Razglednice iz gradova

GRAFITI BUKUREŠTA

U tom betonu je mrtvi zmaj koji hoće pojesti ljude.

(narodna)

U Bukureštu je tupa bol betona, materije prime. tek koja kap krvi. na nebu i u zraku je nešto prerezano pa brzo zašiveno. a dolje na tlu je zakonom dozvoljena samo jedna vrsta betona, dizanje nad zemlju. beton sa svojstvima crne rupe. svi šutke znaju da rumunjski beton tajno upija krv i svjetlo. i ne vraća više. noću kad nitko ne vidi, kad se spušta tajni lim na visoke prozore šire se sve betonske vene. natiču. pulsira gradska krv, ide starom, mrtvom srcu.

U Bukureštu je noć, i žene po krevetima zatiskuju ruke na usta. noću sve postaje zgrčena ruka, sve postaje usta. i narasle oči. ne pale se narančasta svjetla možda radi stranih detektiva koji pitaju svog Watsona:

– Tko je pobio svo cvijeće i sve grafite u gradu?

Na granama gradskog drveća je ostalo samo lišće koje ne suši sunce, već pakleni pogled velikog oka bez lica. oko ne trepće. ni lišće ne trepće.

Dok hodam gradom osjećam sipku, suhu hrđu ispod teških stvari i zlaćanu hrđu u gigantskoj cipeli vampira. Posvud izgaženi pločnici i pretrčavanje ozbiljnih žohara preko potočića hrđe na asfaltu. Oni su spomenici svoj onoj potisnutoj, pobačenoj ljubavnoj krvi grada. posvuda ispod željeznih reklamnih panoa uz cestu igraju se tamnoputa musava djeca. svakom strancu koji priđe s pitanjem unaprijed kažu kroz usta i ruke – gospon ne znam, ne znam.

Ujutro na tankom nebu bljesne sunce kroz prozor koje se može razmrviti lako poput stiropora. Ako ga dodirneš otpadne, ne da se opet zalijepiti. Zastajem kraj dječjeg igrališta u centru grada, kod crvenog tobogana crni se i sja poderana vreća smeća, porazbacane prazne pivske boce, igle. U zraku je jedina igra, igra skrivača. Tko se nije skrio magarac je bio. U igri skrivača ne izlazi se lako iz skrovišta.

Tisuće zgrada tvore jednu jedinu betonsku majku, sivu maticu svih betona. Materia prima u Parizu Istoka. Za ručak beton curi kao voda iz slavina u čaše. U loncima se kuha betonska palenta. I ljudska su usta nalik betonu. Poslijepodne šećemo alejama pogrbljeni, gubimo se sitni među zgradama, betonskim sabljarkama. Oko se lako nabada, tanka mrlja krvi u mrežnici lijepe crne Rumunjke.

Moja suputnica kaže: sve su zgrade pusto sive bez ijednog grafita, bez boja i krvi, i zato će se srušiti. i zato će se srušiti i izgradit će se bolje.

NOVO SKOPLJE na vrhu brda križ se zabada u zalazeće sunce

naš auto satima uronjen u južnu maglu makedonije traži bar neku žeravu topline i svjetla. neobično je hladno nama pjesnicima. promiču otrcane fasade, poderani plakati, zgužvani lim. ničega nema, samo posvud na pločnicima smeće koje kiselo stari i umire pokopano u toj studenoj magluštini.

ova južna magla je kao prijevara, kao otrovni plin, nigdje ni zlatnog sunca, ni vinograda. odjednom auto glatko ulazi u najdužu aleju jeftinih albanskih dućana. beskrajni niz visokih kuća kao kričave gljive niklih iz nakupina staroga smeća. usred trome magle njihovi veliki stakleni izlozi s bezbroj kičastih zapaljenih lustera ipak blješte! svjetlo niče iz smeća. kažem, izgledaju mi kao popadale zvijezde, te melankolične razmazane mrlje svjetla, moje oko ih radosno broji. stakleni lusteri, mliječni lusteri, papirnate lampe, crvene žarulje, stropni lusteri, bijele zmije kabela, barokne svijeće, plave stolne lampice. ali najljepši su svečani lusteri, kao da s neba vise staklene meduze sablasnog elektriciteta. važnog, presudnog, kao da jedino ta duga albanska ulica u Skoplju nudi cijelom pomračenom svijetu rasvjetna tijela.

čini se da ova čarolija traje satima, uporna aleja se pred nama prostire kao beskrajna traka posuta jeftinim žmigalicama, traljavo svečana i tužna. to svjetlo nikada neće prestati, oko mu se ipak otima, luta drugdje. uzalud, i s lijeve i desne strane aleje nikakva svijeta nema, izbrisan je prljavom gumicom magluštine. tuge.

odjednom iz tih zvjezdastih mrlja naglo skrećemo udesno, svjetlosna aleja se gasi. zlatni rez po srcu magle. posve drukčiji krajolik, gradski, racionalniji. izlazmo iz auta kao iz vremeplova i ulazimo u stakleni lift najviše zgrade, šareni grad je ispod nas. na najvišem se brdu crni križ kao lift do neba. ali mi se ipak spuštamo na tlo gdje hodaju mladi sa svojim najdražim knjigama ispod ruku. ipak, iz magle odjednom bljesne tisuću noževa na drvenim štandovima ispred ulaza na filozofski fakultet. hej, noževi ispred fakulteta.

oštri i jeftini noževi ispred fakulteta.

od naoštrenih noževa bježimo u najljepšu ulicu grada na čijem se kraju u nas zagledaju crvenkaste ruševine starog Željezničkog kolodvora. to je težak pogled, pun vremena. kao da su i one poginule, na njemu su 1963. stale crne kazaljke velikoga sata, točno u sekundi velikoga potresa. znala sam, šetajući smo došli na rub svijeta. ljudi, ne smijemo od Željezničkog dalje. past ćemo. možda je bolje da odemo na miru kući.

ali, odjednom nam je oko udarilo u nešto umirujuće tvrdo: u zgrade novog Skoplja, brzo, brzo izgrađenog nakon potresa.

