Skladatelj i glazbeni pedagog Miroslav Miletić
Hrvatski skladatelj, violist, utemeljitelj i umjetnički vođa Gudačkog kvarteta »Pro arte Zagreb«, organizator i glazbeni pedagog Miroslav Miletić proslavio je 22. kolovoza 2010. godine 85. rođendan. Miletić je jedan od naših najplodnijih i najčešće u Hrvatskoj i u svijetu izvođenih glazbenih autora, a po dobi i jedan od najstarijih živućih skladatelja koji još i danas svojih djelima obogaćuje hrvatsku glazbu, sada već na početku drugog desetljeća 21. stoljeća.
Skladatelj koji rado naglašava da je u glazbi tradicionalist, ispisao je tako brojna djela da ni sam ne zna točno njihov broj, a kako nije vodio evidenciju po brojevima opusa, budući će muzikolog koji se prihvati pisanja njegove monografije biti suočen s problemima pronalaženja svih Miletićevih partitura, s teškoćama njihove precizne datacije, te napose s utvrđivanjem kada i gdje su pojedini glazbenici praizveli njegove skladbe. Tako je i popis Miletićevih skladbi u do sada najpotpunijem izdanju Hrvatskog društva skladatelja, objavljenom 2005. godine(1), iako navodi više od stotinu naslova, nepotpun i trebalo bi ga pomnijim istraživanjima nadopuniti. Niti u skladateljevom posjedu njegovom rukom ispisana evidencija skladbi sa sporadičnim navodima praizvedbi i izvedbi pojedinoga djela ne odgovovara stvarnom stanju kada je riječ o broju, tiskanim izdanjima i rasprostranjenosti izvedbi Miletićevih ostvarenja.
Doista, za istraživača Miletićeva skladateljskog rada bit će sređivanje njegove ostavštine pozamašan zadatak, kojemu će jedino skladateljevo obećanje da će još sam pokušati srediti svoj »arhiv« moći biti od pomoći. Budući da za, primjerice, jednu od njegovih najčešće izvođenih skladbi, za Ples za violinu solo, nalazimo u različitim publikacijama čak četiri godine nastanka, 1957., 1958., 1959. pa i 1967. godinu, nedvojbeno bi bilo potrebno da sam autor unese red u takve datacije svojih djela. Stoga je i ovaj napis tek prilog za budući Miletićev životopis, a rezultat je višegodišnjeg praćenja izvedbi njegovih djela u Hrvatskoj, kao i niza susreta i razgovora sa skladateljem. Pa, krenimo redom.
Mladost i školovanje
Iako rođen u Sisku, gdje je otac Martin Miletić, podrijetlom iz Like, imao vrlo ugledni krojački salon, Miroslav Miletić je u dobi od tri godine s ocem i s majkom Marijom, rođenom Mlika, koja je bila izdanak češko-njemačke obitelji, te sa sestrom Silvom, došao u Zagreb i u hrvatskoj metropoli proveo cijeli život. Iz tog su najranijeg djetinjstva u sjećanju ostali zvuci limene glazbe koja je svirala na sprovodu Stjepana Radića 12. kolovoza 1928. godine na zagrebačkom Mirogoju, tragično usmrćenog političara, Miletićeva zemljaka po rođenju, budući da je i Radić bio rođen u okolici Siska (Trebarjevo Desno, 1871.).
Kako bi osujetila dječakovo pretjerano trčanje po zagrebačkom Trnju, gdje je obitelj kupila kuću, zadužila je majka rođaka Stanka Kroupu, violončelista i voditelja limene glazbe koji je bio podstanar kod Miletićevih, da osnovnoškolcu daje poduku iz sviranja na violini. Srećom, nije to bilo dosadno vježbanje ljestvica i etida, već zajedničko muziciranje u kojemu je rođak početnika na violini pratio na violončelu, pa su prvi doticaji s glazbom bili ugodni i razigrani. I premda će kasnije otac biti nezadovoljan izborom glazbeničkog zvanja, uvjeren da bi bilo bolje da njegov sin, budući da je završio i gimnaziju, studira medicinu ili da se opredijeli za neku drugu profesiju, klica oduševljenja glazbom bila je posijana i mladi je nadareni glazbenik krenuo putem koji ga je obilježio za cijeli život.
