Franjo Tuđman i Amerika

Politika ne mora biti poštena, povijest mora.

J.P. Sartre (citirano u: Franjo Tuđman, Bespuća)

Totalitarna društva su sklona preuveličavati svoje

vrline. Slobodna društva preuveličavaju svoje poroke.

Uvijek je sigurnije preuveličavati svoje poroke.

Daniel J. Boorstin

U iznimnim povijesnim okolnostima koje su devedesetih godina 20. stoljeća obilježile raspad Jugoslavije i državno osamostaljenje Hrvatske, prvi slobodno izabrani predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman nije samo formalno personalizirao državu i narod koji je zastupao. Gotovo cijelo desetljeće, svojom osobnošću i stavovima, u bitnome je utjecao na najvažnije političke i društvene procese hrvatskog društva. U tom povijesnom kontekstu odnos Tuđmana prema Americi predstavljao je iznimno važno i složeno pitanje iz barem dva razloga.

Prvi razlog obuhvaća kakvoću i dinamiku društvenih mijena u Hrvatskoj koje se, u određenoj mjeri, mogu povezati s tradicijskom predodžbom Amerike kao poželjne inačice strukturalnih društvenih promjena (demokracija, liberalna ekonomija, prosperitet). Drugi, ne manje važan motiv koji dolazi u središte hrvatskih preokupacija početkom 90-ih godina, odnosio se na međunarodni politički utjecaj SAD-a. Mnogi su smatrali kako će držanje »prve demokracije«, ali i »sile« svijeta, imati presudan značaj u internacionalizaciji »jugoslavenske krize«.

Hrvatska i Amerika

U novijoj povijesti Hrvatske, kao i Titove Jugoslavije, Amerika je zauzimala izuzetno mjesto. Još sredinom 19. stoljeća Imbro Ignjatijević Tkalac ističe »Američku uniju kao državu u kojoj je državna ideja dovedena do savršenstva«; zahtijevajući nacionalnu ravnopravnost nakon ulaska Hrvatske u jugoslavensku zajednicu. Stjepan Radić zaziva Willsona i samoodređenje naroda te poručuje kako »seljačka stranka nauča(va) da mi Hrvati hoćemo republiku po amerikanskom uzoru«. Ideja Amerike ne gubi na snazi ni nakon pobjede komunizma; i poslijeratni naraštaji Hrvata stasaju pod izvanrednim utjecajem američke kulturne paradigme, a nepostojanost cenzure (radikalno različite od one »sovjetskoga« tipa), posebice u razdoblju poznog titoizma, omogućava nesmetano kolanje informacija i solidan uvid u američku politiku.

I Franjo Tuđman je – poput mnogih visoko rangiranih časnika JNA (primjerice Veljka Kadijevića) i znanstvenika (što je postao) imao prilike boraviti u SAD-u. Kao gost-predavač Tuđman je izlagao na nekim od vodećih američkih sveučilišta. Usprkos krutih ideoloških silnica, ili pak možda upravo zbog njih, Amerika nikada nije izgubila aureolu države najširih sloboda i blagostanja, za mnoge ostajući i nadalje, opravdano ili ne, zemljom »nemogućih mogućnosti«. Osebujan odnos jugoslavenskoga komunizma prema SAD-u (i obratno) urodio je iznijansiranim percepcijama Amerike koje su dodatno potencirali realiteti poput razmjerno velikog broja iseljenika i postojanih političkih odnosa. Pod Titovim žezlom na čudnovat se način srodio ruski sentiment i američki pragmatizam. Stereotipi o Americi kao »prvoj zemlji demokracije« isprepletali su se s tiradama o imperijalističkom ugnjetavanju prve zemlje kapitalizma; Holywood i Disneyland – udarne sastavnice globalnog zabavljačkog konzumerizma, koegzistirali su s obvezatnim repertoarom komunističkih budnica, rock & roll s pseudonarodnom glazbom, a kontingenti iz američkih vojnih arsenala nisu izazivali nedoumice i odbojnost kod posvećene kaste čuvara revolucije. U tom se širokom sklopu Amerika pojavljuje kao važna društvena paradigma koja se može promatrati kao višeznačno ishodište koje utječe na različita identitetska obilježja naraštaja Hrvata, od poratne generacije »Trumanovih jaja« do suvremenih anti-globalista početkom 21. stoljeća.

