Fides Vidaković (1921.–2003.)
GASNU ZVIJEZDE
Gasnu zvijezde
nebom duboke tišine
radi tuge čovjeka.
Zemlja upija
krv ranjenih,
grli
nemoć iscrpljenih.
Mržnja ruši,
pali
i ubija.
Gasnu zvijezde
beskrajem tišine
da sakriju prognane.
Molitva miluje
visine.
OSVRT U SE
Rumenim obzorjem
život moj diše.
Križ me sagiba više,
sve više.
U vazi bijeloj rascvala grana
runi se latima žutim.
Gledam je...
I tonem sve tiše
u mislima tužnim...
U službi ljubavi čiste
mogla sam dati još više.
Lazar Merković (1926.)
PARK
Možda su ljepša
nadanja:
proljeća
zarivena
u plač
snijega.
A sada:
vječno
zelenilo
nadanja.
JUTARNJA PJESMA
Ugledah jutro ružičasto.
Neispijena čaša vina.
Osamljena.
Zašto se spotiče smijeh moj,
slomljeno zvoni
u praznoj banderi
i gusto sliva
niz pločnik?
Sirena siva
kroz prostor sivi.
Kotači, kotači,
samo kotači.
Zaustavljen je pokret,
te opet,
krugovi,
krugovi, krugovi,
samo krugovi,
širi i bliži,
dalji i manji,
u meni, van mene
iz mene, u mene,
krugovi, krugovi,
samo krugovi...
Na ploči – plač je pjesma.
Više ni jutro nije čisto.
TRIPTIH
1.
Nije uvijek poražen onaj tko tako izgleda.
Da je tako, bila bi sama i svaka zvijezda.
2.
Prepisujemo se iz klice u cvat, u vlat, u plod,
dokle god i sami ne postanemo sjeme – drugima.
3.
Svi smo krenuli iz mraka prema svjetlosti.
Gdje ćemo stići, reći će oni koji tek dolaze.
Tomislav Ketig (1932.)
REKONSTRUKCIJA ZAPISA
Življasmo
podno ovih vrleti
u primorju pitomom
dugo i sretno.
Imadosmo polja što rađahu
i stabla slatkih plodova puna.
Bijasmo ratari i lovci
što sitnu divljač na trpezu donose
i bogovima prinose.
Za poruke i zapisivanje
onoga što saznasmo
i iskusismo
a i da nam se ne zametne trag
načinismo pismo kojim i ja ovo pišem.
Ljeta lijepa ne brojasmo
već pamtismo.
Zime olujne ne brojasmo
već zaboravljasmo.
Ali ... stadoše nam se gasiti
žrtve paljenice
a da uzroka ne oktrismo.
Starješine naše to nazvaše
opomenom bogova
dvojeć kako nam bogovi
naklonost svoju kratiti
počeše i okrenuše pogled ka drugima.
A možda nam je tek kraj došao
kao što svemu i svakomu kraj
dolazi.
Onda su došli...
Bilo je jutro, al’ odmaklo već.
Pod tmurnim obzorjem
brod ugledasmo.
Navraćaše i prije
poneki jedrenjak
donoseći robu svakovrsnu
iz dalekih gradova
o kojima od mornara i trgovaca
slušasmo.
Ali ovo bijaše
drukčiji brod.
Već bijaše podne kad se zaustavio
u duboku moru.
U čamac se spustiše veslači
i drugi što sjeđahu pogleda ukočena
i prekriženih ruku.
Slutivši nesreću
istrčasmo pred njih s kopljima
i samostrijelima.
Bitka kratko potraje
a lov poče.
Nakon što iskališe
osvetnički bijes
u lance i užad sputaše sve
što pohvatat se dade.
Čak i djecu što za majkama
zarobljenim
plačući trčahu.
Ja se spasih te sve to
vidjeh
pobjegavši kroz šipražje
na vrijeme
jer nemadoh koga braniti
– ja ničiji muž, otac, a ni sin
više. Roditelje mi Onaj
tko nas odvodi sa ovoga svijeta
prerano uze.
I sada evo, plačuć nad krvavom pustoši
i pocrnjelim gredama sela svog,
zapisujem. Posljednji sam znalac
jezika i pisma što nam ih predci
u naslijeđe ostaviše.
Privikoh se na osamu
što mi život čuva,
dok mi ne istekne
rok.
Matija Molzer (1935.)
OPONAŠANJE PRAZNINE
4.
moja je zemlja
sam čovjek
ustrijeljen ranjen
ne gazite više
govoreći
naša je obljetnica
milost kosturima
65.
vječna praznina
arhitektura
našeg zajedničkog
života
75.
od događaja
skrivenih
u zemlji
u močvarama
u glibu
u tresetištu
pod žalosnim travama
mogu iščekivati
duge neiscjeljene noći
86.
sve je moje
jer mi ništa ne treba
Josip Temunović (1938.–2006.)
OSTAVITE ME
Što me smetate u mojim traženjima,
i plašite se vihora u zjenama,
kad ne možete pomoći u htijenjima
i ne nudite svjetla tminama?
Uporno je kucalo moje srce
pred tuđim vratima
za kap ulja bakljama
i ugasila se iskra nadanja
zbog leda i mraza
u vašim oknima.
Pustite me samog k morima,
možda će zvijezde
biti na svodovima,
vjetar će smetati sjenama,
težit ću – kao olupina –
prema lukama.
Naći ću svoje svjetlo
u nekom kutu,
na nekom brijegu
u slomljenom boku,
prekrižen daskama
i probodenim rukama.
PROROK
Dolina, zagrljena vodama,
znakom tajni i života,
prepuna je nepomičnosti i mrtvila.
Tri dana hoda
s mnoštvom izgovorenih riječi,
al bez kostrijeti
pepela i suza Ninivljana.
S mučninom neuspjeha
povukoh se u sjenu drveta Jonina.
U očaju pobjegoh u gorje od Gospoda.
Umor me svlada,
zastadoh da se odmorim
na obroncima brijegova.
Izmučeni pogled i mašta
htjedoše se umiriti
nad dolinom preko voda.
Iznenada, poput trešnje sa Siona,
zadrhtah, jer ugledah vrh Babilona.
Slomljen sam.
Preda mnom leži dolina puna kostiju.
Sledih se.
Oćutih ugodan mrak nad osjetilima.
Posljednjim naporom bića
potužih se Gospodu
što nisam među mrtvima.