Upisom u školu Hrvatskoga glazbenog zavoda postao je Miletić učenik u violinističkom razredu Milana Grafa, jednog od utemeljitelja Zagrebačkog kvarteta 1919. godine, a dvije godine je bio i u razredu Vere Dujmović, violinistice iz poznate škole Vaclava Humla. Tako danas ustvrđuje da je i on školovan u nasljeđu ugledne zagrebačke Humlove violinističke škole. Studij violine nastavio je Miletić u razredu Stjepana Šuleka, a nakon dvogodišnjeg studija u razredu Ivana Pinkave na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao 1953. godine (diplomirao je 1952. godine, a kako je bio Božić, svjedodžba je izdana 1953. godine). Komornu glazbu predavao je Miletiću slavni Antonio Janigro, violončelist i dirigent, jedan od utemeljitelja 1953. godine i dugogodišnji umjetnički voditelj Zagrebačkih solista, koji su okupljali dobro školovane Humlove gudače.
Odluka da se opredijeli za violu bila je spontana i mladi je glazbenik, osobito sposoban za »sviranje s lista« i time vrlo dobro došao u orkestru, još za vrijeme studija, 1947. godine, kao violist položio audiciju i počeo svirati u Simfonijskom orkestru RTV Zagreb. Bio je učestalo pozivan i za sudjelovanje u nastupima Zagrebačke filharmonije, jer je trajno postojala potreba za vrsnim violistima koji su bili sposobni uključiti se u orkestralno muziciranje.
Uz reproduktivnu djelatnost bila je kod Miletića trajno prisutna i želja za daljnjim usavršavanjem, te je rado prihvaćao svaku mogućnost za odlazak u inozemstvo, jer su to bile i prigode za upoznavanje najrecentnijih zbivanja na području suvremene glazbe. Osobito po završetku Drugog svjetskog rata otvarala su se u ratom opustošenoj, ali intelektualno znatiželjnoj i za novosti otvorenoj tadašnjoj Zapadnoj Europi, vrata za glazbene eksperimente i istraživanja Novoga zvuka. U tom je pogledu Miletiću bio koristan boaravak u Utrechtu i Hilversumu u Nizozemskoj, gdje je imao prigodu uputiti se i u najnovija stremljenja elektronske glazbe. Važni su bili i njegovi studijski i izvođački boravci u Saveznoj Republici Njemačkoj (tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj), gdje je u onodobnoj Meki Nove glazbe, u gradu Darmstadtu, u četiri navrata sudjelovao u Međunarodnim ljetnim tečajevima za Novu glazbu (Internationale Ferienkurse für Neue Musik). Bile su to mogućnosti za suradnju sa značajnim njemačkim skladateljem Nove glazbe Karl-Heinzom Stockhausenom, ali i iskustva koja su rezultirala Miletićevom kasnijom izjavom kako mu se »...agresivnost europske avangarde činila gotovo banalnom. Još od mlađih dana znao sam da su pobjede ljepote tihe – što čišće, to tiše...!«.
Također je poticajan bio Miletićev odlazak u Prag 1958. godine, gdje je kod Ladislava Czernya studirao violu, a skladanje je, nakon privatnog učenja u Zagrebu kod skladatelja Branimira Sakača, nastavio studirati u razredu Pavela Bořkoveca. Praški susreti sa skladateljem Aloisom Hábom uputili su mladoga hrvatskog skladatelja u njegova 1/4 i 1/3 ugođena glazbala, kao i u Hábinu estetiku Nove glazbe, čiji su dometi tada osvajali češko skladateljstvo. Biografski podatak navodi i da je Miletić dirigiranje učio kod Willema van Otterlooa u nizozemskom Hilversumu i Lovre pl. Matačića u Salzburgu, iako se skladatelj više i ne sjeća točno godina svojih susreta s uglednim dirigentima. Riječju, otkrivao je Miletić europska glazbena stremljenja s početka druge polovice 20. stoljeća u izravnim kontaktima, što je činjenica kojom su, svojima odlascima u Europu, najviše profitirali njegovi vršnjaci Milko Kelemen (1924.), koji od 1954. godine živi u Njemačkoj i Ivo Malec (1925.), koji se 1959. godine nastanio u Parizu.
