Poetika hrvatskoga ruba na prijelazu tisućljeća

Pjesništvo Hrvata u Vojvodini postoji, što na narodnom jeziku, što na hrvatskom književnom standardu, više stoljeća. Do uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, to jest Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, to je pjesništvo imalo relativno zasebne procese razvoja, mijene u trajanju, doticaje s književnošću u matici te raznoliku međusobnu komunikaciju. To je posljedica činjenice što su Hrvati u Srijemu, Banatu i Bačkoj u današnjoj Vojvodini bili dionici različitih upravno-državnih prostora: srijemski su živjeli u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji i bili administrativni dio Hrvatske sve do konca II. svjetskog rata, a bački i banatski su Hrvati do 1921. godine živjeli na području ugarskih županija, pa je razumljivo zašto su veze posljednjima i nekakva involviranost u književnost matičnog naroda bile dosta dugo raritetne i sporadične.

No, izuzmu li se kratka razdoblja između dvaju svjetskih ratova te ono neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, do 1990. godine hrvatsko pjesništvo u Vojvodini, kao uostalom i njihova književnost u cjelini, nije imalo niti jedan ozbiljniji strukturalni činitelj (postojanje i upravljanje nakladničkim kućama, vlastiti uređivački program i časopis koji bi uređivali, socijalizacija mladih literata, ustrojeno i obrazovano čitateljstvo, kritička recepcija, procesi i institucije kanonizacije...), činitelj koji bi ga određivao kao samostalni kulturno-društveni fenomen – bilo je, naime, manje-više integralni dio ukupnog hrvatsko-srpskog kulturnog prostora koji je postojao u dvjema Jugoslavijama. Istina, vlastita je integriranost u hrvatsku književnost kao takvu bila u mjerama koja su središta, ne samo u književnoj nego i ona u političkoj domeni, dopuštala, no nikada u punini i cijelosti. Za to je ponajbolji pokazatelj posvemašnja isključenost ovoga pjesništva iz glavnine književnog prostora u matici (elementarna vidljivost, zastupljenost u antologijama, postojanje u školskim programima...) tijekom cijelog XX. stoljeća.

Ovo pjesništvo, dakle, tijekom povijesti bivajući pulsira na hrvatskome istočnom etničkom rubu bez čvršćih, trajnijih i strukturalnih navezanosti na pjesništvo naroda u matici, napose onoga u središtu. Opstajući, s druge strane, bez vlastite subjektivnosti u književnosti kao institucionalne socijalne strukture, pjesnici koji su stvarali na hrvatskome jeziku a živjeli su u Vojvodini znali su biti žrtve i trpjeti znatne štete zbog naznačenih deficita. Čak i brutalnih po naravi! Recimo, nakon sedamdesetih godina XX. stoljeća hrvatskim književnicima i publicistima iz Vojvodine bilo je zabranjeno objavljivati dvadesetak godina (npr. Lazar Merković, Balint Vujkov, Bela Gabrić, Juraj Lončarević...).

Pa ipak, ovo pjesništvo, koje na istočnim hrvatskim rubnim prostorima traje, kako rekosmo, u kontinuitetu nekoliko stoljeća, vlastitim estetskim, umjetničkim, razvojnim i inim tendencijama bilo je, manje-više, vjerni pratitelj uspjeha i radosti, neizvjesnosti i stamenosti, muka i pogibelji ovdašnjega puka i njegova konkretnog, mjesno nedvosmisleno uokvirenog, iskušavanja svijeta i života. Drugim riječima, ono u svojem poetičkom diskursu iznosi samorazumijevanje egzistencijalnih sastavnica ovdašnjih ljudi, iz kojega se onda iščitava dominantna autoreferencija ovih ljudi s višestrukih margina. Kao takvo, predstavlja ono i šifru za hermeneutičko otključavanje čovjeka smještenoga u ravnicu Panonske nizine, napose za čovjeka hrvatskoga kulturnoga kruga, koji često na ovim prostorima u povijesti nije bio objekt dobrohotnih nastojanja u sferama javnosti. Naprotiv, spram Hrvata su se sprovodile politike prešućivanja i ignoriranja, preziranja i nepriznavanja, nijekanja i onesmišljavanja... Napose je to bilo intenzivno 90-ih godina XX. stoljeća. Stoga je, čini se, onda jasno zašto je okvir života u njihovu suvremenom pjesništvu ispunjen počesto provizornim planovima nesigurnoga djelovanja, a spram budućnosti se ne iskazuje nekakva stamena vjera u boljitak, koju bi onda pratili snažni prateći programi njezina osvajanja, nego se očituju tek krhkost u nadanjima – U iskrama nade glasi, naime, jedna zbirka pjesama.

