Franjo Tuđman – obnovitelj hrvatskog »suverenizma«

Kad govorimo o Franji Tuđmanu u svjetlu hrvatske politološke misli, onda bi trebalo prethodno reći kako je upravo zadatak i politologije – kao znanstvenog polja društvenih znanosti – proučavati i pokušati odrediti njegovu idejno nasljeđe u području teorije ideja i politološke misli. Teško je govoriti o politološkom nasljeđu Franje Tuđmana, iako je prošlo gotovo 10 godina od njegove smrt a 20 godina od osamostaljenja Hrvatske. Jer, politološki pristup i metodologija primjenjuju se na političke kategorije ili stremljenja što se odvijaju u okviru Braudelvih i Wallersteinovih »dugačkih povijesnih razdoblja« tijekom kojih se političke misli i modusi vladavine mogu ukorijeniti i obilježiti to razdoblje.

To, na žalost, nije slučaj kad govorimo o politološkom nasljeđu Franje Tuđmana. Naime, ako izostavimo razdoblje Domovinskog rata i rađanje hrvatske države, sve do 2000. godine može se reći da je u politološkom smislu Tuđman prvenstveno djelovao kao državni poglavar: u ranim 90-im kao ratni poglavar, a nakon Oluje 1995. godine kao međunarodni državnik koji je nastojao konsolidirati hrvatsku državu u okviru međunarodne zajednice. U tom kontekstu moram reći da treba biti, u politološkom smislu, vrlo oprezan kad se govori i o »tuđmanizmu«.

Iako su zasigurno lik i djelo Franje Tuđmana neminovno obilježili hrvatsku povijest, pri tome treba biti nijansiran. Naime, zbog pomanjkanja vremenske kategorije, politička misao Franje Tuđmana (koja vuče svoje korijene iz hrvatske državotvorne starčevićanske, radićevske i narodnjačke politološke tradicije) nije se dovoljno iskristalizirala u specifičnu politološku ili pak ideološku doktrinu, kao što su to recimo degolizam, salarizam, frankizam, u Americi jeffersonizam, itd.

Primjerice, treba naglasiti da degolizam ima tri dimenzije – povijesnu, filozofsku i političku. Političko djelovanje De Geullea ne odražava njegovu cjelokupnu političku misao, pa se tako i njegovo djelo ne ubraja u politološku misao. U tome smislu lik i djelo Tuđmana kao ratnog vođe te državnika i poglavara ne čine njegovu političku misao, iako su naravno neodvojivi. Degolizam se temelji na političkoj misaonoj baštini Ivane Orleanske, Gambette, Clemenceaua i Francuske komune, Larauxa i Druona. Na području filozofije on se temelji na voluntarizmu protiv fatalizma, na primatu akcije nad kontemplacijom, na legitimitetu iznad legaliteta. Političko pak »praksološko« djelovanje De Gaullea očitovalo se kroz utemeljenja institucija Pete Republike, kroz društveni gospodarski pragmatizam, kroz dekolonizaciju i francusko-njemačku pomirbu.

Isti je slučaj s Georgesom Washingtonom, kojega se često uspoređuje s Tuđmanom. No, ne treba zaboraviti da su se i prije Washingtona oblikovale ključne politološke misli koje su formirale američku političku doktrinu na vanjskom i unutarnjem planu – od jeferrsonizma, jacksonizma do wilsonizma i neowilsonizma. Stoga držim da se danas nepravedno medijski ističe i prenapuhuje pojam »tuđmanizma« i tzv. tuđmanizacije kao kontrapunkt negativne sintagme za obilježavanje nedemokracije i autoritarizma, a još uvijek se prečesto okultira i zaista relativizira nasljeđe titoizma kao komunističke ideologije, koja je – za razliku od »tuđmanizma« – imala vremena i sredstva da se ugnijezdi u mentalnom, društvenom, političkom i kulturološko-medijskom »habitusu« hrvatskih elita i društva.

Prema tome, »tuđmanizam« ne postoji kao politološko-sociološki pojam, a kao »stigma« predstavlja nonsens bez znanstvene podloge. Taj su izraz skovali zapravo neprijatelji osobe i djela pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana. Upravo se može, ako čitamo djela i govore prvoga hrvatskog predsjednika, njegove dominantne misli smjestiti u okvire hrvatske politološke tradicije, koja se razvijala od Nikole Gučetića, Đure Basaričeka, Ante Starčevića, Stjepana Radića, Ladislava Polića, Josipa Andrića, Josipa Nagya i Frana Milobara. Stoga se idejno nasljeđe Franje Tuđmana može sažeti u nekoliko politoloških smjernica.