Profesionalni put
Najduži dio radnoga vijeka proveo je Miroslav Miletić na Muzičkoj školi Pavao Markovac u Zagrebu, na kojoj je od 1959. do umirovljenja 1982. godine bio profesor viole. To je ujedno bila i utemeljiteljska djelatnost, jer je ta zagrebačka glazbena škola bila prva u bivšoj Jugoslaviji koja je uvela učenje viole kao glavnog predmeta u Srednjoj školi, pa je na njoj bio obrazovan velik broj budućih studenata viole na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Ali, Miletića nije zanimao samo pedagoški rad i 1960. godine je osnovao Gudački kvartet »Pro arte Zagreb«, komorni sastav u kojemu je svirao violu i bio njegov umjetnički voditelj i menadžer, organizator nastupa u domovini i u inozemstvu. U prvom su sastavu članovi bili Božidar Gorše i Vlado Marković, violine, Miroslav Miletić, viola i René Forest, violončelo, a od 1964. godine do kraja djelovanja kvarteta 2003. godine, najuporniji su članovi bili Miletić i violončelist Željko Švaglić.
Gudački kvartet »Pro arte Zagreb« pod Miletićevim je vodstvom održao više od dvije tisuće koncerata u Hrvatskoj, u republikama bivše Jugoslavije i diljem svijeta, od Moskve do Tokija. Ansambl je bio najviše prepoznat kao trajni i uporni promicatelj suvremene glazbe, osobito one hrvatskih skladatelja. Gostovali su zagrebački gudači u Sjevernoj Americi, Kanadi i Africi, europskim državama i u prostranstvima bivšeg SSSR-a, snimili su jedanaest nosača zvuka (LP ploča), te praizveli mnoga nova djela u programima Muzičkog biennala Zagreb. Trideset godina djelovanja kvarteta bilo je i za skladatelja Miletića vrlo plodno razdoblje, jer je svirajući djela pretežno suvremenih svjetskih skladatelja itekako mogao oplođivati vlastita iskustva u stvaralačkom radu, ali i promovirati svoja djela na međunarodnim koncertnim podijima.
Velike su zasluge organizatora Miletića u proboju Gudačkog kvarteta »Pro arte Zagreb« u sam vrh kvartetskoga umijeća i taj je kvartet godinama bio među deset najboljih i najuspješnijih gudačkih kvarteta u svijetu. Sjećanja su dakako brojna, a Miletić rado ističe činjenicu da njegov Gudački kvartet nije nikada bio subvencioniran, već su sve morali organizirati sami. Kako je postojao interes za takvim sastavom, bila su ostvarena doista brojna gostovanja, a bila je to i mogućnost za dobru zaradu i za zanimljiva putovanja.
Kao solist na violi nastupao je Miletić s domaćim i inozemnim orkestrima, među ostalima sa Zagrebačkom filharmonijom, Slovačkom filharmonijom, Bratislavskim filharmoničarima i Lenjingradskom filharmonijom, a u izvedbama s nizom komornih sastava uglavnom se zalagao za stvaralaštvo suvremenih skladatelja. U tome je stekao tako bogato i opsežno iskustvo da je nerijetko, kako sam danas duhovito ističe, »dorađivao« djela svojih suvremenika, koji su upravo njegovim interpretacijama bili osobito zadovoljni. Općenito, reproduktivni glazbenik Miletić sjeća se svojih aktivnih godina s velikim zadovoljstvom, jer su, kao što kaže, bile zanimljive; mnogo je putovao, susretao važne osobnosti suvremene europske glazbe i, što nije zanemarivo, pri tome i dobro zarađivao. Posebno su na planu inozemnih gostovanja i u pogledu stvaralačkoga rada bile plodne godine nakon umirovljenja 1982. Naime, bio je još u punoj snazi, bilo mu je moguće planirati i ostvarivati brojna gostovanja s njegovim Gudačkim kvartetom »Pro arte Zagreb«, a i za skladateljski je rad imao dovoljno vremena.