Na drski prigovor odgovori Gospod,
snažno i s ljubavlju:
»Prorokuj kostima!«
Marko Vukov (1938.–1995.)
JA, BUNTOVNIK S RAZLOGOM
Ja, buntovnik s razlogom,
prepoznatljiv slobodom
tražeći temelje
mojim bližnjima
kao rušitelj izgledam,
a bezbrižni, žvačuući vrijeme
sigurni da nehaj donosi korist
glumeći neznanje o postojanju
nečije svetinje
složno i vješto kasape moj barjak
skromniji od sviju –
na jarbolu se ne zaleprša –
skriti ga ne želim
i vapim Gospodu koji vječno
u vrijeme što prijeti
Beskraj krajolikom riše
da zaklon dade umornoj duši.
JEDAN ZANOS JE POTONUO
Jedan zanos je potonuo nakon zamornog putovanja
U viru gorčine sam se borio
i sada obeshrabren hodam obalom nade
Skrhan sam od napora da razumijem
a ne mogu se odreći ljubavi
i zato nemojte pitati što namjeravam
Mahnite mi kad osjetite teret besposlenih ruku
Ako imate još kamo otići
ili se vratiti
ne prilazite pustinji moga spasa.
RAZGOVOR S MOJIM NARODOM
U OJAĐENI DAN
Sve izgleda na svojem mjestu,
ali djela nestaju u bezdan promašaja,
i nikako temelj da se utvrdi.
Ulice su i dalje puste.
Gutamo prah i gazimo blasti kao i jučer stoljeća.
Zemlja u grlu i zemlja do koljena
a mlaka zaudara preko taraba prezrenih međa.
Nekad su bar znali koje je čije,
danas dobro znate da ništa nemam.
Dok su drugi bezbrižno učili
strastveno sam tražio smisao
i kažem vam: strašan je teret besmisla.
Ponekad zaželim besciljni izlet vašeg društva,
ali to je opet samoća
i nemojte me više pozivati.
Prostor nas ne može zbližiti
niti udaljiti.
Nikako da se nađemo na sigurnom putu,
a vjerojatno on postoji.
Kad bismo se bar mogli razumjeti!
Petko Vojnić Purčar (1939.)
KRUH
zvijezdo koja si nam pokazala put
vodiš li nas prema izlazu i zalazu sunca
ili je to obmana piromana
tehničara guslara i lažnih kraljeva
kruh je crn i danas ali na sreću ukusan
kušamo ga sa slašću bolji ne upoznasmo
nismo nihilisti nismo ni nezadovoljni
ali nismo ni sretni ni zadovoljni
možda jesmo bogoštovatelji ili pak bogohulnici
ne znamo saznat ćemo no bit će možda kasno
kasno ali ne kasnimo s dogovorom i s bogom
i s đavolom
i sa samim sobom
TREĆE OČIŠĆENJE
oslobodi se suvišnih riječi
oslobodi se straha radi straha
radi svoj posao kako najbolje znaš
čeka te proplanak
iza ceste kojom si stigao kao putnik
i trubadurski pjesnik
zašto nosiš u ruci laptop
kad dovoljno je i guščije pero
i komad papira ako imaš što reći
i ako znaš to reći
cesta do drugog ista je kao ova
kojom prolaziš već sada
HRVATSKI RJEČNIK
(Po Juliju Benešiću)
Obvezao si se pred sobom,
i pred svojim rodom,
unijeti u spise i knjige što ostaju
i opstaju, usprkos svemu jalu:
riječi-sunca, riječi-zlata, riječi-blata,
ali i riječi bola, riječi usuda, riječi paklenske
što ih odvraćamo kao zloguke tamne repatice
nad nama, nad našim životima.
Uskrisio si magmu pjesničke riječi
što kapljama krvi ojača korijen breze.
U hramu vječna bujanja materinskoga rijeka.
* * *
Pernat otprhnut brskut, ptica noćna i mračna.
Leganj mračnjak snove nam kruti i okiva,
ali ga razbismo i s prskanjem
u rijeci – brzicu od njega sačinismo:
brzojez, bagoš, biranicu odabranicu stekosmo.
Adamskog koljena podrijetlo je i naše.
Adrijanske zvjezdane tišine, savske-dunavske moći.
* * *
Višeznačna ptico, grmušo, plavko vela, vrtlarko,
smokvarice, siva pjenice, crnokapice,
čevrljinko, žvoličušo, medarice, žutoočice,
crvenoočice – uznesi naše riječi na oltar Knjige.
MIRISOM MRIJET
Raskvašenu zdjelu
Mahovinasto udišemo
Kao pušači
I žito, naravno,
I grob.
PORTRETI
Kapi kiše iscijede
Dan
Toplina snijega
Izvor
Kapi nejasnog
Tvoje lice
IZMEĐU TOGA
Siječanjski snijeg najdanji je dan
Lipanjska kiša večer
Sve je između toga
Sve, ljubavi
RASPRSLA GRUDA
Zemlja se postepeno hladi
Hladim se
Rasprsla gruda
Od koga li je bačena kamo
Postan život
Vraćen grobaru skromne sahrane
U sutrašnjim stopama
Šutnja zbori
S nekoliko dalekih i nepoznatih
MOTO
Pisati jezikom koji sanja
Jasna Melvinger (1940.)
