Teme iz hrvatske dijaspore

Dužička je ciesta od Beča do Rima

po kuoj su vozili mnuoge majke sina...

Književnik, kritičar, povjesničar i diplomat Đuro Vidmarović (rođ. 1947.) napisao je tridesetak knjiga: poezije, proze, književno-povijesnih tema, prijevoda ili je sudjelovao u uređivanju izdanja. Njegova bogata bibliografija zadivljuje širinom i poznavanjem područja o kojima piše, a osobito je zadužio hrvatsku povijest književnosti ubaštinjenjem djela i autora iseljene Hrvatske u našu sveukupnu tradiciju i kulturu. Samo u knjizi Hrvatsko rasuće sačuvano je 340 stranica gotovo nepoznatih ili manje poznatih djela i imena iseljene hrvatske ostavštine koje bilježi nervom pomna istraživača. Vidmarović ulazi u detalje koje je morao spoznati jedino putovanjima po krajevima i u dodiru s ljudima što zaključujemo po opisima prostora, poznavanju etnografskih i povijesnih pojedinosti, zaslužnih ljudi i njihovih života. Njegova akribija ne zaobilazi biografske podatke, ne izostavlja nemile događaje iz njihova života, ali ne gradi samo na toj metodi svoje analize, nego u srazu s njihovim djelima i djelatnostima formira sliku čovjeka i otvara poglavlja hrvatske kulturne i ine povijesti o kojima malo ili ništa ne znamo.

Tko, primjerice, zna da je 1911. u istarskom Ližnjanu bio svećenikom Luka Kirac koji je zadužio svoj narod ne samo prosvjetom u školi, nego i u drugim područjima života: u poljodjelstvu i ribarstvu, osnivao je korisne udruge – posudionicu novca, konzumno društvo, savjetovao, dijelio svoje znanje i dobra. Pisao je crtice iz istarske povijesti i svojim se nesebičnim rodoljubljem zamjerio talijanskim fašistima koji su ga do smrti konfinirali u seoce Rakotule. Tko je uopće o njemu ikada napisao nešto opširnije, a ako i jest – tko je to pročitao i objavio u nekoj značajnijoj publikaciji? Ne znam, možda u Ližnjanu postoji ulica ili trg Luke Kirca, ili to samo priželjkujem...

Knjigu Hrvatsko rasuće ispisanu vrlo sitnim slovima (što je problem kod čitanja!) nakladnik je objavio vjerojatno stoga u takvom slogu, jer bi u protivnom imala 700 stranica! A auktor, Đuro Vidmarović, knjigu je podijelio na sljedeće cjeline: Uvodna riječ, Povijesna svjedočenja, Književnost, Književnost Gradišćanskih Hrvata, Hrvati u Sloveniji, Hrvati u Boki Kotorskoj, Hrvati u Srijemu i Bačkoj, Hrvati u Makedoniji, Hrvati u Mađarskoj, Hrvati u Italiji, Hrvati u prekomorskim zemljama, Politika.

Tekstovi sabrani u ovoj knjizi objavljivani su u proteklih trideset godina i ukazuju na sve etape u povijesti kada su se Hrvati iseljavali iz matične zemlje, najčešće da se više nikada ne vrate. Auktor tvrdi da su bitna tri rasuća ili raseljenja: prva dijaspora je prema njegovu mišljenju ona iz Bijele Hrvatske u davnim stoljećima; druga dijaspora je nastala bijegom pred Turcima u 15. i 16. stoljeću, a treća dijaspora je ona krajem 19. stoljeća. Sudbinu iseljenika prikazuje u početku riječima A.G. Matoša, da bi nastavio analizom svakoga područja u kojem djeluju ili su djelovali književnici kroz ova duga stoljeća čuvajući hrvatski jezik i katoličku vjeru. Možda je to uzrokom što se o mnogima od njih i ne zna, jer su zemlje udomiteljice nerado gledale na osebujne glasove doseljenika, i nastojale ih asimilirati. Stoga je čuvanje vlastite materinske riječi značilo i čuvanje identiteta i otežavalo asimilaciju.

Ono što je možda nedostatak ove knjige to je izostavljeni popis imena spomenutih u tekstovlju. Istina, to bi bio pozamašan posao – na samo jednoj stranici može se izbrojiti i do pedeset imena, od kojih se kasnije ona značajnija opisuju opširnije. Ista je pojava i izostanak nabrajanja geografskih pojmova, mjesta u kojima žive Hrvati. Stotine sela i zaselaka, rasuće diljem Europe i drugih kontinenata...

