Ante Stamać kao pjesnik

Na početku...

Može se govoriti o Anti Stamaću kao pjesniku, ali može se govoriti i o pjesniku kao Anti Stamaću. U prvom se slučaju ističe Stamać kao pjesnik u širem kontekstu svega onoga što Stamać kao čovjek, kao znanstvenik, kao kulturni pregalac jest. U drugom se slučaju ističe Stamać kao pjesnik u širem kontekstu svega što je pjesništvo bilo i jest. Pjesništvo na način Ante Stamaća. U kojem je smislu bitno da čovjek, znanstvenik i kulturni pregalac bude i pjesnik – a u kojem je smislu bitno to što je kroz mnoge svoje vlastitosti u određenom trenutku k nama pjesništvo došlo i kroz Antu Stamaća. Tako se naznačuju dva nepregledna i teško iscrpna puta u pjesnički svijet Ante Stamaća. Bitno ih je imati na umu – i onda kada ne postoje nikakvi uvjeti da se ozbiljnije tim putovima zakorači. To je nešto što će ostati kao naš zajednički dug nespornoj i nezaobilaznoj činjenici.

Ovdje neću dosljedno kročiti nijednim od tih dvaju putova. U središtu moje pozornosti neće biti korespondencija između Stamaćeva pjesništva i njegova književno-teorijskoga rada – u kojoj se mjeri i na koji način te dvije razine Stamaćeva duha podudaraju i uzajamno uvjetuju. Je li Stamać kao pjesnik podudaran sa Stamaćem kao poetičarom/estetičarom? U središtu moje pozornosti, međutim, neće biti ni smještanje Stamaćeva pjesništva u povijesno-poetički kontekst. Neće to, dakle, biti odmjeravanje i poredba Stamaćeva pjesništva s onim što je pjesništvo bilo, što pjesništvo jest ili će biti. Ovdje ću naprosto razmišljati na temelju pjesme. Na taj će se način, dakako, u određenoj mjeri baciti svjetlo i na Stamaćevo pjesništvo i poetiku.

Realna je opasnost da pjesnički opus Ante Stamaća, zbog svega drugoga što je Stamać bio i jest u našem kulturnom životu (znanstvenik, teoretičar, prevoditelj...), ne bude dovoljno istaknut i raspoznatljiv. Isticanje Stamaća kao pjesnika moglo bi se shvatiti kao potiskivanje ostalih dimenzija njegova stvaralaštva. Odatle bojazan i oprez, odatle uravnoteženost. Odatle izostanak težnje prema što cjelovitijoj, što obuhvatnijoj interpretaciji Stamaća kao pjesnika. Jer da se ne dovede u pitanje njega kao sve drugo što jest... I općenito vrijedi, da je Stamać puno više napravio, čak da mu je nominalno puno više priznato – nego što bi se to moglo vidjeti iz same recepcije njegova djela. S jedne strane, nije riječ o tome da netko osporava Stamaćev stvaralački opus, ali, s druge strane, na razini same recepcije to je osporeno, i to jednostavno zato što te recepcije nema. Ili je nema dovoljno. Ili nije dovoljna njena kakvoća.

Zdrav pristup pjesništvu jest tek onaj pristup koji se odvija u okviru dužnosti. Svaki drugi motiv, osim motiva dužnosti, čini nas nesposobnim da pjesništvo doživimo, razumijemo, tumačimo. Svaki drugi pristup distancira nas od onoga o čemu je riječ, uslijed čega naša riječ postaje šuplja i bespredmetna. Pisati o pjesništvu iz obzira, svesti svoju motivaciju za pjesništvo na prigodničarstvo, na znanstvenu ili akademsku potrebu, ako se misle u odvojenosti od dužnosti – to je način kako se gubi kontinuitet s vlastitim predmetom, samom pjesmom i, u ishodu, vodi u promašaj. Promašaj se sastoji u diskontinuitetu između pjesme i njezina razumijevanja, što izaziva potiskivanje pjesme, nasuprot potrebe za njezinim razrastanjem kroz naš govor o njoj.

Ali sada istaknimo: naš pristup pjesmi vodi kroz našu dužnost i kroz istu dužnost pjesma dolazi k nama – i tako je stvorena pretpostavka, a to smo mi sami, da pjesma kroz nas dođe do sebe i da mi budemo ispunjeni pjesmom kao vlastitom puninom. Naša potreba za pjesmom – odnos trebanja pjesme – uvjet je da pjesma dođe k nama, uvjet je naše komunikacije s pjesmom, našega oplođivanja pjesmom.

Dužnost nas sabire u sposobnost za susret s pjesništvom!

Nije potrebno isticati da se najveći dio, ionako ubogoga, interesa za pjesništvo odvija izvan tako izgrađene dužnosti. Nešto drugo presudi o našem interesu, govoru, mišljenju pjesništva i prije nego što u nama dospije sazrijeti dužnost. Tako sami bivamo zavedeni u odsutnost, naš govor tone u ispraznost, a polet pjesme prema nama ode u promašenost.

Za kojom ćemo pjesmom posegnuti, za kojim pjesnikom, u datom trenutku – o tome opet presuđuje dužnost. Jer samo tako će nadoći sposobnost. Ustrajnost. Plodnost. Jer, ako je metafizički jasno da ne mogu dati ono što nemam, onda je moralno jasno da ne mogu dati ono što nisam dužan. Neću kazati ništa više, do li da je u meni, u odnosu na pjesništvo Ante Stamaća, došlo do visoke koncentracije dužnosti, što mi daje pravo da o njemu progovorim i što me ispunja izvjesnošću da plodnost neće izostati.

Svijet pjesnika i pjesma

Kada se s vrha Akropole promatra grad Atena, tada se stječe dojam nečega uzvišenoga, veličanstvenoga. Međutim, kada se siđe u atenske avenije i trgove, onda se nameće dojam da su stvari u velikoj mjeri krivo posložene, da se iz svega toga moglo, ipak, posložiti nešto što bi u daleko većoj mjeri bilo sukladno onom dojmu veličanstvenosti i uzvišenosti kojeg smo ponijeli s Akropole.