Odnos prema Americi bio je i generacijski uvjetovan, što je, dakako, relevantno i za Franju Tuđmana. U vrijeme dok su komunističke vlasti sumnjičavo gledale na »farmerice« (druga polovica 40-ih i početak 50-ih godina), Tuđman je, kao istaknuta i pravovjerna sastavnica poretka, dijelio sve značajke establishmenta, od osude američkog kapitalističkog imperijalizma do »miroljubive koegzistencije« s ideološkim protivnikom i političkim saveznikom (nakon razlaza s Moskvom). U tom razdoblju oblikuju se i Tuđmanove političke navike (kultura) što će se održati usprkos kasnijem disidentstvu i deklarativnom opredjeljenju za demokraciju. »Moralna načela sekte«, kako je o psihologiji revolucionara pisao marksistički povjesničar E.J. Hobsbawm (inspiriran zapažanjima Milovana Đilasa), kod Tuđmana i većine njegovih najužih suradnika nikada nisu značajnije evoluirali u razumijevanje »suvremenog morala« – koncepta ljudskih prava; radikalizam komunističkog zanosa zamijenio je podjednako radikalan zov nacije zatomivši demokratske impulse.

Mlađi, postrevolucionarni naraštaji razvijaju drugačiji odnos prema Americi. Kao zanimljiv element iskazivanja političkog afiniteta – u zemlji u kojoj »gotovo nitko, osim države u kojoj smo živjeli, nije bio ‘nesvrstan’« – povjesničar Ljubomir Antić otkriva kulturološke atribucije političkih predznaka (»hrvatska javnost bila je snažno politizirana«): »S malo nijansi, cijela nacija bila se svrstala u dva velika ‘bloka’ – istočni i zapadni. Prvi je bio inficiran komunističkom ideologijom, a drugi vrijednostima ‘slobodnog svijeta’, odnosno Zapada. Ponešto pojednostavljeno, jedni su bili ‘Rusi’, a drugi ‘Amerikanci’. (...) ‘Amerikanci’ su redovito i pobožno slušali ‘Glas Amerike’, posebice komentare Grge Zlatopera, dok ‘Rusima’ nije bilo potrebno izlaziti iz vlastitog etera – sve poželjno moglo se čuti na domaćim radijskim postajama. Jedni su odlazili na radne akcije, a drugi pjevušili: ‘Bolje plesat bugi-vugi, nego krampati na prugi’. Jedni su išli u crkve, a drugi u ‘komitete’, ‘zadružne domove’...«

U osvit političkog pluralizma, krajem 80-ih godina, u Zagrebu se prepričavao politički vic koji je ilustrirao političke preferencije mnogih žitelja Hrvatske: »Kakve će boje biti rijeka Sava ako nas napadnu Rusi?« Odgovor je glasio: »Crvene. Od naše krvi, jer ćemo se braniti. Kakva bi pak bila Sava, kada bi nas napali Amerikanci? Opet crvena. Od (crvenih) partijskih knjižica.«

Gdje je zgražanje?

Kada je Sava doista postala crvenom 1991. godine, kako od partijskih knjižica tako i od hrvatske krvi, Amerika je bila podjednako daleko kao i prije najnovijeg ratnog sukoba na Balkanu. Ipak, i u trenucima agonije, ona ostaje prisutnom u pogledima žrtava agresije uperenim prema Zapadu. Nekoliko mjeseci nakon pogibije novinara Lederera, čiji potresan spot o prvim sukobima na Banovini prate zvuci Brothers in arms američke rock grupe Dire Strait, dramatičnim apelom naslovljenom »predsjedniku SAD-a g. Georgu Bushu i kancelaru Republike Njemačke g. Helmutu Kohlu« obratio se vukovarski povjerenik Marin Vidić Bili.

Tri dana prije pada hrvatskog Alama povjerenik Vidić, uz detaljne opise svakodnevnih užasa kojima su izloženi stanovnici i branitelji izmrcvarenog grada, upućuje dramatičan apel: »Tekovine civilizacije, humanosti i zdravog razuma čiji ste Vi najveći pobornici, ponukali su me da Vam se ponovo obratim. Stoga ne tražim niti materijalnu pomoć, niti političke ustupke, tražim tek pravo na život za ovo napaćeno stanovništvo dok ne bude kasno. Vremena ima još vrlo malo jer branitelja Vukovara je sve manje i manje. Tko će zaštititi tada njihove porodice, tko će im pomoći. Preklinjem Vas, gospodine, u ime humanosti, pomognite ovim napaćenim ljudima jer ste im Vi zadnja nada za opstanak«. Ispod potpisa Marina Vidića Bilog dopisan je »dodatak samo za g. Busha«: »Vukovar je izabrao demokraciju očekujući vašu podršku. Jesmo li uistinu prepušteni sebi pred ovom boljševičkom nemani? Bi li netko u svijetu, ako dođe do masakra 2.000 djece te brojnih civila, trebao za to i odgovarati?«