ERATO, A U NATO RATU
Nisam ni zazivala svoju muzu Erato
A u tome, ne, baš, odmah, ni NATO ratu
Da zaviri k meni, na taj petnaesti kat
Ta, nije, valjda, sve otišlo u nepovrat
Ni s mojom od moljaca izjedenom odjećom
A ni s tom Jugoslavijom, dabome, već trećom
Kada se palila svijeća umjesto žarulje
I čekalo u redu za šećer i ulje
Dabome da je tlo, ne jednom, podrhtavalo
Dok se ukraj ledenih radijatora smrzavalo
Zašto lagati da nije bilo potmuloga straha
Uza svu brigu kako podgrijati nasušni lonac graha
Ponegdje je, i tada, sve treštalo od veselja
Nisu svi strepili zbog starih i bolesnih roditelja
Ne, nije u meni bilo, baš, nade, a ni vjere
U te što likujući prazne na sve strane šaržere
Ne baš o Bajazidu II, a ni o tom
putovanju Beograd – Bar prugom
nije Publije Ovidije Nazon u starome
još Rimu ni posto mason
i ne bez Hojbajnove anamorfoze
ni bez Andrićeve slavne te proze
Nije Andrić Ex Ponto ni pisao, baš, na
barbarskome, tom, gotskom jeziku
ta, što je protivu njega i mogla imati, dabome još,
koja rimska matrona
Ne znam kako onaj iz Mlade Bosne, no onaj iz
Hrvatske, te, mlade lirike
kisnuo je sam i žalostan i slušao je popodnevna
pogrebna, baš, zvona
Taj koji je znao, zacijelo sve, ne, baš, o
kafkijanskim, upravo u Pragu
ne, samo, u kukce, K und K, dabome, i onda, ne,
samo, ni metamorfozama
Možda se i nije, tek, preventivno, u ondašnjem
književnom životu održavao
svikajući se, na primjer, svakodnevno, na otrov,
sve u malenim dozama
Nije Andrić jedan od dvojice, još, Holbajnu
znanih, onih, ambasadora
a nije, to, o njima ni pisao, još, spretni, taj
Frančesko Gvičardini
Tek, to je ta, ne, baš, iz svake perspektive
sagledna, mrtvačka lubanja
te, nekadašnja, dabome, diplomacija, a i ti
bijenalni, već, Giardini
Ne, uvijek, baš, prepokriveni, onako, sve hrpama
neopranih kostiju
ne, dakako, bivših, tek, sužanja, a iz Proklete
avlije na Bosporu
Ta, oni, više, i ne tvrde, tek zatvorskim čuvarima,
da su, eto, nevini
Al’ nećemo o tome sudiji, ne, baš, Minosu, a ni o
tome Crnome moru
Ipak, tko li je onaj smjerni, ne, možda, baš, ni
samo Ćamil iz Smirne
taj što, nam iz biografije Džem sultana, nije znao
izvući za sebe hasnu
Tek, nije, valjda, baš, Bajaid II, a ni tome
velikome majstoru s Rodosa
ne za taj, baš, Ovidijev carmen crimen, isplatio ne,
baš, niti kaznu
I za Matoša ta Firenca ne nakon baš
prvoga zalogaja bez premca
Što li je pojeo, svome želucu tragično, ne, valjda,
u kojoj boljoj tratoriji
ne, zasigurno, puricu s mlincima, a ni govedsku
masnu, tu, juhu,
Ta, gladovao je on i u Parizu dok mu koja, ne baš,
niti midineta
ne bi donijela, makar bareni kupus, za klošarski
ne, dabome, sukus
Što li je jeo i što je pio, i u Petrovaradinu, taj, ne
baš, ni isti
sve, iza brave, u tada, dabome, baš, areštu, a ne,
još, u vojnom apsu
Bit će da ni u Firenci nije naručivao skupocjene
one, Lakrime Kristi
a ni sanjario, ukraj Gibertijevih vrata, o
austrougarskom, tome šnapsu
Da, divio se, jamačno, ne Vobanu, već ne, samo,
graditelju utvrde
one od drvene građe i kučine, pomiješane s
balegom, na San Minijatu
Ne, nije mi, odista, do toga da protuslovim, ni u
tome, A. G. Matošu
Da, bili su car i papa u savezu, dabome, tek u
potonjem, s Firencom, ratu
Ne znam ni što je, ne, baš, ni blagovao, a i sam
papa Klement VII
poharan u Rimu, pa prisilno, ne, samo, ni odveden
u taj Orvijeto
Nije se, tada, ni srdio, još, na onoga koji je
madracima oblagao zvonike
već na te, ne, baš, soldate Franca Jozefa, nego
najamnike, tek, Karla V
I O PLAVOJ, I O ZLATNOJ, I O MJESEČINI
Nema tamo sniga, ni kad tu zabijeli, to s tim – ni ga,
ni ga, a ni s Gospom od sniga
s tom, benedicta tu in mulieribus, i nije baš, da
nije ni u kakvoj vezi
Ali gdje je plod taj, snijezi, vi, krvavi? Nije li to
zijev te, onaj jezoviti?
Nad njim kruna cvate? Vjesnik? Visibaba? Ni
proljeća tu da svrate!
Tko su dragovoljci? Ko dobrovoljci? Tek da
kroče iz toga, ne, baš, posvud istog
tog davnašnjeg našeg, ne, baš, ni night cluba, u
to, ne po svemu, najnovije doba
Usnih ga strastvena, oprosti mi Gospo od sniga!
Ali ne čela smrskana
ne grkljana prerezana! Ne u smradu crijeva! Ne u
gladi crva!
I Sina i Dua svetoga ja imam u Božijem imenu!
Ubij i ne kaj se! Ne, On to ne reče!
Ni simena, ni slimena, a bez toga što se iz nožnice,
ne zaboga uvijek, baš, kliještima za nožice
Ne, uvijek, baš, nasilu, porađa! Ne, nije taj vazda
blagosloveni plod
ni pomodrio sav, ne, valjda, tek, od mijena, tih,
mjesečevih,
Barem ne u nadanju majčinu, a ni u sretnome
iščekivanju, i samoga, već, Adventa
Krvarila je i tu gdje je, a i di je dijete, kao i sama
gratia plena
Je li, barem jedan jedini put, u bijele pelene
radosno prepovila
PRID VRATIMA RAJA
Ne samo do su ležali na samrtničkome krevetu
Upirali su oni oči i u koju sliku svetu
Nisu se bojali da će prvi rimski papa zabraniti
unići u raj upravo njima
Ni dok su se od života opraštali, sve, onako,
sa svićom u ruci i s molitvenikom na prsima
Ipak, nije, baš, isto, ostaviti oranicu na ugaru, ili,
na kratko, prid bircuzom, kola i konja na ularu
I naći se negdi gore, ne, možda, niti nadomak svome ataru
a prid očima nebeskome ključaru
Tko zna jesu li se unaprijed, već, veselili anđelskoj
umilnoj vokalskoj sviti
Ili su, sve nešto študirali, zašto se, baš, mora,
u tom raju, cijelu vječnost dangubiti
Branko Jegić (1944.–2002.)
ZA OVAJ GRAD
Za ovaj grad
moje je srce svelo.
U polju nebo plače.
Suze se toče
plavih ljetnih kiša.
Potoci voda teku
široki
kao moje srce.
I sve neka je jecaj.
Za mene će biti pjesma
za ovaj grad
po klasju razliven.
SUĐENO MI
Suđeno mi
prijatelju, u ovom gradu
roditi se, umrijeti
u ovome mjestu.