Svijet iz kojeg nam Stamać kao pjesnik progovara i svijet koji nam kroz njegovo pjesništvo progovara nisu jedan te isti svijet. To je, dakako, općepoetička točka i zagonetka pjesništva uopće. Da postoji svijet pjesnika, za to nam je jamstvo sam pjesnik. Da postoji svijet pjesme, za to nam je jamstvo sama pjesma. Čini se samorazumljivo. Ali nije. Jer ta se dva svijeta po svojoj protimbi uvjetuju i prokazuju – ali i izdaju. Svijet pjesme, to je pogled s Akropole, nešto veličanstveno i uzvišeno. Sama ostvarenost pjesme u njenoj veličanstvenosti kazuje nam da će s ljudskim životom sve biti dobro. Ali kada siđemo u svijet pjesnika, stihovlje, razlomljenosti i zakrivljenosti, strmine, uspone i padove – tada se i sami počinjemo gubiti i čuditi, gdje je onaj pravi svijet, doživljaj potpuna života nestao. Kako i kamo se zagubio? Nije li od svega toga moglo biti nešto puno bolje?!

Tako se na način same pjesme svjedoči poremećenost onoga svijeta iz kojeg pjesma jest. Dobro je Milan Mirić (1) učinio, kada je kao okosnicu svoga tumačenja Stamaćeva pjesništva uzeo riječ rasap. I to ne samo zato što je riječ rasap i njezine varijacije rasulo, trunjenje prepoznatljivo po svojoj učestalosti u njemu. To je rasut svijet. To je svijet koji je zagubio vlastito ishodište, vlastitu cjelovitost i zaokruženost. No, rasapom se tumači Stamaćevo pjesništvo samo dok boravimo u njemu kao labirintu, bez izdizanja uvis na razinu pjesme, odakle bi mogao pucati vidik na izlaz i tih zamršenosti, nedorečenosti, zagubljenosti, zatvorenosti, bezizlaznosti. Time se, međutim, tumačenje (interpretacija) ne smije završiti, ako se želi biti pravedan prema pjesništvu. Sama ostvarenost, uspjelost pjesništva nas obvezuje da u njegovu tumačenju zauzmemo i motrište cjelovitosti i pronađenosti.

Svijet pjesnika, to je sve ono što se javlja kroz pjesmu kao element njezine izgradnje. To je ono što kroz pjesnika dolazi u pjesmu kao njegovo iskustvo svijeta. Svijet pjesme, to je sama pjesma u njezinoj uspjelosti kao pjesme. Jasno je naznačena njihova razgraničenost. Pjesnik gradi pjesmu od svijeta koji je njegov, to je obzorje njegova iskustva, njegove pogođenosti životom. Ne postoji drugo gradivo. Očitujući vlastiti svijet, pjesnik gradi pjesmu. Pjesma je jedna novost, nenadanost, nesvediva na sve što joj je prethodilo. Pa ipak, tu nema ništa čega već nije bilo. Samo što je bilo zagubljeno, a kroz pjesmu se pronalazi.

Pjesnik se upušta u pjesmu s motrišta svoga života kao problema, upitnosti – a pjesma je nešto što se nameće kao rješenje, odgovor. U tom su smislu svijet pjesnika i svijet pjesme uzajamno izdajnički. Pjesnik izdaje pjesmu – jer ne dostaje za pjesmu, jer pjesma dolazi kao nešto više, kao novost u odnosu na ono što pjesnik donosi u nju. Pjesma nastaje po oslobođenosti od upitnosti, nihilizma, rasutosti. Pjesma je pobjeda nad svim onim što ju čini, što joj prethodi, iz čega jest. Pjesma, također, izdaje pjesnika zato što rješava ono što pjesnik iz svoga iskustva problematizira i s čime ne uspijeva izaći na kraj – zato što pjesniku ne daje za pravo. Odgovor na način pjesme nije na razini kakva dogotovljena recepta, nego na razini prisutnosti koja se ne može zaobići, a da se ne zaobiđe sama pjesma.

Pa ipak, svijet pjesnika i svijet pjesme, ta su dva svijeta u pjesmi toliko sjedinjeni, da ih nema smisla tumačiti izvan takve sjedinjenosti. Ako je nastanak pjesme pokret od svijeta pjesnika prema svijetu pjesme, onda je to onaj smjer koji nas treba voditi i u tumačenju obaju svjetova, odnosno u tumačenju svijeta i života kao cjeline. To je smjer od upitnosti prema odgovoru, od rasapa prema cjelovitosti, od izgubljenosti prema pronađenosti. Pjesničko stvaralaštvo (kao i svako drugo stvaralaštvo) nema smisla izvan svjedočanstva da svijet i život treba tumačiti upravo po takvom pokretu prema cjelovitosti, unatoč rasapu. Jer taj je pokret imanentan samoj pjesmi i zaobići njega isto je što i zaobići pjesmu.

Kada kažemo »svijet pjesnika« onda mislimo na svijet u kojem se pjesnik zatiče, a kada kažemo »svijet pjesme« onda mislimo na potencijal prisutan u pjesniku koji mu ne dopušta da na zatečeno pristane. Biće je pjesnika poprište tih dvaju sučeljenih svjetova, a pjesma dolazi kao plod te dinamičke sučeljenosti. I zato je pjesma rasapno sabiranje – od rasapa se polazi, ali cilj je sabiranje (2).

Dok se usmjeravamo na značenja prisutna unutar pjesme, odsječeni smo od pjesme kao činjenice koja je svojom novošću nesvediva na prethodeća joj značenja. Tada smo zatvoreni u svijet pjesnika, u ono iz čega pjesma jest – i pratimo određeni dinamizam, određeni pokret, uokviren određenim značenjima.

Može nam se učiniti da pomaci, širina obzorja, njegova sadržajnost bitno utječu na idejnu usmjerenost, obojenost, potkovanost, ukorijenjenost, intencionalnost same pjesme. I da se pomaci unutar toga obzorja imaju shvatiti kao bitni za protumačenost svega toga kao pjesme i za ocjenu njezina idejnoga zdravlja.

Davor Šalat, promatrajući Stamaćevo pjesničko djelo u cjelini, uočava u njemu taj pokret od »niveliranja i poništavanja svih vrijednosti« prema »iskupljivanju i spiritualiziranju povijesti, resupstancijalizaciji jezika i nalaženju nadpovijesnoga religioznoga uporišta u Bogu (3)«. Zanimljivo je da se taj pokret kod Stamaća poklapa s prijelazom od slobodnoga stiha prema sonetu. Stoga ću ovdje taj pokret oslikati dvjema pjesmama, od kojih prva nije, a druga jest sonet.

U SLAVLJU PROPASTI SE KONČA

U slavlju propasti se konča

lutanje i put

Jezik, ukočen posred šupljine

ne izriče više nego što mu dariva

jesen, pustinja, i noć.