Najugledniji američki novinari poput uvodničara The New York Timesa Anthonija Lewisa prozivali su svoju vlast postavljajući pitanje: »Where is the Outrage?« (»Gdje je zgražanje?«), no »zločin je počinjen, a Amerika je ostala nijema«. Najsrčaniji u kritici politike svoje zemlje bili su američki Hrvati. Jedan od istaknutijih među njima, Ivo Banac, piše na proljeće 1992. godine: »SAD, naime, i nisu imale neku posebnu jugoslavensku politiku: Malo je reći da su površnost i cinizam američke politike, opsjednutost Jugoslavijom kao zadanom zemljom, ignoriranje motorne snage nacionalnih pokreta u postkomunizmu općenito, kult zlatnog teleta ‘stabilnosti’ s Antom Markovićem u ulozi Bushova miljenika Gorbačova, kao i ‘jugoekspertiza’ ključnih ljudi Bushove okoline, pridonijeli širenju sukoba, legitimiranju antiustavnih pretenzija JNA, potkopavanju demokratskih opcija, marginaliziranju antiimperijalističkih snaga u Srbiji i Crnoj Gori, te krvoproliću i agresiji na Hrvatsku. To je bilanca Bushove oportunističke politike. Ako je oportunizam, u pozitivnom smislu, prilagođavanje novonastalim uvjetima, onda je Bushova administracija podbacila i u svojoj nenačelnosti. Upravo je nevjerojatno kakvi patuljci upravljaju vanjskom politikom sad već jedine svjetske velesile«.

Protesti američke i svjetske javnosti nisu umanjili razočaranje žrtava agresije. Politički realiteti bili su posve drugačiji. Pokazalo se kako je zanosu žitelja Hrvatske o »cijelom svijetu« koji suosjeća s hrvatskim stradanjem (kao što je iskazivala neslužbena hrvatska himna Moja domovina) bilo ravno samo razočaranje koje je uslijedilo nakon spoznaje o »izdaji Zapada«. Gubitak vjere u demokratske vrijednosti pratio je spoznaju o hipokriziji realpolitičke uzdržanosti Zapada (prije svih SAD-a). Taj je element svakako pridonio općoj klimi jačanja »nacionalnog« nauštrb građanskih (demokratskih) vrijednosti.

Tako je pacifističku pjesmu univerzalnog predznaka Moja domovina zamijenila ratoborna hrvatska inačica »pastirskog rocka« Čavoglave, koja je otpočinjala poklikom »Za dom spremni«. U uvjetima nametnutog rata demokracija je prolongirana, a niska razina demokratske kulture nove političke elite (nacionaliziranih komunista i »pomirbom« socijaliziranih desničarskih emigranata), predvođene Tuđmanom, promovirala je svojevrstan kopernikanski obrat.

Kada je Amerika konačno priznala Hrvatsku i preuzela vodstvo u obuzdavanju (post)jugoslavenskih ratova, Hrvatska – kao i u vrijeme titoizma – postaje američki saveznik, ali i »ideološki« protivnik. Ovaj ambivalentan odnos interesnog savezništva i različitosti sustava vrijednosti usko je povezan s tranzicijskom problematikom temeljitijeg razumijevanja suvremenih međunarodnih odnosa, posebice globalizacije i uloge SAD nakon raspada bipolarizma. Dobar dio »preobraćene« hrvatske (post)komunističke političke i vojne elite naprosto se nije u bitnom odmaknuo od doktrine »sprege unutrašnjih i vanjskih neprijatelja« (»koji nikada ne spavaju«); međunarodnu situaciju koja se »neprekidno intenzivira« dopunio je imperijalni pohod globalnih »vučjih čopora«. Imaginarnu ljubav »branitelja zapadne civilizacije« prema demokratskom Zapadu dijelio je tek korak do »mržnje« prema istom zbog »nerazumijevanja« i »neuzvraćene ljubavi«.