I nemoj pričati o sudbini.
Ne uljepšavaj života san.
I mrtav u njem
pod humkom
ostat ću
zakopan.
Suđeno mi,
ljubav,
za žitna polja
i mrtav trunuti kad stanem
da guta me zemlja ova.
I tad ću znati.
Suđeno mi.
Jer želio sam tako
sam.
NIKOMU NEMOJTE REĆI
Nikomu nemojte reći
u kom su razoru ptičja gnijezda.
Sloboda, u kojim brazdama pjeva.
I čije njive svijet su svanuća.
Rado bih pošao nekud, u svemir,
gdje je vječiti mir i tišina.
Ne mogu zov kraja davit.
Žitna me polja mame i vuku.
I vječno noću glas vjetra čujem.
Kao dah. Kao ljubav
svih mojih dana.
Čežnja me za domom vuče.
Vojislav Sekelj (1946.)
NESTRPLJIVI DOMAĆIN
Ogrnut opaklijom neba
toranj varoške kuće
salaše u goste čeka.
U POLJU
Kor rose jutros
na gležnjevima bosim mi
hram slobode podigoše.
16.
U gluho, nijemo neko doba riječi
gusti talog noći u stih
rimom nepromišljenom skoči
kljunom traka
pokazuje put zori.
Naivno, svjetlost sahrani mrak
tek da omogući novi dan.
VUKOVAR
Poslije toliko žrtava
nakon svih razaranja
očaj je moja domovina.
SEDIMENTACIJA 1991.
Ni rat ni mir
ni ljubav ni mržnja
već ovo vrijeme bez čovjeka.
SUBOTICA U PROLJEĆE 1991.
Okrenem se pažljivo, nježno
samo da bih nekome rekao
nisam to više ja.
Uzalud.
BUNJEVAČKI SALAŠ
sam salaš
bunja prazna
ni buva u njoj
više nema
u karmiću odavno
paučine nema
pod dudom drimaju koraće
mekano
zakuvanu
pilu klape
ničeg nema
ni vaške ne laju
ni zunzare se ne čuju
tek ledina iza kuće
bolesno poderana
žednom odžaku
namigiva
Milovan Miković (1947.)
U USNULOM LIKU DJETETA
Nebrojeni predci
mrdaju tvojim usnama
mrmljaju nečujno
šire nozdrve
trzaju vjeđama
natapaju te spokojem.
SVEĆENJE ŽITA NA MARKOVO, 2004.
Zid srušena salaša
travanjsko svjetlo upija
u tišini.
Ograđeno
krnjecima zidova
zeleno žito Bačke
otječe nizvodno
gubi se u nigdini.
Idući jedno drugome u susret
pristojno se pozdravljaju
nerazumljiva istina
i razumljiva laž.
U tišini
razdvojeni nabijanicom
što neprimjetno tone
vraćajući se nizini.
OVA ZEMLJA NAS JE IZDALA
Nagutavši se znoja našega
naših suza i psovki,
ljubavi naše i
naših tijela
ova zemlja gdje smo sušu i kišu
blagoslivljali
zemlja kojoj robovi smo bili
gledajući svijet preko
beskraja žita
ratnih i požara bijesova
i drugih prizora što se ponavljaju,
ta zemlja
plodna i podla
mučki nas je izdala
i lagala, zlurado blaga
progutavši i sve naše riječi.
Ta zemlja gdje ni prašnjavi zrak
što ga još udišemo više nije naš
gdje skidoh sve sa sebe
gdje više ni rane ne osjećam
gdje sve ovo govorim da bih
zaboravio
gdje nitko zapamćen ostati neće,
neka je prokleta, od sada – dovijeka!
HOLOGRAM
Pred putom si.
Očajnički želiš
– nekamo otići.
Ovdje zaboravljen si
mučnim snovima.
Laž se rasprostrla
i nema zidova
koji bi te skrili.
Tu ostavio bi
– sve.
I hologram
– da te ne traže
u osami
i ne oplakuju
zavide, mrze.
Skrivenog
u jednoj
alpskoj kotlini
prije snjegova.
STRA TE VAĆA
1.
Kunjaš do podne
prid veče stra te vaća!
Čegagod se bojiš!
Treseš se
ko da će nika hala doć rad tebe.
2.
Sam srid neba i prava
slušaš:
Žedne njivu ržu
Nigdi đerma.
Oćel tako bit
da tu neće tirat
ni korov ni trava?
Ilija Žarković (1947.–2009.)
NA RASKRIŽJU
Kada stekneš prijatelja
zatitra u tebi želja
da to traje cijeli vijek;
jer, On biva simfonija
što u dušu se upija
kao melem, kao lijek.
Onda, kad godine minu
i kad naslutiš prazninu
koju nosi sudbe tijek,
krene svatko svojoj stazi.
Al’ prijatelj kad odlazi,
ne odlazi zauvijek.
Lazar Francišković (1948.)
***
K’o zrno rose
Sunce
U klasovima
O nebeskom
Kruhu
Tajnu ćuti.
***
Vihor u kugli sunca
Po pijesku
Kao proljetna kiša.
Šum galeba u nebu bez oblaka.
Na cesti bez ceste
Čovjek
Sa svojim križem.
***
Draž dužijance
Iscvjetat
Jednom
U traj će
Uskrsne svijeće.
NEBESKA PANONIJA
Nikog ovdje nema
Trepere zavjese zemlje
U policama svemira
Pokopane poklade i prela
A ovdje nekoć
Sin ravnice
Gasio svoju je žeđ
***
Ceste,
U onokraj
Il ovokraj,
Mirno
U sebe se
Gube.
Marko Kljajić (1950.)