(U slavlju propasti se konča, [Dešifriranje vage (1972.)],

Izabrane pjesme, str. 77.)

Ne može se reći bolje ni jasnije, nego što je rečeno. Ali ponovimo još jednom, da se stvar istkane: Život je lutanje i put koji se konča u slavlju propasti. Jezik (pjesma) nalazi se sred šupljine i njegove (njezine) granice jesu: jesen, pustinja i noć. Pjesma, usprkos tomu, može više. Može, naime, samu sebe. Tako pjesma sobom niječe ono što je kroz nju rečeno. Inače bi morala zanijekati samu sebe. Ono rečeno uvijek je ograničen svijet pjesnika. Ali pjesma taj svijet nadilazi i dovodi u pitanje samom sobom. Ne zato da ga poništi, nego zato da ga ispuni. U tom smislu jesen, pustinja i noć nisu granice pjesme, nego samo pjesnikova trenutačna iskustva. To su granice koje su uspostavom pjesme prekoračene i stojimo pred izazovom da se identificiramo i opredijelimo u odnosu na ono što nije izrečeno kroz pjesmu, nego samom pjesmom.

A sada, radi usporedbe, jedna nešto drugačije intonirana pjesma, sonet:

MOLITVA

O Višnji Bože, jedini moj Bože,

Ti nado mojih odbrojanih dana,

Jer pijesak sam i vrijeme i kap s dlana,

Gdje tru se sati a trenuci množe.

Koji se truju i koji se glože

Nek upru pogled u srž onih rana

Što ih je Sin tvoj radi ljudskih mana

Trpio više no što tijelo može.

Osobito nek Višnje tvoje zrenje

Svim bližnjim donese mir, tišinu:

Nek zatru himbu i zlotvorno htijenje.

Da gorke čaše, huda zla ih minu

I radosno ih prati Preobraženje

Te čistih duša da se k tebi vinu.

(Molitva, [Crne rupe, mračni soneti (1990-1994.)],

Izabrane pjesme, str. 170)

Ovdje kao da su granice pjesme pomaknute sve do Preobraženja, Višnjega Boga, kao da je prostor pjesme proširen, otvoren, nesputan. No, pomak od jeseni, pustinje, noći iz pjesme U slavlju propasti se konča, do Preobraženja i Višnjega Boga iz Molitve ništa ne znače za idejnu vjerodostojnost pjesme, koja se rješava na razini same pjesme.

Ali sada istaknimo: idejno zdravlje pjesme dolazi od nje same kao pjesme. Pjesma sobom kao pjesmom vrši zaokret prema onome u okviru čega se čovjek pronalazi, prema putu ljudskoga zacjeljenja. Pjesma zacjeljuje čovjeka ne svojom doslovnošću, nego svojom uspjelošću. U tom se trenutku više ne nalazimo u samom svijetu pjesnika, nego iz njega iskačemo u svijet pjesme.

I zato, razumjeti pjesmu, to znači razumjeti je neovisno o pomacima na razini doslovnih značenja iz kojih pjesma jest. Pjesmu razumijevamo iz pjesme, iz njezine ostvarenosti – u kojoj svi pomaci i oprečnosti na razini doslovnih značenja pronalaze svoju zacijeljenost. Stoga jesen, pustinja i noć, s jedne strane, i Višnji Bog, s druge strane, jednako pretendiraju na zacijeljenost i u njoj sudjeluju, ukoliko su konstitutivni za samu pjesmu, za njezinu ostvarenost. Pjesma nadvladava diskontinuitet između pustinje i Boga, jer kao svoju konačnost ne prihvaća ni pustinju ni Boga, nego samu sebe. Jer sobom natkriljuje sve pojedinačne, izričito izražene ciljeve.

Na koji način, ipak, prisutnost Boga u okviru pjesme biva više u prilog same pjesme u odnosu na prisutnost jeseni, pustinje, noći? To ostavimo za zaključak.

Razvidnost smisla

Drugačije se problem osvjetljava kada se pitamo za sam način kako se kroz pjesmu dolazi do onoga posljednjega, konačnosti same pjesme, što pjesmu osmišljava i opravdava. Kako se kroz pjesmu dolazi do same pjesme? Boriti se za smislenost unutar pjesme, za smislenost onoga čime pjesma jest, ujedno je i borba za samu pjesmu, iako će pjesma uvijek biti ono više, što ne dopušta da se u razumijevanju pjesme zadržimo na putu njezina nastanka. No je li to postignuto kroz očevidnost, protočnost izraza ili je taj izraz isprekidan, zamršen, odgođen, usporen? Je li to izraz koji nameće svoj smisao kao integrativni element pjesme, a neotklonjiv je u njenoj recepciji – ili je to izraz kroz koji se za smislom tek traga posredstvom pjesme i njezine recepcije? Je li to izraz koji teži prema identitetu s vlastitim smislom – ili je to izraz koji vlastiti smisao odgađa i traži kroz smislene povezanosti sa širim povijesno-društveno-kulturnim obzorjem? Kod Stamaća je riječ o ovom drugom. Zašto?

Prije nego što istaknem elemente iz Stamaćeva pjesništva koji usporavaju identitet njegova izraza sa smislom, želim kratko raspraviti dvije stvari koje bi se površnom pristupu mogle nametnuti kao kočnica toga identiteta, ili čak kao njegovo žrtvovanje – a nisu. Jedna se tiče same forme pjesničkoga izraza, a druga njegova društvenoga konteksta.

Čim je riječ o izrazu, riječ je i o rastajanju smisla s vlastitim identitetom. To je cijena koju smisao mora platiti, da bi stupio u vidljiv svijet čovjeka. Možemo, međutim, govoriti o mjeri identiteta smisla sa samim sobom u okviru različitih njegovih izraza. Kroz pjesništvo nam smisao može doći izražen kroz slobodan stih i kroz određenu metričku formu, kao i kroz niz stilskih nijansi koje mogu biti više ili manje u prilog njegova identiteta.