Amerika je, u svemu tome, imala istaknuto mjesto (zamjena ushićene zahvale Danke Deutchland s ciničnom porukom Danke Deutche Telekom – transparent jednog prosvjednika zbog poskupljenja telefonskih usluga nakon prodaje hrvatske tvrtke Nijemcima – prošla je gotovo nezamijećeno). Jedan od kroničara 90-ih godina, Tomislav Jakić, o toj pojavi i ulozi prvog čovjeka hrvatske politike bilježi: »Ne samo što je, gdje god je mogao, posezao za američkim uzorima, Tuđman je Hrvatsku vidio i kao ‘strategijskog partnera’ Washingtona«. Međutim, »izdaja« Amerike 1990./1991., a zatim postavljanje uvjeta o ljudskim pravima i demokratskim standardima – nakon što su se SAD aktivno uključile u balkanski rašomon – u Hrvatskoj unatoč partnerstva dovodi do »erupcije takvog antiamerikanizma kakvog se ne pamti ni iz ‘najboljih’ vremena komunističkog sustava«. Usprkos nepravilnom ritmu »toplo-hladnih« odnosa koji su odgovarali realpolitičkom razmahivanju »mrkvom i štapom« američke diplomacije, potonji trend potrajao je sve do smrti predsjednika Tuđmana i smjene HDZ-ove vlasti. Vojno i političko savezništvo Hrvatske i SAD bilo je odlučujući činitelj u oslobađanju okupiranih područja i postizanju teritorijalne cjelovitosti RH, kao i za poraz velikosrpskog projekta. Istodobno, s učvršćivanjem hrvatskih pozicija, jaz između Amerike i Hrvatske ipak postaje sve izraženiji. Ova paradoksna činjenica – relevantna za razdoblje Tuđmanove vlasti – ostaje temeljnim obilježjem hrvatsko-američkih odnosa devedesetih godina.

Franjo Tuđman i SAD

Nakon prvih slobodnih izbora 1990. godine dr. Franjo Tuđman postaje prvim demokratski izabranim predsjednikom RH. Odmah po preuzimanju vlasti, poduzima niz koraka kako bi u procesu internacionalizacije jugoslavenske krize privukao pozornost SAD-a. U rujnu 1990. hrvatska delegacija predvođena predsjednikom putuje u SAD. Kako navodi hrvatski diplomat Mario Nobilo (tadašnji predsjednikov savjetnik), »Tuđman je krajem 1990. putovao u privatnom svojstvu u SAD, gdje ga je uz veliku pompu dočekala hrvatska dijaspora, ali je službenih kontakata bilo malo: uglavnom s nekoliko senatora i kongresmena te kratko rukovanje (izvedeno gotovo slučajno) u Bijeloj kući«.

Iako je hrvatskoj javnosti bilo pretenciozno predočeno kako se Tuđman susreo s Georgom Bushom (starijim) i s njime razmijenio stajališta, hrvatska je delegacija ipak uspjela predstaviti projekt konfederalnog preustroja savjetniku za nacionalnu sigurnost Brentu Scowcroftu te je zatražila podršku za realizaciju ideje o transformaciji bivše SFRJ u savez samostalnih, suverenih, demokratskih država. Prema Slavenu Letici, koji je uz Darka Bekića bio glavni suradnik na izradi tog projekta, uz »pomoć tridesetak vrhunskih hrvatskih stručnjaka ekonomista, geostratega, vojnih eksperata, geografa, politologa, povjesničara, pravnika, teologa i drugih«, na njemu se studiozno radilo »više od tri mjeseca«. Taj podatak svjedoči o ozbiljnosti koju je hrvatska vlada pridavala posjetu SAD-u i projektu konfederalizacije Jugoslavije. A sam projekt su »pozitivno recenzirali vodeći ustavni i međunarodno-pravni stručnjaci Sveučilišta Yale«, zacijelo zahvaljujući dr. Mirjamu Damaški i dr. Ivi Bancu, koji je dr. Tuđmanu organizirao i predavanje na Yaleu.

Zanimljivost svakako predstavlja podatak kako je u vrijeme boravka Tuđmana u Americi najutjecajniji američki dnevnik The New York Times objavio žestok kritički osvrt na neprincipijelno držanje američke vlade, koja je ignorirala tadašnje hrvatske i slovenske prijedloge. Autori članka – rječitog naslova Why Keep Yugoslavia One Country? – bili su čelnici organizacije za zaštitu ljudskih prava Helsinki Watch, Jeri Laber i Kenneth Anderson. Početkom 1992. godine Laber će pak istupiti pred Komisijom Kongresa SAD-a za europsku sigurnost i suradnju s izvještajem nepovoljnim po Hrvatsku. Iako je oštrica njezine kritike bila usmjerena na nastavak etničkog čišćenja ne-Srba od strane JNA i pobunjenih Srba u Hrvatskoj, upozorila je i na pojavu »otimanja srpskih civila (na neokupiranom području Hrvatske, op.a.), od kojih se mnogi i sada tretiraju kao nestali ili su pronađeni ubijeni na bestijalan način...« Za razliku od svoje vlade koja se priklonila meandrima realpolitike, američki borci za ljudska prava očuvali su načelnu postojanost u ocjenama događaja u (bivšoj) Jugoslaviji.

