Ezop u odori karabinjera

Talijanski prozaik Mario Soldati (rođen 1906. u Torinu, umro u Tellaru, Spezia, 1999.), stekao je popularnost svojim pričama o naredniku (»Narednikove priče«, 1967., »Nove narednikove priče«, Rizzoli, 1984.). Tijekom 1963. godine te su priče objavljene u dnevnom listu »Il giorno« (»Dan«). Godine 1968. »Narednikove priče« prenesene su i na mali ekran u šest epizoda, 1984. realizirana je nova televizijska serija koju je režirao Giovanni Soldati i za koju je otac Mario napisao pet novih storija. »Narednikove priče« vrlo su pitka literatura o svakidašnjoj talijanskoj provinciji u kojoj je banalna svakodnevica nešto što se samo po sebi razumije i bez čega se ne može. Možda je i zato kritika nazvala Soldatija »kultiviranim diletantom«, ne odričući mu smisao za otkrivanjem trivijalnosti, ali isto tako i užitak da nas te običnosti na kraju i iznenade.

Mario Soldati će eksplicite povjeriti da je on te storije čuo od jednoga svoga pijemonstkog prijatelja, karabinjerskog narednika, koji se ovdje pojavljuje svojim punim imenom i prezimenom – Gigi Arnaudi. Kompozicijski, pripovijetke imaju svoj uobičajeni ritual: Soldati i Arnaudi sjede za stolom u nekoj gostionici (»Kod zlatnog lava« ili »Kod triju vilica«) i, uz ukusna i tečna jela i dobra vina, razvija se priča koja u nekim svojim vidovima ima »okus« kriminalnog romana, ali to ima u Soldatijevim pričama minorni karakter. Mnogo više dolazi do izražaja degustiranje policijskih istraživanja u kojima ne manjka autoironija.

Karabinjerski narednik, Gigi Arnaudi, smatra se dobrim karabinjerom koji je zadovoljan što može služiti pravdi i zaštiti društvo od opasnih, recimo, lopova i izgrednika, koje nikad ne naziva kriminalcima. Vrijeme koje živi u tim karabinjerskim pričama su znane šezdesete, kad se u Italiji događa ekonomski boom. Upravo stoga Soldati zazire od kriminalističkih priča, od nasilja i mrtvaca koji su nerazdojni dio tih storija. Njemu je stran izraz »tale of terror« i zato njegov glavni junak i pripovjedač, Gigi Arnaudi, ne voli lisice, okove, a kad nekoga treba uhititi, uvijek ga obuzme tuga. On čini to iz dužnosti, no prilikom toga ne osjeća se kao da ide »na feštu«.

Pisca prevalentno zanima ljudsko srce, kako se ono suprotstavlja hladnoj racionalnosti. Zato njegov Gigi ide svijetom otvorenih očiju i dok ga pronicavo promatra, traži u njemu humane vrijednosti. Njegove ezopovske, pripovjedalačke vrline nisu u sukobu s poslom koji obavlja. A kad se tome pridodaju gastronomski užici koji prate njegovo kazivanje, sve one kulinarske delicije, tipično talijanske i mediteranske, kao što su njoki u slasnom »šugu«, pa rižoto s gljivama, pršut, guščja salama, svinjska jetrica s paprom i lovorom, ragu od divljači, i sve to uz odlično crno i bijelo vino koje je, kako kaže pisac, »bolje od šampanjca«, onda se toj svježoj i miomirisnoj hrani , toj »fešti« za nepce mora pridružiti i čitatelj.

U svemu tome Mario Soldati je preteča, barem u Italiji, u naraciji koja pomalo očijuka s kriminalističkim žanrom i u kojoj je gastronomija neizbježan dodatak. No, ono što je danas postalo modom, u Soldatija je bit, srž stvari. U današnjim televizijskim emisijama dominiraju pejzaži, oplemenjeni biranim, karakterističnim jelima tih krajeva i ponekim kulinarsko-povijesnim prisjećanjima, dok Soldati svojim kazivanjem u »obiteljskoj atmosferi« ulazi u srca ljudi, ističući ljepotu i okus življenja u prihvaćanju jednostavnoga, prirodnog načina života. Prema Soldatiju, njegovi zločesti likovi (lupeži i varalice, a nikad kriminalci!), ne znaju uživati u dobroj hrani i biranim vinima pa ih i to, tradicionalno i opušteno blagovanje uz »familijarno ćaskanje«, razlikuje i udaljuje od dobrih, pozitivnih likova koji odgovorno služe društvu.

Ipak, Mario Soldati ima razumijevanja i ljudsko srce za sve izgrednike – i one koji nisu uspješni. Na primjer, u priči »Kožnata kapa« riječ je o mladiću koji se nakon zapuštenoga i neprimjerenog djetinjstva ne može »uklopiti« u društvo te i onda, kad dobiva priliku da se radom dokaže i uđe u krug »prihvaćenih«, ne nalazi potrebnu snagu, već se prepušta sudbini. Piščev gotovo pokajnički komentar na kraju priče, zbog nesretne mladićeve sudbine, glasi: »Kako je teško nekome učiniti dobro...«

U jednoj drugoj priči (»Sjećanje«) Mario Soldati, uvodeći u svoje kazivanje ponovno svoga dugogodišnjeg i dragog prijatelja Gigija, razmišlja o sve većem broju automobilskih nesreća koje, na žalost, prate razvijene zemlje na Zapadu. Fenomen neokapitalizma ili, još bolje, industrijskog neofeudalizma, poravnava razliku između građanina i proletera, tvrdi Soldati, otvarajući tim svojim promišljanjima problem koji još nije ni danas razriješen: Hoće li Država izgubiti bitku s velikim industrijskim feudalcima?