SAM U NOĆI
Oluja
je pokupila skute
noć dan
u zagrljaj uze
kišne suze
miluju
blatnjave seoske staze
i pute
tišina urliče
vije
u mojoj duši
u srcu hladno
mi je
u grudim’ guši
sipi sipi sipi
noć noć noć
kipi kipi kipi
sam sam sam
o kada će proć
moja samoća
i noć
ODA RAVNICI
U rumeni suton
ravnica
liježe
i sklapa
sanjive oči
dok pogled jedan
u daljinu
seže
i posljednji tračak boja
nestaje
bez traga
kao da ga nikad
nije bilo
O Bože
lijepa li su
tvoja blaga
volim te i u suton
ravnico moja
draga
ti prekrasna
šutljiva
vilo
BUDI SVOJ
Šenoi
Ako nas ima
nek nas ima
ako nas nema
neka nas nema
još nas ima
i neka nas ima
ako nas neće biti
što nas ima
nek nas ne bude
ako nas ima
a nas nema
bolje je da nas nema
kad nas ima
(naime)
bolje je biti
pa ne biti
već biti
a ne biti
RASPETI
Tijesno mi je u svijetu
ovijenom koprenom
neprobojnom
dok dišem
svjetlošću neba
opojnom
tijelo mi živo zebe
a duša se koči
sunčani dani
škrti
o kako da se probudim
iz smrti
i gdje da nađem
svjetla
za svoje oči
zašto mi nebo
toplinom ne
blista
jednog dana
probudih se
od svjetla što
zrači
iz rana
mučeničkog lika
Krista
kojem smrt
vječni život
znači
Josip Dumendžić (1951.)
OTAC ZA PLUGOM
Otac za plugom
I brazdom dugom
Korača žurno
Kroz jutro tmurno.
Mišice snažne
I ruke vlažne
Dok ševe bježe
Na plugu leže.
Od slanog znoja
Oštroga vonja
Čelo se rosi
Mrsi u kosi.
Dok zemlja šuti
I sjetvu sluti
Prepuna roda
Zlatastog ploda.
Zastanu oni
Kad podne zvoni
Rukom od soli
Otac se moli.
Mirko Kopunović (1952.)
TUGA
Na pragu sna
poklekla
slomljena
zvoni
radost.
PROLAZNOST
Zrela rumen
kasne jeseni
pod nogama pršti
Prolaznost
ogoljenom nemoći
surovo blješti
KRILA SKRIVENA
U beskućju svijeta
glazba
radost raznesena
U zakutku tuge
u čovjeku svakom
krila skrivena
BIJES
Pod slapovima sna
misterij osame
bjesni
slavljem zaludnih riječi.
SAMOĆA
Regal
dvosjed
trosjed.
U sobi
četiri sa četiri
nekoliko dragih slika
knjiga.
Zidovi bijeli
plafon
i ja.
USAHLO TIJELO
Usahlo
tijelo
nozi
korak
priječi
U ruci
nemoć
na licu
grč
riječi
U poodmaklo
jutro
plov
rijekom
ništa
ne spriječi
Ante Vukov (1955.)
BUNARI PATNJE
Došao sam do bunara.
I stao na čas.
U vodu sam se zagledao.
Ali se nisam zaljubio u svoje,
Nego u tvoje lice.
Bunari, bunari patnje.
U morama.
Bivam prijatelj pustinja.
Skačem sa litica.
Molim za milost vjetrove,
muhe i ptice
da me ponesu na put.
Sad sam daleko.
Ali na mjestu jednog,
dva sam bunara našao.
Bunare povratka, dublje od svih.
I kad god im priđem
i nagnem lice, gledajući u vodu,
u jednom vidim dva.
Što dalje, to ih je više.
I tonem, a već sam slijep.
ZVONO I ZVUK
Zvuci zvona,
skitnice visina
na prozirnoj, samotnoj cesti.
Nadlijeću zvonki,
nevidljivi golubovi
s vijestima bliske pomrčine.
Ljeto je. Letimo svi.
Vjetrom nestaju prizori.
Vatreni vrtovi zebu
u vlažnom pepelu.
Jesen je, zima.
U ovom gradu
proljeće živi,
koliko zvona zvuk.
Ljudi vole,
dok je Golub u lijetu.
RUŽAN SAN
Sužanj
na brodu omane.
Teškim lancima sapet.
Velemore, Ravnica.
Uz nebitnost bura
na raspuću valova.
Biti svjetlosni galeb,
ili sidro od rđe.
Nad vidikom,
smjenjuju se boje u slijedu
radosnom i skladnom.
Titraju, te gasnu.
Vani je svuda svjetlo.
Sužanj samo
granicom kruga tame
u nedogled brodi.
POLIETANJE
Lievom rukom ne praštajući tvari, ne dorekavši
ticanja: krvotoku, dahu. U vrhu zrenja. Ponirem
usried jezgra. Jur povrh stienja uzmičem, put
studena ognja biela. Gdje zemlja od gnjeva
vrca sjemenom pradjedova, bezdani oblik stičem.
Sustižem krasotu ploda.
Tik svoda svih boja, gle, djevice. Iznad ponosa,
iza odjeka ponornih litica; iza zvjezdanih zjenica,
darivala me licem. Lišila me tla. Odvela dalje.
Ući dopustila dublje od gliba i praha, gdje
najtanja korienja ne dišu. U moru doživih
sanje: usahlu, plamteću kišu.
Moje sjene, sjena, titra, na obrazu
majčinskog mi doma. Cjelov preblage ustne,
nada mnom, svietli porukom nieme rieči.
Otiskujem se u bliedi, olovni osvit niz rieku
poda mnom, što utjeca sjeveru, mjesečini.
Razstankom, srebro, da nasliedim.
Zvonko Sarić (1963.)
BUDUĆNOST JE ONO ČEMU PRIPADAM
tko je pobjednik nakon ponovljene igre
sna o jednakosti šansama »uzmi ili ostavi«
i ravnopravnim mogućnostima dva Staljina;
misliš da si pametniji od njih
sabran i mudar u sezoni stakla
sve dok ne počneš fanatično urlati
na noćnom mitingu sektora 27
slaveći sutrašnji uspjeh histerična smijeha;
skriven iza svinjske maske iscjelitelja
krvavo krpenih biljega zbjegova
budi kratak, jer prilika se neće ponoviti
osim na bedževima kožnih jakni –
seksi Loli čudne čizme marširaju,
iznevjerit će te prvom prilikom
nijemi sinovi slobode,
mijenjaju se vremena, mijenjaju se ljudi
davljenik se hvata đačkim mentalitetom
za Hitlera koji mirno peca trudan
važna je količina nanosa pamćenja
za kaleidoskop stanara u mojoj glavi,
budućnost je ono čemu pripadam.
MARŠAL
preko zida slijepe ulice rikošeta
nošena zvukom predgrađa
klizi u tranzitu do centra
sapunska opera u pop haljini
taj tužni trenutak ove vesele večeri:
poslije zlatne groznice pečata sreće
i novog vikenda s Dunjom Lango
svatko zna da ovo mjesto ne postoji
(zazimi kada se žena prebrzo skine)
kralj je otišao, ali nisu ga zaboravili
jer rđa nikada ne spava
Blaženka Rudić (1966.)
