Nijemi krikovi

Mnogo bure podiglo se unatrag nekoliko godina, a posebno u prošloj ekonomski presušenoj godini, oko burke i uvijanja žena u razne satkane tkanine. Islam je prijetnja u mnogim neobrazovanim glavama zbog svojih fatalnih prikaza raja ili zbog feredže, hidžaba, burke i čadora. Sve manifestacije prekrivanja muslimanki, čime one svjedoče o svome kulturnome, nacionalnom i religijskom identitetu, predstavlja za otvorene europske umove vraćanje u reakcionarne tradicionalnosti.

Međutim, burka nije obavezna (osim manjini), a feredža ne sputava (osim rijetke), tvrde mnoge muslimanke i muslimani. Taj muslimanski veo, bilo za cjelokupno tijelo bilo samo za prekrivanje kose i ramena, ne bi smio biti sporan u društvenim obvezama, jer i sami imami tvrde da je žena, koju carinik zamoli da skine veo zbog identifikacije, dužna omogućiti tu identifikaciju.

U čemu je dakle problem? Svjedoči li veo o zarobljenosti žena ili o njihovu osobnom izboru? Može li država ući u obranu dostojanstva žena i zadirati u njezino pravo na slobodan izbor tako da to pravo ograničava ili ga potpuno oduzima? Je li zabrana nošenja burke na javnim mjestima nasrtaj na prava pojedinca ili akt oslobođenja i emancipacija potlačenih žena?

Veo u ortodoksnih židova i muslimana predstavlja skrivanje ženskog tijela zbog njegove putenosti i zbog grešne muške prirode koja u ženi vidi jedino putenost. Žena se dakle štiti od uzavrelih muških pogleda koji ju ne posjeduju. Obitelj ju, naprotiv, smije proždirati pogledom. To govori o zarobljavanju žena, jer su muškarci navodno nemoćni da kontroliraju svoj seksualni apetit.

S druge strane, veo odnosno pašmina u Indijki i Pakistanki te marama u pravoslavnih i katoličkih, najčešće seoskih žena, predstavlja ulazak u posvećeno mjesto, dakle hram ili crkvu. Žena prekriva glavu, jer poštuje Boga, a budući da je navodno grešna, skriva svoj obraz.

Katoličke opatice imaju potpunu skutu koja ih predstavlja javnosti kao svete osobe. One svjedoče u javnosti o svome kršćanskome pripadanju, o zarukama s višnjim entitetom, dakle odvojene su duhom ali i odjećom od vanjskoga svijeta. Takvo što čine i redovnici, ali oni kao muškarci nisu obvezni prekrivati glavu, ramena i vrat.

Veo dakle, u religijskome smislu znači posvećenost višnjim sferama, a u javnome životu brani ćudoređe udane žene. S jedne strane, označava tišinu i zavjet svjesno i samostalno izabran u redovnice, a s druge strane fizičko kontroliranje žene vis-ŕ-vis njenih muških srodnika, prisilnu šutnju supruge.

Međutim, veo znači i štošta drugo. Ukoliko je svjesno izabran, simbolizira dušu na unutarnjem putu traganja, kao što se djeve u bajkama umataju u veo kad odlaze u šumu (unutarnju šumu spoznaje). U budizmu postoji sedam velova privida. Svaki put kad se jedan od njih podigne, osoba shvati još jedan vid stvarne prirode života i samoga sebe. Podizanje velova označava uklanjanje privida, prosvjetljenje. Veo u zaručnice na vjenčanju simbolizira skrivenu dušu koja u taj čas pripada sebi, a u trenutku otkrivanja njezina duša se pripaja onoj zaručnika, budućega muža. Veo u Djevice Marije simbolizira vječnu božju zaručnicu, onu koja nikada nije pripadala nijednome muškarcu, ali je svoju vjeru dala Bogu. Ona sama odabire dati svoju slobodu odnosno pripadati samo Bogu.

Marama na ruskim drvenim lutkama, babuškama, predstavlja staru žensku pretkinju, nasljedstvo ženske loze, one koja stoji na leđima mnogih prije nje, mudrost babe Jage odnosno babe Roge u slavenskoj usmenoj književnosti. Veo u mnogoboštvu antičke Grčke i Rima predstavlja zavodničku energiju hetere ili Salome, jer se igra velova senzualno izvodi kao anticipacija seksualnog užitka. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme rađanja javno izražavane seksualne slobode, žene su se, pod navalom »histerizacije tijela žene«(1) , zavijale velom kose koju su izravnavale i nosile vrlo dugom te su se njome štitile od pretjerane seksualne slobode ali i od teške ratne svakodnevice.

