Juri Petričeviću u spomen

Jure PETRIČEVIĆ, ekonomist i nakladnik, publicist i dobrotvor Matice hrvatske, rođen je 6. listopada 1912. u Starigradu, pod Velebitom. Odrastao je u Slavoniji, u Vrbovu. Upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Kao student Kluba studenata agronomije bio je predsjednik Međuklupskog odbora. Zajedno sa sumišljenicima borio se za autonomiju Zagrebačkog sveučilišta, ali i za osnovna politička prava i osobne slobode. Od 1940. do ljeta 1942. na specijalizaciji je u Švicarskoj, gdje u proljeće 1942. postiže doktorat iz agrarne ekonomije na Visokoj tehnološkoj školi u Zürichu. Bilo mu je ponuđeno mjesto znanstvenoga suradnika u Švicarskom seljačkom savezu, ali je to odbio, jer ga je zvala Domovina.

Iz mirne Švicarske vraća se u ratom zahvaćenu Hrvatsku, u Zagreb. Prihvaća dužnost stožernika u Banjoj Luci, ali tamo ostaje kratko, manje od pola godine. Vraća se u Zagreb i podnosi ostavku na dužnost stožernika te obavlja razne stručne i upravne poslove.

Početkom svibnja 1945. godine, zajedno s Milivojem Magdićem napušta Zagreb, prelazi u Korušku, gdje ga je uhitila engleska vojska. Već je bio na popisu da bude izručen jugoslavenskoj vlasti, ali je zahvaljujući irskim vojnicima sretno izbjegao to izručenje koje bi značilo smrt, kao i za mnoge, premnoge druge. Tako i za Milivoja Magdića, koji se uspio izvući iz austrijskih savezničkih logora, ali su ga savezničke sile uhvatile u Rimu, predale jugoslavenskoj vlasti i on je 1947. pogubljen. Jure Petričević bio je bolje sreće: selio se iz jednoga u drugi izbjeglički logor, sve do travnja 1946. kada dobiva garanciju Švicarskoga seljačkog saveza i vizu da može boraviti u Švicarskoj. Dobiva zatim posao i do smrti boravi u Bruggu, vodeći poslove Švicarskog seljačkog saveza. Umro je u Bruggu 25. veljače 1997.

Jure Petričević živo je sudjelovao u tisku hrvatske emigracije, napose u Hrvatskoj reviji, koja je, zahvaljujući prof. Vinku Nikoliću, okupljala velik broj hrvatskih intelektualaca emigranata različitih ideoloških opredjeljenja. U Hrvatskoj reviji objavio je nešto manje od 200 priloga: rasprava, studija, prikaza i polemika, i to od 1953. - od prvoga godišta, do svoje smrti. Osim toga, sam je osnovao nakladničku kuću Verlag Adria u kojoj je objavio 16 knjiga - svezaka u nizu Knjižnica slobode. Kako je malo tih knjiga došlo u Domovinu, a posjedovati ih značilo je dopasti zatvora, navodimo im naslove: 1. Die Menschenrechtsverletzungen iz Jugoslawien, 2. Jugoslavija na optuženičkoj klupi (1978.), 3. Selbstbestimmung für Mitteleuropa, 4. Samoodređenje za Srednju Europu (1979.), 5. Nacionalnost stanovništva Jugoslavije (1983.), 6. Ljudska prava u Jugoslaviji - Dokumentacija, 7. Na prekretnici (zbornik, nekoliko autora, 1986.), 8. Izazov (u toj je knjizi objavljeno pismo Blaža Jurišića Jakši Ravliću o pogreškama u monografiji o Matici hrvatskoj, 1963., 1987.), 9. Selbstbestimmung für Mittel- und Osteuropa, 10. Sukob (1988.), 11. Gärung in Mittel- und Osteuropa, 12. Lom (zbornik, više autora, 1989.), 13. Neue Epoche, 14. Nova Epoha (zbornik radova različitih autora, 1990.), 15. Na ruševinama Jugoslavije (zbornik brojnih autora iz Hrvatske, 1992.), 16. Hrvatsko gospodarstvo u Europi (1995.). U knjigama su svojim tekstovima sudjelovali brojni emigranti iz zemalja iza gvozdene zavjese: Poljaci, Slovaci, Mađari, Ukrajinci, Albanci, Rumunji, Hrvati u emigraciji, ali i iz domovine pod skrivenim imenom.

Posebice je bila zapažena knjiga Nacionalnost stanovništva Jugoslavije s podnaslovom Nazadovanje Hrvata i manjina. Napredovanje Muslimana i Albanaca. Autor se osvrće na popis stanovništva Jugoslavije (31-78). Već je tada Petričević upozorio: »Srbija i njezina vlast u Jugoslaviji suočena je u odnosu prema Muslimanima i Albancima s novim velikim problemom. Nagli porast muslimanskog stanovništva i politički zahtjevi Muslimana i Albanaca prelaze snage Srbije i Srba da silom sami riješe taj problem. Žele li Srbi zadržati prevlast, moraju se osloniti na koju veliku silu i praviti velike koncesije strateško-političke naravi«. Kad bi se pak ostvarilo samoodređenje naroda na osnovi tadašnjih republika, ali i Sandžaka, stvorili bi se povoljni uvjeti za početak stvaranja Zajednice neutralnih država u jadransko-podunavskom prostoru, koje bi se mogle proširiti na područje Srednje Europe... Uzalud, Srbi nisu pristajali biti ravnopravni s drugim narodima, a kamoli narodnostima, i zato je Jugoslavija propala. U požaru rata, u krvi, u genocidu.