Tekstovi su autorski, a sastoje se od analitičkih zapisa koje Vidmarović objavljuje prvi put, od prikaza tuđih knjiga koje ulaze u okvir ovih zapisa, i od objavljenih tekstova u novinama i časopisima, jezičnih i književnih prosudbi dosad neskupljenih na jednome mjestu. Mnogi od njih sadrže i znanstvene bilješke, opsežni materijal iz kojeg bi mogla nastati mnoga diplomska i doktorska disertacija. Ta golema građa još uvijek stoji, čini se, neiskorištena, a često i posve nepoznata. Ona zadivljuje ne samo opsegom, nego i snagom ljubavi kojom je pisana, primjerice: »Zemljom treba landrati na način Matka Peića (...) Pejzaž je duša čovjeka, duša naroda (...) Duša moja hrvatski je kraj – Bože, kako bi se A.G. Matoš osjećao u Australiji? Ja sam s ovom zemljom ‘ratovao’ jer mi je oduzela 250.000 Hrvata...«

Ovakvi pasaži unutar teksta odaju emocionalna stanja auktora koji pristupa već 40 godina temama iseljenih Hrvata i srcem i umom. Često spaja putopisno-literarni artizam s prikazom djela pojedinoga književnika, podastirući mnoštvo bio-bibliografskih podataka o autoru, a osobito političkih i povijesnih prilika u kojima je stvarao.

Knjigu Hrvatsko rasuće prožima erudicija, čežnja za istinom, odavanje počasti znanim i neznanim kulturnim i političkim zaslužnicima u našem iseljeništvu, mnoštvo asocijativnih partikula koje same za sebe predstavljaju dragocjene cjeline, a osobito se ističe polemički ton kojim auktor iznosi sve što ga iritira: prešućene književnike, sudbine nesretnih patnika koji su platili svoju strast za istinitom riječi, nasilja koja su morali podnositi. Knjiga implicira noticije kritičkoga tona o vremenima i ljudima, politikama i zastrašujućim metodama ušutkivanja u razdobljima totalitarnih režima. Ona sakuplja mnoštvo vrijednih prežitaka što se ovim spašavaju od zaborava i otvaraju za nasljedovatelje ovih tema, vrijedne stranice.

Poglavlje o politici pokazuje da Đuro Vidmarović iznimno dobro poznaje zakonske odredbe u gotovo svim zemljama gdje žive Hrvati, a dakako i ostale osobito europske propise, koji reguliraju odnose prema manjinama. Njegovo poznavanje toga područja međudržavnih odnosa nije površno ni slučajno, ono je rezultat dugogodišnjega proučavanja ne samo kulture iseljenika, nego zakonodavstva i njegove praktične primjene. On raščlanjuje rasne, etničke, nacionalne, jezične, vjerske i socijalne elemente svakoga podneblja i skupina kako doseljenih Hrvata, tako i matičnoga naroda u kojem se naše zagubljeno jato ugnijezdilo silom progona kroz vjekove.

* * *

U sve bitne navode iz Vidmarovićeve knjige Hrvatsko rasuće mogli smo se i praktično uvjeriti u mađarskom gradiću Koljnofu (od 6. do 8. studenoga 2009.), gdje su se po prvi put održali »Koljnofski književni susreti«, koje je organizirao s hrvatske domovinske strane Đuro Vidmarović, dok je dr. Franjo Pajrić, predsjednik manjinske udruge »Hrvati«, bio domaćin i suorganizator susreta. Sudionici su došli iz tri područja: iz Hrvatske, Gradišća u Austriji i Mađarskoj te iz Vojvodine.

Više od dvadeset književnika ostvarilo je u tri dana »Koljnofskih susreta« iznimno bogat program. Obišli smo osim Koljnofa i okolna naselja gdje postoje značajne hrvatske manjinske udruge – Vedešin, Umok, Šopron, Unda, Kiseg. Susret je predstavio radove književnika, posjetili smo škole za hrvatsku nacionalnu manjinu, grobove znamenitih Hrvata, bili nazočni na hrvatskoj misi, u Muzeju hrvatskih sakralnih spomenika, predstavili i knjigu Hrvatsko rasuće, te slušali pradavni jezik koji već 500 godina čuvaju naši gradišćanski Hrvati u Mađarskoj. Njihova djeca uče standardni hrvatski jezik u školi, a ovaj dijalektalni kod kuće. Imaju i sjajan tamburaški sastav »Štrebanci« koji zna gotovo sve pjesme kao i tamburaški sastavi u Hrvatskoj. Pjevali smo i staru pjesmu čiji su stihovi motto ovoga kratkoga prikaza. Odanost rodnome kraju, ali i nastojanje da se sačuva hrvatski identitet, dominirali su ovim susretom pisaca iz domovinske i iseljene Hrvatske (o kojem se gotovo i nije pisalo ili govorilo u našim medijima).

Knjigu Hrvatsko rasuće objavila je nakladnička kuća Zorana Boškovića iz Splita (Naklada Bošković) i ponovno dokazala da izimno pomno prati zbivanja na iseljenoj hrvatskoj književnoj sceni, bez obzira na konačnu financijsku korist. Prije ove knjige tiskala je ista kuća i Teme o Hrvatima u Mađarskoj od istoga auktora i tako zatvorila golemi ciklus zapisa Đure Vidmarovića o ovim područjima naše dijaspore. Da nije auktor napisao ništa drugo, bilo bi dostatno da se i ovih tisuću stranica posebno zabilježi u svakoj povijesti hrvatske književnosti.