Nova znanstvena knjiga Vinkovačka književna povjesnica nastala je kao rezultat znanstvenoistraživačkog književnopovijesnog rada dvaju uglednih osječkih sveučilišnih profesora: Ružice Pšihistal i Gorana Rema, koji su oboje svojim školovanjem, životom i djelovanjem povezani uz vinkovački književno-kulturni krug. Monografija je prema svom književnopovijesnom određenju oblikovana u dijakronijski slijed, a obuhvaća analize najreprezentativnijih književnih tekstova i književno-kritički pregled cjelovitih književnih opusa autora koji su svojim rođenjem, djelovanjem, književnim radom, stvaralačko-kulturnim pamćenjem grada povezani uz Vinkovce u vremenskome rasponu od sredine 18. stoljeća do recentne suvremenosti. Sastav knjige čini ukupno jedanaest poglavlja od kojih je prvo uvodno tj. proslovno i jedno zaključno. Pored toga knjizi prethodi opširan predgovor recenzentice dr. sc. Katice Čorkalo Jemrić, dok su na kraju knjige smješteni prilozi: bilješka o autorima, bibliografija (koja se sastoji od izdanja djela, te antologija, zbornika, hrestomatija i izbora iz najvažnijih monografija i članaka o slavonskim, posebice vinkovačkim autorima) kazalo imena i sažetak na engleskom jeziku..
Književnopovijesna građa je strukturirana u poglavlja koja svojim naslovima ukazuju na dominantne poetičke i/li kulturno-recepcijske odrednice (I. Stara dobra hrvatska književnost; II. Realizam i moderna; III. Neolatinizam i predromantizam; IV. Šokačke figure pamćenja; V. Mnemoničke prakse; VI. Avangarda 50-ih; VII. Novo klasično doba; VIII. Neoegzistencijalizam i transmedijalnost, neotradicija, IX. Postmoderna i simulacija kraja). Analitički prilozi o pojedinim nezaobilaznim književnim imenima i pojavama nalaze se unutar navedenih poglavlja, ali u posebnim potpoglavljima u kojima se autori usredotočuju na teoretsku i interpretacijsku raščlambu izabranih tekstova, književnih opusa ili naraštajnih krugova vinkovačkih autora. Upravo u potpoglavljima dominira teoretska ustrojenost analitičkog diskurza u kojoj se uspostavlja ili propitkuje primjena određenih, teoretskih pravaca i postavki (npr. Gilberta Duranda, Rolanda Barthesa, Jean Francoisa Lyotarda, Johanna Huizinge i dr.) u odnosu prema odabranom djelu. Pored toga, znatna pozornost je pridana i sučeljavanjem tj. usklađivanjem ili polemiziranjem stavova Pšihistal/Rem s književnopovijesnim i kritičarskim prethodnicima koji su se bavili slavonicom kao npr. Tomo Matić, Josip i Ivo Bogner, Dragutin Prohaska, Branko Vodnik, Antun Barac, Ivo Frangeš, Matko Peić, Vinko Brešić, Krešimir Nemec, Katica Čorkalo Jemrić i brojni drugi. Posebni su interpretativni zahvati provedeni nad onim tekstovima koji su već ušli ili bi zasluženo mogli ući u kanon nacionalne književne povijesti, a također i nad onim tekstovima koji imaju posebnu ulogu u kreiranju kulturno-identitetske slike grada. Cjelovit prikaz književnih opusa posvećen je autorima s naglašenim stupnjem imanentne poetičke zaokruženosti ili prepoznatljivog mjesta na nacionalnoj književnoj topografiji, dok su u sintetičke skice suvremenih naraštajnih krugova uvršteni autori različitih poetičkih odrednica, ali povezani odnosom prema stanovitim aspektima književnoga/medijskoga pisma, sklonošću prema određenim žanrovima ili senzibilnošću prema fenomenima svojeg vremena. U tim pregledima obuhvaćena su područja ratnog pisma, stvaralaštva za djecu i mlade, dokumentarizma, fenomena intersubjektne zagubljenosti, nove buntovnosti, ludizma, novih neoegzistencijalističkih traženja, transmedijalnosti i dr.).