Nedugo nakon posjeta SAD-u, Tuđman se krajem siječnja 1991. opetovano obratio za pomoć Washingtonu. U pismu koje je američkom predsjedniku trebalo biti uručeno posredstvom kongresmena Roberta Dolea, u dramatičnim okolnostima pokušaja JNA da izvede vojni udar (s prikazivanjem montiranog filma kojim se trebao kompromitirati hrvatski ministar obrane Martin Špegelj), hrvatski predsjednik javno je zatražio američku podršku mirnom raspletu koji garantira buduću stabilnost, poštivanje unutrašnjih granica i suradnju među nacionalnim državama. Tuđman je naglasio kako »put u stabilnost ima samo jedan smjer, a to je uspjeh demokratskog društva. Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina te Makedonija, izabrale su demokratske vlade. Izbor marksističkog komunista Slobodana Miloševića ne može se uspoređivati s izabranim demokratskim vladama na sjeveru.«

U svojoj poruci hrvatski predsjednik nije krio očekivanje izravne pomoći SAD-a: »Katastrofu u Jugoslaviji može spriječiti izričita poruka Sjedinjenih Američkih Država da one podržavaju većinu, misleći na novo-uspostavljene demokratske republike, pozivajući na mirno rješenje radi osiguranja buduće stabilnosti i na poštivanje unutarnjih granica i na suradnju medu spomenutim nacionalnim državama. Jugoslavija nije Sovjetski Savez; Srbija nije Rusija; jugoslavenska Armija nije sovjetska Armija«. No, Tuđmanov apel ostao je bez odgovora, a posjet američkog državnog tajnika Jamesa Bakera krajem lipnja 1991. bio je, usprkos iznimnom publicitetu, tek rutinska diplomatska misija bez nekog posebnog značaja. Bakerove pitijske poruke o nužnosti demokratskog razrješenja jugoslavenskih sporova, uz očuvanje teritorijalnog integriteta Jugoslavije, pokušale su pomiriti nepomirljivo. U Zagrebu i Ljubljani, koji su netom proglasili nezavisnost, američke poruke nisu izazvale oduševljenje, a u Beogradu su protumačene kao zeleno svjetlo za agresiju JNA na Sloveniju, koja je uslijedila neposredno nakon Bakerova odlaska.

Ovaj kratki podsjetnik najvažnijih hrvatskih nastojanja da u procesu internacionalizacije jugoslavenske krize 1990. i 1991. godine steknu naklonost SAD-a ukazuje na prilike koje je američka administracija propustila da u začetku obuzda nepoželjne događaje koji su uslijedili. Iako je do tog razdoblja Franjo Tuđman učinio niz dvojbenih poteza, poput predizborne izjave o »zahvalnosti da mu supruga nije ni Srpkinja ni Židovka«, ili preimenovanja Trga žrtava fašizma u Zagrebu (što postaju medijskim stereotipima kojim se dokazivala tobožnja hrvatska profašistička orijentacija), mora se imati na umu i činjenica njegovih neumornih nastojanja da stekne naklonost Zapada, prije svih Amerike. Jedan od najkompetentnijih i najobjektivnijih tumača Tuđmanove politike, Vladimir Đuro Degan, ističe kako u »zasluge pokojnoga predsjednika Hrvatske valja pripisati da je u drugoj polovici 1990. godine bio spreman poduprijeti jugoslavensku konfederaciju makar kao prijelazno rješenje, ali uz uvjet neovisnosti i međunarodnopravne osobnosti svih njezinih članica. To nije bila samo politika vojno slabije strane. Bila je to i želja da se ljudske žrtve i materijalne štete u mogućem sukobu pošto-poto izbjegnu«.