Miletić kao skladatelj
Poticaji za upućivanje u tajne skladateljskoga rada datiraju kod Miletića iz najranije mladosti i još se danas sjeća kako je kao učenik prepisivao Beethovenovu Četvrtu simfoniju, ne bi li što podrobnije upoznao skladateljske postupke.Opus Miroslava Miletića treba promatrati u kontekstu njegove cjelokupne glazbeničke djelatnosti, posebno u svezi s njegovim dugogodišnjim iskustvom reproduktivnog umjetnika. Miletićev opus, kako je često puta naglašeno, nastajao je na temelju pozitivnih iskustava s tradicionalnim glazbenim oblicima (klasične je oblike i repertoar dobro upoznao za vrijeme mladenačkog djelovanja u Kaptolskom kvartetu koji je vodio kanonik Kamilo Dočkal), iskustava povezanih s glazbenim izrazima 20. stoljeća, a sve je to obogaćeno reminiscencijama na bujnost hrvatskog folklornog izraza kojemu je skladatelj trajno ostao blizak i intuitivno privržen.
Prve Miletićeve skladbe nastale su 1940-ih godina, a opus koji on smatra značajnim iz tog prvog skladateljskog razdoblja je Duhački kvintet iz 1947. godine. Tako je već od prvih ostvarenja postalo jasno da će Miletić svoja najsamosvojnija ostvarenja posvećivati komornim sastavima, među kojima se ističu i četiri gudačka kvarteta nastala između 1950. i 1960. godine, osobito inspirirani Drugi gudački kvartet s podnaslovom »Dalmatinski« iz 1954. godine. Budući da je kao violist vrsno poznavao svoj instrument, posvećivao je Miletić violi posebnu pozornost, što je rezultiralo i Koncertom za violu i orkestar iz 1958. godine, koji je već iduće godine bio ovjenčan nagradom Zaklade Gaudeamus iz Hilversuma i jedno je od njegovih često izvođenih ostvarenja.
Namjera ovog napisa nije iscrpno nabrajanje svih Miletićevih djela, za to bi bila potrebna podrobnija provjera kronološkog slijeda njihova nastanka, što je već spomenuto na početku. Svakako ipak treba naglasiti da su Miletićeva ostvarenja vrlo brzo osvojila pozornost i inozemnih izdavača nota, pa je on jedan od najviše objavljivanih hrvatskih autora na svjetskom planu. Dovoljno je samo nabrojiti izdavače Miletićevih djela da se u to uvjerimo. Schott, Bärenreiter, Bčrben, Meckverlag, Edition Pax, Pizzicato, Helvetica i HDS Ars Croatia – lista je izdavačkih kuća s tiskanim Miletićevim djelima. Takva je rasprostranjenost trajno stimulativno djelovala na izvođenje njegovih skladbi, od kojih su mnoge ušle i u studijske curriculume.
Miletićevo poznavanje suvremenih glazbenih tokova i djelomična primjena iskustava glazbene avangarde u nekim djelima, primjerice u Lamentaciji za violu i elektronske zvukove koja je bila izvedena u Darmstadtu 1963. godine, nikada nisu potisnuli njegovu očaranost jednostavnošću, moglo bi se čak reći – naivnošću melodike i ritmike izvornoga folklornog podrijetla. To se posebno očituje u njegovim najizvođenijim skladbama Plesu za violinu solo (Danza per violino solo), u Folklornim kasacijama, u Hrvatskoj (Međimurskoj) suiti za gitaru, u gudačkim kvartetima (npr. u već spomenutom Drugom kvartetu, nazvanom »Dalmatinski«), Sonati za violu i glasovir, Sonatini za violinu i gitaru, u Mladenovim pjesmama (na stihove Mladena Rupeca) te napokon i u jasnom primjeru tzv. »nove jednostavnosti« ili »novoga romantizma«, Glasovirskom koncertu iz godine 1987. naslovljenom Stilske vježbe. U svim tim djelima Miletić čuva samosvojnost svoga glazbenog izraza, iskazujući se kao skladatelj zanimljiva profila oblikovanog esencijalnom znatiželjom stvaratelja spram iskustvenosti Novoga, ali i isto tako bitnom potrebom umjetnika da traži i prepoznaje svoje korijene u tradiciji.