Kod Stamaća je izrazit, lako uočljiv, prijelaz sa slobodnoga stiha na sonetnu formu. Već sam, zajedno sa Šalatom, napomenuo da je kod Stamaća prijelaz od slobodnoga stiha na sonet popraćen i osjetnim prijelazom s idejne raspršenosti na idejnu usredotočenost, s vodoravnice na okomicu, s imanencije na transcendenciju. Isti je prijelaz sa slobodnoga stiha na sonet popraćen još jednim prijelazom. Kako pjesništvo Ante Stamaća prevaljuje put od razlomljenih, slobodnih, nepravilnih oblika prema pravilnosti, ritmičnosti, suzvučnosti soneta – usporedo s tim prevaljuje i put od zagubljenih, diskontinuiranih, fragmentarnih smislova, značenja, misli prema misaonom, smislenom kontinuitetu i izrazitosti. Sa skrivenosti na otkrivenost. To je fenomen koji valja istaknuti, budući da strogost i zahtjevnost forme soneta uza se veže predrasudu da se često ostvaruje upravo na štetu smislenog identiteta, kontinuiteta i razvidnosti. A pjesništvo Ante Stamaća govori upravo suprotno! Dok je bio »slobodan« govoriti slobodno, smisao je bio u većoj mjeri potisnut – a kad je »pristao« na sonetnu stiješnjenost vlastitoga pjesničkog izraza, smisao je izrazitije isplivao na vidjelo. Sve to govori da je Stamaćev pjesnički naboj bio dovoljno snažan da i strogost, zadatost soneta apsorbira, asimilira sebi u prilog.

Drugo je pitanje, što se s identitetom smisla sa samim sobom u okviru pjesništva događa u raznim društveno-povijesno-ideološkim okolnostima? Tumačiti pjesnički izraz kao bijeg od smislenoga identiteta i razvidnosti, dakako, nema smisla. No pitanje je, prilagođava li pjesnički izraz u određenoj mjeri identitet smisla kojeg izražava društveno-povijesno-ideološkim okolnostima?

Zdravko Gavran tvrdi da je razdoblje komunizma uvjetovalo kod pjesnika, pa i kod Stamaća, okolišanje u pjesničkom izrazu, koji bi bio daleko izravniji da je to smio biti (4). Da bi pjesnički izraz bio drugačiji, da su životna iskustva bila drugačija – tu nema ništa sporno. No jednako nije sporno da životna iskustva za sobom ne povlače nužno vlastiti pjesnički izraz. Pjesnički izraz nastaje, ipak, u bitnoj autonomiji od životnih iskustava i utoliko njima ne služi, njima u svojoj biti nije uvjetovan – nego se njima služi. Stamaćev pjesnički izraz ima svoju prepoznatljivost kroz sve svoje faze, ima svoju izgrađenost, obojenost i usmjerenost, tako da nema mjesta za tvrdnju o tome da je u njemu sadržana određena proračunatost (autocenzura). Polazi se ovdje od činjenice uspjelosti Stamaćeva pjesničkoga izraza, što upućuje na činjenicu da na putu nastanka, izražavanja pjesme nije bilo kalkulacije koja bi bila u službi bilo čega osim pjesme.

Ima li u Stamaćevu pjesničkom djelu i takvih pjesama koje su upravo uslijed politički uvjetovane proračunatosti zatajile kao pjesme, ja to – ne poznajući apsolutno sve što je Stamać kao pjesnik napisao – ne mogu odlučno sa sigurnošću tvrditi. Ja samo tvrdim da je jedini put ovjere takve teze onaj na kojem se ukazuje na tako uvjetovane promašenosti u pjesničkom izrazu. A tvrditi da je takvih proračunatosti (autocenzure) bilo, ali da to nije narušilo pjesnički izraz – to je proturječno.

Sada pitanje o identitetu Stamaćeva pjesništva s vlastitim smislom postaje pitanje o tome kako ono dolazi do sebe kao pjesništva.

Na samoj sintaktičkoj razini ne nailazimo na veće zapreke u čitanju Stamaćeva pjesništva. Stihovi se razrastaju u sintaktičkom kontinuitetu. U odnosu na smisao, nema izvrtanja, zastajkivanja, prekidanja, nedorečenosti, okrnjenosti, skokovitosti... Upravo je u odnosu na taj red neshvaćenost pjesme koja izranja na koncu njezina čitanja u oštrom kontrastu. Tražeći razloge toga kontrasta i toga neshvaćanja, prvo što uočavamo jesu jezične neobičnosti. Vokabular. Nepoznate riječi. Tuđice. Odmah valja reći da je Stamać vjeran svome jezičnom izričaju, on je u posvemašnjem kontinuitetu u odnosu na Stamaćev doživljaj svijeta, vjerodostojan je njegov izraz. Tu nema izvještačenosti. Ali taj jezični izraz, a onda i Stamaćev svijet, odudaraju od onoga prosječnoga. Mi možemo zamisliti pjesnički izraz koji bi se izgradio u većem osloncu na prosječnost. Prosječan vokabular, prosječnu moć shvaćanja.

Prva razina Stamaćeve jezične prepoznatljivosti su riječi, poput: žalostinka, zvjezdograd, prazoran, krasotisak, lomovrati, gustinja, suhor, pustolina, neodluka... Dok ovo pišem na računalu, primjećujem da mi te riječi hrvatski računalni pravopis mahom podcrtava. One nisu tuđice, ali predstavljaju stamaćevsko proširivanje hrvatskoga jezičnoga standarda.

Tu je i citatnost: sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi (I. Gundulić); s onu stranu mrke mirne vode (A.B. Šimić); Nek cvrčak slavi čvor na crnoj smrči (V. Nazor)...

Tu su reminiscencije na srodne duše iz svijeta glazbe, likovnosti, književnosti, znanosti: Eliot, Kafka, Becket, Camus, Mozart, Kaštelan, Anton Pilgram, Hubble...

Tu je svijet mitologije: Kron, Feba, Parke, Mnemosina, kentaur...

Tu su naslovi pjesama na stranom jeziku: Auf der adriatischen Insel geboren, Ars scribendi, Genius loci, Pierrette lunaire, Listening to a Whisper...

Tu su i strane fraze: anything goess, big bang, cette écume, chiaroscuro...

Sam kontekst pjesme kod Stamaća pretpostavlja erudiciju. Ciklus Bogumilski dnevnik pretpostavlja znanje o bogumilskom gledanju na svijet. Recepcija je posredovana ne kroz općeljudsko, ophodno, prosječno iskustvo, nego kroz povijesno-kulturno iskustvo čovjeka.

Stamaćevo pjesništvo u recepciji razotkriva i dimenziju sjetilne (slikovne, zvučne) ugode, privlačnosti, dakle, izvjesne autonomije, što također uvjetuje da njegova recepcija protječe u znaku odmjerenosti i smjernosti.

