RAZMICANJE PUČINE
Smjenjuju se vijesti a mene gotovo i ne dotiču
Izađem li pred more nisam siguran
hoću li ih ikada bez ustezanja poželjeti
hoću li podnijeti sav njihov razmočeni teret
pisma, romane u nastavcima, hladne prerađevine
Donose ih brodovi poželi li tako plovidba
svakodnevni manevar, pouzdani vez
siguran koliko je sigurna i naša duboka uvala
i more ispred nas, more na upornoj straži
neke nadolazeće ptice, neke odlazeće
oblaci sa svojim mijenama, vrijeme nejednako
Razmičem mjesta do kojih mogu stići pogledom
i onu dalju prostornost za koju jedva znam da postoji
Pučina mi uzvraća kakve takve odgovore
odlazim u neku svoju tamo neku
razmičem nabore iza parapeta, samonikle
otoke, večernje rumenilo, kakav zgodni azimut
prema jasnijim zvijezdama, šumove izvedene
iz čistoga govora, povrat riječi kojima se vjeruje
Razmičem se, osluškujem tiho umnažanje
usvojenog krajolika, disanje brodova na odlasku
Ubrzat će se vrijeme, kažu neki
IZA STVARNE SLIKE
Upućujem riječi u rastvoreni krajolik
prostiru se morem svim njegovim glagolima
zahvatile me zvukom pokretom bistrinom
spominjem dobre plovidbe gramatiku brodoplova
privlače me kopna što se ispiru blizinama
dani što izranjaju iz onih prije i onih poslije
otoci iza stvarne slike o njima
miris kave okus vjetra prizvuk tišine
jutra kojima ništa bitno više nije potrebno dodati
ubrzani pravopis cjelodnevnog strujanja
izravni prijenos upravo ovoga sada
uključenje u glas koji me odnekuda potiče
koji razumije moja zalutala brojenja
napokon i taj osjet navijek neizrečenoga
ubrzani dah vremena kojem sam izgubio mjere
osjećaj vedrine osjećaj ružinog vrta
osjećaj za sve osjećaje
ukrcan u brod koji ne zna kuda će i kako
izričem se u snazi kojom sve manje vladam
dotičem se riječima koje su izgubile svojstva tla
sve su mi teže rečenice od kojih sam
PUT U SREDIŠTE OTOKA
U napuštena sam naselja krenuo
u zemlju dovoljno staru da joj pozavidim
u prah prividno izuzet iz svakog vremena
razliven niz mnoga vjerodostojna kazivanja
u napuštene glasove sam krenuo u travu koprivu
u riječi bez značenja humus blagotvorni
u oči nepoznatih predaka zemlju odavno ničiju
svuda sam krenuo na svaki kamen stao
u disanju vlažnih zapuha vidio suhe vrtove
slane dozive s rubova nevidljiva mora
osjetljiva do svakog treptaja u zasićenu zraku
u napuklim sam gomilama pronašao najbolje riječi
bio sam ih zagubio gaseći ognjišta
i dok me budi sve izraženiji miris zemlje
koju više ne poznajem čije riječi ne razumijem
izgubio sam se među vlastitim ostacima
KLESARI, IZVJEŠTAJ IZ DUBINE
A što bolje umiju nego iz dubine kamena
izmamiti toplinu i iznijeti je na površinu?
Što nego iz najtamnijih njegovih spremišta
izvući svjetlost i izručiti je svjetlu posvemašnjem?
Što drugo znaju nego obući lice kamena
sjenama, poteći njegovim žiljem, zagospodariti
njegovim zvjezdanim odrazima, naći se
u istom reljefu kao za slavljeničkim stolom.
U čemu je njihovo umijeće nego u tomu
da za svaki valjani oblik postignu izvještaj
iz dubine, vrijedan koliko i svi pokušaji iznalaženja
sukladnosti s kojom na ljepotu motri oko
izoštreno da u njegovoj gustoći prepozna sebe.
A što bolje umiju nego dovesti kamen
na njegov brisani prostor, oslušnuti njegov odjek
i uvjeriti svakoga, pa i kamen, u njegovu
neponovljivost.