Jure Petričević bio je među najvjernijim suradnicima Nikolićeve Hrvatske revije. Od trećega godišta (1953.) do svoje smrti on je na stranicama toga središnjeg glasila hrvatske emigracije objavio nešto manje od 200 svojih tekstova: rasprava, studija, prikaza knjiga i događaja, polemika. Nastojao je u svojem promišljanju domaće i svjetske problematike gledati s nadom i povjerenjem u budućnost. U jubilarnom zborniku Hrvatske revije 1951-1975. (Barcelona, 1976.) njegovom se opsežnom sociološko-povijesno-političkom raspravom Pogled na hrvatsku budućnost proročanski naviješta raspad druge Jugoslavije i poziv svim Hrvatima na suradnju za novu, demokratsku domovinu: »Hrvatska borba za slobodu je usmjerena protiv današnje sovjetsko-srpske, kao i svake druge okupacije i agresije. Stranačke i ideološke razlike ne bi u današnjim sudbonosnim zbivanjima trebale biti zapreka za zajednički rad i nastup u tome okviru. Tko je protiv tuđe vlasti i okupacije u Hrvatskoj, tko nije pred hrvatskim narodom kompromitiran i ne želi mu nametnuti diktaturu i totalitarizam, taj će naći svoje mjesto u okviru novih velikih zadataka«.

Jure Petričević nije sumnjao da će se to dogoditi, te nastavlja: »Skori događaji odlučit će sudbinom Hrvatske i njezinog stanovništva za dugo vremena. U kojoj će mjeri ta sudbina biti odlučena mirnim putem, a u kojoj mjeri sredstvima otvorene borbe, sad je nejasno. Držanje Srbije i Srba prema hrvatskim nacionalnim ciljevima uvelike će utjecati na tok događaja. Do sada sa srpske strane nema znakova razumijevanja i potpore Hrvatima. Možda će odgovorni Srbi u svome interesu uvidjeti opravdanost hrvatskih zahtjeva i izbjeći nepotrebnu borbu i žrtve?«. Takvi Srbi, ako ih je i bilo, možda nisu razumjeli procese koji su se pred njihovim očima zbivali, a hrvatski narod morao je proći, kao i u svim svojim ključnim revolucijama, svoju tešku kalvariju. Ali u naše dane s uspjehom, za trajnu i postojanu slobodu pojedinaca i suverenost države.

Juru Petričevića dobro je poznavao Lav Znidarčić, član Časnoga suda Matice hrvatske. Više ga je puta posjetio u Švicarskoj. Sudjelovao je s dva teksta u knjizi Na ruševinama Jugoslavije znakovitih naslova: Uzroci sloma komunizma i Jugoslavije i Nova rješenja u demokratskoj Hrvatskoj. Nagovorio je Juru Petričevića da se u svojoj oporuci sjeti najstarije hrvatske kulturne ustanove, Matice hrvatske, koja je nakon demokratskih promjena trebala mnoge pomoći - moralne, financijske, organizacijske. Unatoč tome što je Jure Petričević imao bliže i daljnje rođake, on je oporukom Matici hrvatskoj ostavio 1.450.000 maraka kao svoju donaciju, bez ikakvih uvjeta kako će se novac potrošiti. Na Predsjedništvu Matice hrvatske više se puta o toj donaciji raspravljalo, te je odlučeno da se tom zakladom izgradi današnja Dvorana Matice hrvatske. Neki tadašnji članovi Matice hrvatske, posebice oni iz Švicarske, tom odlukom nisu bili zadovoljni; smatrali su da bi oni trebali voditi zakladu, da bi se od njezine glavnice davale stipendije studentima Poljoprivrednoga fakulteta, ili za specijalizaciju. Nismo na to pristali.

Za provođenje odluke Predsjedništva da se izgradi Dvorana Matice hrvatske bio je zadužen potpredsjednik Vlaho Bogišić. Dvoranu je projektirao arhitekt Mario Beusan, a radove je vodila ing. Irena Jurin. Upravo kad je bilo sve spremno da se pristupi gradnji Dvorane, donesen je zakonski propis da ustanove koje se financiraju iz državnoga proračuna moraju svoje devize ustupiti Ministarstvu financija, odnosno Hrvatskoj narodnoj banci. Bojali smo se da će se na taj način usporiti ili možda onemogućiti naš projekt, te smo otišli na razgovor s premijerom Zlatkom Matešom koji nas je razumio i nije ugasio naš žiro-račun za devize. Rad je sretno započeo, iako su zagrebački Zeleni dugo protestirali zbog jednoga divljega, samoniklog stabla u dvorištu, a zatim i zbog bunara, zapravo kamenima ograđenog zdenca u kojem se gasilo živo vapno dok se glavna zgrada Matice hrvatske podizala i gradila. Rad na Dvorani je napredovao po planu, zahvaljujući i izvođačima, poduzeću iz Varaždina. Dvorana je dovršena na ponos Matice hrvatske, uz trajnu zahvalu dobrotvoru i meceni, dr. Juri Petričeviću.

Svečano otvaranje novoizgrađene Dvorane Matice hrvatske proslavljeno je uoči redovne godišnje skupštine, u lipnju 2002. godine. Osam godina kasnije, a u znak zahvalnosti Juri Petričeviću, uz prigodnu je svečanost 8. lipnja 2010. godine - neposredno uz novu Dvoranu - postavljeno brončano poprsje ovom meceni i dobrotvoru Matice hrvatske, rad mladoga akademskoga kipara Tomislava Kršnjavog. A od njezina se otvaranja pa nadalje u prostorima Dvorane upriličuju mnogobrojne korisne i poticajne manifestacije Matice hrvatske, čime je ova donacija Jure Petričevića postala i trajni dom hrvatske kulture.