Ponekad se pjesma ne stigne razumjeti, jer se pitanje o onome nerazumljivom ne stigne ni postaviti. Ne uspijeva se ono nerazumljivo staviti na obzorje razumljivosti. U pjesmama često ono čime se izriče pretegne nad onim što se želi reći. Pjesme su to čiji se izraz ne želi olako ukrotiti u službu određene poante iz koje bi se imalo pravo razumijevati njih kao cjelinu. Pa i u slučajevima kada nam se pjesma čini zaokruženom i proničnom smislenom cjelinom, zbog prethodnoga širega iskustva sa Stamaćevim pjesništvom, nerado se usudimo prenijeti iz pjesničke višemislenosti i nedomišljenosti u svijet obvezujućih značenja.

Sve to ovdje ističem ne zato da se bavim statistikom, nego zato da to istaknem kao element koji usporava recepciju Stamaćeva pjesništva. Stamać s pravom, gotovo ljubomorno, pjesnički, univerzalni izražaj svijeta posreduje kroz svoj svijet zasićen poviješću i učenošću. On, dakle, ne želi svoj pjesnički izraz prilagođavati njegovoj univerzalnoj poruci kao uvjetu komunikacije sa čitateljem. Budući da je to njegov pjesnički izraz, Stamać ga gradi tako da što više od onoga njegovoga sudjeluje u njegovoj izgradnji. Čitatelj stoji pred izazovom da njegovost Stamaćeva pjesništva posvoji kao uvjet da bi se uopće probio do onoga sveopćega u kojem je moguća komunikacija, zajedništvo.

Ako sada Stamaćevu distinkciju između slikovnoga i pojmovnoga pjesništva (5) primijenimo na samo Stamaćevo pjesništvo, onda je Stamać, prema vlastitoj svrstanosti u krug »razlogaša« (nasuprot razlozima »krugovaša«) koji su, opet prema Stamaću, bili više pod utjecajem pojmovnih pjesnika (za razliku od »krugovaša« na koje su utjecali više slikovni pjesnici) – pojmovni pjesnik. Možemo krenuti od slike, i tada slika ispadne ono neposredno, dok je kod pojma riječ o racionalno posredovanoj slici. Možemo, međutim, krenuti i od pojma, i tada je pojam ono neposredno, dok je slika slikovno posredovan pojam. Kako god bilo, u oba se slučaja krećemo na razini onoga iz čega pjesma jest. Jedno je uočiti razliku između pjesme izgrađene po načelu slikovnog opisa i pjesme izgrađene po načelu izražavanja apstraktnih sentenci. A sasvim je drugo s pjesme izgrađene po načelu slikovnoga opisa prenijeti opis i na razinu tumačenja, razumijevanja pjesme.

Opisivati pjesmu ne znači razumjeti pjesmu. Budući da pjesmu nije dovoljno opisati, nego ju je potrebno i pojmiti, poetičnost slike ovisi o njenoj pojmljivosti, a ne o njezinu opisu koji bi potraživao tumačenje kao opis opisa. Ako je slika ona koja opisuje, onda to treba biti u ime poimanja, jer slika nema pravo vlastiti opisni način ustrojstva postavljati i kao uvjet, granicu, metodu njezina poimanja. Stoga bih se usudio slikovno pjesništvo razumjeti samo kao nijansu pojmovnoga pjesništva. Ili, ako bih morao birati, onda radije to, negoli da pojmovno pjesništvo prihvatim kao nijansu slikovnoga pjesništva. Slikovno je pjesništvo pojmovno pjesništvo u kojem je pjesničko izražavanje smisla posredovano, odgođeno, usporeno slikom.

Razlomljenost stiha; uskraćena razumljivost; rasut svijet; odgođenost, zagubljenost, neizrazitost, neobvezatnost smislene poante; asocijativne razdaljine; natprosječan, učen jezik; upute na svijet povijesti i kulture; značenjski teško pronične slikovne i glazbene privlačnosti – sve su to načini kako Stamać kroz svoje pjesništvo očituje prostranost sebe kao povijesnoga, kulturnoga, duhovnoga bića. No to su ujedno i elementi koji su velik izazov njegovoj recepciji, koja je u trajnom razvoju, događanju, odgađanju. Navedeni elementi koji recepciju Stamaćeva pjesništva čine zahtjevnom, ujedno ju i usporavaju.

Stoga bih Stamaćevo pjesništvo okvalificirao kao pojmovno, ali usporeno pjesništvo. Sve ono što njegovo poimanje usporava ne odlikuje se u svojoj usebnosti tolikom dosljednošću da bi nametnulo sebe kao ključni njegov kvalifikativ. A kroza svu tu usporenost, ipak, postoji način da dopremo do onoga pojmljivoga u osloncu na koje možemo iz svijeta pjesništva izaći u svijet njegova poimanja.

Sada je upravo pitanje o načinima toga izlaženja, probijanja kroz tu usporenost, nezaobilazno.

Upuštati se u razotkrivanje i ekspliciranje smisaonoga kontinuiteta pjesama vrlo je rizična stvar. Da bismo se s pjesmom zbližili, potrebno ju je puno puta pročitati. Može se učiniti da je stvar uistinu samo u sabranosti, u množini iščitavanja, u trudu približavanja – ali sve to se odgađa kao nesigurno, jer ne postoji unaprijed gotov recept o broju čitanja i odgovarajuće nadležnosti nad pjesmom. Jer ni na tom putu višekratnoga čitanja u nama ne raste sigurnost da smo ovladali značenjem pjesme, nego osvojena blizina biva samo osjetilne naravi, dok sama nutrina pjesme, naša opunomoćenost za pjesmu i dalje izostaju. Pjesma za nas može postati nešto predvidivo, ali samo u smislu da pjesmu možemo naučiti napamet. Ustrajnost, višekratnost naše recepcije Stamaćeva pjesništva približava nam ga samo u nekim njegovim dimenzijama, dok ostale i dalje ostaju skrivene, pa recepcija ostaje nepotpuna.