Međuprostor ovih krajnosti postaje tako i pravi »prostor za igru« Miletićeve skladateljske mašte, prostor u kojemu on stvara ponekad začudnom jednostavnošću, približavajući se u svojim najboljim djelima nepatvorenosti i iskrenosti iskaza majstora naše slikarske naive. Od djela koja su osigurala Miletiću epitet jednog od najizvođenijih hrvatskih skladatelja svakako još treba istaći Četiri aforizma, za četiri klarineta (1972.), Male skladbe, za dvije violine (1983.), Akvarel za kvintet (1995.), a među skladbama koje su u kontinuitetu nastajanja potvrđivale njegovu bogatu invenciju po kojoj je prozvan »hrvatskim Hindemithom« svakako su opera Hasanaginica (1964., prilagođena 1982.), Simfonijska suita s igračkama (1965.), Koncert za flautu i gudače (1970.), Koncert za gitaru i orkestar (1977.), Koncert za rog i gudače (1980.), Sonatina za violinu i gitaru (1981.), Sonatina za klavir (1983.), Monodija za violu solo (1990.), Suita za violu d’amore i čembalo(1994), Koncert za dva klarineta i orkestar (2001.), Kroateska br. 1 za violu solo (2001.), Kroateska br. 2 za violinu solo (2003.) i Concerto grosso za violu i gudače (2006.).
Već i sam odabir glazbenih oblika (sonatina, sonata, koncert, concerto grosso) pokazuje povezanost s europskom glazbenom tradicijom, a Miletićevo umijeće skladanja (bogati polifonijski postupci, ostajanje u prepoznatljivoj domeni klasičnih harmonijskih odnosa te učestalo korištenje folklornih asocijacija) otkrivaju majstora koji svakim novim djelom obogaćuje hrvatsku glazbenu baštinu naslovom koji glazbenici rado uključuju u svoj repertoar. Tako povjesničarka glazbe Tatjana Rožanković navodi uvjetno brojčano stanje Miletićevih djela: 42 komorne skladbe, 33 solističke, 15 koncertantnih, 15 solo pjesama, 10 zborova, 3 duhovne, 5 orkestralnih, 13 solističkih (hara, gitara, orgulje, harmonika), različite skladbe za djecu (pjesme, zborovi, mjuzikli, radio igre, instrumentalne), te 4 baleta, 4 opere i revizije, instrumentacije ili dopune tuđih rukopisa (Jarnović, Zajc, Mozart). A za Sisak su znakovita djela vezana uz određene prigode: Sisačka suita za orkestar harmonika (1989.), spjevoigra Turci pod Siskom, prema Kukuljevićevoj drami Juran i Sofija (1989.), te dječji zbor Tvoj grad te čeka (1998., u povodu 50. obljetnice Glazbene škole Fran Lhotka).(2)
Izvedbe, izjave, priznanja, nagrade
Jedno od priznanja koje je Miletićevoj glazbi ukazano u posljednjim godinama bilo je stavljanje njegova stvaralaštva u središte pozornosti 32. Osorskih glazbenih večeri 2007. godine. Tom je prigodom, u razgovoru koji sam s njim vodila, istaknuo:
»Činjenica da su mi ovog ljeta posvećene Osorske glazbene večeri i da je na programima solista i ansambala šest mojih skladbi, od kojih su dvije bile praizvedene, za mene je velik znak priznanja, to je čast i prigoda za vrednovanje mojeg udjela u tim značajnim glazbenim svečanostima. Sudjelovao sam u prvom izdanju festivala 1976. godine kao član Gudačkog kvarteta ‘Pro arte’ i doživio veliki entuzijazam osnivača, još i danas aktivnog ravnatelja festivala Daniela Marušića (Daniel Marušić je preminuo u svibnju 2009., op. Z.W.). Sjećam