Suvremeno pjesništvo vojvođanskih Hrvata

Fides Vidaković (1921.–2003.)

GASNU ZVIJEZDE

Gasnu zvijezde

nebom duboke tišine

radi tuge čovjeka.

Zemlja upija

krv ranjenih,

grli

nemoć iscrpljenih.

Mržnja ruši,

pali

i ubija.

Gasnu zvijezde

beskrajem tišine

da sakriju prognane.

Molitva miluje

visine.

OSVRT U SE

Rumenim obzorjem

život moj diše.

Križ me sagiba više,

sve više.

U vazi bijeloj rascvala grana

runi se latima žutim.

Gledam je...

I tonem sve tiše

u mislima tužnim...

U službi ljubavi čiste

mogla sam dati još više.

Lazar Merković (1926.)

PARK

Možda su ljepša

nadanja:

proljeća

zarivena

u plač

snijega.

A sada:

vječno

zelenilo

nadanja.

JUTARNJA PJESMA

Ugledah jutro ružičasto.

Neispijena čaša vina.

Osamljena.

Zašto se spotiče smijeh moj,

slomljeno zvoni

u praznoj banderi

i gusto sliva

niz pločnik?

Sirena siva

kroz prostor sivi.

Kotači, kotači,

samo kotači.

Zaustavljen je pokret,

te opet,

krugovi,

krugovi, krugovi,

samo krugovi,

širi i bliži,

dalji i manji,

u meni, van mene

iz mene, u mene,

krugovi, krugovi,

samo krugovi...

Na ploči – plač je pjesma.

Više ni jutro nije čisto.

TRIPTIH

1.

Nije uvijek poražen onaj tko tako izgleda.

Da je tako, bila bi sama i svaka zvijezda.

2.

Prepisujemo se iz klice u cvat, u vlat, u plod,

dokle god i sami ne postanemo sjeme – drugima.

3.

Svi smo krenuli iz mraka prema svjetlosti.

Gdje ćemo stići, reći će oni koji tek dolaze.

Tomislav Ketig (1932.)

REKONSTRUKCIJA ZAPISA

Življasmo

podno ovih vrleti

u primorju pitomom

dugo i sretno.

Imadosmo polja što rađahu

i stabla slatkih plodova puna.

Bijasmo ratari i lovci

što sitnu divljač na trpezu donose

i bogovima prinose.

Za poruke i zapisivanje

onoga što saznasmo

i iskusismo

a i da nam se ne zametne trag

načinismo pismo kojim i ja ovo pišem.

Ljeta lijepa ne brojasmo

već pamtismo.

Zime olujne ne brojasmo

već zaboravljasmo.

Ali ... stadoše nam se gasiti

žrtve paljenice

a da uzroka ne oktrismo.

Starješine naše to nazvaše

opomenom bogova

dvojeć kako nam bogovi

naklonost svoju kratiti

počeše i okrenuše pogled ka drugima.

A možda nam je tek kraj došao

kao što svemu i svakomu kraj

dolazi.

Onda su došli...

Bilo je jutro, al’ odmaklo već.

Pod tmurnim obzorjem

brod ugledasmo.

Navraćaše i prije

poneki jedrenjak

donoseći robu svakovrsnu

iz dalekih gradova

o kojima od mornara i trgovaca

slušasmo.

Ali ovo bijaše

drukčiji brod.

Već bijaše podne kad se zaustavio

u duboku moru.

U čamac se spustiše veslači

i drugi što sjeđahu pogleda ukočena

i prekriženih ruku.

Slutivši nesreću

istrčasmo pred njih s kopljima

i samostrijelima.

Bitka kratko potraje

a lov poče.

Nakon što iskališe

osvetnički bijes

u lance i užad sputaše sve

što pohvatat se dade.

Čak i djecu što za majkama

zarobljenim

plačući trčahu.

Ja se spasih te sve to

vidjeh

pobjegavši kroz šipražje

na vrijeme

jer nemadoh koga braniti

– ja ničiji muž, otac, a ni sin

više. Roditelje mi Onaj

tko nas odvodi sa ovoga svijeta

prerano uze.

I sada evo, plačuć nad krvavom pustoši

i pocrnjelim gredama sela svog,

zapisujem. Posljednji sam znalac

jezika i pisma što nam ih predci

u naslijeđe ostaviše.

Privikoh se na osamu

što mi život čuva,

dok mi ne istekne

rok.

Matija Molzer (1935.)

OPONAŠANJE PRAZNINE

4.

moja je zemlja

sam čovjek

ustrijeljen ranjen

ne gazite više

govoreći

naša je obljetnica

milost kosturima

65.

vječna praznina

arhitektura

našeg zajedničkog

života

75.

od događaja

skrivenih

u zemlji

u močvarama

u glibu

u tresetištu

pod žalosnim travama

mogu iščekivati

duge neiscjeljene noći

86.

sve je moje

jer mi ništa ne treba

Josip Temunović (1938.–2006.)

OSTAVITE ME

Što me smetate u mojim traženjima,

i plašite se vihora u zjenama,

kad ne možete pomoći u htijenjima

i ne nudite svjetla tminama?

Uporno je kucalo moje srce

pred tuđim vratima

za kap ulja bakljama

i ugasila se iskra nadanja

zbog leda i mraza

u vašim oknima.

Pustite me samog k morima,

možda će zvijezde

biti na svodovima,

vjetar će smetati sjenama,

težit ću – kao olupina –

prema lukama.

Naći ću svoje svjetlo

u nekom kutu,

na nekom brijegu

u slomljenom boku,

prekrižen daskama

i probodenim rukama.

PROROK

Dolina, zagrljena vodama,

znakom tajni i života,

prepuna je nepomičnosti i mrtvila.

Tri dana hoda

s mnoštvom izgovorenih riječi,

al bez kostrijeti

pepela i suza Ninivljana.

S mučninom neuspjeha

povukoh se u sjenu drveta Jonina.

U očaju pobjegoh u gorje od Gospoda.

Umor me svlada,

zastadoh da se odmorim

na obroncima brijegova.

Izmučeni pogled i mašta

htjedoše se umiriti

nad dolinom preko voda.

Iznenada, poput trešnje sa Siona,

zadrhtah, jer ugledah vrh Babilona.

Slomljen sam.

Preda mnom leži dolina puna kostiju.

Sledih se.

Oćutih ugodan mrak nad osjetilima.