Za razliku od nepopustljivog Miloševića, predsjednik Tuđman je iskazivao spremnost na suradnju s predstavnicima međunarodne zajednice. Tako je veleposlanik Zimmermann, koji nije imao odviše lijepih riječi za hrvatskoga predsjednika, istaknuo kako se Tuđman iskreno trudio da ga Zapad prihvati: »Ono što je Tuđmana spašavalo i po čemu se razlikovao od Miloševića, bila je njegova istinska želja da ga se smatra političarom zapadnog tipa. Slušao je izraze zabrinutosti koji su dolazili sa Zapada i – osim u pitanjima koja je smatrao vitalnim, kao na primjer tretman Srba u Hrvatskoj – često je nešto i poduzimao, čak i kada mu to nije bilo u interesu«.

Međutim, odnosi hrvatskoga predsjednika i američke administracije kao i njegova percepcija u američkim medijima – bili su prevladavajuće loši. Hrvatska diplomacija u nastajanju nije bila dorasla zadacima lobiranja u SAD-u. O djelovanju prvih hrvatskih predstavnika u Americi svjedoči američki liječnik hrvatskog podrijetla Jerry Blaskovich koji se, poput bezbrojnih iseljenika, izvanredno založio za pomoć Hrvatskoj: »Kad je hrvatski poslanik u Washingtonu, Franjo (Frano, op.a.) Golem, bio u prilici odgovarati na pitanja koja su mu često postavljali američki predstavnici, kao što su: ‘Što možemo učiniti?’ ili: ‘Što biste željeli da učinimo?’, on bi to shvatio kao carte blanche za još jednu lekciju iz povijesti. Jedan od vodećih kongresmena rekao mi je da se nevoljko sastajao s Golemom, ali da je to činio zbog protokolarnih obveza. Te sastanke usporedio mi je sa situacijom u kojoj nekoga pitate koliko je sati, a ovaj vam umjesto odgovora na pitanje krene objašnjavati kako da izradite sat«. Neobična je činjenica da je vlast na čelu s Tuđmanom uglavnom ignorirala ili (marginalno prihvaćala) istaknute američke Hrvate koji su se stavili na raspolaganje domovini (npr. doktori znanosti Vladimir P. Goss, Ivo Banac, Tomislav Sunić, Mate Meštrović, Petar Kuzmić, Mirjam Damaška...).

Tako su Tomislav Sunić i Vladimir P. Goss uzaludno upozoravali kako »godinu dana nakon uspostave demokratske vlasti u Hrvatskoj, hrvatska Vlada još uvijek nedovoljno predočuje svjetskoj javnosti događaje u Hrvatskoj«; isto tako zapažaju da »do sada sve skromne zgoditke u korist Hrvatske treba, paradoksalno, zahvaliti primitivizmu politike Srbije, a veoma malo nekoj inicijativi hrvatske diplomacije.« U SAD-u »hrvatska vanjska politika šepa«, a kadar koji treba reprezentirati Hrvatsku nije dovoljno osposobljen: »Izgleda da hrvatska vlada koristi znatan broj diletanata, koji, može biti, znaju održati divne nekrologe o Radiću, ali koji, nažalost, mogu Hrvatsku dobronamjerno i glupo dovesti u političku katastrofu. Bilo to nama po volji ili ne, hrvatski državnopravni legitimitet ne dobiva se samo u Zagrebu, već također u Washingtonu i Quai d’ Orsayu. Dobro osposobljen broj ljudi za public relations u Americi puno je djelotvorniji nego dvije dobro osposobljene divizije u Hrvatskoj«.

Dobronamjerni kriticizam istaknutih američkih Hrvata teško je dopirao do ušiju hrvatskih vlastodržaca. A upozorenja jednog od vodećih politički emigranata prodemokratske orijentacije Mate Meštrovićeva – kako je u Hrvatskoj unatoč uvođenja političkog pluralizma i nadalje na vlasti »jednostranačje«, kao i zahtjev da se prekine s »uskogrudnim strančarenjem u Hrvatskoj« te traženje novih izbora i izbornog zakona, nepovoljno su prihvaćeni od hrvatskog vrha, jer su zadirali u integritet predsjednika, HDZ-a i državnog vodstva.

