Jesu li (i) Hrvatska i Tuđman krivi za početak Domovinskog rata?

U hrvatskoj se javnosti od završetka Domovinskog rata često pojavljuju teze koje na hrvatsku stranu stavljaju odgovornost za njegov početak. Posebno razočaranje izaziva to da su takve teze iznosili i iznose čak i dvojica nasljednika dr. Franje Tuđmana na mjestu predsjednika Republike Hrvatske, bivši predsjednik Stjepan Mesić i sadašnji dr. Ivo Josipović. U posljednjoj u tome nizu Ivo Josipović kaže da »za ratove na području bivše Jugoslavije nije kriva jedna država ili jedan narod već je to uzrokovao konglomerat različitih politika«. Dakle, za rat ne može biti kriva samo Srbija i srpski narod već i drugi, a iako to nije izrekao, jasno je da je mislio i na Hrvatsku i Hrvate.

Teze koje ću iznijeti u velikoj mjeri nalaze se u knjizi Ozrena Žuneca Goli život, pa mu u ovoj prigodi zahvaljujem što mi je dopustio da se njima koristim, kao i izvorima koje je u tome kapitalnom djelu skupio.

Tezu da ni Hrvatska ni Tuđman nemaju ni najmanju odgovornost za ovaj rat pokušat ću dokazati, u najvećoj mjeri, izvorima – izvatcima dokumenata, izjavama političara itd. – nastalima na srpskoj strani u godinama prije rata. Prvi, a svakako i jedan od najvažnijih, jest Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine, koji je prihvaćen sa samo dva glasa protiv. Budući da ga je poslije Akademije prihvatila gotovo cjelokupna srpska javnost, taj dokument – iako nikad objavljen u nekoj završnoj varijanti – dobio je sve oznake nacionalnoga programa.

Početne dokaze da je za rat i agresiju na Hrvatsku odgovorna isključivo Srbija, te da je rat isplaniran najmanje pet godina prije njegova izbijanja nalazimo na više mjesta u Memorandumu SANU:

»Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas. Rešenje njihovog nacionalnog položaja nameće se kao prvorazredno političko pitanje. Ukoliko se rešenja ne pronađu, posledice mogu biti višestruko štetne, ne samo za odnose u Hrvatskoj već i za čitavu Jugoslaviju.

(...) konstituiranje zasebnog hrvatskog jezika što se izgrađuje u suprotnosti prema svakoj ideji o zajedničkom jeziku Hrvata i Srba ne ostavlja dugoročno mnogo izgleda srpskom narodu u Hrvatskoj da očuva svoj nacionalni identitet.

Bitnu težinu pitanja položaja srpskog naroda daje okolnost da izvan Srbije, a pogotovo izvan Uže Srbije, živi veoma veliki broj Srba... 40% ukupnog njihovog broja.

Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, neovisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio, njegovo je povijesno i demokratsko pravo.«

Tu već imamo sasvim jasan politički program koji rješenje srpskog pitanja vidi u tome da okupi sve Srbe iz tadašnje Jugoslavije u novoj državnoj zajednici, jer je već i tadašnji sastav SANU pretpostavio da će se Jugoslavija najvjerojatnije raspasti. To je zapravo srpski politički program koji je već ranije dobio naziv Svi Srbi u jednoj državi i kojim su se kao parolom koristili mnogi srpski političari, a kojega su morali biti svjesni i svi drugi narodi, znači i Hrvati, koji su se morali pripremati na srpske pretenzije. Dakle, ako Jugoslavija u kojoj Srbi žive nestane, mora biti stvorena nova država u kojoj će ti isti Srbi i nadalje živjeti zajedno, tj. trebat će granice s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom pomaknuti prema zapadu (crta: Virovitica, Karlovac, Zadar) i povećati Srbiju.

Nakon što je još i Slobodan Milošević 1989. izgovorio i svoju poznatu prijetnju o tome da oružane bitke nisu isključene – nijedan hrvatski (ozbiljan) političar nije mogao ni smio reagirati drukčije nego kreiranjem političkoga programa zasnovanog na očuvanju hrvatskih granica. Da je Tuđman potkraj 80-ih godina postavio neki drugi cilj osim osnivanja samostalne države i obrane hrvatskih granica, da Hrvatska nije bila pripremljena za rat koji je uslijedio, on bi snosio punu odgovornost za najvjerojatniji nestanak hrvatskoga pučanstva s ovih prostora.

Bilo je reakcija i drukčijih od Tuđmanove, primjerice u Bosni i Hercegovini, gdje je vodstvo Bošnjaka-muslimana mislilo i postupilo drukčije. Vjerovali su da ih Srbi neće napasti. A kako je muslimanski narod prošao u ratu? Ubijeno ih je najmanje stotinu tisuća, a broj žrtava bio bi i višestruko veći da Hrvatska vojska nije intervenirala u BiH. Dakle, ni Tuđman ni Hrvatska nisu mogli ni smjeli postupiti drukčije nego što su postupili u zadanim političkim i povijesnim okolnostima.