Uz znanstvenu faktografsku utemeljenost književnopovijesnog pregleda, uz primjenu raznih teoretskih modela na reprezentativnim primjerima književnoumjetničkih tekstova, ovu povjesnicu obilježava i heurističko propitkivanjue. Stoga, uz verificirane znanstvene teze iz prethodnih književnopovijesnih priručnika koje inkorporiraju pojedina djela unutar određenih stilskih formacija autorski duo Pšihistal/Rem uvijek nastoji i provjeravati te modele usustavljenosti i na temelju vlastitih proučavanja obratiti pozornost na određene nepotpune generalizacije, propuste ili ekspanzije književnih karakteristika iz uhodanih postavki. Kao markantan primjer takvog zapažanja možemo istaknuti analizu Relkovićevih marginalija u okviru njihove dezintegrirajuće i istodobno intervencijske uloge u potpoglavlju Marginalije/ rubne mladice Satira: teodrame u scenskim igrama prirode. Pored toga autori iskazuju senzibilitet koji umije iz novih pozicija prići i određenim povijesnim djelima koja nisu nastala kao aksiomatska književna djela oslobođena od izvanliterarnih funkcija, već kao pobuda za prezentiranje određenih moralno-didaktičnih, obrazovno-prosvjetiteljskih ili ideoloških smjernica, a da usprkos tome u njima danas pronalazimo dojmljive jezičnoizražajne, transcendentalne komponente ili uvjerljive »iskustvene mnemoslike«.
Uz objedinjavanje sintetičke književnopovijesne, polifono teoretske i analitičke istraživačko-znanstvene paradigme, inovativno žarište knjige čini provođenje sustava dvojnosti, kao specifikuma vinkovačkih književnih komunikacija, koji se prati na fenomenološkoj razini postojanja snažnih autorskih parova (Relkovići, Kozarci, Bogneri, Mađeri) i propituje kroz posebne poetičke paralelizme zasnovane na odnosima sličnosti/raznolikosti/suprotnosti autorskih opusa (M. A. Relković i Josip Kozarac, Ivan Kozarac i Josip Kozarac, Ivan Kozarac i Joza Ivakić, Vladimir Kovačić i Vanja Radauš).
Korpus književnih »tekstova« nije zatvoren obzorjem pisane književnosti nego uključuje i šokačke pismice, kao najvitalniji i recepcijski najplodniji odvjetak usmene književnosti u Slavoniji. Uz dobro poznata imena vinkovačke slavonice (Relkovići, Kozarci, Bogneri, Joza Ivakić, Vladimir Kovačić, Vanja Radauš, Dionizije Švagelj, Miroslav i Slavko Mađer, Zlatko Tomičić, Branimir Bošnjak, Vladimir i Goran Rem, Bogdan Mesinger, Mirko Hunjadi, Katica Čorkalo Jemrić, i dr.) Vinkovačka književna povjesnica ističe obilježja i vrijednosti i pojedinih manje poznatih književnih djelatnika (neolatinista Stjepana đakovića, etnomuzikologa i književnika Slavka Jankovića, Đure Šnajdera, Franje Žanića, Josipa Matasovića, pjesnička ostvarenja likovnog umjetnika Slavka Kopača, Nikole Jukića, Davora Runtića, Ivana Grigića, Zvonka Stahla, Vlade Andrilovića, Vladimira F. Reinhofera, Branka Radmana i dr.) Posebice je iscrpno pružen prikaz suvremenih književnih naraštaja, ali upravo iz razloga nedovršenosti opusa i nemogućnosti sagledavanja sinteze njihova stvaranja, u ovom završnom dijelu povjesnice ne nalazimo znanstveno-analitička raščlambena potpoglavlja, već temeljno ocrtavanje tematskih, žanrovskih i oblikotvorno-strukturalnih obilježja njihova rada (Božica Zoko, Marijana Radmilović, Mladen Kevo, Milan Maćešić, Dražen Brandić, Marijan Almaš, Ivan Slonje Šved, Josip Šarčević, Pavao Petričević, Antun Smajić, Martin Grgurovac, Vladimir Bakarić, Viktor Lukačević, Zoran Šalinović, Lilijana Radobuljac, Franjo Nagulov i drugi, te književni kritičari Vlasta Markasović, Anica Bilić, Gordan Nuhanović)
Književni opusi sagledavaju se uz uspostavljanje komparativnih suodnosa / odmaka od relevantnoga europskoga, nacionalnoga i lokalnoga kulturnoga konteksta s posebnim osvrtom na recepcijsku potporu književnicima u književnoznanstvenome i publicističkome diskursu vinkovačkih filologa, književnih znanstvenika i kulturnih djelatnika. Posebna se pozornost pridaje intrinzičnim kreativnim komunikacijskim sponama među vinkovačkim autorima raznih naraštaja i poetičkih usmjerenja ostvarenim raznolikim vidovima citatnih i intertekstnih veza, kao i ukupnoj kulturnoj memoriji grada presudnoj za stabiliziranje vinkovačkoga identiteta stanovitih autora, što sveukupno prezentira složeno tkivo vinkovačke književne i kulturne atmosfere. U tom se motrištu ne zanemaruju javne kulturne mnemoničke prakse (nazivi ulica, ustanova, obilježavanje