Posljednjim naporom bića

potužih se Gospodu

što nisam među mrtvima.

Na drski prigovor odgovori Gospod,

snažno i s ljubavlju:

»Prorokuj kostima!«

Marko Vukov (1938.–1995.)

JA, BUNTOVNIK S RAZLOGOM

Ja, buntovnik s razlogom,

prepoznatljiv slobodom

tražeći temelje

mojim bližnjima

kao rušitelj izgledam,

a bezbrižni, žvačuući vrijeme

sigurni da nehaj donosi korist

glumeći neznanje o postojanju

nečije svetinje

složno i vješto kasape moj barjak

skromniji od sviju –

na jarbolu se ne zaleprša –

skriti ga ne želim

i vapim Gospodu koji vječno

u vrijeme što prijeti

Beskraj krajolikom riše

da zaklon dade umornoj duši.

JEDAN ZANOS JE POTONUO

Jedan zanos je potonuo nakon zamornog putovanja

U viru gorčine sam se borio

i sada obeshrabren hodam obalom nade

Skrhan sam od napora da razumijem

a ne mogu se odreći ljubavi

i zato nemojte pitati što namjeravam

Mahnite mi kad osjetite teret besposlenih ruku

Ako imate još kamo otići

ili se vratiti

ne prilazite pustinji moga spasa.

RAZGOVOR S MOJIM NARODOM

U OJAĐENI DAN

Sve izgleda na svojem mjestu,

ali djela nestaju u bezdan promašaja,

i nikako temelj da se utvrdi.

Ulice su i dalje puste.

Gutamo prah i gazimo blasti kao i jučer stoljeća.

Zemlja u grlu i zemlja do koljena

a mlaka zaudara preko taraba prezrenih međa.

Nekad su bar znali koje je čije,

danas dobro znate da ništa nemam.

Dok su drugi bezbrižno učili

strastveno sam tražio smisao

i kažem vam: strašan je teret besmisla.

Ponekad zaželim besciljni izlet vašeg društva,

ali to je opet samoća

i nemojte me više pozivati.

Prostor nas ne može zbližiti

niti udaljiti.

Nikako da se nađemo na sigurnom putu,

a vjerojatno on postoji.

Kad bismo se bar mogli razumjeti!

Petko Vojnić Purčar (1939.)

KRUH

zvijezdo koja si nam pokazala put

vodiš li nas prema izlazu i zalazu sunca

ili je to obmana piromana

tehničara guslara i lažnih kraljeva

kruh je crn i danas ali na sreću ukusan

kušamo ga sa slašću bolji ne upoznasmo

nismo nihilisti nismo ni nezadovoljni

ali nismo ni sretni ni zadovoljni

možda jesmo bogoštovatelji ili pak bogohulnici

ne znamo saznat ćemo no bit će možda kasno

kasno ali ne kasnimo s dogovorom i s bogom

i s đavolom

i sa samim sobom

TREĆE OČIŠĆENJE

oslobodi se suvišnih riječi

oslobodi se straha radi straha

radi svoj posao kako najbolje znaš

čeka te proplanak

iza ceste kojom si stigao kao putnik

i trubadurski pjesnik

zašto nosiš u ruci laptop

kad dovoljno je i guščije pero

i komad papira ako imaš što reći

i ako znaš to reći

cesta do drugog ista je kao ova

kojom prolaziš već sada

HRVATSKI RJEČNIK

(Po Juliju Benešiću)

Obvezao si se pred sobom,

i pred svojim rodom,

unijeti u spise i knjige što ostaju

i opstaju, usprkos svemu jalu:

riječi-sunca, riječi-zlata, riječi-blata,

ali i riječi bola, riječi usuda, riječi paklenske

što ih odvraćamo kao zloguke tamne repatice

nad nama, nad našim životima.

Uskrisio si magmu pjesničke riječi

što kapljama krvi ojača korijen breze.

U hramu vječna bujanja materinskoga rijeka.

* * *

Pernat otprhnut brskut, ptica noćna i mračna.

Leganj mračnjak snove nam kruti i okiva,

ali ga razbismo i s prskanjem

u rijeci – brzicu od njega sačinismo:

brzojez, bagoš, biranicu odabranicu stekosmo.

Adamskog koljena podrijetlo je i naše.

Adrijanske zvjezdane tišine, savske-dunavske moći.

* * *

Višeznačna ptico, grmušo, plavko vela, vrtlarko,

smokvarice, siva pjenice, crnokapice,

čevrljinko, žvoličušo, medarice, žutoočice,

crvenoočice – uznesi naše riječi na oltar Knjige.

MIRISOM MRIJET

Raskvašenu zdjelu

Mahovinasto udišemo

Kao pušači

I žito, naravno,

I grob.

PORTRETI

Kapi kiše iscijede

Dan

Toplina snijega

Izvor

Kapi nejasnog

Tvoje lice

IZMEĐU TOGA

Siječanjski snijeg najdanji je dan

Lipanjska kiša večer

Sve je između toga

Sve, ljubavi

RASPRSLA GRUDA

Zemlja se postepeno hladi

Hladim se

Rasprsla gruda

Od koga li je bačena kamo

Postan život

Vraćen grobaru skromne sahrane

U sutrašnjim stopama

Šutnja zbori

S nekoliko dalekih i nepoznatih

MOTO

Pisati jezikom koji sanja

Jasna Melvinger (1940.)

