Oproštaj s Josipom Vončinom

U Zagrebu je 18. listopada 2010. u 79. godini umro Josip Vončina, istaknuti hrvatski filolog, dijalektolog i povjesničar hrvatskoga jezika. Rođen je 18. rujna 1932. u Ravnoj Gori. Osnovnu školu i niže razrede gimnazije završio u Požegi, više razrede u Zagrebu. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je 1960. hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti te ruski jezik i književnost. Na tom je fakultetu izabran 1960. za asistenta na Katedri za povijest hrvatskoga jezika i hrvatsku dijalektologiju. Doktorirao je 1965. disertacijom o jeziku Antuna Kanižlića. Od 1968. docent, od 1974. izvanredni, a od 1978. redoviti profesor na istoj katedri. Redoviti član HAZU postao je 1991.

Napisao je brojne rasprave, uzorno priredio mnoge tekstove i ostavio nam ove knjige: Analize starih hrvatskih pisaca (1977.), Jezičnopovijesne rasprave (1979.), Jezična baština (1988.), Korijeni Krležina Kerempuha (1991.), Preporodni jezični temelji (1993.), Tekstološka načela (1999.).

Stari hrvatski tekstovi u sva tri pisma bili su korpus na kojemu je istraživao. Sve što je uočio plod je dugotrajnoga promatranja, sve što je čitatelju nudio u obliku stava prošlo je očito kroz sito i rešeto istraživačkih sumnji, a nikad nije ponuđeno sa željom da se bez sumnje prihvati. U Vončininim radovima nema širokih poteza i patetičnih gesta. Ispod njegova su pera izlazile analize osjetljive za svaku pojedinost, kao filigrani iz zlatnih ili srebrnih žica. Uzmete li u ruke bilo koju od njegovih knjiga, od one prve iz 1977. (Analize starih hrvatskih pisaca) do zadnje iz 1999. (Tekstološka načela za pisanu baštinu hrvatskoga jezičnoga izraza), na svakoj ćete se stranici uvjeriti da je prvi zadatak koji stavlja pred sebe i pred druge: dobro pročitati tekst, tj. točno ustanoviti odnos grafem : fonem. Tek nakon toga kreće u analizu izražajno – smisaonih pojedinosti, paleografskih osobitosti, tekstnih paralela itd. Ako je ikako moguće zadaću koju si je postavio želi riješiti iz teksta samoga, ali to uvijek nije moguće. Tada se utječe drugim tekstovima, a onda i povijesnoj znanosti i gradi dvostruke lukove, one koji premošćuju prostor i one koji premošćuju vrijeme te tako opisuje bitne elemente hrvatskoga književnojezičnoga razvoja. Ustanoviti i opisati što više takvih elemenata – to je bio njegov cilj. Stići do što potpunije slike onoga što se s hrvatskim jezikom kroz stoljeća događalo. Mi koji smo u mladim svojim godinama čitali njegove tekstove, zvali smo njegovu metodu u šali policijskom, diveći se njegovoj i urođenoj i velikim radom odnjegovanoj sposobnosti da tzv. sitne pojedinosti uoči i da ih prostorno i vremenski odredi. I da posloživši ih uzdrma neke bez provjere prihvaćene i ponavljane teze. Zajedno s drugim hrvatskim jezikoslovcima svojega naraštaja prevladao je tip povijesnojezičnih rasprava u kojima se najčešće samo nude podaci koji bi trebali potvrditi da je neki tekst usko povezan uz određeni govor ili se nude poredbe između staroga teksta i modernoga jezičnoga standarda.

