiraju!«.

Dramu Imperatrix Vojnović je pisao u jednom od najtežih razdoblja svoga života. U to je vrijeme izgubio voljenu Onu, lišen je egzistencijalne sigurnosti, da bi konačno poradi nje završio u šibenskoj tamnici. U zatvoru je Vojnović boravio od 29.III.1914. do 23.V.1915. godine, i u sve to vrijeme on neumorno stvara. Ni u jednom trenu ne odaje svoju klonulost, dapače, tek parafi zatvorskih cenzora na pismima dokazuju njegovo tamnovanje. Dakako, tijekom boravka u zatvoru stradava mu zdravlje, pa se tako Vojnović pridružuje četi hrvatskih umjetnika koji su okusili zadah tamnice, progona i bolovanja zbog svoga djela. Umjesto slobode, ovom velikom Dubrovčaninu vlast nudi progonstvo u Eferding pokraj Linza, što Vojnović odbija, diplomatski se sakrivši i skrasivši tajno u Zagrebu. Poput Matoša i ovaj zagovornik ideala Ljepote postaje disidentom u vlastitoj domovini. S Matošem se Vojnović nije mnogo dopisivao, ali ono malo što mu je pisao, pisao je samo na francuskom – idealnom jeziku moderne poezije! Inače, Vojnović uz hrvatski još piše i na njemačkom (npr. H. Bahru), s majkom se dopisuje samo na talijanskom, Milanu Begoviću vrlo često piše talijanski, ili ga rado miješa s hrvatskim. U svakom slučaju, i s te strane Vojnović se potvrđuje kao intelektualac par exellence!

Odnos prema kolegama književnicima, kritičarima i mladima vrlo često odaje karakter neke umjetničke ličnosti. Istina je, kako ustvrđuje profesor Maštrović, da je Vojnović za života uspio stvoriti auru nacionalnog pisca, ali isto tako vjerujući u svoju umjetnost i svoj rad on njeguje korektan, profesionalan i poticajan odnos prema suvremenicima. U njegovoj korespondenciji s Begovićem nema ni traga jala ili zavisti (premda se u nekim pogledima i nisu slagali), dapače profesionalizam je iznad svega! U tom smislu je izvanredan dokument Vojnovićevo pismo Begoviću u Hamburg o njegovoj Stani Biučića, koju ovaj zajedno s Bachom postavlja na zagrebačku pozornicu: »Dragi moj Begoviću! Primio sam Stanu! – Izvrsno! – Nijesam ništa promijenio do svršetka. – Tu sam zgrabio crno i crljeno. Stana ne ostaje sama s Gjukom već nastane borba između oca i sina i to takova da se ona baci izmegdju njih pa ih rastavi otkrivajući Gjuki svu groznu istinu. U paroksizmu te ispovijesti potrči van i čuje se krik: ‘Bacila se u ponor!’ – Zavjesa pada. – Čini mi se da je u takvoj tragediji fra le righe morao napokon doći prelom. – Pišite mi jeste li zadovoljni s time?«.

Također, premda se nije pohvalno izjasnio o Tucićevu Požaru strasti, dapače u pismu Benešiću nazvao ga je »užasom«, izravnim je pismom iz Dubrovnika, svibnja 1913., pohvalio njegovu Golgotu: »Dragi prijatelju! Bio sam uvjeren o uspjehu čim pročitah Vaše djelo! – Snaga, snaga i snaga! Odasvud! Iz koncepcije, iz tehnike, iz situacija, iz dijaloga, iz stila! Rijetko je u Hrvatskoj izašla drama, taka drama kao ova poslije bljeska. (...) A sada, poslije ovog ‘Srgjanovog Vaskresenja’ ne prestanite ne dajte se uspavati od zagrebačkog društva, već dalje, dalje, utucite ih radovima i uspjesima!«

Dopisivao se Vojnović i s književnim kritičarima, pa su u tom smislu iznimno lijepi primjeri njegova pisma Kerubinu Šegviću i Jakovu Čuki, a napose ovom posljednjem, kojemu savjetuje da se osim u kritici i književnoj studiji okuša i u novelistici. Mnogo se dopisivao i s kazališnim glumcima, posebice s Ninom Bach Vavrom koja je i utjelovila većinu njegovih snažnih ženskih likova, te Ivom Raićem – prijateljem i glumcem. Da je na vrijeme znao prepoznati i apostrofirati velike talente, svjedoči njegov odnos prema Branku Gavelli i Ljubi Babiću. Za Gavellin postav Maškerate ispod kuplja on će naprosto reći da je »ženijalan«, dok je anegdota s Babićem doista zanimljiva. Isprva se Vojnović, kako saznajemo iz pisama Benešiću, naljutio jer je Babić za svrhu postave scene Maškerate boravio u Dubrovniku a da mu se nije javio, što je ovaj protumačio nedopustivim bezobrazlukom. No, kada je vidio scenu – znao je i priznao da je riječ o »božanskom daru«.

U kolikoj je mjeri iščitavanje Vojnovićevih pisama nasušno i u naše suvremeno doba, kako bismo u utočištu velikih humanista sačuvali zdrav razum, govori tek jedno od pisama koje problematizira odnos prema umjetnosti i kazalištu s početka 20. stoljeća. Ne govori li Vojnović, dakle, i za naše doba: »Jedno jedino ponavljam: naj veći neprijatelj umjetnosti, naročito pozorišne, jest: birokratizam. (A jedini prijatelj: novac!-) Pitaćete me: »a otkle novac?« – a ja ću Vas: – »Čemu tada toliko miljarderskih banaka u nas?« – »a svi noveaux-riches?«.

Još bi se cio niz Vojnovićevih pisama mogao citirati, komentirati, naznačiti – no to je ipak posao svih budućih izučavatelja njegova djela. Jer pisati i govoriti o Ivi Vojnoviću, i kao čovjeku i kao književniku, nakon objavljene mu korenspodencije – posve je i drukčije i novo. Njegova osobna pisma putokaz su njegovih djela – kao što se i sudbina djela odrazila na njegov život. Pisma su sama po sebi intimne krhotine osobnoga identiteta, stoga ona prvotno i nisu namijenjena objavljivanju u javnosti. No, kada su nam zahvaljujući velikom trudu priređivača kao dokument postala dostupna, postala su i nezaobilazna građa za svaki budući sud o Ivi Vojnoviću. Bi li se conte Ivo ljutio da mu čitamo privatna pisma? Možda. A nakon i možebitne ljutnje, vjerojatno bi i sam svisoka dodao – »ko je gospar je gospar«. I punctum.