ONKRAJ VANJSKIH KRETANJA
Naprotiv, drukčije teče poezija
sažimlje se u otoku, prati vanjska kretanja
ne pristaje na gubljenje smisla
obrađuje svoj mali vrt
zoblje sjene što ostaju nakon odlaska
u svoju žetvu ubraja cijelo more
sve što mu prilazi i od njega se odmiče
bez okolišanja, pomirbeno, tiho
po pejzažu u punom svjetlu
gdje vrijeme visi u dobrim grozdovima
gdje pristaju odasvud vidljivi brodovi
i u moru naših osvijetljenih godina
u tajanstvenoj boji modre galice
ispisuju našu dobru zajedničku prošlost
simuliraju sva moguća gibanja
jest, drukčije teče poezija
skuplja riječi od kojih ne odustajemo
odbacuje se od dugih rezignacija
iz odbačenih kamenica izlijeva jezik
svečan i sačuvan da sjaji sjaji
POSRED
Sjedim posred riječi koja me oslovila
pomiješali smo krv uskladili snove
riječ ne bi mogla sama ja ne bih mogao sam
jedno smo drugome zglob poluga kočnica
uskladili smo vibracije jedno smo u drugo odjeveni
možda bismo mi i mogli jedno bez drugog
ali tko bi mijenjano propise što su se u nama nataložili
ionako nam se ništa iznimno ne bi dogodilo
ne bi nas izdalo disanje ne bi pao sustav
sve bi se u svezi s nama moglo izreći i na drugi način
u više stvari mogli bismo manje reći
štogod bi se doduše rasplinulo štogod ostalo
u dubljem smislu raslojilo bi se ono što smo dijelili
umjesto jedne pojavile bi se dvije samoće
na svoju bi se štetu udvojili pogledi
što je riječ htjela više ne bi htjela
što sam imao u njenoj zaštiti više me ne bi štitilo
promijenili bi se neki važni smjerovi
JEKA
Mjesta što ih posjećujemo
još uvijek žive od onoga što su od nas
sačuvala, što nas razdvaja i mjeri
prema sveznačnom morskom vjetrokazu
Pamtimo i najmanje detalje, treptaje okom, način
na koji otvaramo usta, pokrećemo prste, zalijevamo
cvijeće, vezujemo uzice na cipelama
i sve nam je po načelu neke uzajamne veze
Isprepleteni onim što jest i onim što će biti
mjerimo se po nakupljenoj količini sjećanja
A vrijeme je i nadalje samo jeka
onoga što je prošlo u onome što će biti
i onoga što će biti u onome što smo prošli
gubi se prema obzorju, ostavlja nas na volju
mjestima koja pamte i ono što je bilo
i ono što sasvim sigurno nikada neće biti
TRGOVCI NEVIDLJIVIM
Bez želje da se do kraja oprostore
riječi ispituju sadržaje svega
što s valjanim i bez valjanog razloga izgovore
Na jeziku im neobilježena mjesta
tajni pretinci ponajboljih želja
nevidljivi kukci prostrane zamjenice
Trgovci nevidljivom robom naselili su
sve moje upitne riječi
držim ih među ukradenim nakitom
među grivnama ogrlicama prstenjem
Ostala mi je jedina od svih dragocjenosti
kao cjelovit sadržaj i popudbina
za putovanja koja sam predvidio
kad se krene a nije važno gdje ćeš stići
i hoćeš li uopće krenuti na put
IZLAZAK U VEČER
U stvarima u kojima se zrcale
i druge mnogo veće mjere
osluškujem riječi koje su ih imenovale
njihovo je vrijeme otkupljeno za svjetlost
njihove su odore pune nerazgovjetnih gibanja
već se čuje kako šuškaju od dotrajalosti
zahvatio ih mehanizam predvečerja
zaboga riječi što ste nam to učinile
naše je klatno prerezano
naše staklene kuglice već su pomalo usporene
u šumu zrelog doba gube se sva ubrzanja
zaustavili smo se na vlastitim rubovima
osluškujem stvari u riječima koje su im dale ime
pridružujem se zagonetnim isijavanjima
usmjerujem lom svjetla
novi oproštaj od privremenosti
kao da prolazim kroz novi oblik strujanja
osluškujem vrijeme koje se u sebe urušava
izlazim u šetnju pored mora
možda zaustavim sumrak
U SJENI OD KOJE SMO
Može li pjesma
preuzeti na se svu predmetnost koja je okružuje
poput kapi kiše ili malih uznemirenih insekata
može li na se preuzeti odgovornost za sve
što je riječ od ravnovjesja a ne umije izbiti u izgovor
kao što to zna voda na izvoru i glazba iz svirale
može li se dostojno objaviti ijedna svečanost
glasom pojedinačnim ili glasom skupnim
poput onog što ga zajedno oblikuju usta zborista
kad se predaju umijeću da se izrazi glas svjetlosti
i od sveukupnih šumova otkupi onaj plemeniti
zvuk postojanog toplog prostiranja
u sjeni kakvog drvoreda koji sve razumije
u sjeni od koje smo i sami na vidjelo izneseni
MALE UZALUDNOSTI
Što sve ne bih dao da mi je biti
sveukupna svjetlost što ti na oči ulazi;
da se zanosim presijavanjem vode
kad ti dotiče skrovita mjesta, pamtljive
pojedinosti, riječi izvan svih zala
kad se kupaš, znojiš, umivaš,
kao da se oblažeš mojim mislima.