Slovio je kao znanstvenik koji, kada je riječ o starim hrvatskim tekstovima, najuspješnije povezuje znanost o jeziku i znanost o književnosti. Nema ipak sumnje da je on bio u prvom redu jezikoslovac koji je svojim radom doista značajno pomogao književnim povjesničarima da bolje obavljaju svoje zadaće. To se odnosi prije svega na njegove tekstološke radove, na njegovu priređivačku djelatnost, ali i na lijepi broj rasprava koje su njegovi čitatelji i slušatelji znali okvalificirati kao »lingvostilistiku starih tekstova«, što se može prihvatiti uz napomenu da je to samo jedna metoda, kadšto glavna, u njegovu metodički pluralnom pristupu starohrvatskim tekstovima. U našim kabinetima raspravljali smo često o tome u kakvu je odnosu ta Vončinina lingvostilistika prema onoj profesora Krunoslava Pranjića. Je li stilem nužno otklon od norme, kako da ustanovimo što je norma u vremenima u kojima nemamo normativnih priručnika itd. itd. Njegova predavanja i tekstovi padali su na plodno tlo, poticao je neprekidan znanstveni razgovor. I sam je rado u takvim razgovorima sudjelovao u usmenom i pisanom obliku.

Akademik Josip Vončina

Istina je i to da je najviše volio jezično analizirati beletrističke tekstove. Naravno da je dobro razlikovao jezik književnosti od književnoga jezika, ali držao je da beletristički stil nije kao drugi, da je on skup različitih drugih funkcionalnih stilova i da zbog toga beletristički tekstovi pružaju više mogućnosti nego drugi u prikupljanju spoznaja o povijesnojezičnim koncepcijama i tijekovima. Volio je takve spoznaje povezati s onima koje je nalazio u predgovorima starih knjiga i u kojima se izravno govori o jezičnom uređivanju tekstova.

Bilo bi zanimljivo istražiti kako govori o svojim prethodnicima i svojim suvremenicima, dakle svojim znanstvenim sugovornicima. Sigurno bi se potvrdilo da je s poštovanjem prihvaćao napore drugih, ali sentimentalan nije bio. Izabrat ću dva navoda koji pokazuju kako je vješto i kadšto oštro reagirao. O jednom književnom povjesničaru piše:

»Kombiniranjem pomisli s neutemeljenom kategoričnošću izgrađena je logička kuća od karata, koja je, međutim, postala ugodno boravište nekim kasnijim zabludama.«

A o jednom autoritativnom jezikoslovcu ovako:

»Njegova je želja bila tako jaka da se morala ostvariti: pažljivo odabirući argumente koji podupiru unaprijed stvorenu tezu, on je toj tezi uspio dati privid utemeljenosti te je prije raspravljanja mogao donijeti zaključke...«

Svaka stranica koju je napisao bit će uvijek korisna onima koji se zanimaju za raslojenost hrvatskoga jezika u prostoru i vremenu i nema nikakve sumnje da će zauvijek ostati relevantnim sugovornikom o pitanjima kojima se bavio. Raspravljat će se o njegovom znanstvenom prinosu i njegovoj stručnoj djelatnosti.

Htio bih stoga u trenutku kada se hrvatska javnost oprašta od doista vrhunskoga znanstvenika napisati nekoliko riječi o njemu kao čovjeku i profesoru jer takvih će sjećanja biti sve manje što vrijeme prolazi, a važna su, ma kako kadšto subjektivna, za razumijevanje ukupnosti znanstvenikova života i djela.

Katedra za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika na kojoj je radio profesor Vončina i Katedra za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo na kojoj sam radio ja uvijek su bile iz razumljivih razloga upućene jedna na drugu i otkad pamtim ta je suradnja bila više od ispunjavanja formalnih dužnosti: nisu članovi tih katedara samo pisali i potpisivali izvješća jedni drugima, nego su se na različite načine međusobno podupirali i pomagali u ispunjavanju svojih nastavnih, stručnih i znanstvenih zadaća i kadšto jedni drugima olakšavali različite tegobe svagdanjega života. Zanimljivo je da sam prošao cijeli dodiplomski studij a da se nisam susreo s profesorom Vončinom: sve oblike nastave iz povijesti hrvatskoga jezika i dijalektologije odslušao sam kod profesora Moguša i kod njega polagao i ispite. Ali od postdiplomskoga studija i početka moje asistenture pa sve do ovih zadnjih godina kada sam pokraj njega sjedio u HAZU (dakle gotovo četiri puna desetljeća) malo sam s kojim svojim profesorom toliko razgovarao o znanstvenim, stručnim, nastavnim i životnim pitanjima koliko s profesorom Josipom Vončinom: ne samo na Odsjeku i o Odsjeku, nego i u Hrvatskom filološkom društvu i u Zagrebačkoj slavističkoj školi, u vlaku za Rijeku ili za Osijek, kamo smo često odlazili predavati, i u Matici hrvatskoj i napokon u Akademiji. Recenzirao je moje tekstove, potpisivao moja napredovanja. Imam cijelu malu biblioteku knjiga i separata koje mi je poklonio s posvetama koje svojom jasnoćom i svojim urednim i lijepim rukopisom asociraju na naslov jednoga njegova rada: Ljepota jednostavnosti.