PUSTINJA
Obična.
Suha.
Jednolična.
Neprocjenjiv dar:
kap kiše,
kaktusov cvijet.
Kako preživjeti?
Rasti u dubinu.
Puštati korijen
duboko
do Izvora.
STREPNJA
Nosim svoje blago u krhkoj posudi,
hodajući prema cilju,
gazeći kamenje i trnje.
Gle, već su mi izranjene noge!
I ne znam kud bih uprla svoj pogled:
u svoje drhtave ruke koje blago stišću
ili u kameni put
koji se preda mnom stere
il’ u sivo sumorno nebo
koje sakriva sunce.
I često mi se čini
da ću razbiti posudu
i rasuti blago svoje;
da ću pasti ne stižući do cilja
i ostati slomljena
gledajući nemoćno
neosvojene vrhunce.
Tomislav Žigmanov (1967.)
CVIJET
Svrhom
određena
ustrajnim
nastojanjem
stvara se
ljepota koja
miriše
ISKRI TUGA
Suza iskri,
Žustar vir.
Svijetli, bistri
Bijeli mir!
Kreće, tvori
Sreće pir.
Ljubav zbori:
Trajni hir!
Suza klizne,
Nesta mir!
Usna pisne –
Tuge dir...
EGZISTENCIJALIJE
Slama nade
U blatu očaja
Truli.
Prah čežnje
U jezeru strepnje
Tone.
Dodir vjere
U mreži sumnje
Blag je.
Utjehe moć
U noći boli
Gubi se.
PARADOKSALIJE
Grije
udaljena
toplina
posredovana
vremenom.
Hrane
zrake
prozirne
s nevidljivih
zvijezda.
Krijepe
željene
sreće
nedosegnutih
gnijezda.
Brane
smiraje
krhke
uspomene
drhtaja.
Hlade
usto i
vrućice
zagubljenih
sjećanja.
TUNJA
Peć parasnička
U ćoši sobe
Čiste
Bila
Na njoj
U sobi
Samo pra
I tunja žuta
Jedna jedina
Jedincata
Mriši u
Sobi čistoj
Stoji i
Mriši
Sama
I trune
Jel gazda
Pod zemljom
Spava
_________________________________
Bio-bibliografske bilješke o autorima
Fides Vidaković (Subotica, 1921. – Subotica, 2003.), pjesnikinja, redovnica. Završila je učiteljsku školu i stupila u red Družbe sestara »Naše Gospe«, u kojoj je obavljala nekoliko najodgovornijih dužnosti. Prevodila je s francuskog djela nabožnog sadržaja. Dvije godine prije smrti objavljena joj je prva knjiga pjesama, u kojoj dominira tematika religijskog procedea.
Pjesnička djela: Hvalospjevi nade (Subotica, 2001.).
Lazar Merković (Subotica, 1926.), književnik, prevoditelj s mađarskog, publicist, bibliograf, kroničar mjesne povijesti grada Subotice. U rodnom mu gradu srednjoškolsko obrazovanje prekida rat. Kao pripadnik napredne omladine lijevo orijentirane, koja se protivila ratu, sredinom 1943. biva uhićen od mađarskih okupacijskih vlasti. Nakon boravka u nekoliko zatvora u Vojvodini interniran je na koncu u njemački logor Dachau, iz kojeg se uspijeva živ vratiti u Suboticu.
Bio je prvi glavni i odgovorni urednik subotičkoga književnog časopisa Rukovet (1955.). Jedan je od osnivača Radio Subotice te glavni i odgovorni urednik Radio Subotice za program na »srpskohrvatskom« jeziku od 1968. do 1972., kada kao sudionik u Hrvatskom proljeću biva smijenjen. Nakon toga je proganjan, a zabranjeno mu je objavljivati više od 15 godina. Idejni je tvorac projekta i savjetnik Hrvatskog uredništva Radio Subotice 1998. Od 2002. godine je predsjednik Uređivačkog vijeća Klasja naših ravni, časopisa Matice hrvatske iz Subotice, a od 2006. Nakladničkog vijeća NIU Hrvatska riječ. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskog naroda u Srbiji 2009. Živi kao umirovljenik u Subotici.
Pjesnička djela: Odbljesci (Subotica, 1953.), Između dva pola (Subotica, 1957.), Osame (Subotica, 1988.).
Tomislav Ketig (Nova Gradiška, 1932.), književnik, prevoditelj s engleskog, enciklopedist. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu diplomirao je jugoslavenske književnosti i jezike. Od 1979. je glavni urednik Uredništva Enciklopedije Jugoslavije za Vojvodinu pri Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža« iz Zagreba, gdje radi do odlaska u mirovinu 1992. Godine 2008. imenovan je glavnim urednikom Enciklopedije Vojvodine što je priređuje Vojvođanska akademija znanosti i umjetnosti. Piše pjesme, pripovijetke, romane, drame, eseje, enciklopedijske članke i studije, a djela su mu prevedena na njemački, mađarski, nizozemski, francuski, makedonski, slovenski, albanski, slovački, rusinski, rumunjski, ruski i švedski jezik. Član je Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine. Dobitnik je Listopadske nagrade Novog Sada (2002.).
Pjesnička djela: Prometej u povratku (Novi Sad, 1962.), Amanet (Irig-Novi Sad, 1981.), Poeme i balade (Zagreb, 2002.)
Matija Molzer (Subotica, 1935) pijanist, skladatelj, pjesnik, prevoditelj, slikar. Diplomirao je na odsjeku za klavir i orgulje zagrebačke Muzičke akademije. Isprva radi kao profesor u subotičkoj Muzičkoj školi, a kasnije je novinar u listu Magyar Szó. Zvanje magistra klavira stječe 1976. u Skopju. Osim što kao pijanist priređuje koncerte, uspjehe postiže i u komponiranju. Upriličio je više od 30 samostalnih izložbi slika. Piše drame i pjesme na mađarskom, njemačkom i hrvatskom jeziku, koje je objavio u više od 30 knjiga. Prevodi također s istih jezika, napose na mađarski i njemački pjesme hrvatskih autora iz Subotice. Kao umirovljenik živi u Subotici.
Pjesnička djela (na hrvatskome): Nepozvan poziv (Subotica, 1997.).