ERATO, A U NATO RATU

Nisam ni zazivala svoju muzu Erato

A u tome, ne, baš, odmah, ni NATO ratu

Da zaviri k meni, na taj petnaesti kat

Ta, nije, valjda, sve otišlo u nepovrat

Ni s mojom od moljaca izjedenom odjećom

A ni s tom Jugoslavijom, dabome, već trećom

Kada se palila svijeća umjesto žarulje

I čekalo u redu za šećer i ulje

Dabome da je tlo, ne jednom, podrhtavalo

Dok se ukraj ledenih radijatora smrzavalo

Zašto lagati da nije bilo potmuloga straha

Uza svu brigu kako podgrijati nasušni lonac graha

Ponegdje je, i tada, sve treštalo od veselja

Nisu svi strepili zbog starih i bolesnih roditelja

Ne, nije u meni bilo, baš, nade, a ni vjere

U te što likujući prazne na sve strane šaržere

Ne baš o Bajazidu II, a ni o tom

putovanju Beograd – Bar prugom

nije Publije Ovidije Nazon u starome

još Rimu ni posto mason

i ne bez Hojbajnove anamorfoze

ni bez Andrićeve slavne te proze

Nije Andrić Ex Ponto ni pisao, baš, na

barbarskome, tom, gotskom jeziku

ta, što je protivu njega i mogla imati, dabome još,

koja rimska matrona

Ne znam kako onaj iz Mlade Bosne, no onaj iz

Hrvatske, te, mlade lirike

kisnuo je sam i žalostan i slušao je popodnevna

pogrebna, baš, zvona

Taj koji je znao, zacijelo sve, ne, baš, o

kafkijanskim, upravo u Pragu

ne, samo, u kukce, K und K, dabome, i onda, ne,

samo, ni metamorfozama

Možda se i nije, tek, preventivno, u ondašnjem

književnom životu održavao

svikajući se, na primjer, svakodnevno, na otrov,

sve u malenim dozama

Nije Andrić jedan od dvojice, još, Holbajnu

znanih, onih, ambasadora

a nije, to, o njima ni pisao, još, spretni, taj

Frančesko Gvičardini

Tek, to je ta, ne, baš, iz svake perspektive

sagledna, mrtvačka lubanja

te, nekadašnja, dabome, diplomacija, a i ti

bijenalni, već, Giardini

Ne, uvijek, baš, prepokriveni, onako, sve hrpama

neopranih kostiju

ne, dakako, bivših, tek, sužanja, a iz Proklete

avlije na Bosporu

Ta, oni, više, i ne tvrde, tek zatvorskim čuvarima,

da su, eto, nevini

Al’ nećemo o tome sudiji, ne, baš, Minosu, a ni o

tome Crnome moru

Ipak, tko li je onaj smjerni, ne, možda, baš, ni

samo Ćamil iz Smirne

taj što, nam iz biografije Džem sultana, nije znao

izvući za sebe hasnu

Tek, nije, valjda, baš, Bajaid II, a ni tome

velikome majstoru s Rodosa

ne za taj, baš, Ovidijev carmen crimen, isplatio ne,

baš, niti kaznu

I za Matoša ta Firenca ne nakon baš

prvoga zalogaja bez premca

Što li je pojeo, svome želucu tragično, ne, valjda,

u kojoj boljoj tratoriji

ne, zasigurno, puricu s mlincima, a ni govedsku

masnu, tu, juhu,

Ta, gladovao je on i u Parizu dok mu koja, ne baš,

niti midineta

ne bi donijela, makar bareni kupus, za klošarski

ne, dabome, sukus

Što li je jeo i što je pio, i u Petrovaradinu, taj, ne

baš, ni isti

sve, iza brave, u tada, dabome, baš, areštu, a ne,

još, u vojnom apsu

Bit će da ni u Firenci nije naručivao skupocjene

one, Lakrime Kristi

a ni sanjario, ukraj Gibertijevih vrata, o

austrougarskom, tome šnapsu

Da, divio se, jamačno, ne Vobanu, već ne, samo,

graditelju utvrde

one od drvene građe i kučine, pomiješane s

balegom, na San Minijatu

Ne, nije mi, odista, do toga da protuslovim, ni u

tome, A. G. Matošu

Da, bili su car i papa u savezu, dabome, tek u

potonjem, s Firencom, ratu

Ne znam ni što je, ne, baš, ni blagovao, a i sam

papa Klement VII

poharan u Rimu, pa prisilno, ne, samo, ni odveden

u taj Orvijeto

Nije se, tada, ni srdio, još, na onoga koji je

madracima oblagao zvonike

već na te, ne, baš, soldate Franca Jozefa, nego

najamnike, tek, Karla V

I O PLAVOJ, I O ZLATNOJ, I O MJESEČINI

Nema tamo sniga, ni kad tu zabijeli, to s tim – ni ga,

ni ga, a ni s Gospom od sniga

s tom, benedicta tu in mulieribus, i nije baš, da

nije ni u kakvoj vezi

Ali gdje je plod taj, snijezi, vi, krvavi? Nije li to

zijev te, onaj jezoviti?

Nad njim kruna cvate? Vjesnik? Visibaba? Ni

proljeća tu da svrate!

Tko su dragovoljci? Ko dobrovoljci? Tek da

kroče iz toga, ne, baš, posvud istog

tog davnašnjeg našeg, ne, baš, ni night cluba, u

to, ne po svemu, najnovije doba

Usnih ga strastvena, oprosti mi Gospo od sniga!

Ali ne čela smrskana

ne grkljana prerezana! Ne u smradu crijeva! Ne u

gladi crva!

I Sina i Dua svetoga ja imam u Božijem imenu!

Ubij i ne kaj se! Ne, On to ne reče!

Ni simena, ni slimena, a bez toga što se iz nožnice,

ne zaboga uvijek, baš, kliještima za nožice

Ne, uvijek, baš, nasilu, porađa! Ne, nije taj vazda

blagosloveni plod

ni pomodrio sav, ne, valjda, tek, od mijena, tih,

mjesečevih,

Barem ne u nadanju majčinu, a ni u sretnome

iščekivanju, i samoga, već, Adventa

Krvarila je i tu gdje je, a i di je dijete, kao i sama

gratia plena

Je li, barem jedan jedini put, u bijele pelene

radosno prepovila

PRID VRATIMA RAJA

Ne samo do su ležali na samrtničkome krevetu

Upirali su oni oči i u koju sliku svetu

Nisu se bojali da će prvi rimski papa zabraniti

unići u raj upravo njima

Ni dok su se od života opraštali, sve, onako,

sa svićom u ruci i s molitvenikom na prsima

Ipak, nije, baš, isto, ostaviti oranicu na ugaru, ili,

na kratko, prid bircuzom, kola i konja na ularu

I naći se negdi gore, ne, možda, niti nadomak svome ataru

a prid očima nebeskome ključaru

Tko zna jesu li se unaprijed, već, veselili anđelskoj

umilnoj vokalskoj sviti

Ili su, sve nešto študirali, zašto se, baš, mora,

u tom raju, cijelu vječnost dangubiti

Branko Jegić (1944.–2002.)

ZA OVAJ GRAD

Za ovaj grad

moje je srce svelo.

U polju nebo plače.

Suze se toče

plavih ljetnih kiša.

Potoci voda teku

široki

kao moje srce.

I sve neka je jecaj.

Za mene će biti pjesma

za ovaj grad

po klasju razliven.