I premda je nedvojbeno hrvatsko, upravo zbog spomenute komunikacijske i ine isključenosti često je puta bivalo – a i danas jest – u posvemašnoj disharmoniji s tematskim okvirima, razvojnim i glavnim umjetničkim tokovima pjesništva koje postoji u matici. Pjesništvo je Hrvata u Vojvodini, naime, određivano drugim, posve različitim, činiteljima i motivirano, također mnogostruko, drugim iskustvima, pa znade biti posve nesuobrazno onome u Hrvatskoj. Kao takvo se, pak, nadavalo i začudnim iz perspektiva hrvatskoga središta.

S druge strane, pjesništvo je ovo, kao i svako drugo, uostalom, imalo svoje blistavije i tamnije trenutke, stjecalo veću ili manju popularnost, donosilo trajnije i davalo neznatnije prinose, dosezalo više ili manje zavidne estetske norme i ostvarivalo raznolike umjetničke vrednote... Valja također istaknuti kako je pjesništvo hrvatsko u Vojvodini svjedočeno uz, čak i nesvakidašnju gdjekada, hrabrost! Stoga je jasno zašto se ono, uz mnoge poteškoće i brojne nevolje koje rub sa sobom zna nositi, prijegorima i požrtvovnostima jednog broja pojedinaca moralo »mukotrpno rađati i sporo razvijati« (Geza Kikić), odnosno zašto je ipak opstajalo, iznova se obnavljalo i bivalo vremenom nezaobilaznim činiteljem pluralne mjesne hrvatske, ali i šire, kulture i sve do danas postojalo...

Trajući, dakle, bez većih autoreprezentativnih moći i kao uvelike zatomljeno, znalo je to pjesništvo bivati u rastu ne samo široj ili stručnoj javnosti nepoznato, nego su i elementarni dosezi vlastitih napora pjesnika, recimo u obliku objave prve samostalne zbirke pjesama, često bili, a zbog spomenutih limita i deficita, čak i danas ostvareni tek nakon smrti pjesnika, što je praksa u suvremenoj hrvatskoj književnosti bilježila prije 70-ak godina. Također, valja napomenuti kako je odsutnost elemenata književnoga sustava, napose u dijelu kritičkog vrednovanja i književnoteorijskog kanoniziranja, uvjetovalo i to da relativno velik broj autora svoje uratke hrabro objelodanjuje, često i bez elementarnih umjetničkih vrijednosti, pa dijelovi pjesničke scene ponekad znaju djelovati poput rapsodijski obijesnog diletantizma, okupljenog tek i samo oko zavičajnoga domotužja.

Pa ipak, tematsko i motivski promatrano umjetnički relevantno suvremeno mjesno pjesništvo vojvođanskih Hrvata nastalo na toj i takvoj tradiciji primarno je, čini se, određeno trostrano. Prva je linija – egzistencijalno obojeno pjesništvo, u kojem će se onda bilježiti opisi, u biti bremenito doživljenoga, tragičnog iskušavanja različitih nepovoljnosti u svijetu. U najnovije vrijeme ono je određeno i činjenicom pripadanja hrvatskome narodu, često u pjesmama oslikavanog uz mjesne krajolike, natapane etnografskim i toponimskim specifičnostima. Egzistencijalni tip pjesništva vjerojatno predstavlja i najzastupljeniji dio u pjesničkom korpusu vojvođanskih Hrvata.