Na isti način dočekujem kovitlace zraka
pred tvojim dahom, fino raspoređenim
za sve koji ih umiju primijetiti.
Zamišljam otiske tvojih tihih sandala
prepoznavajući ih u sveopćoj nevidljivosti,
sve se bolje razumijem čestice praha
što trepere u zraci jutarnjeg sunca.
Zacijelo će mi cijeli život proteći
misleći na te meke male uzaludnosti.
I bit ću zarad njih
sretan, sretniji, najsretniji.
ZIMA U KOMIŽI
Riječi su ljepše od svega što izgovaramo
najbolje sam se odmah pribrojiti moru
ribarske su brodice sasvim tiho uplovile u vrijeme
poput riba kad im na kamenoj rivi ponestane mora
praćakaju se uspomene u našim tijesnim izlascima
ljepotice su se sačuvale za svoje bolje godine
kameni se sat pomno zagleda u naša pepeljasta lica
uvala je još uvijek starija od antičke zdjele
tek nekoliko koraka spaja dva obamrla prostora
ništa više nije naše da bi nas ovdje zateklo
nejasni nam se ljudi izruguju na obali
izgubili smo i kosu i prijatelje
nesvjesni smo jasnoće dana težine srca
zahvaljujemo i ovoj svjetlosti na prepoznavanju
KUĆE ZA MRTVE
Trebale bi biti posve jednake onima za žive
u kojima mrtve stvari žive privid neživih
u kojima se i pričin ima pravo oglašavati svjetlom
gdje je sjena tek pravilo po kojem se zna da ima i svjetla
u kojima se protivimo ili izmišljamo načine kako to činiti
Druge kuće, one za žive, ionako imaju višak onog drugog
mijenjaju ih za promjene meteoroloških prilika
prosijavaju se pod istim kutom pod kojim se u njih ulazi
otvorene su upravo onoliko s koliko živosti mogu isijavati
imaju svoje ptice i olovke i prstenovane navike
Kuće za mrtve trebale bi biti poput mrtvih jezika
koji žive kad im se živi a kad im se ne živi odustanu
i nitko ih zbog toga ne poziva na odgovornost
osobito ne vrijeme koje je na njih utrošeno
Životopis
Jakša Fiamengo rođen je 26. studenoga 1946. godine u Komiži na otoku Visu. Od 1962. živi u Splitu, piše i objavljuje poeziju, eseje, kritike, scenarije. Član je Društva hrvatskih književnika od 1969. godine, a od svibnja 2008. ima status člana suradnika HAZU. Zastupljen je u antologijama hrvatske poezije, pojedine su mu pjesme prevođene na petnaestak jezika. Urednik je u Književnom krugu Split i, do mirovine 2009., u dnevniku Slobodna Dalmacija. Povremeno uređuje različita izdanja, član je žirija te voditelj mnogih manifestacija. Bio je inicijator i umjetnički kulturne manifestacije Ljeto u Komiži. Pridruženi je član Hrvatskog društva skladatelja. Njegovi su stihovi uklesani u kamene ploče na Pjaci Krista Kralja u Selcima na Braču te kraj eremitaže Sv. Jere na Marjanu u Splitu. O Fiamengu je godine 2004. HTV snimio zapaženi dokumentarni film Čovik od riči (režija V. Fulgosi).
Za svoj rad Fiamengo je odlikovan Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Dobitnik je Državne nagrade Vladimir Nazor za književnost; Nagrade Županije splitsko-dalmatinske; Nagrade grada Splita i Nagrade grada Komiže (godišnje i za životno djelo); Medalje grada Splita; Maslinova vijenca na manifestaciji Croatia rediviva u Selcima na Braču i Plakete Hanibal Lucić na međunarodnim Sonetnim danima u Hvaru (prvi dobitnik); Plakete Vladimir Nazor u Postirama na Braču; statue Mila Gojsalić na Danima Mile Gojsalić u Kostanju; Plakete Festivala dalmatinskih klapa u Omišu; Plakete Dobrojutro more (za izniman doprinos hrvatskoj književnosti) u Podstrani kod Splita; specijalne statue Šansonjer na Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku; Plavog pera, za poticanje, jačanje i očuvanje svijesti o vrijednostima mora, hrvatskog Jadrana posebice; Nagrade za izniman doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi, Direkcije Piano-Festival Split; Nagrade Josip Sever Jutra poezije u Zagrebu i drugih.