Drugi, daleko zahtjevniji, put jest put vlastita obrazovanja pjesništvom i za pjesništvo Ante Stamaća. Čitati ga uz pomoć rječnikâ, leksikonâ, enciklopedijâ... Sad je tek jasno na kako probranoga čitatelja smjera Stamaćevo pjesništvo. Nije riječ samo o tome da se tako izvrstnim čitateljem bude, nego još više o tome da onaj tko nije takav – takvim postane. Evo, čitatelj sam čiju je pozornost u Stamćevu pjesništvu privukla višekratno rabljena riječ izohipsa (npr. pjesma Prizori, Zvonki moteti, str. 30.; i pjesma Poputnica sinu, Vrijeme, vrijeme, str. 32.). Uzimam rječnik i čitam da su izohipse crte koje na zemljopisnoj karti spajaju mjesta jednake visine (grč. izo = isto; hypsos = visina). To je način da se približim pjesmi, ali to je način kako me pjesma prisiljava da se obrazujem za nju.

Treći je put, da sve ono što nadilazi njegove sposobnosti, čitatelj naprosto stavi u zagradu. Jer neovisno o svoj toj zahtjevnosti, usporedo s njom, čitatelj biva pogođen pjesmom kao pjesmom, pjesma ga ne promašuje. Postoje fragmenti pjesama koji nam mogu leći, ali pitanje je u kojoj mjeri njihovu očevidnost imamo pravo rasprostirati preko cijele pjesme, a nekmoli preko Stamaćeva pjesništva u cijelosti. I nećemo li na taj način pridonijeti zastiranju pjesme, kroz obezvrjeđivanje onoga nama nerazumljivoga njezina dijela? Na primjer:

Možemo se kretati u granicama riječi. Nepoznate zanemarujemo: izohipsa, chiaroscuro, sirventes, konvolut, entropija, freon... Usredotočujemo se na poznato. Uočavamo učestalost. Ono što prevladava. Ono što smo zanemarili sigurno ne možemo doživjeti kao prevladavajuće, ni kao bitno. I tako Stamaćevo pjesništvo poimamo i tumačimo posredstvom riječi: rasap, rasut, rasuće, rasulo rahao, truhlina, trúniti, mokrina, gnjiti... Ne preispitujemo podudarnost, uzajamno razotkrivanje, poznatoga i nepoznatoga. Cjelina nas ne zanima.

Možemo se kretati u granicama jedne sintagme. Na primjer, pjesma Tu, pored kanala (Dešifriranje vage, 1972, Izabrane pjesme, 73). Nijedan stih u pjesmi nije slobodan od nadovezivanja na uporišne točke pjesme koje prosječnom čitatelju, ako se ne potrudi, i ne moraju značiti ništa: sveti Ruprecht, Maria am Gestade i Mnemosyna. Ovdje čitatelj mora svoj pogled suziti na sintagmu: izmučena bića, zaploviti taman plov – kako bi iz pjesme iscijedio za sebe minimum značenja, minimalno uporište za smisao, dakle, za pjesmu.

Možemo se kretati u granicama jednoga stiha. Svoj interes za pjesmu svodimo na jedan stih koji nas se dojmio. Recimo u pjesmi Krošnje (Zvonki moteti, str. 17.) to bi mogao biti stih: Svenule krošnje nevjerne svom žilju, jer on se, na kraju krajeva, i podudara sa samim naslovom pjesme. A to, tko je to bio zvjezdoznanac Hubble i kakva je to bila njegova priča, to je nebitno. To nije prostor pjesme. Ili, u najmanju ruku, to ne može biti bitno novi prostor pjesme u odnosu na onaj koji se pred nama rastvorio u odabranom stihu. Ljudi venu, zato što su nevjerni svom žilju, dakle, svojim korijenima, svom prapočelu, Bogu.

Možemo se kretati u granicama jedne pjesme. Pjesmu Kolovoz iz ciklusa Bogumilski dnevnik iz knjige Smjer (1968); (usp. Izabrane pjesme, str. 41) možemo izolirati iz njezina takvoga konteksta i promatrati je za sebe. Pjesma se čini značenjski očevidnom. Pjesma, međutim, čuva svoju dinamiku, višemislenost: slutnja ispunjenja i objašnjenja, s jedne strane, te upitnosti i ništavila, s druge strane. Trvenje traje, ne dokida se. Jednako je i sa samim poimanjem pjesme. Ali barem znamo o čemu je riječ.

Možemo se kretati u granicama jedne teme. Recimo: tema povijesti. Pabirčit ćemo kroz Stamćevo pjesništvo i skupljati iskaze o povijesti. Evo što doznajemo:

Jer povijest nije prostor ljudske sreće.

(Rasapnica, Zvonki moteti, str. 33.; Izabrane pjesme, str. 163.)

Povijest je krhko skladana etida.

(Odraz pomutnje svemirskih masiva, Zvonki moteti, str. 41.)

Povijest je pakao, pustoš vodoplavna.

(Putujući razorenom Hrvatskom, Zvonki moteti, str. 45.)

Povijesna knjiga bez reda i smisla.

(Krsna svijeća, Zvonki moteti, str. 76.)

Osim toga, o povijesti se govori da je: povijesna tama (Početak, Vrijeme, vrijeme, str. 5); praznina povijesti (Ars poetica, Vrijeme, vrijeme, str. 23); strava naplavljena povijesnom olujom (Predak, Vrijeme, vrijeme, str. 31.); pepeo povijesti razasut posvuda (Istina, različak, Žalostinke, str. 23; Izabrane pjesme, str. 133.).

Ovdje se najbolje vidi kako se neki drugotan interes (tematski, povijest) nameće kao prvotan, a interes za pjesmu se potiskuje u drugotnost.

Možemo pretendirati na tumačenje Stamaćeva djela u cijelosti. Svaki od gore navedenih načina nastaje kao izraz naše nemoći da izađemo na kraj s pjesmom kao cjelinom, ali ujedno pretendira na tumačenje pjesme u njezinoj cjelovitosti.

Svi su navedeni pristupi obgrljeni pjesmom koja se nameće kao prevladavajuća, pjesma do čitatelja dopire i pogađa ga – i to je presudno. Prisutnost, ostvarenost pjesme ne daje nam pravo da njezinu strukturiranost, ono iz čega pjesma jest, koristimo kao ključ njezina cjelovita razumijevanja, kao način na koji s pjesmom komuniciramo – jer pjesma je uvijek više od zbira svega što ju čini; jer sve što čini pjesmu stoji u službi pjesme, a pjesma je ona koja dolazi poslije svega toga.

Tim više, sve ono iz čega pjesma jest (stihovi, riječi, slike, značenja) ne može osamostaljeno od pjesme, izdvojeno iz pjesme, poslužiti kao argument za bilo što izvan same pjesme – neovisno o pjesmi. Pjesma dolazi poslije svega kao ono što je iz svega toga ostvareno, ali i kao način kako je sve ono što ju čini, iz čega jest – osporeno u njegovoj osamostaljenosti.