S druge strane, imamo bogato i postojano pjesništvo religijske provenijencije – u njemu se, pomalo i stidljivo, nagovještavaju, u ozračju rasplamsane krhkosti, ocrti vlastitih slutnji, uz vjerska naslanjanja na Beskraj, mogućeg boljega svijeta na prostoru na kojemu se živi i koji se razumijeva kao svoj. Osim autora koji su dio klerskih struktura mjesne Katoličke crkve, ovo je pjesništvo zastupljeno i kod nekoliko laika.

Na koncu, postoji i suvremeno hrvatsko pjesništvo na lokalnim hrvatskim dijalektima – ne samo kao naivna lirika mogućega trbuhozborja književno neobrazovanoga puka, nego i ona s najsuptilnijim i posve modernim pjesničkim izrazom. To pjesništvo, također, ima relativno dugu povijest, a danas je nezaobilazni dio pjesničkog opusa nekoliko autora.

Treba na ovome mjestu još reći kako u književnosti vojvođanskih Hrvata antologije njihova pjesništva nisu bile objavljivane često, a i nema ih puno. Do sada su, naime, objavljenje tek dvije antologije koje cjelovito obuhvaćaju pjesništvo, ali samo jednoga dijela Hrvata u Vojvodini, i to bunjevačkih Hrvata. Prva je Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, koju je priredio Geza Kikić (Subotica, 1925. – Dubrovnik, 2002.), a objavila ju je Matica hrvatska u Zagrebu 1971., a druga je Lipe riči – iz književnosti bunjevačkih Hrvata, što je bio tematski broj časopisa Korabljica (prinosi za povijest književnosti u Hrvata), također u Zagrebu, godište II., br. 2, 1994. U prvoj se, osim uvodne Kikićeve studije, donosi kratak prikaz bunjevačke narodne poezije od najranijih vremena te pjesništvo 34 pjesnika, zajedno s biografskim crticama, i to od sredine XVIII. stoljeća do kraja šezdesetih godina XX. stoljeća. Drugu je uredio Stjepan Sučić, a u njoj je objavljen izbor iz suvremenog pjesničkog, ali i proznog stvaralaštva, no opet samo bunjevačkih Hrvata iz Vojvodine, s prilozima 21 književnika iz XX. stoljeća, a proslov je napisao Ante Sekulić.

Ovdje, pak, ponuđen izbor suvremenoga hrvatskog pjesništva u Vojvodini donosi antologiji sumjeren pregled toga pjesništva u posljednjih dvadesetak godina. Razlozi, pak, zašto smo se opredijelili za ovakav pristup jesu sljedeći:

Prvi je razlog književnosti izvanjski – od 1990. godine Hrvati u Vojvodini, a onda i njihova kultura, nalaze se u posve novoj povijesnoj situaciji: raspadom bivše Jugoslavije oni postaju manjinom i počinju graditi vlastitu identitetsku infrastrukturu, koja se odnosi i na njihovu kulturu, u koju pripada i književnost. Drugi je razlog strogo unutarnjoknjiževni – posljednjih dvadesetak godina hrvatsko pjesništvo u Vojvodini postalo je ne samo prepoznatljivo samostalno već je uspjelo izgraditi vlastiti, koliko-toliko estetski normativni okvir te utvrditi glavne umjetničke tendencije, što je onda i nama poslužio kao meritum za narav i vrstu ovdje odabranih pjesama.

Osim navedenih razloga, dodatni je kriterij za uvrštenje pjesama u ovaj izbor bio i taj da je autor imao u navedenom vremenskom razdoblju samostalno objavljenu knjigu pjesama na hrvatskom jeziku te da živi i radi u Vojvodini, što ne znači da je ovdje zastupljen svaki autor s objavljenom zbirkom pjesama. Naravno, kao i svaki drugi, ni ovaj izbor nije mogao ostati bez subjektivno obilježenih prosudbi svoga priređivača.