VARŠAVSKO SRCE

umjetniče, Varšava ti može ukrasti srce, uzidati ga u sebe. pazi. osobito ako ti je veliko. ako je sklono pobjeći iz grudnoga koša. jedna od prvih stvari koje vidiš po dolasku u Varšavu su tornjevi crkve u kojoj je Chopinovo srce. (uostalom, moj prvi susret s Poljskom je bila zračna luka koja se zove F. Chopin.)

grad kojem je u srcu uzbubnjano jedno srce. zar Chopinovo iščupano srce nije odveć patetičan organ za današnje ljude? Chopin bi rekao: razmisli o ljudskom srcu. što se sve neobičnog može sa srcem?

srce se može ukrasti. dati. omekšati. srce se može slomiti. napuniti i isprazniti. propucati. pregaziti. probosti. ujesti. odbaciti. prigrliti. ali zar se može i prokrijumčariti? može.

Činjenica: Frederik Chopin je vjerojatno jedini čovjek u povijesti čovječanstva s prokrijumčarenim srcem. I to istim onim koje je godinama posjedovala George Sand, kao i koncertne dvorane diljem svijeta. a najviše varšavska. možda je Chopen bio jedini nedjeljom zaposleni građanin Varšave jer se diljem grada svake nedjelje izvode besplatni koncerti na otvorenom. baš kako mu je i život bio olujan i neobičan, tako je i njegovo mrtvo tijelo doživjelo avanturu. kao kakav postmodernistički pastiš, grob mu je u blizini groba Jima Morrisona na slavnom pariškom groblju Pčre Lachaise. a zbog straha da će biti živ pokopan, nakon što je prestalo kucati, srce mu je izvađeno i spremljeno u sestrinu staklenku s nekakvim ljutim alkoholom, najvjerojatnije brandyjem.

na kraju priče, njegovo je patriotsko srce po rečenici iz Mateja 6.21 »Blago ti je ondje gdje ti je srce«, ugrađeno u stup barokne crkve Svetoga Križa, nakon što ga je njegova sestra prokrijumčarila u Poljsku. možda je i malo potegnula iz staklenke za hrabrost...

LEIPZIŠKE TENISICE

u Leipzigu na svakom koraku kupujem knjige. gledam knjige. čitam knjige.

ali po izlasku iz malog anitikvarijata preko puta Nikolaikirche zagledam se dugo u jedino stablo kraj crkve. čitam stablo. stablo je posve obično, ali moje zeleno oko registrira da nešto kod tog stabla ne štima. nešto je suvišno. zagledam se pažljivije u krošnju i napokon spazim usamljeni par zelenih tenisica kako s bijelih žniranaca vise s jedne uvučenije, visoke grane. iz iskustva znam da tenisice ne rastu na drveću kontinentalne Europe.

pa odakle te lijepe tenisice tako visoko na grani drveta?

je li to nekog trkača otpuhao vjetar sudbine?

ili ih je anđeo s neba nad Leipzigom ostavio da ih netko gol i bos ubere, skroz nove, broj 39?

kako hodam leipziškim ulicama nailazim na sve više visećih tenisica.

s golemog, konceptualno oblikovanog bijelog križa blizu najveće raskrsnice tenisice vise u jatima, raznih boja. načas mi se učine kao zemaljska obuća vjernika koji su ušli u križ.

ima li u ovom gradu knjige koja knjiga o tome?

tko je prvi počeo vješati tenisice po uzvisinama grada? zašto? do kraja mog putovanja, baš kako i treba, tajna tenisica ostaje nerazriješenom.

RIM PRED OLUJU

zamislimo:

nigdje nikoga

samo tri hrv. turista pred životnom prekretnicom

kostima krckaju prostranim rimskim trgovima

pred modru, gotovo filmsku oluju.

sami su, penju se bosi i goli svim

visokim tornjevima, slikarijama

i zato zaista vide sve ono tajno

jer su se svjetske gomile turističkih očiju i kostiju

sklonile u hotele i velike metalik autobuse

pred munjama i oblacima.

zamislimo:

samo tri nježne amigdale koračaju pustom

dvoranom sikstinske kapele ispunjene nevidljivom

sivom čovjekolikom maglom koja sjedi na tronu

zamislimo:

koja mrzi sve žive ljude kao i sebe

oni šutke promatraju žućkaste pape snjeguljice

i patuljke u staklenim vitrinama

to su suhe djevojčice u papučicama koje su

izgradile sebi gradove pa zaspale.

zamislimo:

njihova su tijela

kandirane lizalice za oči u lijesovima

vani bjesni oluja i

gromovi se zabadaju kao igle

u njihova

srca u zlatnom prahu