SUĐENO MI

Suđeno mi

prijatelju, u ovom gradu

roditi se, umrijeti

u ovome mjestu.

I nemoj pričati o sudbini.

Ne uljepšavaj života san.

I mrtav u njem

pod humkom

ostat ću

zakopan.

Suđeno mi,

ljubav,

za žitna polja

i mrtav trunuti kad stanem

da guta me zemlja ova.

I tad ću znati.

Suđeno mi.

Jer želio sam tako

sam.

NIKOMU NEMOJTE REĆI

Nikomu nemojte reći

u kom su razoru ptičja gnijezda.

Sloboda, u kojim brazdama pjeva.

I čije njive svijet su svanuća.

Rado bih pošao nekud, u svemir,

gdje je vječiti mir i tišina.

Ne mogu zov kraja davit.

Žitna me polja mame i vuku.

I vječno noću glas vjetra čujem.

Kao dah. Kao ljubav

svih mojih dana.

Čežnja me za domom vuče.

Vojislav Sekelj (1946.)

NESTRPLJIVI DOMAĆIN

Ogrnut opaklijom neba

toranj varoške kuće

salaše u goste čeka.

U POLJU

Kor rose jutros

na gležnjevima bosim mi

hram slobode podigoše.

16.

U gluho, nijemo neko doba riječi

gusti talog noći u stih

rimom nepromišljenom skoči

kljunom traka

pokazuje put zori.

Naivno, svjetlost sahrani mrak

tek da omogući novi dan.

VUKOVAR

Poslije toliko žrtava

nakon svih razaranja

očaj je moja domovina.

SEDIMENTACIJA 1991.

Ni rat ni mir

ni ljubav ni mržnja

već ovo vrijeme bez čovjeka.

SUBOTICA U PROLJEĆE 1991.

Okrenem se pažljivo, nježno

samo da bih nekome rekao

nisam to više ja.

Uzalud.

BUNJEVAČKI SALAŠ

sam salaš

bunja prazna

ni buva u njoj

više nema

u karmiću odavno

paučine nema

pod dudom drimaju koraće

mekano

zakuvanu

pilu klape

ničeg nema

ni vaške ne laju

ni zunzare se ne čuju

tek ledina iza kuće

bolesno poderana

žednom odžaku

namigiva

Milovan Miković (1947.)

U USNULOM LIKU DJETETA

Nebrojeni predci

mrdaju tvojim usnama

mrmljaju nečujno

šire nozdrve

trzaju vjeđama

natapaju te spokojem.

SVEĆENJE ŽITA NA MARKOVO, 2004.

Zid srušena salaša

travanjsko svjetlo upija

u tišini.

Ograđeno

krnjecima zidova

zeleno žito Bačke

otječe nizvodno

gubi se u nigdini.

Idući jedno drugome u susret

pristojno se pozdravljaju

nerazumljiva istina

i razumljiva laž.

U tišini

razdvojeni nabijanicom

što neprimjetno tone

vraćajući se nizini.

OVA ZEMLJA NAS JE IZDALA

Nagutavši se znoja našega

naših suza i psovki,

ljubavi naše i

naših tijela

ova zemlja gdje smo sušu i kišu

blagoslivljali

zemlja kojoj robovi smo bili

gledajući svijet preko

beskraja žita

ratnih i požara bijesova

i drugih prizora što se ponavljaju,

ta zemlja

plodna i podla

mučki nas je izdala

i lagala, zlurado blaga

progutavši i sve naše riječi.

Ta zemlja gdje ni prašnjavi zrak

što ga još udišemo više nije naš

gdje skidoh sve sa sebe

gdje više ni rane ne osjećam

gdje sve ovo govorim da bih

zaboravio

gdje nitko zapamćen ostati neće,

neka je prokleta, od sada – dovijeka!

HOLOGRAM

Pred putom si.

Očajnički želiš

– nekamo otići.

Ovdje zaboravljen si

mučnim snovima.

Laž se rasprostrla

i nema zidova

koji bi te skrili.

Tu ostavio bi

– sve.

I hologram

– da te ne traže

u osami

i ne oplakuju

zavide, mrze.

Skrivenog

u jednoj

alpskoj kotlini

prije snjegova.

STRA TE VAĆA

1.

Kunjaš do podne

prid veče stra te vaća!

Čegagod se bojiš!

Treseš se

ko da će nika hala doć rad tebe.

2.

Sam srid neba i prava

slušaš:

Žedne njivu ržu

Nigdi đerma.

Oćel tako bit

da tu neće tirat

ni korov ni trava?

Ilija Žarković (1947.–2009.)

NA RASKRIŽJU

Kada stekneš prijatelja

zatitra u tebi želja

da to traje cijeli vijek;

jer, On biva simfonija

što u dušu se upija

kao melem, kao lijek.

Onda, kad godine minu

i kad naslutiš prazninu

koju nosi sudbe tijek,

krene svatko svojoj stazi.

Al’ prijatelj kad odlazi,

ne odlazi zauvijek.

Lazar Francišković (1948.)

***

K’o zrno rose

Sunce

U klasovima

O nebeskom

Kruhu

Tajnu ćuti.

***

Vihor u kugli sunca

Po pijesku

Kao proljetna kiša.

Šum galeba u nebu bez oblaka.

Na cesti bez ceste

Čovjek

Sa svojim križem.

***

Draž dužijance

Iscvjetat

Jednom

U traj će

Uskrsne svijeće.

NEBESKA PANONIJA

Nikog ovdje nema

Trepere zavjese zemlje

U policama svemira

Pokopane poklade i prela

A ovdje nekoć

Sin ravnice

Gasio svoju je žeđ

***

Ceste,

U onokraj

Il ovokraj,

Mirno

U sebe se

Gube.

Marko Kljajić (1950.)