Josip Temunović (Stari Žednik, 1938. – Subotica, 2006.), pjesnik, publicist, svećenik. Završio je teologiju u Đakovu. Bio je župnikom u nekoliko župa Subotičke biskupije, no najdulje djeluje u Somboru u župi sv. Križa. Bio je članom nekoliko vijeća unutar Crkve i organizirao brojne tribine i jedan znanstveni skup. Pisao je i na crkvene teme, te o kulturi i povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata.
Pjesnička djela: Salašarske skice (Subotica, 2002.).
Marko Vukov (Subotica, 1938. – Končanica, 1995.), pjesnik, svećenik. Studij teologije završio je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a kao svećenik Subotičke biskupije službovao je u Novom Sadu, Subotici, Šupljaku, Futogu, Đurđinu i Svetozar Miletiću. Bio je kulturni djelatnik koji je pokrenuo brojne kulturne projekte, dakako vezane uz Katoličku crkvu, za vrijeme socijalizma. Knjiga pjesama religijske tematike objavljena mu je posthumno.
Pjesnička djela: Ja, buntovnik s razlogom (Slavonski Brod, 1996.).
Petko Vojnić Purčar (Subotica, 1939.), književnik. Radio je kao profesor na subotičkoj Pedagoškoj akademiji, zatim kao prosvjetni savjetnik i novinar-urednik Radio Novog Sada do 1991. godine, kada je umirovljen. Kao stipendist francuske vlade u Parizu je specijalizirao filmsku režiju. Član je uredničkih vijeća subotičkih književnih časopisa Rukovet i Klasje naših ravni. Za roman Dom sve dalji 1977. godine dobio je prestižnu NIN-ovu nagradu. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskog naroda u Srbiji 2009. Djela su mu prevedena na brojne jezike, a zastupljen je u šesnaest antologija, među kojima i u Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva od početaka do danas (Zagreb, 1970.). Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog P.E.N. centra. Živi i radi Petrovaradinu i povremeno u Parizu.
Pjesnička djela: Kameno žito (Irig-Novi Sad, 1980.), Sol u vjetru (Subotica, 1985.), Putovanje prema Crnome moru (Novi Sad, 2002.), U nedogled (Novi Sad-Beograd-Zagreb, 2004.) Očas usprkos (Novi Sad, 2006.), Vrt lirika (Petrovaradin-Novi Sad, 2008.).
Jasna Melvinger (Petrovaradin, 1940.), književnica, jezikoslovka, sveučilišna profesorica u mirovini. Od 1971. do 1976. je djelatnica, a potom direktorica Kulturnog centra u Novom Sadu, glavna i odgovorna urednica Tribine mladih, te članica uredništava studentskog lista Indeks, književnog časopisa Polja, edicije Matice srpske Prva knjiga i edicije grupe autora Kairos. Doktorirala je 1981. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svojoj jezikoslovnoj struci radila od 1964. do 1971. kao asistentica na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, te od 1976. do 1991. prvo na Pedagoškoj akademiji a potom na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, od 1981. u zvanju izvanrednog, a od 1987. u zvanju redovitog sveučilišnog profesora.
Zastupljena je u više antologija i izbora, a pjesme su joj prevođene na albanski, engleski, francuski, mađarski, rumunjski, rusinski, slovački, slovenski, talijanski i turski jezik. Dobitnica je 2008. prestižne nagrade u Hrvatskoj »Goranov vijenac« – za ukupan doprinos pjesničkoj umjetnosti. Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskog naroda u Srbiji (2009.). Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog P.E.N. centra, te nekoliko hrvatskih udruga u Vojvodini. Kao umirovljenica živi u Petrovaradinu.
Pjesnička djela: Vodeni cvet (Novi Sad, 1958.), Sve što diše (Kruševac, 1963.), Tako umiru starice (Novi Sad, 1967.), Svet i svetlost (Novi Sad, 1971.), Visoke strane ležaja (Novi Sad, 1979.), Avans za danas (Novi Sad, 1986.), Ljubavni soneti (Novi Sad, 1989.), Ta renesansa, ne još kao posljednja šansa (Novi Sad, 2002.), Vozelnica (Novi Sad, 2004.), Vaga s anđelima (Subotica, 2005.), Dunavska klepsidra (Novi Sad, 2006.), Vaga s anđelima – izabrane pjesme (Zagreb 2008.).
Branko Jegić (Subotica, 1944. – Subotica, 2002.), pjesnik. Studij teologije završio je u Đakovu, no nije bio zaređen za svećenika. Pjesme je objavljivao u subotičkoj periodici, a knjiga mu je objavljena nakon smrti.
Pjesnička djela: Ja, hodočasnik (Subotica, 2007.).
Vojislav Sekelj (Subotica, 1946.), književnik, publicist. Piše pjesme, romane, eseje, poetske drame, književnu kritiku i publicistička djela. Najveći dio radnog vijeka proveo je kao srednjoškolski profesor u subotičkoj Tehničkoj školi. Bio je prvi dopisnik HINA-e i Hrvatskog radija iz Subotice (1990.), zatim kolumnist i urednik Glasa ravnice, te pokretač i glavni urednik subotičkog dvotjednika Žig. Od 2002. član je uredništva časopisa Matice hrvatske iz Subotice Klasje naših ravni. Djela su mu prevedena na mađarski, njemački, slovački, slovenski, makedonski, albanski, rumunjski, francuski i engleski. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskog naroda u Srbiji (2009.). Član je Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine. Kao umirovljenik živi i radi u Subotici.
Pjesnička djela: Djetinjstvo (Subotica, 1973.), Sad znadeš sve (Subotica, 1979.), Poljubac izdaje (Subotica, 1989.), Rič fali (Subotica, 1991.), U izmučenim riječima (Subotica, 2005.), MMV (Subotica, 2005.).
Milovan Miković (Subotica, 1947.), književnik, publicist. Do 1998. djela objavljuje na srpskom jeziku. Piše pjesme, romane, eseje, književnu kritiku i publicistička djela, u novije vrijeme i iz zavičajne kulturne povijesti Hrvata u Bačkoj. Dugogodišnji je novinar Radio Subotice, te glavni urednik tjednika Subotičke novine. Bio je i urednik subotičkoga književnog časopisa Rukovet, a sada je član uredništva časopisa za književnost, umjetnost i znanost Klasje naših ravni, što ga objavljuju subotički Ogranak Matice hrvatske i NIU »Hrvatska riječ«, te Nakladničkog vijeća iste ustanove. Djela su mu prevođena na više jezika. Za svoj književni rad je dobio nagradu »Dr. Ferenc Bodrogvári«. Živi na Paliću.