Dva različita svijeta

Kao što je naznačeno, za pozicioniranje Hrvatske u međunarodnoj zajednici od iznimne su važnosti bili osobni politički profil i programski stavovi dr. Franje Tuđmana. Već u predizbornoj kampanji i neposredno nakon pobjede HDZ-a na izborima mnogi inozemni promatrači primjećuju kako Franjo Tuđman nije moderan političar zapadnoga tipa koji bi se mogao uhvatiti u koštac s iznimno složenim problemom legitimiranja Hrvatske u međunarodnoj javnosti. Simpatizer Tuđmana i Hrvatske, novinar FAZ-a Johann George Reismüller, još u travnju 1990. dobronamjerno primjećuje kako »Tuđman postupa kao da je još general«. Za razliku od Tuđmanu sklonog Reismüllera, najvažniji inozemni diplomat u Jugoslaviji, američki veleposlanik Warren Zimmermann, izbjegavao je susret s Tuđmanom prije njegove pobjede na izborima »zbog ekstremnog nacionalizma izraženog u nekim njegovim porukama«. Kao bivši komunist i general JNA te politički disident kojega su politički protivnici pokušavali kompromitirati navodima o povezivanju s ekstremnom političkom emigracijom, Tuđman je prema zapadnim (posebno američkim) mjerilima predstavljao nepoželjan profil tranzicijskog političara. Taj dojam pojačavao je autoritaran način ophođenja, njegova sklonost »nerazumljivoj« povjesničarskoj argumentaciji (»dijeljenju povijesnih lekcija«) te, posebice, gorljiva strast kojom se odnosio prema nacionalnim pitanjima.

Gotovo svi ključni ljudi američke diplomacije na osnovi čijih aktivnosti se formirala politika SAD-a prema Hrvatskoj devedesetih godina 20. stoljeća (Warren Zimmermann, Peter Galbraith, Madelaine Albright, Charles Redman, Robert Frauser, Richard Holbrook...), gajili su nesklonost, u pojedinim slučajevima i jedva prikrivani animozitet, prema prvom hrvatskom predsjedniku. Odnos Tuđmana i Amerikanaca bio je, kako je to sročio ministar vanjskih poslova Mate Granić, odnos »dva različita svijeta«.

Već pri prvom izravnom susretu Tuđmana i Zimmermanna u zagrebačkoj rezidenciji konzula Michaela Einika, neposredno nakon izborne pobjede Tuđmana i HDZ-a 1990. godine, do izražaja su došle ne samo političke već i svjetonazorske razlike koje će obilježiti odnose prvoga hrvatskog predsjednika i Amerike. Prema Zimmermanovim autobiografskim zapisima, Tuđman je »za razliku od Miloševića kojeg je gonila želja za vlašću« bio »opsjednut hrvatskim nacionalizmom«; »njegova odanost Hrvatskoj bila je najuskogrudnijeg tipa, nikada nije pokazao mnogo razumijevanja, niti zanimanja, za demokratske vrijednosti«. Zimmermanovo mišljenje kako novi hrvatski predsjednik iskazuje »tri osobine koje ga prate kao političara: autoritarnost, impulzivnost i netoleranciju« – dijelio je i njegov nasljednik u osamostaljenoj Hrvatskoj, Peter Galbraith.

Principijelno zastupajući poništavanje rezultata etničkog čišćenja, kažnjavanje ratnih zločinaca i odbacujući mogućnost jednostranog i nasilnog prekrajanja granica, Galbraith je odmah po dolasku u Hrvatsku Srbima na okupiranim područjima jasno dao do znanja kako SAD neće pristati na amputaciju bilo kojeg dijela hrvatskog teritorija. Istodobno, otvoreno je ulazio u sukobe s Tuđmanom u pitanjima hrvatske državne politike prema BiH i demokratizacije hrvatskoga društva (primjerice, pokušaj stavljanja Radija 101 pod državni nadzor, 1996. godine). Zbog toga, nerijetko je izazivao bijes hrvatskog predsjednika. O tome svjedoči jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika, predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvoje Šarinić. On bilježi kako je Tuđman na jednu »sjednicu stigao smrknut i ljut, kao i često puta nakon susreta s Galbraithom«; prema američkom veleposlaniku Tuđman se odnosio s nelagodom »čak i onda kad je nosio dobre vijesti jer ga nije podnosio, kao, uostalom, ni golema većina hrvatskog državnog vrha«.

Ništa tankoćutniji nisu bili odnosi Tuđmana i američke veleposlanice pri UN-u te kasnije državne tajnice, Madelaine Albright. Prema zapisima američkog diplomata i sveučilišnog profesora Thomasa Pathrica Meladija (veleposlanika SAD-a pri Svetoj stolici u vrijeme međunarodnog priznanja Hrvatske), Albright »nije osobno podnosila predsjednika Tuđmana« te ga je »otvoreno (...) kritizirala«. Zbog protivljenja Tuđmanovoj politici prema BiH, krajem kolovoza 1993. Madeleine Albright – tada još američka veleposlanica u UN – upozorava hrvatsku diplomaciju kako »Hrvatska postaje dio problema umjesto da preuzme ulogu stabilizirajućeg čimbenika«. Usprkos relativno čestih susreta i povoljnog razvoja suradnje Hrvatske i SAD-a, jaz između Albright i Tuđmana se produbljivao i nakon njezina preuzimanja pozicije državne tajnice. Jedna od »najneugodnijih« diplomatskih zgoda hrvatske vanjske politike, koja je jasno iskazala odnose »dva različita svijeta«, bio je susret Albright i Tuđmana 1999. godine.