Svi koji su ga slušali znaju da je bio izvrstan predavač, to znači da je znao organizirati i posredovati svoje misli. Teško će se itko prisjetiti da bi nastupio nepripremljen i improvizirao. Kao ispitivač bio je strog i nije se dao navesti na neka pomodna pravila. Sjećam se kako se u vremena kad su testovi bili prava rijetkost protivio aritmetičkoj sredini u ocjenjivanju, tj. nije prihvaćao da netko tko je jedno pitanje odgovarao za 5, a drugo za 1, dobije 3. Uvijek je govorio da ne može dobiti pozitivnu ocjenu tko zadovoljavajuće ne zna sva pitanja koja su važna, a ako nisu važna, ne treba ih ni postavljati. Puno sam puta bio u prilici da s njim razgovaram o nekom svom ili tekstu koga drugoga. Kada bi profesor Vončina iznio svoje primjedbe, ja sam kadšto pokušao ublažiti njegov sud objašnjavajući zašto je do neke pogreške došlo. Nije se ljutio na mene. Nasmijao bi se i rekao: »Stjepane, sve ima svoj razlog pa i svaka pogreška. Ali o razlozima ima smisla raspravljati samo ako to pomaže da se u budućim tekstovima broj pogrešaka smanji, a ne da se postojeće opravdaju«. Sjećam se i kako je znao rashladiti naše vruće rasprave, bolje rečeno svađe, u kojima su jedni govorili da o potrebi grijanja stolice, tj. napornoga rada, govore oni koji ne znaju razmišljati, koji nisu kreativni, a drugi su naglašavali kako o teorijskim modelima govore oni koji prodaju maglu, ne poznaju korpus i sl. Izravno me pozvao da u takvim raspravama ne sudjelujem, da su one isprazne jer je posve jasno da ne možeš biti dobar znanstvenik nedostaje li ti bilo teorijsko znanje bilo poznavanje korpusa. A naravno, svi nismo isti i netko je, kako je govorio, spremniji za put u širinu, a netko za put u dubinu.

Nekoliko je puta prihvatio moj poziv da pođe u moju Strizivojnu. Bili su to uvijek trenuci vedrine. Bio sam u svom selu kada mi je naš zajednički prijatelj Josip Bratulić javio da je umro Josip Vončina. Isti sam dan stigao u Osijek i nekim kolegama prvi priopćio tu vijest. Na licima ljudi vidjelo se da je to za njih tužna vijest. Svatko je imao svoju priču o njemu, ali sve su one kazivale ono što sam i sam osjećao: otišao je čovjek posve predan svome poslu, čovjek koji je mnogima među nama pomogao da barem tu i tamo razgorimo stijenj svoje skromne darovitosti. Nemam dar proroštva i ne znam što će se u bliskoj i daljoj budućnosti događati sa znanstvenim disciplinama kojima je profesor Josip Vončina posvetio svoj život. No sve dok bude onih koje će zanimati procesi koje zovemo poviješću hrvatskoga jezika i poviješću hrvatske književnosti, koje će zanimati vremenske i prostorne raznolikosti hrvatskoga jezika, svi će oni u ostavštini Josipa Vončine pronaći potporu i sa zahvalnošću i priznanjem će govoriti: Njegovi mi tekstovi pomažu, taj je znao svoj posao! A mi koji smo ga i osobno poznavali i s njim surađivali uvijek ćemo osjećati i nešto više.