Pjesnička djela: Ispitivanje izdaje (Subotica, 1989.), Iza ne (Subotica, 1990.), Avaške godine (Subotica, 1991.), Metež (Subotica, 1992.), Praznina (Subotica, 1993.), Koreni stvari (Subotica, 1996.), Slušaj: zemlja, riječi (Pinkovac, 2007.).
Ilija Žarković (Golubinci, 1947. – Golubinci, 2009.), pjesnik, publicist. Studirao je književnost u Sarajevu i Beogradu. Osim književnosti, bavio se i skupljanjem leksičkoga gradiva golubinačkoga kraja, bilježio je etnografsko nasljeđe, a djelovao je i na području tradicijske i izvorne tamburaške glazbe Srijema.
Pjesnička djela: Lice ravnice (Golubinci, 1996.), Ni tamo ni ovamo (Golubinci, 2007.).
Lazar Francišković (Subotica, 1948.), književnik. Osim pjesama, piše prozu, eseje i književne kritike. Radi kao knjižničar u subotičkoj Gradskoj knjižnici. Bavi se još i fotografijom i astronomijom. Pjesme su mu zastupljene u nekoliko antologija i zbornika, a prevođene su na mađarski jezik. Živi u Subotici
Pjesnička djela: Zov reči (suautor), Utva bez krila (Subotica, 1980.), Salaši – fotomonografija A. Jurige, autor je pjesama i pratećeg teksta (Subotica, 1997.), Biblioteka, gradska kuća i fontana (Subotica, 1998.), Stara crkva (Subotica, 2000.), Skaska o vatri (Subotica, 2004.), Graal (Zagreb, 2008.).
Marko Kljajić (Jakotina, 1950.), pjesnik, publicist, svećenik. Studij teologije završio je u Đakovu, a kao svećenik je službovao u desetak župa, među ostalima i u Beočinu, Čereviću, Petrovaradinu, Zemunu i Surčinu. Objavljivao je djela iz povijesti srijemskih naselja, te kroniku stradanja Hrvata u Srijemu tijekom devedesetih godina XX. stoljeća. Živi u Surčinu.
Pjesnička djela: U istini trećeg dana (Petrovaradin, 1994.), Getsemanski plodovi duše (Petrovaradin, 1999.), Jesenja snoviđenja (Petrovaradin, 2006.).
Josip Dumendžić (Bođani, 1951.), pjesnik. Do 1991. radio je u Borovu, gdje je surađivao u tvorničkim novinama. Osim na standardu, piše i na mjesnom hrvatskom govoru – šokačkoj ikavici. Kao poljodjelac živi u Bođanima.
Pjesnička djela: Četvrta smjena (koautor) (Vukovar, 1980.) Krijesnice (koautor) (Vukovar, 1982.), Šokačke radosti i tuge (Subotica, 2001.).
Mirko Kopunović (Subotica, 1952.), pjesnik, novinar. Djela je objavljivao u subotičkoj književnoj periodici. Kao urednik zaposlen je u tjedniku Hrvatska riječ. Dvije su mu knjige pjesama prevedene na mađarski i njemački jezik i objavljene u Subotici. Živi u Subotici.
Pjesnička djela: U iskrama nade (Subotica, 2007.), Pod slapovima sna (Subotica, 2008.), Nad raspuklinom ćutnje (Subotica, 2010.).
Ante Vukov (Subotica, 1955.), književnik. Studirao je indologiju na Ljubljanskom sveučilištu. Uspješno se bavio performanceom, konceptualnom umjetnošću, intervencijama u prostoru. Bio je najmlađi član avangardne subotičke umjetničke skupine »Bosch+Bosch«. Živi u Subotici.
Pjesnička djela: Zlato istočnog sutona (Subotica, 1986.), Ruža vetrova (Subotica, 1990.), Vrati vrieme: cjelovita pjesmarica (Subotica, 2005.).
Zvonko Sarić (Subotica, 1963.), književnik, novinar. Osim poezije, piše i prozu, romane te eseje. Bavio se rock glazbom, te vizualnom poezijom i mail artom. Bio je urednik kulturne rubrike u tjedniku Hrvatska riječ, a sada je zamjenik glavnog urednika. Dobitnik je »Dizdareve nagrade« za prvu neobjavljenu zbirku pjesama (1988.). Djela su mu prevođena na mađarski i engleski jezik. Živi u Subotici.
Pjesnička djela: Operi zube i kreni (Subotica, 1989.), Šinjel do svanuća (Subotica, 2001.), Neonski zavrtanj (Subotica, 2004.).
Blaženka Rudić (Bikovo, 1966.), pjesnikinja. Redovnica je Kongregacije sestara svetog Dominika. Diplomirala je na Institutu za crkvenu glazbu, Katehetskom institutu i Institutu za teološku kulturu laika. Orguljašica je i katehistica u nekoliko župa u Vojvodini i Hrvatskoj. Živi trenutačno na Korčuli.
Pjesnička djela: Dragocjena blizina (Subotica, 2001.).
Tomislav Žigmanov (Tavankut, 1967.), književnik, filozofski pisac, esejist, publicist. Bio je glavni i odgovorni urednik subotičkog dvotjednika Žig te prvi glavni i odgovorni urednik programa na hrvatskom jeziku Radio Subotice. Izvršni je urednik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Direktor je Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, mađarski, rumunjski, bugarski i rusinski jezik.
Za knjigu Minimum in maximis – zapisi s ruba o nerubnome dobio je 2007. nagradu »Zvane Črnja« za najbolju knjigu eseja objavljenu u Hrvatskoj, a za knjigu Prid svitom: saga o svitu koji nestaje dobio je Srebrnu povelju Matice hrvatske i nagradu »Fra Lucijan Kordić« za najbolje književno djelo objavljeno u razdoblju od 1. rujna 2006. do 1. rujna 2010., koje za temu ima život Hrvata izvan domovine. Član je Hrvatskog filozofskog društva, Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine. Živi u Subotici.
Pjesnička djela: Raskrivanje: o svijetu i životu (Subotica, 1998.), Bunjevački blues (Subotica, 2003.), Bez svlaka mraka (Subotica, 2005.).
5-6, 2010.
Klikni za povratak