1. Postoji hrvatska narodna volja za opstankom i slobodom kao baština hrvatske državnopravne tradicije unutar europskog uljudbenog i kulturnog kruga. Ona je izraz interesa demokratske većine i povijesnog razuma hrvatskog naroda: tu je razvidan utjecaj Alberta Bazale, koji je zastupao teoriju da volja uvijek prethodi svjesnim aktima. Ideja »mobilizirane nacije« pod zastavom narodne misli i volje podsjeća na socijalni aktivizam Georgesa Sorela i Ernsta Jungera. Tu državotvornu tradiciju također pronalazimo u pravaštvu i narodnjaštvu braće Radić i nacionalnom revolucionarstvu Eugena Kvaternika. Kod Tuđmana su vidljivi i utjecaji Đure Basaričeka, koji je isticao kako je pokretač stvaranja suverenih država »jaka narodna misao« kao zasebni povijesni nacionalizam.

2. U idejnom nasljeđu Franje Tuđmana mogu se prepoznati i sljedeće smjernice:

– ne samo svaki čovjek, nego i svaki narod ima pravo na slobodu i nesputan razvitak. Osim, dakle, čovjekovih, postoje i narodna prava;

– nisu ostvariva čovjekova prava bez njegova nacionalnog, vjerskog, kulturalnog i političkog identiteta; protivnici ovoga bogatstva različitosti jesu jednolični globalizam i individualistički utilitarizam;

– nacija je politička individualnost koja je tijekom vremena dosegla zadovoljavajući stupanj etničke, jezične, teritorijalno-političke, vjerske, kulturalne i gospodarske integracije da bi se oblikovala kao zaseban povijesni subjekt; takva subjektivizacija nacije proizlazi kod Tuđmana izravno iz Herderove organicističke vizije nacije kao zajednice jezika, baštine, etničkog korpusa;

– vizija gospodarskog, duhovnog i političkog razvitka hrvatskoga naroda osnovana na miru, dijalogu, uvažavanju različitosti, odgovornosti i demokraciji;

– izvan i iznad svih idejnih opredjeljenja treba integrirati pozitivnosti hrvatske povijesne tradicije u sadašnjosti, koja je sažetak prošlosti i rasadište budućnosti;

– hrvatski narod treba biti subjekt i tvorac vlastite sudbine, a ne objekt povijesti, jer neće drugi ni promišljati ni ostvarivati te ciljeve za Hrvate;

– hrvatski narod je spreman za integraciju u europski uljudbeni krug, ali ne i za asimilaciju; stoga treba poštovati nacionalni identitet malih naroda, oduprijeti se pokušaju strane hegemonije nad hrvatskim narodom, težiti da se ostvari solidarnost među narodima, a ne podređenost malih moćnima i velikima.

Tuđmanova koncepcija i vizija unutarnjeg uređenja države proizlaze iz strogo legalističke, ali iz aristotelovsko-tomističkg i humanističko-kršćanskog poimanja svijeta i društva uz znatne utjecaje liberalno-demokratske ideje (osobito kod Starčevića). Ista je vizija svijeta razvidna kod Ladislava Polića, Josipa Nagya i Frana Milobara te Stjepana Zimmermana. Tuđman je u svom djelu »Nacionalno pitanje u suvremnoj Europi« zapisao: »...čovjek kao pojedinac i narod kao nacionalna zajednica povijesno je biće koje se ne može odvojiti od svoje povijesti«. Dakle, jedna od značajnih odrednica Tuđmanove političke misli je povijesnost ili bolje rečeno »historicizam«, koji uz voluntaristički aktivizam i organsko-solidarističku koncepcija društva i liberalno-demokratsko poimanje državnog uređenja tvore konstantne odrednice moderne politološke hrvatske misli.

Često se govori, i s pravom, da je Tuđman duboko u sebi bio veliki legalist i da je poštivao sve odluke Hrvatskog sabora, ali također treba kazati da je bio i veliki »legitimist« u onom Schmittovom smislu. U tom pogledu je znao uvidjeti da je u određenom povijesnom trenutku izlazak iz legalne »totalitarne Jugoslavije« bio i jedini politički »legitmni« put za ostvarenje hrvatske države. U tom smislu je jako sličio i De Gaulleu kao veliki legitimnist. Jer, kada su bila negirana osnovna narodna prava, onda je De Gaulle isticao da »treba izaći iz legaliteta kako bi se došlo do političkog demokratskog legitimiteta«. Paradoks je bio da je Tuđman dokraja ispoštovao i »legalitet« SFRJ – priznavanjem republičkog Ustava iz 1974. godine glede priznanja republičkih granica novonastale hrvatske države.

U politološkom smislu treba također ustvrditi da Franjo Tuđman nije povijesna inkarnacija utjelovljenja nekakvog nacionalizma u onome obliku kako se to tumači u zapadnoeuropskoj politologiji, sa svim negativnim konotacijama. Bolje je govoriti o Franji Tuđmanu kao utjelovljenju kontinuiteta državotvorne tradicije hrvatskoga naroda i kao o obnovitelju nacionalnoga obrambenog »suverenizma«.