SAM U NOĆI

Oluja

je pokupila skute

noć dan

u zagrljaj uze

kišne suze

miluju

blatnjave seoske staze

i pute

tišina urliče

vije

u mojoj duši

u srcu hladno

mi je

u grudim’ guši

sipi sipi sipi

noć noć noć

kipi kipi kipi

sam sam sam

o kada će proć

moja samoća

i noć

ODA RAVNICI

U rumeni suton

ravnica

liježe

i sklapa

sanjive oči

dok pogled jedan

u daljinu

seže

i posljednji tračak boja

nestaje

bez traga

kao da ga nikad

nije bilo

O Bože

lijepa li su

tvoja blaga

volim te i u suton

ravnico moja

draga

ti prekrasna

šutljiva

vilo

BUDI SVOJ

Šenoi

Ako nas ima

nek nas ima

ako nas nema

neka nas nema

još nas ima

i neka nas ima

ako nas neće biti

što nas ima

nek nas ne bude

ako nas ima

a nas nema

bolje je da nas nema

kad nas ima

(naime)

bolje je biti

pa ne biti

već biti

a ne biti

RASPETI

Tijesno mi je u svijetu

ovijenom koprenom

neprobojnom

dok dišem

svjetlošću neba

opojnom

tijelo mi živo zebe

a duša se koči

sunčani dani

škrti

o kako da se probudim

iz smrti

i gdje da nađem

svjetla

za svoje oči

zašto mi nebo

toplinom ne

blista

jednog dana

probudih se

od svjetla što

zrači

iz rana

mučeničkog lika

Krista

kojem smrt

vječni život

znači

Josip Dumendžić (1951.)

OTAC ZA PLUGOM

Otac za plugom

I brazdom dugom

Korača žurno

Kroz jutro tmurno.

Mišice snažne

I ruke vlažne

Dok ševe bježe

Na plugu leže.

Od slanog znoja

Oštroga vonja

Čelo se rosi

Mrsi u kosi.

Dok zemlja šuti

I sjetvu sluti

Prepuna roda

Zlatastog ploda.

Zastanu oni

Kad podne zvoni

Rukom od soli

Otac se moli.

Mirko Kopunović (1952.)

TUGA

Na pragu sna

poklekla

slomljena

zvoni

radost.

PROLAZNOST

Zrela rumen

kasne jeseni

pod nogama pršti

Prolaznost

ogoljenom nemoći

surovo blješti

KRILA SKRIVENA

U beskućju svijeta

glazba

radost raznesena

U zakutku tuge

u čovjeku svakom

krila skrivena

BIJES

Pod slapovima sna

misterij osame

bjesni

slavljem zaludnih riječi.

SAMOĆA

Regal

dvosjed

trosjed.

U sobi

četiri sa četiri

nekoliko dragih slika

knjiga.

Zidovi bijeli

plafon

i ja.

USAHLO TIJELO

Usahlo

tijelo

nozi

korak

priječi

U ruci

nemoć

na licu

grč

riječi

U poodmaklo

jutro

plov

rijekom

ništa

ne spriječi

Ante Vukov (1955.)

BUNARI PATNJE

Došao sam do bunara.

I stao na čas.

U vodu sam se zagledao.

Ali se nisam zaljubio u svoje,

Nego u tvoje lice.

Bunari, bunari patnje.

U morama.

Bivam prijatelj pustinja.

Skačem sa litica.

Molim za milost vjetrove,

muhe i ptice

da me ponesu na put.

Sad sam daleko.

Ali na mjestu jednog,

dva sam bunara našao.

Bunare povratka, dublje od svih.

I kad god im priđem

i nagnem lice, gledajući u vodu,

u jednom vidim dva.

Što dalje, to ih je više.

I tonem, a već sam slijep.

ZVONO I ZVUK

Zvuci zvona,

skitnice visina

na prozirnoj, samotnoj cesti.

Nadlijeću zvonki,

nevidljivi golubovi

s vijestima bliske pomrčine.

Ljeto je. Letimo svi.

Vjetrom nestaju prizori.

Vatreni vrtovi zebu

u vlažnom pepelu.

Jesen je, zima.

U ovom gradu

proljeće živi,

koliko zvona zvuk.

Ljudi vole,

dok je Golub u lijetu.

RUŽAN SAN

Sužanj

na brodu omane.

Teškim lancima sapet.

Velemore, Ravnica.

Uz nebitnost bura

na raspuću valova.

Biti svjetlosni galeb,

ili sidro od rđe.

Nad vidikom,

smjenjuju se boje u slijedu

radosnom i skladnom.

Titraju, te gasnu.

Vani je svuda svjetlo.

Sužanj samo

granicom kruga tame

u nedogled brodi.

POLIETANJE

Lievom rukom ne praštajući tvari, ne dorekavši

ticanja: krvotoku, dahu. U vrhu zrenja. Ponirem

usried jezgra. Jur povrh stienja uzmičem, put

studena ognja biela. Gdje zemlja od gnjeva

vrca sjemenom pradjedova, bezdani oblik stičem.

Sustižem krasotu ploda.

Tik svoda svih boja, gle, djevice. Iznad ponosa,

iza odjeka ponornih litica; iza zvjezdanih zjenica,

darivala me licem. Lišila me tla. Odvela dalje.

Ući dopustila dublje od gliba i praha, gdje

najtanja korienja ne dišu. U moru doživih

sanje: usahlu, plamteću kišu.

Moje sjene, sjena, titra, na obrazu

majčinskog mi doma. Cjelov preblage ustne,

nada mnom, svietli porukom nieme rieči.

Otiskujem se u bliedi, olovni osvit niz rieku

poda mnom, što utjeca sjeveru, mjesečini.

Razstankom, srebro, da nasliedim.

Zvonko Sarić (1963.)

BUDUĆNOST JE ONO ČEMU PRIPADAM

tko je pobjednik nakon ponovljene igre

sna o jednakosti šansama »uzmi ili ostavi«

i ravnopravnim mogućnostima dva Staljina;

misliš da si pametniji od njih

sabran i mudar u sezoni stakla

sve dok ne počneš fanatično urlati

na noćnom mitingu sektora 27

slaveći sutrašnji uspjeh histerična smijeha;

skriven iza svinjske maske iscjelitelja

krvavo krpenih biljega zbjegova

budi kratak, jer prilika se neće ponoviti

osim na bedževima kožnih jakni –

seksi Loli čudne čizme marširaju,

iznevjerit će te prvom prilikom

nijemi sinovi slobode,

mijenjaju se vremena, mijenjaju se ljudi

davljenik se hvata đačkim mentalitetom

za Hitlera koji mirno peca trudan

važna je količina nanosa pamćenja

za kaleidoskop stanara u mojoj glavi,

budućnost je ono čemu pripadam.

MARŠAL

preko zida slijepe ulice rikošeta

nošena zvukom predgrađa

klizi u tranzitu do centra

sapunska opera u pop haljini

taj tužni trenutak ove vesele večeri:

poslije zlatne groznice pečata sreće

i novog vikenda s Dunjom Lango

svatko zna da ovo mjesto ne postoji

(zazimi kada se žena prebrzo skine)

kralj je otišao, ali nisu ga zaboravili

jer rđa nikada ne spava

Blaženka Rudić (1966.)