se tog nastupa za koji smo bili honorirani creskim ovčjim sirom i buteljom vina. Kao uspomenu na te početke i ove sam godine prigodom svečanog otvaranja 32. Osorskih glazbenih večeri dobio izvrstan creski ovčji sir i butelju vina! Kako je od samog početka postojanja festivala u drevnom Osoru Daniel Marušić inzistirao na izvođenju djela hrvatskih skladatelja i posebno je nastojao da to budu skladbe inspirirane istarskim folklorom, ja sam za prvo sudjelovanje za gudački kvartet obradio pjesme Slavka Zlatića nastale na osnovi istarskog melosa, a koje su mi se jako sviđale. Kada je Slavko Zlatić vidio tu partituru bio je oduševljen mojom obradom. Od prvih pa sve do ovogodišnjih 32. Osorskih glazbenih večeri ja sam jedan od nedvojbeno najizvođenijih hrvatskih skladatelja u Osoru pa je to i bio povod za posvetu ovogodišnjeg festivala mojem opusu.
Na svečanom otvaranju 32. Osorskih glazbenih večeri 14. srpnja 2007. praizvela je Bukureštanska sinfonija pod ravnanjem Florina Totana moju skladbu Lauda Osoru. To je na neki način reminiscencija onih skladbi koje su bile praizvedene na osorskom festivalu, a s tim sam kraćim djelom želio izraziti zahvalnost Osorskim glazbenim večerima i njihovom osnivaču Danielu Marušiću – u svoje ime i u ime mojih kolega skladatelja – za trajnu brigu pri promoviranju hrvatske glazbe te poticajima za stvaranje novih djela. Bukureštanski su glazbenici izveli i moj Koncert za violinu i orkestar (Promenadni), skladbu koja je bila prvi put izvedena 1986. godine u Rogaškoj Slatini, a koju sam za ovu izvedbu u Osoru revidirao, a kao drugi stavak Intermezzo sam unio violinski solo iz moje još neizvedene opere Karolina Suhodolska.
Druga praizvedba iz mojeg najnovijeg opusa bila je skladba Hommage ŕ Ferdo Livadić Notturno (1822.), koju su izveli članovi Gudačkog kvarteta i pijanist Marek Drewnowski iz Varšave. To je djelo moja obrada prvog hrvatskog notturna kojega je Ferdo Livadić skladao 1822. godine, prije Chopinovih notturna. Gospodin Daniel Marušić i ja došlo smo na ideju da odamo počast Ferdi Livadiću i poljski Chopin ansambl je izveo tu skladbu koja je moj aktivni odnos prema hrvatskoj glazbenoj baštini. Kako su Osorske glazbene večeri u većoj mjeri festival komorne glazbe, iz mojeg su opusa još izvedene skladbe Međimurska suita, jedno od mojih najizvođenijih djela (Darko Petrinjak, gitara), Četiri plesa iz dječjeg baleta Djeca plešu, baleta izvedenog 1975. godine na HTV-u, čiju sam plesnu glazbu obradio za kvartet i u Osoru ju je izveo poljski Aquamarine Quartet te Suite du bourdon, napisana 1994. godine za Zagrebački gitaristički kvartet koji to djelo ima trajno na repertoaru.«
U istom je razgovoru – na pitanje kako tumači učestalost odabira svojih skladbi i njihovu brojnost na repertoarima glazbenika – Miletić je odgovorio:
»Nikada nisam imao problema s izvođačima, a niti s publikom i kritikom. Još 1967. godine kritičar New York Timesa zapisao je nakon slušanja mojeg Dalmatinskog kvarteta da sam ja »moderni konzervativni skladatelj«. U toj kvalifikaciji moje glazbe zacijelo se krije i tajna njezinog uspjeha. Ja rado posižem za tekovinama koje je donio razvoj moderne glazbe i dostignuća koja su se javila u skladateljstvu 20. stoljeća, ali sam istovremeno i vjeran tradicijama europske klasične glazbe. Za sebe mogu reći da sam uvijek bio žedan novoga, ali sam pri preuzimanju novoga trajno ostajao i vjeran tradiciji. To je rezultiralo komunikativnošću moje glazbe što osjećaju interpreti i publika, a i glazbeni kritičari. Ja, naime, volim tzv. skladanje po narudžbi. U takvom su mi načinu rada izvođači »pri ruci« i od njih mnogo učim o mogućnostima njihovih instrumenata kao i o mogućnostima izvođenja. Dobar primjer za to je moja suradnja s gitaristom Darkom Petrinjakom, iz koje je suradnje nastala primjerice moja Međimurska suita. Od Petrinjaka sam učio o gitari, a on je to djelo u proteklih tridesetak godina izveo oko 150 puta pa je to ujedno i moje najizvođenije djelo. Naime, kada glazbenicima posvećujem svoja djela razvija se određeni emocionalni odnos prema mojoj glazbi i veća je sigurnost da će ta djela biti češće izvođena, i to ne samo u Hrvatskoj. Primjer za to je i moj Drugi koncert za violu, kojeg sam skladao na poticaj Francesca Squarcie, violista rodom iz Rijeke koji djeluje u Rimu. Taj je koncert Francesco Squarcia praizveo prošle godine na Osorskim glazbenim večerima a nakon toga u Poreču i Rimu, a ove će ga godine ponoviti u Rimu te izvesti na koncertu u Bukureštu. Mogu, dakle, reći da su moji najbolji sponzori upravo izvođači mojih djela.«
Daljnja priznanja skladatelju ukazuje mu tijekom proteklih deset godina i njegov rodni grad Sisak u kojemu se, sada već tradicionalno, održavaju »Dani glazbe Miroslava Miletića«. Prigode su to za brojnije izvedbe njegovih djela, ali i za odgoj mlade publike. Sam Miletić o tome kaže: »Sisak je nekada imao razvijeni koncertni život i publiku, bili su pozivani strani umjetnici, te smo to željeli ponovno oživjeti. Manifestacija posvećena meni, s izvedbama moje glazbe i glazbe drugih domaćih i svjetskih skladatelja, uobičajeno traje tri dana i ja se velikim dijelom brinem za njezino programiranje. Pozivamo naše ugledne soliste i ansamble, a to je i mjesto za lansiranje mladih sisačkih umjetnika. Važno nam je da za koncerte ozbiljne glazbe animiramo mladu publiku i zbog toga surađujemo sa sisačkim školama a koncerte održavamo i u okolici Siska«.
I u okviru jubilarnih 10. »Dana glazbe Miroslava Miletića« 2010. godine bila su izvedena djela slavljenika: antologijski Ples za violinu solo (1957.), skladno i nadahnuto ispisana zborska skladba »Noć dežđliva« (1978.), modernistički koncipirane Sekvence za tri melodijska instrumenta (1970.), glasovirska skladba nastala pod dojmovima Domovinskoga rata »Slavno doba« (1991.) i Jubilarni divertimento (2003.), djelo koje otkriva Miletićevo ustrajanje u ozračju europske glazbene tradicije i vjernost prema klasičnim oblicima. Iako sve, prema riječima ravnateljice Koncertnog ureda Tatjane Rožanković, nije uvijek teklo bez problema, jubilarni su »Dani«, održani od 12. do 14. listopada 2010. godine u povodu Miletićeva 85. rođendana, ponovno potvrdili važnost te manifestacije kao svojevrsnog mini-festivala suvremene glazbe.