Pjesma odjekuje do kraja. U tom odjeku nadilazi društveno-povijesni-poetički kontekst. O tome svaka interpretacija mora voditi računa. Jer to je jedini način kako priznajemo pjesmu, a to je temelj svega. Jer pjesma je u znaku potpune otkrivenosti.

Ovdje, na kraju, dolazimo do drugoga pitanja: Na koji je način značenjski, smisleni kontinuitet, ipak, više u prilog same pjesme, od značenjske razlomljenosti, diskontinuiteta?

Na koncu...

Na koncu, vratimo se dvama pitanjima do kojih su nas dovela prethodna razmišljanja.

Prvo: Na koji način je značenjski, smisleni kontinuitet, ipak, više u prilog same pjesme, od značenjske razlomljenosti, diskontinuiteta?

Govoriti o razumljivosti pjesme isto je što i govoriti o njezinu ustrojstvu, iako je pjesma nesvediva na ono razumljivo. Razumljivost pjesme uvjet je njezina ustrojstva i ishodište njezina nadilaženja u njezino razumijevanje. Ali to što je pjesma razumljiva ne daje nam pravo da pjesmu poistovjetimo s onim komegod i kakogod razumljivim.

To da pjesma mora biti protočna za smisao nije uvjet samo za to da pjesma dođe do same sebe, nego je i način da čovjeka uvuče u proces stalnoga samotraženja i samopronalaženja.

Ono što se postavlja kao uvjet pjesme, treba uzeti i kao njezin ideal. Pjesma privlači smislu. Protočna je za smisao, ali tako da ga čini privlačnim. U tom smislu opravdano je presuditi u prilog pojmovnoga pjesništva, nasuprot slikovnom. Nije da slikovno pjesništvo ne ispunja onaj zajednički pjesnički ideal – privući smislu. Kod pojmovnoga je pjesništva, međutim, taj ideal ostvaren uz minimalni stupanj odgađanja. Nije bit u tome da otkrivamo ono što je u pjesničkom izrazu sakriveno, nego upravo ono što je otkriveno. Ushit dolazi od veličine otkrivenoga, a ne od izlaženja na kraj s »veličinom« njegova izraza. Postanak pjesme u znaku je neodložne i nesvladive potrebe da se otkrivena veličina priopći, a ne u znaku pronalaženja načina kako to priopćenje odgoditi. Otići u smjeru odgađanja, pronalaženja stalno novih izlika da se stvar ne priopći, može završiti u posvemašnjem hermetizmu, odsutnosti smisla, a onda i pjesme. Kao ideal pjesme ne smije se prihvatiti onaj smjer koji može završiti njezinom odsutnošću.

Tako je pitanje o potrebi smislenoga kontinuiteta pjesme svoj odgovor pronašlo u postavljanju smislenoga kontinuiteta za ideal pjesničkoga izraza.

Drugo: Na koji način, ipak, prisutnost Boga u okviru pjesme biva više u prilog same pjesme u odnosu na prisutnost jeseni, pustinje, noći?

Pjesma, postavljajući sebe kao uvjet vlastite strukturiranosti, postaje nepropusna za bilo što iz čega pjesma jest što bi bilo protiv nje same. Tako je izraz pjesme zacrtan samom pjesmom. Sa stajališta pjesme može se učiniti da je svejedno, je li na razini onoga iz čega pjesma jest prisutna pustinja ili Bog. Protočnost pjesme za smisao, međutim, nije stvar samo njezina unutarnjega ustrojstva, nego je znak otvorenosti pjesme na ono konačno. Pjesma, koliko god obzorje njezina smisla bilo široko, nije smislena ako svoj smisao zatvara za doticaj s konačnim, posljednjim, beskonačnim. Tako i pustinja i Bog bivaju kroz pjesmu jednako odvedeni u smjeru konačnoga smisla. To je ono što se nastavlja odvijati kroz naše nastojanje da pjesmu tumačimo i razumijemo i doživimo.

Pjesma nas obvezuje da i pustinju tumačimo na istoj onoj crti težnje prema konačnom smislu kao i Boga – kao odsječenost, uskraćenost, odsutnost upravo takvoga smisla. Ali pjesma nas jednako tako obvezuje da i Boga tumačimo kao onoga koji nam ne prestaje biti uskraćen, odsutan – u smislu da je Bog uvijek neizmjerno više od onoga što je od Boga kroz pjesmu izraženo, a od nas shvaćeno. Jer Bog nije ono što je u pjesmi rečeno, nego ono prema čemu smo pjesmom izazvani. No, budući da Bog i kao pjesnički izraz na crti pjesničke otvorenosti prema konačnom dolazi poslije pustinje, ne smije se kao ideal pjesme prihvatiti onaj smjer koji pjesnički izraz odvlači u suprotnom smjeru, kao smjeru gušenje pjesme.

Tako je pitanje o potrebi da pjesma bude otvorena za ono konačno svoj odgovor pronašlo u postavljanju kao ideala onoga pjesništva koje je i po svom izrazu što je moguće bliže onome konačnom.

Pjesma se »okomitim silnicama uspinje put beskraja«. To je stih iz Stamaćeve pjesme Poputnica sinu (Vrijeme, vrijeme, str. 33.). No to je i sentenca kojom se tumači ono što je bitno za svaku pjesmu kao pjesmu. Tu vidimo, što znači podudarnost izraza pjesme i njezine konačne protumačenosti iz koje ne može biti izuzeta nijedna pjesma. Stamać je metafizički, pojmovni pjesnik. Može se kod Stamćeva pjesništva govoriti o prijelazu sa slobodnoga stiha na sonet kao prijelazu koji se odvijao u znaku ubrzanja strujanja smisla pjesmom. I to iz dva razloga: zato što je taj prijelaz ostvaren u znaku većega smislenoga kontinuiteta i zato što se u tom prijelazu sam izraz pjesme približio onoj konačnosti prema kojoj se pjesma svojom uspostavom otvara.

Stamaćevo je pjesništvo po svom izrazu natprosječno i pretpostavlja natprosječnoga čitatelja kao uvjet vlastite shvaćenosti i prihvaćenosti kao pjesništva. Kod Stamaća vidimo kako je moguće odgajati i obrazovati se pjesmom, a da se ne ugrozi pjesma. Kako je moguće biti dionikom povijesti, a ne doći u sukob s njezinim natpovijesnim ciljem kao uvjetom same pjesme.