PUSTINJA

Obična.

Suha.

Jednolična.

Neprocjenjiv dar:

kap kiše,

kaktusov cvijet.

Kako preživjeti?

Rasti u dubinu.

Puštati korijen

duboko

do Izvora.

STREPNJA

Nosim svoje blago u krhkoj posudi,

hodajući prema cilju,

gazeći kamenje i trnje.

Gle, već su mi izranjene noge!

I ne znam kud bih uprla svoj pogled:

u svoje drhtave ruke koje blago stišću

ili u kameni put

koji se preda mnom stere

il’ u sivo sumorno nebo

koje sakriva sunce.

I često mi se čini

da ću razbiti posudu

i rasuti blago svoje;

da ću pasti ne stižući do cilja

i ostati slomljena

gledajući nemoćno

neosvojene vrhunce.

Tomislav Žigmanov (1967.)

CVIJET

Svrhom

određena

ustrajnim

nastojanjem

stvara se

ljepota koja

miriše

ISKRI TUGA

Suza iskri,

Žustar vir.

Svijetli, bistri

Bijeli mir!

Kreće, tvori

Sreće pir.

Ljubav zbori:

Trajni hir!

Suza klizne,

Nesta mir!

Usna pisne –

Tuge dir...

EGZISTENCIJALIJE

Slama nade

U blatu očaja

Truli.

Prah čežnje

U jezeru strepnje

Tone.

Dodir vjere

U mreži sumnje

Blag je.

Utjehe moć

U noći boli

Gubi se.

PARADOKSALIJE

Grije

udaljena

toplina

posredovana

vremenom.

Hrane

zrake

prozirne

s nevidljivih

zvijezda.

Krijepe

željene

sreće

nedosegnutih

gnijezda.

Brane

smiraje

krhke

uspomene

drhtaja.

Hlade

usto i

vrućice

zagubljenih

sjećanja.

TUNJA

Peć parasnička

U ćoši sobe

Čiste

Bila

Na njoj

U sobi

Samo pra

I tunja žuta

Jedna jedina

Jedincata

Mriši u

Sobi čistoj

Stoji i

Mriši

Sama

I trune

Jel gazda

Pod zemljom

Spava

_________________________________

Bio-bibliografske bilješke o autorima

Fides Vidaković (Subotica, 1921. – Subotica, 2003.), pjesnikinja, redovnica. Završila je učiteljsku školu i stupila u red Družbe sestara »Naše Gospe«, u kojoj je obavljala nekoliko najodgovornijih dužnosti. Prevodila je s francuskog djela nabožnog sadržaja. Dvije godine prije smrti objavljena joj je prva knjiga pjesama, u kojoj dominira tematika religijskog procedea.

Pjesnička djela: Hvalospjevi nade (Subotica, 2001.).

Lazar Merković (Subotica, 1926.), književnik, prevoditelj s mađarskog, publicist, bibliograf, kroničar mjesne povijesti grada Subotice. U rodnom mu gradu srednjoškolsko obrazovanje prekida rat. Kao pripadnik napredne omladine lijevo orijentirane, koja se protivila ratu, sredinom 1943. biva uhićen od mađarskih okupacijskih vlasti. Nakon boravka u nekoliko zatvora u Vojvodini interniran je na koncu u njemački logor Dachau, iz kojeg se uspijeva živ vratiti u Suboticu.

Bio je prvi glavni i odgovorni urednik subotičkoga književnog časopisa Rukovet (1955.). Jedan je od osnivača Radio Subotice te glavni i odgovorni urednik Radio Subotice za program na »srpskohrvatskom« jeziku od 1968. do 1972., kada kao sudionik u Hrvatskom proljeću biva smijenjen. Nakon toga je proganjan, a zabranjeno mu je objavljivati više od 15 godina. Idejni je tvorac projekta i savjetnik Hrvatskog uredništva Radio Subotice 1998. Od 2002. godine je predsjednik Uređivačkog vijeća Klasja naših ravni, časopisa Matice hrvatske iz Subotice, a od 2006. Nakladničkog vijeća NIU Hrvatska riječ. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskog naroda u Srbiji 2009. Živi kao umirovljenik u Subotici.

Pjesnička djela: Odbljesci (Subotica, 1953.), Između dva pola (Subotica, 1957.), Osame (Subotica, 1988.).

Tomislav Ketig (Nova Gradiška, 1932.), književnik, prevoditelj s engleskog, enciklopedist. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu diplomirao je jugoslavenske književnosti i jezike. Od 1979. je glavni urednik Uredništva Enciklopedije Jugoslavije za Vojvodinu pri Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža« iz Zagreba, gdje radi do odlaska u mirovinu 1992. Godine 2008. imenovan je glavnim urednikom Enciklopedije Vojvodine što je priređuje Vojvođanska akademija znanosti i umjetnosti. Piše pjesme, pripovijetke, romane, drame, eseje, enciklopedijske članke i studije, a djela su mu prevedena na njemački, mađarski, nizozemski, francuski, makedonski, slovenski, albanski, slovački, rusinski, rumunjski, ruski i švedski jezik. Član je Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine. Dobitnik je Listopadske nagrade Novog Sada (2002.).

Pjesnička djela: Prometej u povratku (Novi Sad, 1962.), Amanet (Irig-Novi Sad, 1981.), Poeme i balade (Zagreb, 2002.)

Matija Molzer (Subotica, 1935) pijanist, skladatelj, pjesnik, prevoditelj, slikar. Diplomirao je na odsjeku za klavir i orgulje zagrebačke Muzičke akademije. Isprva radi kao profesor u subotičkoj Muzičkoj školi, a kasnije je novinar u listu Magyar Szó. Zvanje magistra klavira stječe 1976. u Skopju. Osim što kao pijanist priređuje koncerte, uspjehe postiže i u komponiranju. Upriličio je više od 30 samostalnih izložbi slika. Piše drame i pjesme na mađarskom, njemačkom i hrvatskom jeziku, koje je objavio u više od 30 knjiga. Prevodi također s istih jezika, napose na mađarski i njemački pjesme hrvatskih autora iz Subotice. Kao umirovljenik živi u Subotici.

Pjesnička djela (na hrvatskome): Nepozvan poziv (Subotica, 1997.).