Nadalje, Smilja Abramov zapisala je 1997. izjavu Slobodana Miloševića sa sjednice Predsjedništva SFRJ od 10. listopada 1990. godine, kada je Milošević kazao da ne može biti riječi o tome da bi srpski narod živio podijeljen u više država. U Beogradu je 10. siječnja 1991. upozorio da će Srbija, ukoliko Jugoslavija postane konfederacija neovisnih država, od susjednih republika zatražiti dijelove njihova teritorija kako bi svih osam i pol milijuna Srba živjelo u jednoj državi. »Srpski narod ima legitimno pravo i interes da živi u jednoj državi. To je početak i kraj«. Također, važan je i citat Slobodana Miloševića iz 1991. godine: »O sudbini Jugoslavije mogu odlučivati samo narodi Jugoslavije, jer su oni stvarali Jugoslaviju, nisu je stvarale republike. Prema jugoslavenskom Ustavu, suverenitet imaju narodi, a ne republike«. Evo, još jedan pokušaj dokazivanja kako je zapravo legitimno promijeniti granice i povećati Republiku Srbiju.

Relevantni su i vrlo važni izvori i izjave srpskih političara iz Hrvatske. Tako je Milan Babić 1992. godine izjavio: »Pred izbore u Srbiji 1990. godine Milošević je izašao sa programskim stavom ‘svi Srbi u jednoj državi’. To je odgovaralo svim Srbima na prostoru bivše Jugoslavije. Pogotovo je to odgovaralo nama koji smo se nalazili na rubu srpskog prostora i koji smo prvi bili izloženi udaru«. Drugi srpski političar iz Hrvatske, Mile Paspalj, 1992. pak ističe: »Svima je cilj isti. Ostvariti jednu zajedničku državu svih Srba iz sada već umiruće Jugoslavije«.

Spomenuti treba još i tvrdnju koja je tih godina bila u svakodnevnoj uporabi, a to je stalno ponavljanje srpskih političara kako su granice republika bivše Jugoslavije administrativne, a ne političke. Zašto su to tvrdili? Vrlo je važno zašto, iz aspekta teza koje ovdje iznosimo. Naime, državne granice ne mogu se lako mijenjati. Kad bi bile »samo« administrativne – što zapravo u stručnom smislu ne znači ništa – bilo bi ih, po mišljenju srpske politike, lakše mijenjati, a sve sa svrhom onoga prvoga, da Srbi žive u jednoj novoj državi s novim granicama. Dobrica Čosić o tome pitanju kaže: »(...) administrativne granice nisu legitimne ni u državno-pravnom smislu, te su granice određene političkim ciljevima i kriterijima Komunističke partije Jugoslavije pa samim rušenjem komunističkog režima one gube povijesnu zasnovanost, a nemaju nikakvu međunarodno-pravnu regularnost«.

Važno je, što je također uočio Ozren Žunec, da je takav srpski politički program imao potporu velikog dijela srpskog pučanstva. Koncem 80-ih godina, tijekom tzv. antibirokratske revolucije, na mitinzima potpore Miloševiću i njegovoj politici sudjelovalo je ukupno barem pet milijuna ljudi.

I kako su hrvatski narod i hrvatska politika na to mogli odgovoriti drukčije nego kreiranjem programa otpora toj politici? Dakle, hrvatska politika nikako ne može biti za to kriva, jer je postupila samo onako kako je mogla i trebala. Jer, da nije tako postupila, jedina alternativa bila bi da prihvati srpske zahtjeve, a oni bi značili odricanje trećine nacionalnog teritorija. I, naravno, etničko čišćenje od Hrvata i svih drugih ne-Srba s tog teritorija.

Ovim političkim aspektima treba dodati nekoliko vojnih. Samo nekoliko dana prije preuzimanja vlasti od strane HDZ-a u Hrvatskoj tzv. JNA je oduzela sve oružje Teritorijalnoj obrani Hrvatske. Također, povećala je brojno stanje svojih postrojba, a u garnizonima u Hrvatskoj povećan je i broj različitih oklopnih vozila. Nadalje, Veljko Kadijević 8. lipnja 1990. Borislavu Joviću kaže da je donesena odluka o formiranju posebnih motoriziranih korpusa na području Zagreba, Knina, Banje Luke i Hercegovine koji će biti sposobni funkcionirati kao na Kosovu. A tijekom ljeta 1990. godine JNA, odnosno njezino zapovjedništvo Pete vojne oblasti, na ovom prostoru razradilo je i planove djelovanja protiv nove hrvatske vlasti.

Na osnovi svega iznesenog, mislim da je svakomu tko želi biti imalo objektivan jasno da hrvatska politika i dr. Franjo Tuđman na njezinu čelu nije imala alternative nego voditi politiku kakvu je vodila, ne bi li hrvatskom narodu omogućila očuvanje integriteta i teritorija.