O toj zgodi tadašnji ministar inozemnih poslova Mate Granić bilježi sljedeće: »To je, uvjeren sam, bio najteži razgovor predsjednika Tuđmana u životu. Ledena atmosfera, dvoje ljudi – dva različita svijeta... (...) Sastanak je bio u Predsjedničkim dvorima i Madeleine Albright radikalno je, čak neugodno, inzistirala na nekim rješenjima. Bilo je to prvi put da je netko na tako neugodan i direktan način razgovarao s Tuđmanom: Al Gore ili Clinton ili Warren Christopher sve što su tražili od Tuđmana tražili su na jedan fini diplomatski način, pa bi najprije Tuđmanu odali priznanje zbog Daytonskog i Washingtonskog sporazuma, a onda bi fokusirali na jedno pitanje koje im je bilo važno«.

Unatoč disonantnim tonovima i kroničnim trzavicama između Hrvatske (predsjednika Tuđmana) i SAD-a, nakon američke inicijative 1993. političko i vojno savezništvo Hrvatske i SAD biva okosnicom raspleta balkanske drame. Washingtonskim sporazumom s početka 1994. godine, koji je pripremila i uspješno provela američka administracija, okončan je tragičan sukob žrtava velikosrpske agresije u BiH, Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. Vojno-obavještajnim aktivnostima i kontrolom zračnog prostora SAD je sudjelovao i u vojnom raspletu krajem 1994. i 1995. godine. Daytonskim mirovnim sporazumom iz prosinca 1995. okončani su sukobi u Hrvatskoj i BiH, a na marginama mirovne konferencije dogovorena je i mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja (dovršena 1998. godine, također uz aktivno sudjelovanje Amerikanaca).

Zaključak

Politički odnosi Hrvatske i SAD-a koji se oblikuju i razvijaju tijekom devedesetih godina kroz kontakte političkih elita odražavaju ne samo razlike i bliskosti u stavovima i interesima, već i različite perspektive promatranja, mišljenja i sustava vrijednosti. Bit tih odnosa očituje se u problemima usvajanja demokratskih normi u Hrvatskoj u veoma osebujnim tranzicijskim okolnostima (politizacija etnosa, rat, refleksije povijesnog nasljeđa, plutokratski pretvorbeni model...). Na političkoj razini taj relacijski sklop reprezentira sve značajnije probleme osamostaljivanja Hrvatske i njezinih društvenih metamorfoza – u rasponu od povijesnih izazova redefinicije identieta i potrebe njegova usklađivanja sa suvremenim civilizacijskim tokovima, legitimiranja zemlje u međunarodnoj zajednici i pozicioniranja kao samostalnog geopolitičkog entiteta do sadržajnih aspekata uklapanja u priželjkivane euroatlantske asocijacije i civilizacijski izazov uravnoteženog odnosa između »masline« i »Interneta«, tradicije i globalizacije.

Svi ovi problemi jasno su se očitovali u hrvatsko-američkim političkim odnosima koje je 90-ih godina utjelovio Franjo Tuđman. Njegov odnos prema Americi bio je uvjetovan željom da položaj Hrvatske osigura povezivanjem s »prvom silom svijeta«. Istodobno, izbjegavao je utjecaje koje je svojim autoritetom pokušavala ostvariti »prva demokracija svijeta«. Ta dva odnosa u bitnome su odredila povijesni razvoj Hrvatske. Prema historiografskim mjerilima, Tuđman je jedan od najuspješnijih političara u hrvatskoj povijesti. Uz Josipa Broza Tita (kojega se nije odrekao do kraja života) jedini je hrvatski političar koji je dobio rat i stvorio državu. Na žalost, nije bio jednako uspješan u demokratizaciji svoje zemlje i stvaranju uvjeta za socijalni boljitak njezinih žitelja. Hrvatsku je izveo iz Jugoslavije, ali je nije uveo u priželjkivane euroatlantske integracije.