U Stamaćevu pjesništvu sveukupna stvarnost, u svoj njezinoj raznolikosti, posve je u službi kovanja istoga, prepoznatljivoga, stamaćevskoga pjesničkoga izraza. Nikada ne dolazi do toga da se pojedini segment stvarnosti nametne kao dominantan, pa ni kao predmetni interes same pjesme i lirskoga subjekta. Ne samo da ne postoji prevladavajući tematski, predmetni interes, nego gotovo da je relativizirana ili čak prebrisana potreba govora o bilo kakvim motivskim, tematskim usmjerenostima. Svi su motivi potisnuti u pozadinu na način njihove instrumentalizacije u prilog glavnoga interesa. Koji je to središnji interes u pjesništvu Ante Stamaća? Interes ovdje i ne treba shvatiti kao težnju prema nečemu što bi zagospodarilo pjesmom kao svojim sredstvom. Interes je ono što pjesmu naprosto pokreće, uslijed čega pjesma jest.

Stamać je metafizički pjesnik. Njegovo se pjesništvo vrti oko onoga temeljnoga: biti ili ne biti. Život je u rasuću, rasapu, odronu. No, to je kod Stamaća tako ne zato što je njegova perspektiva djelomična, što zahvaća samo djelić – nego zato što se trudi biti u najvećoj mjeri obuhvatna. Biti usmjeren samo na dio, cjelinu gurnuti izvan vidokruga, dio uzeti kao cjelinu – to su istoznačnice. Stamaćevo je pjesništvo otvoreno na sveukupnost (totalitet). Ta otvorenost za sobom povlači osjetljivost. Odatle drama, tjeskoba, pa i nihilizam. Odatle nijedan dio ne uspijeva zagospodariti pjesmom. Odatle svaki pjesnički motiv biva svladan metafizičkom motivacijom za život u njegovoj potpunosti.

Budući da se tematska strana, ono o čemu pjesme jesu, ne uspijeva nametnuti samoj pjesmi, kao prepoznatljiv ključ za pjesmu, Stamaćevo pjesništvo postaje teško podobno za antologije, izbore, presjeke pjesništva koji se, uglavnom, vode izričitom usmjerenošću na jedan jasno raspoznatljiv motiv. Nećete Stamaća naći u marijanskim, franjevačkim i mnogim drugim izborima pjesništva. A pravi razlog je samo to što se svako uvrštavanje Stamaćeva pjesništva u izbore pjesništva, vođene jednim motivom kao ključem, doživljava kao nategnuto u odnosu na ono što ono u svojoj biti i cjelovitosti jest. Metafizičko pjesništvo. Ili – pjesništvo naprosto.

U nama je izvjesnost da je s pjesništvom Ante Stamaća kao s pjesništvom sve u redu. Da je sve na mjestu. Sve je razbacano i isprekidano i nedorečeno. Slike, sintagme, značenja, nagnutost doslovnosti prema ništavilu... Teško se snalazimo. Ali iz završne, konačne izvjesnosti pjesme, mi znamo i mi tvrdimo – suvišno ne postoji.

To je ono kako se svijet, kako se život kao cjelina razlomio kroz Antu Stamaća. To je svijet Ante Stamaća. Distanciramo se od njega. Ali po pjesmi to postaje naš svijet. Sve što je Stamaćevo po pjesmi prisvajamo za se. Postaje naše. Suvišno ne postoji. Pjesma sve zacjeljuje.

Pjesnici i čitatelji pjesništva lovci su za smislom, a ne za užitkom. Pjesništvo je Ante Stamaća dokaz da smisao postoji, ali i da je tako golem da ga nemamo pravo uvlačiti u vlastiti kontinuitet. Tamo gdje smo mi stali, dokle smo došli, to nije točka s koje se smisao može iščitati. U tome smo Stamaćevi zajedničari. Ali smisao je tu na način pjesme. Pjesme koja je sva u krhotinama i u isto vrijeme cjelina. Ne možemo njezinu cjelovitost opravdati prisutnim krhotinama, pa ipak, kroz njih ona postaje za nas. To je ona Riječ koja »zacijelo neće proći« (Njegova Riječ, Zvonki moteti, str. 19; Izabrane pjesme, str. 157).

Literatura

1. Zdravko Gavran: Vječnost na plavetnom žalu, u: Z. Gavran, Pod svodovima moga neba. Književni ogledi i kritike, Zagreb: Naklada Jurčić, 2007., str. 159–171.

2. Milan Mirić: Rasapno sabiranje, u: Ante Stamać, Izabrane pjesme, priredio Milan Mirić, Zagreb: Naprijed, 1977., str. 171–184.

3. Ante Stamać: Izabrane pjesme, priredio Milan Mirić, Zagreb: Naprijed, 1977.

4. Ante Stamać: Odronske poredbe, Zagreb: Naprijed, 1982.

5. Ante Stamać: Slikovno i pojmovno pjesništvo, Zagreb: SNL, 1977.

6. Ante Stamać: Vrijeme, Vrijeme, Zagreb: Alfa, 2006.

7. Ante Stamać: Zvonki moteti. Sabrani soneti, Zagreb: Ceres, 2004.

8. Ante Stamać: Žalostinke, Zagreb: Naprijed, 1991.

9. Davor Šalat: Rekapitulacija povijesti soneta. Ante Stamać: Zvonki moteti – sabrani soneti, Ceres, Zagreb, 2005., u: Davor Šalat, Odgođena šutnja, Zagreb: Altagama, 2007.

-----------------------

(1) Usp: Milan Mirić: Rasapno sabiranje, u: Ante Stamać, Izabrane pjesme, priredio Milan Mirić, Zagreb: Naprijed, 1977., str. 171–184.

(2) Isto.

(3) Davor Šalat: Rekapitulacija povijesti soneta. Ante Stamać: Zvonki moteti – sabrani soneti, Ceres, Zagreb, 2005., u: Davor Šalat, Odgođena šutnja, Zagreb: Altagama, 2007., str. 133.

(4) Zdravko Gavran: Vječnost na plavetnom žalu, u: Z. Gavran, Pod svodovima moga neba. Književni ogledi i kritike, Zagreb: Naklada Jurčić, 2007., str. 166.

(5) Usp. Ante Stamać: Slikovno i pojmovno pjesništvo, Zagreb, 1977., str. 131–155.

-----------------------