Josip Temunović (Stari Žednik, 1938. – Subotica, 2006.), pjesnik, publicist, svećenik. Završio je teologiju u Đakovu. Bio je župnikom u nekoliko župa Subotičke biskupije, no najdulje djeluje u Somboru u župi sv. Križa. Bio je članom nekoliko vijeća unutar Crkve i organizirao brojne tribine i jedan znanstveni skup. Pisao je i na crkvene teme, te o kulturi i povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata.

Pjesnička djela: Salašarske skice (Subotica, 2002.).

Marko Vukov (Subotica, 1938. – Končanica, 1995.), pjesnik, svećenik. Studij teologije završio je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a kao svećenik Subotičke biskupije službovao je u Novom Sadu, Subotici, Šupljaku, Futogu, Đurđinu i Svetozar Miletiću. Bio je kulturni djelatnik koji je pokrenuo brojne kulturne projekte, dakako vezane uz Katoličku crkvu, za vrijeme socijalizma. Knjiga pjesama religijske tematike objavljena mu je posthumno.

Pjesnička djela: Ja, buntovnik s razlogom (Slavonski Brod, 1996.).

Petko Vojnić Purčar (Subotica, 1939.), književnik. Radio je kao profesor na subotičkoj Pedagoškoj akademiji, zatim kao prosvjetni savjetnik i novinar-urednik Radio Novog Sada do 1991. godine, kada je umirovljen. Kao stipendist francuske vlade u Parizu je specijalizirao filmsku režiju. Član je uredničkih vijeća subotičkih književnih časopisa Rukovet i Klasje naših ravni. Za roman Dom sve dalji 1977. godine dobio je prestižnu NIN-ovu nagradu. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskog naroda u Srbiji 2009. Djela su mu prevedena na brojne jezike, a zastupljen je u šesnaest antologija, među kojima i u Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva od početaka do danas (Zagreb, 1970.). Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog P.E.N. centra. Živi i radi Petrovaradinu i povremeno u Parizu.

Pjesnička djela: Kameno žito (Irig-Novi Sad, 1980.), Sol u vjetru (Subotica, 1985.), Putovanje prema Crnome moru (Novi Sad, 2002.), U nedogled (Novi Sad-Beograd-Zagreb, 2004.) Očas usprkos (Novi Sad, 2006.), Vrt lirika (Petrovaradin-Novi Sad, 2008.).

Jasna Melvinger (Petrovaradin, 1940.), književnica, jezikoslovka, sveučilišna profesorica u mirovini. Od 1971. do 1976. je djelatnica, a potom direktorica Kulturnog centra u Novom Sadu, glavna i odgovorna urednica Tribine mladih, te članica uredništava studentskog lista Indeks, književnog časopisa Polja, edicije Matice srpske Prva knjiga i edicije grupe autora Kairos. Doktorirala je 1981. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svojoj jezikoslovnoj struci radila od 1964. do 1971. kao asistentica na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, te od 1976. do 1991. prvo na Pedagoškoj akademiji a potom na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, od 1981. u zvanju izvanrednog, a od 1987. u zvanju redovitog sveučilišnog profesora.

Zastupljena je u više antologija i izbora, a pjesme su joj prevođene na albanski, engleski, francuski, mađarski, rumunjski, rusinski, slovački, slovenski, talijanski i turski jezik. Dobitnica je 2008. prestižne nagrade u Hrvatskoj »Goranov vijenac« – za ukupan doprinos pjesničkoj umjetnosti. Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskog naroda u Srbiji (2009.). Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog P.E.N. centra, te nekoliko hrvatskih udruga u Vojvodini. Kao umirovljenica živi u Petrovaradinu.

Pjesnička djela: Vodeni cvet (Novi Sad, 1958.), Sve što diše (Kruševac, 1963.), Tako umiru starice (Novi Sad, 1967.), Svet i svetlost (Novi Sad, 1971.), Visoke strane ležaja (Novi Sad, 1979.), Avans za danas (Novi Sad, 1986.), Ljubavni soneti (Novi Sad, 1989.), Ta renesansa, ne još kao posljednja šansa (Novi Sad, 2002.), Vozelnica (Novi Sad, 2004.), Vaga s anđelima (Subotica, 2005.), Dunavska klepsidra (Novi Sad, 2006.), Vaga s anđelima – izabrane pjesme (Zagreb 2008.).

Branko Jegić (Subotica, 1944. – Subotica, 2002.), pjesnik. Studij teologije završio je u Đakovu, no nije bio zaređen za svećenika. Pjesme je objavljivao u subotičkoj periodici, a knjiga mu je objavljena nakon smrti.

Pjesnička djela: Ja, hodočasnik (Subotica, 2007.).

Vojislav Sekelj (Subotica, 1946.), književnik, publicist. Piše pjesme, romane, eseje, poetske drame, književnu kritiku i publicistička djela. Najveći dio radnog vijeka proveo je kao srednjoškolski profesor u subotičkoj Tehničkoj školi. Bio je prvi dopisnik HINA-e i Hrvatskog radija iz Subotice (1990.), zatim kolumnist i urednik Glasa ravnice, te pokretač i glavni urednik subotičkog dvotjednika Žig. Od 2002. član je uredništva časopisa Matice hrvatske iz Subotice Klasje naših ravni. Djela su mu prevedena na mađarski, njemački, slovački, slovenski, makedonski, albanski, rumunjski, francuski i engleski. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskog naroda u Srbiji (2009.). Član je Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine. Kao umirovljenik živi i radi u Subotici.

Pjesnička djela: Djetinjstvo (Subotica, 1973.), Sad znadeš sve (Subotica, 1979.), Poljubac izdaje (Subotica, 1989.), Rič fali (Subotica, 1991.), U izmučenim riječima (Subotica, 2005.), MMV (Subotica, 2005.).

Milovan Miković (Subotica, 1947.), književnik, publicist. Do 1998. djela objavljuje na srpskom jeziku. Piše pjesme, romane, eseje, književnu kritiku i publicistička djela, u novije vrijeme i iz zavičajne kulturne povijesti Hrvata u Bačkoj. Dugogodišnji je novinar Radio Subotice, te glavni urednik tjednika Subotičke novine. Bio je i urednik subotičkoga književnog časopisa Rukovet, a sada je član uredništva časopisa za književnost, umjetnost i znanost Klasje naših ravni, što ga objavljuju subotički Ogranak Matice hrvatske i NIU »Hrvatska riječ«, te Nakladničkog vijeća iste ustanove. Djela su mu prevođena na više jezika. Za svoj književni rad je dobio nagradu »Dr. Ferenc Bodrogvári«. Živi na Paliću.