obljetnica, kritička i ponovljena izdanja, sabrana djela, nazivi kulturnih manifestacija) koje formiraju pripadnost autora vinkovačkome prostoru, a književna se topografija grada ovjerava i posebnim vinkovačkim lokalitetima kao kulturno-identitetskim »mjestima pamćenja«. Takvo je jako »mjesto pamćenja« naselje/ulica Krnjaš, kao mjesto rođenja triju »klasika« hrvatske književnosti (Josip Kozarac, Ivan Kozarac, Joza Ivakić) i ujedno mnemotop šokaštva kao jedne od mogućih iskaznica polifonijske kulturno-identitetske strukture grada. Koncentriranost autorskog dvojca na navedene specifičnosti i prepoznatljivost književne i općenito kulturno-identitetske aure Vinkovaca posebno će naglasiti i recenzentica knjige Katica Čorkalo Jemrić:«Kao apsolutni subjekti stvaranoga teksta odlučili su se za izazovan individualni pristup, ukratko rečeno, udahnuli su tekstu dušu, jer bez toga bi on, uza sva znanja i činjenice, ostao nezanimljiv i suhoparan. Naprotiv, unaprijed konstruiran sustav i slojevit subjektivni izričaj učinili su ga zanimljivim, novim i svježim, osebujnim u mnogo čemu.« (Predgovor – Osebujan pristup hrvatskoj književnoj povijesti, str. 10). Čim spomenemo pisanje povjesnice svjesni smo da prema uvjetovanosti znanstvenog diskurza knjiga mora imati svoju objektivnost i obilje povijesnih faktografskih činjenica, iz čega proizlazi i koncentrirani, kritički odnos prema čitanju takvog djela, ali i opasnost od zasićenja podacima. Međutim, u pojedinim odlomcima ove povjesnice nalazimo subjektivna zapažanja i narativno vezivno kompozicijsko tkivo nerijetko ispunjeno s vrlo osmišljenim duhovitim konotacijama koji ocrtavaju vrijeme, prostor, djelo ili autora na način da svojom inventivnošću i slikovitošću plijene eventualno uspavanu pozornost čitatelja. Kao jedan od takvih primjera s interpolacijom popularnog šaljivog tona možemo istaknuti opis Vinkovaca u Relkovićevo doba koje sadrži i određeno esejističko umjetničko uživljavanje u posttursko graničarsko vinkovačko doba:«Vinkovci su u to vrijeme kao zapovjedno mjesto pukovnije i satnije, tada i kao slobodni vojni komunitet, bili iznimno živa graničarska varoš s impozantnim brojem gostionica, upravo idealan pensionpolis za umirovljene časnike.« (str. 30). No pored toga, uporaba teoretskih pojmova i specifične teoretske terminologije bez navođenja njihova povijesno-teoretskog citatnog zaleđa, kao i široki radijus komparacije navođenih književnih djela zahtjevaju od svojeg čitatelja nedvojbeno stručno predznanje i svježe poznavanje analiziranih književnih djela i općenito književnog znanja. Povjesnicu obilježava i učestala uporaba izdvojenih citiranih (kurzivom markiranih) pojmova (književno-umjetničkih stilema, tipičnih arhaizama ili prepoznatljivih jezičnih označnica pojedinog autora) preuzetih iz književnih predložaka, koji također impliciraju upućenost čitatelja u književni izraz predstavljenih pisaca i pjesnika. Po tim svojstvima ova povjesnica se razlikuje od tipičnih književnopovijesnih priručnika, koji imaju za didaktički cilj objasniti, ali i olakšati studentima snalaženje u književnoj građi, dok Vinkovačka književna povjesnica uz edukativnu svrhu ima i imperativ stjecanja aktivnog samoinicijativnog predznanja, što ujedno predstavlja i metodičku poruku jednom (nadamo se manjem!) dijelu uspavane ili inertne generacije studenata književnosti.
Ekstenzivnim sintetičkim i ujedno dubinskim analitičkim opisom književno-kulturne aure jednoga grada kroz dijakronijski presjek triju stoljeća, Vinkovačka književna povjesnica nedvojbeno predstavlja zanimljiv znanstveni model kojim se standardizirane granice književne historiografije proširuju na »književnu mikropovijest« zavičajno- gradske sredine. Objavljeni književnopovijesni doseg svoj precizno savjesni mikroskopski presjek dovodi u makro-komparacije s hrvatskim i europskim književnostilskim i žanrovskim karakteristikama, te time posvješćuje svoje vlastite domete ali i dopunjuje nacionalnu književnu povijest novim poglavljima o rubnim, ali književno plodonosnim sredinama. Vještim kolopletom objektivne faktografije, subjektivnih (znanstvenih, ali i osvježavajuće-esejističkih) zapažanja te komparativnih i diferentnih teoretskih postavki povjesnica pruža i heuristički model poticajan za buduća književnopovijesna istraživanja slavonice i kroatistike.
5-6, 2010.
Klikni za povratak