Niz Fiamengovih pjesama skladano je i pjeva se u izvedbi najistaknutijih imena hrvatske estrade te klapa, zborova i dječjih ansambala, mnoge od njih su osvajale nagrade na festivalima, osobito za tekstove, a dobitnik je i dviju uglednih diskografskih nagrada, Porina 2002. i 2007. te Zlatne ptice Croatia Recordsa. Fiamengo je i autor teksta mjuzikla za djecu Morsko more (režija M. Carić, praizvedba u Šibeniku) i poezije po kojoj je Ladislav Vindakijević režirao predstavu More iz ormara (Gradsko kazalište lutaka, Split, 2009.). Film I Palača rodi Grad (dva izdanja) po njegovu je scenariju, u režiji M. Mateljana. Za zasluge u kulturi 2007. uručena mu je plaketa Počasni građanin općine Podstrana.
Bibliografija Jakše Fiamenga
Knjige pjesama:
1. Pred obećanom zemljom (s M. Popadićem, zajednički naziv Stepenište, Split, 1966.)
2. More koje jesi (Split, 1968.)
3. Vjetar oko kuće (Split, 1975.)
4. Večera u oku (Čakovec, 1976.)
5. Svjetiljka radosnog moreplovca (Split, 1988.)
6. Oteto iz tmine (Split, 1990.)
7. Zaziv protiv zloduha (petojezično izdanje, Split, 1992.)
8. Kutija Gaja Utija (Solin, 1994.)
9. U situ jeziku (Split, 1996.)
10. Pedesetogodišnja pjesma (Zagreb, 1996.)
11. Sukanje kućne dobrote (Split, 1997.)
12. Dolazak u kruh (Zagreb, 1998.)
13. Ljestve Jakovljeve (Zagreb, 2003.)
14. Ovjera beskraja (Zagreb, 2005.)
15. Nebo podneblje (Split, 2005.)
16. Mravi iz Nezakcija (Pula, 2006.)
17. Anima gemella (Rijeka, 2007.)
18. Svjetleća tijela (Zagreb, 2009.)
19. Tajna mjerenja (Zagreb, 2009.)
20. Jeka (Split, 2009.)
Pjesničko-grafičke mape:
1. More u kamenu (sa slikarom Š. Martinisom, Komiža, 1992.)
2. Zaziv protiv zloduha (s djecom izbjeglicama iz Drniša i Vukovara, Split, 1994.)
3. Supllica contro lo spirito maligno (talijansko izd. Zaziv protiv zloduha, Lecce, 1994.)
4. Sakrament plovidbe (sa slikarom M. Trebotićem, Zagreb, 2003.)
Knjige za djecu:
1. Morsko i druga mora (Šibenik, 1998.)
2. Podne na trgu (Hvar, 2001.)
3. Kad sam bio odraslić (Šibenik, 2007.)
Izbori iz poezije:
1. Zemlja od vremena (Rijeka, 1996.)
2. Maslinov vijenac (prvih pet laureata Croatie redivive, Zagreb-Selca, 1996.)
3. Os/Axis (bilingvalno hrvatsko-englesko izdanje, Stobreč, 2003.)
4. Domaće relikvije (Split, 2006.)
5. Crew of Ulysses (izbor na engleskom, Zagreb, 2007.)
6. Das lateinische Sergel (izbor na njemačkom, Münster, 2008.)
7. Rođenje zavičaja (Vinkovci, 2008.)
8. Sonetno petoknjižje (sabrani soneti, Rijeka, 2008.)
Izbori iz skladane poezije:
1. Piva klapa ispo’ volta (Split, 1994.)
2. Karoca gre (sa CD-om, Split, 2006.)
CD-izbori pjevanih pjesama:
1. Svjetiljka djetinjstva (Croatia records, Zagreb, 1995. i 2004.)
2. Karoca gre (Croatia records i Slobodna Dalmacija, Split, 2006.)
3. Kroz đardine, kroz pjacete (dvostruki CD, Glazbena mladež, Split, 2007.)
4. Pisme o’ vrimena (CD u okviru dvostrukog autorskog CD-a K. Magdića, Aquarius records, Zagreb, 2008.)
3-4, 2010.
Klikni za povratak