Pjesnička djela: Ispitivanje izdaje (Subotica, 1989.), Iza ne (Subotica, 1990.), Avaške godine (Subotica, 1991.), Metež (Subotica, 1992.), Praznina (Subotica, 1993.), Koreni stvari (Subotica, 1996.), Slušaj: zemlja, riječi (Pinkovac, 2007.).

Ilija Žarković (Golubinci, 1947. – Golubinci, 2009.), pjesnik, publicist. Studirao je književnost u Sarajevu i Beogradu. Osim književnosti, bavio se i skupljanjem leksičkoga gradiva golubinačkoga kraja, bilježio je etnografsko nasljeđe, a djelovao je i na području tradicijske i izvorne tamburaške glazbe Srijema.

Pjesnička djela: Lice ravnice (Golubinci, 1996.), Ni tamo ni ovamo (Golubinci, 2007.).

Lazar Francišković (Subotica, 1948.), književnik. Osim pjesama, piše prozu, eseje i književne kritike. Radi kao knjižničar u subotičkoj Gradskoj knjižnici. Bavi se još i fotografijom i astronomijom. Pjesme su mu zastupljene u nekoliko antologija i zbornika, a prevođene su na mađarski jezik. Živi u Subotici

Pjesnička djela: Zov reči (suautor), Utva bez krila (Subotica, 1980.), Salaši – fotomonografija A. Jurige, autor je pjesama i pratećeg teksta (Subotica, 1997.), Biblioteka, gradska kuća i fontana (Subotica, 1998.), Stara crkva (Subotica, 2000.), Skaska o vatri (Subotica, 2004.), Graal (Zagreb, 2008.).

Marko Kljajić (Jakotina, 1950.), pjesnik, publicist, svećenik. Studij teologije završio je u Đakovu, a kao svećenik je službovao u desetak župa, među ostalima i u Beočinu, Čereviću, Petrovaradinu, Zemunu i Surčinu. Objavljivao je djela iz povijesti srijemskih naselja, te kroniku stradanja Hrvata u Srijemu tijekom devedesetih godina XX. stoljeća. Živi u Surčinu.

Pjesnička djela: U istini trećeg dana (Petrovaradin, 1994.), Getsemanski plodovi duše (Petrovaradin, 1999.), Jesenja snoviđenja (Petrovaradin, 2006.).

Josip Dumendžić (Bođani, 1951.), pjesnik. Do 1991. radio je u Borovu, gdje je surađivao u tvorničkim novinama. Osim na standardu, piše i na mjesnom hrvatskom govoru – šokačkoj ikavici. Kao poljodjelac živi u Bođanima.

Pjesnička djela: Četvrta smjena (koautor) (Vukovar, 1980.) Krijesnice (koautor) (Vukovar, 1982.), Šokačke radosti i tuge (Subotica, 2001.).

Mirko Kopunović (Subotica, 1952.), pjesnik, novinar. Djela je objavljivao u subotičkoj književnoj periodici. Kao urednik zaposlen je u tjedniku Hrvatska riječ. Dvije su mu knjige pjesama prevedene na mađarski i njemački jezik i objavljene u Subotici. Živi u Subotici.

Pjesnička djela: U iskrama nade (Subotica, 2007.), Pod slapovima sna (Subotica, 2008.), Nad raspuklinom ćutnje (Subotica, 2010.).

Ante Vukov (Subotica, 1955.), književnik. Studirao je indologiju na Ljubljanskom sveučilištu. Uspješno se bavio performanceom, konceptualnom umjetnošću, intervencijama u prostoru. Bio je najmlađi član avangardne subotičke umjetničke skupine »Bosch+Bosch«. Živi u Subotici.

Pjesnička djela: Zlato istočnog sutona (Subotica, 1986.), Ruža vetrova (Subotica, 1990.), Vrati vrieme: cjelovita pjesmarica (Subotica, 2005.).

Zvonko Sarić (Subotica, 1963.), književnik, novinar. Osim poezije, piše i prozu, romane te eseje. Bavio se rock glazbom, te vizualnom poezijom i mail artom. Bio je urednik kulturne rubrike u tjedniku Hrvatska riječ, a sada je zamjenik glavnog urednika. Dobitnik je »Dizdareve nagrade« za prvu neobjavljenu zbirku pjesama (1988.). Djela su mu prevođena na mađarski i engleski jezik. Živi u Subotici.

Pjesnička djela: Operi zube i kreni (Subotica, 1989.), Šinjel do svanuća (Subotica, 2001.), Neonski zavrtanj (Subotica, 2004.).

Blaženka Rudić (Bikovo, 1966.), pjesnikinja. Redovnica je Kongregacije sestara svetog Dominika. Diplomirala je na Institutu za crkvenu glazbu, Katehetskom institutu i Institutu za teološku kulturu laika. Orguljašica je i katehistica u nekoliko župa u Vojvodini i Hrvatskoj. Živi trenutačno na Korčuli.

Pjesnička djela: Dragocjena blizina (Subotica, 2001.).

Tomislav Žigmanov (Tavankut, 1967.), književnik, filozofski pisac, esejist, publicist. Bio je glavni i odgovorni urednik subotičkog dvotjednika Žig te prvi glavni i odgovorni urednik programa na hrvatskom jeziku Radio Subotice. Izvršni je urednik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Direktor je Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, mađarski, rumunjski, bugarski i rusinski jezik.

Za knjigu Minimum in maximis – zapisi s ruba o nerubnome dobio je 2007. nagradu »Zvane Črnja« za najbolju knjigu eseja objavljenu u Hrvatskoj, a za knjigu Prid svitom: saga o svitu koji nestaje dobio je Srebrnu povelju Matice hrvatske i nagradu »Fra Lucijan Kordić« za najbolje književno djelo objavljeno u razdoblju od 1. rujna 2006. do 1. rujna 2010., koje za temu ima život Hrvata izvan domovine. Član je Hrvatskog filozofskog društva, Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine. Živi u Subotici.

Pjesnička djela: Raskrivanje: o svijetu i životu (Subotica, 1998.), Bunjevački blues (Subotica, 2003.), Bez svlaka mraka (Subotica, 2005.).