Miroslav Miletić dobitnik je i značajnih nagrada. Osvojio je već spomenutu nagradu Zaklade Gaudeamus u Nizozemskoj za Koncert za violu i orkestar (1959.), nagradu Zlatni lav u Veneciji za glazbu za film Piko (1960.), dvije zlatne medalje u Vercelliju za Diptih za violončelo i glasovir te za Suitu in modo antico za flautu i glasovir (1967.), Vjesnikovu nagradu za glazbenu umjetnost »Josip Štolcer Slavenski« za skladbu Četiri godišnja doba (2002.), Nagradu Grada Siska za životno djelo – za izniman doprinos hrvatskoj glazbenoj umjetnosti i značajan doprinos ugledu grada Siska (2007.), te Nagradu Porin za životno djelo, 2009. godine. Tim posljednjim je povodom objavljen i Miletićev autorski CD s jednostavnim naslovom »Skladbe« (Croatia records), na kojemu su Folklorne kasacije za gudački kvartet, Diptih za violončelo i klavir, Ples za violinu solo, Tišina i Fontana del tritone (solo pjesme na stihove Dobrice Cesarića), Međimurska suita za gitaru, Četiri aforizma za četiri klarineta, Monolog za violu i klavir, Koncertantna fantazija za klavir i Uspavanka za violu i klavir.
Posebno je zanimljiva priča o nastanku posljednje skladbe na CD-u, Uspavanke za violu i klavir u trajanju od 3:33 minuta, o kojoj autor iznosi: »Doista se radi o jednoj kratkoj skladbi koja je imala poseban uspjeh. Naime, imao sam jednog japanskog studenta, zove se Hirano Masatoshi, koji je studirao violu u Dortmundu. Čuo je za mene i da sam skladao zanimljiva djela za violu, te je došao u Zagreb sa željom da kod mene studira. Uzeo sam ga kao privatnog studenta i budući da je loše držao gudalo, ispravio sam mu desnu ruku. S njim sam radio svoje skladbe za violu i djela drugih hrvatskih skladatelja tako da je on bio u mogućnosti svirati cijelu večer hrvatskih skladbi za violu. Budući da nisam znao koliki bi mu honorar računao, nisam uzeo ništa. Da mi se zahvali, on me je pozvao u Tokyo gdje je organizirao ‘Večer hrvatske glazbe za violu’ i taj je program osim u Tokyu izvodio još u Hiroshimi i Kyushu. Bio sam nazočan na koncertu u Goethe Institutu u Tokyu i tamo sam održao i predavanje o hrvatskoj glazbi. Budući da je to bilo u vrijeme kada se rodila japanska princeza, skladao sam Uspavanku za princezu i tu skladbu dao mojem japanskom studentu. On je japanskom caru poslao moju Uspavanku, koju smo lijepo opremili s nacrtanom zipkom koju je izradio Ivan Lacković Croata. To je izazvalo takvu pozornost da se vijest o mojem djelu pojavila i na naslovnoj stranici jednog tokijskog dnevnika! I danas se još rado nasmijem kako je moja mala skladba u trajanju od nešto više od 3 minute imala tako velik uspjeh!«
Brojne navedene izvedbe, priznanja i nagrade potvrde su uspješnosti sada već 60-godišnjega Miletićeva trajanja na području hrvatskoga glazbenog stvaralaštva. Trajanja koje pokazuje na dobru prijemljivost, iskonski optimizam i neiscrpnu inspiraciju skladatelja Miroslava Miletića. Ili, kao što je zapisao engleski književnik Alan Sillitoe u jednom pismu upućenom skladatelju, da je njegova glazba »maštovita, puna dražesti i snage«, dodajući kako je ona »čista, jasna, zanimljiva i srcu razumljiva«. Tu »razumljivost srcu« prepoznaju jednako interpreti kao i publika. A od naše strane, doista od srca, želimo skladatelju dobro zdravlje, snagu i daljnja glazbena putovanja maštom ovjekovječenom u partiturama novih ostvarenja.
Sudionici tribine posvećene 85. rođendanu Miroslava Miletića, odr×ane u ogranku Matice hrvatske Sisak (2010.)
_________________________________
(1) Hrvatsko društvo skladatelja – 60 godina, HDS, Zagreb 2005.
(2) Tatjana Rožanković, »S glazbom pod ruku«, programska knjižica »10. dana glazbe Miroslava Miletića«, Sisak, 2010.
5-6, 2010.
Klikni za povratak