Što veo znači danas? Adolescentice na Zapadu ne nose veo, ali se pred sveopćom medijskom razgolićenošću, pred trendom pornografskih ljepotica, štite velom svojih neopisivo bezličnih trbuha. Njihova ženska tijela postaju amorfna, a i to je svojevrsno zavijanje pred stvarnošću. Većina muslimanki u zapadnoeuropskim i američkim državama nosi veo kao znak jedinstvenosti, kao znak pripadanja određenom kulturnome (pritom naznačimo ne nacionalnome ili religijskom) identitetu. Jedino što žele jest razlikovati se od većine. U doba minijaturnih bikinija, koji ženu svode isključivo na objekt požude, trebalo bi biti liberalan i prema feredži.

Pa ipak, razumljiva je i pravedna društvena angažiranost u sprečavanju fanatičnosti. »Od žena se ne može očekivati da se posvete emancipaciji žena sve dok se tom poduhvatu ne pridruži znatan dio muškaraca.« (2) Ukoliko društvo ne odredi zakonom da se ekstremna ponašanja trebaju zabraniti, pojedinci će ustrajati u svojim tradicionalnim ograničenjima. Zakon je mjerilo morala, a javni moral određuje privatni. Nemoralno je ženu skrivati od tuđih pogleda, jer ju se time osuđuje i na šutnju, kako stvarnu tako i metaforičku.

Kad se ženu, pa i posljednju, oslobodi okova predrasuda, lažnog morala i sputanosti odjeće svih vrsta (sjetimo se samo korzeta!), ostaje i dalje sama žena koja svu tu zarobljenost i dalje nosi u svojoj psihi. Tu nastupa pravo oslobođenje. »Vrijeme je da se dogodi revolucija u načinu ponašanja žena, vrijeme je da im se vrati izgubljeno dostojanstvo i da ih se navede da kao dio ljudske vrste rade i djeluju tako što će mijenjajući sebe promijeniti svijet. Vrijeme je da se razdvoje nepromjenjivo ćudoređe i ograničena odgojenost.« (3) Pravo oslobođenje nastupa isključivo obrazovanjem i samoobrazovanjem žena. Nakon svih društvenih utjecaja na privatnost obitelji ostaje sama žena koja se tek obrazovanjem, radom i svjesnošću o samoj sebi u konačnici može osloboditi i sama o sebi početi svjedočiti. A tada se više neće skrivati nijemi krikovi pod burkama u našim glavama.

Čitatelju donosimo ulomak iz studije alžirske i frankofone književnice Assiie Djebar.(4) Tekst se čini iznimno suvremen, iako je napisan još 1980. godine. Eugčne Delacroix izlaže 1834. sliku »Stambeni prostor alžirskih žena«, koja danas stoji u Louvreu u Parizu. Assia Djebar piše studiju o toj slici jednog Europljanina koji po prvi puta gleda orijentalni prostor – doduše zabranjen – haremskih žena. Međutim, toj zaustavljenoj gorčini i bezvremenoj otupjelosti, koju ona i tumači, autorica suprotstavlja davne junakinje alžirske prošlosti, te »nositeljice vatre« koje su sudjelovale u ratu za oslobođenje Alžira od francuske okupacije.

___________________________________

(1) Michel Foucault, Histoire de la sexualité, Gallimard, 1984.

(2) John Stuart Mill, Podređenost žena, Jesenski i Turk, Zagreb, 2000., str. 88. Tu tvrdnju napisao je 1861.

(3) Mary Wollstonecraft, Obrana ženskih prava, Ženska infoteka, Zagreb, 1999., str. 57. Tu tvrdnju napisala je 1792.

(4) Assia Djebar (1936.) smatra se za najutjecajniju sjevernoafričku književnicu. Autorica je to tri senzibiliteta: alžirskog i muslimanskog, francuskog i europskog te onog spisateljskog koji ne poznaje državne ni prostorne granice. Primljena je u Francusku akademiju 2005. godine, kao prva autorica (i autor!) s područja Magreba. Za vrijeme svoga školovanja, 1955., bila je prva Alžirka koja je primljena na pariški École Normale Supériure. 1966. dobila je prestižnu Neustadt International Prize for Literature za svoj doprinos u književnosti, sljedeće godine Yourcenar Prize, a redovno ju se nominira i za Nobelovu nagradu za književnost. Piše o ženama, tišini i zabrani govora te o tradicionalnim običajima i povijesnim pričama iz svoga orijentalnog područja gdje je i rođena. Redovno surađuje i piše scenarije za film i kazalište. Trenutno radi u SAD-u kao profesorica francuske književnosti na New York University. Neka od njezinih djela su: La Soif; Les impatients; Les Enfants du Nouveau Monde; Les Alouettes naďves; Počme pour une algérie heureuse; Rouge l’aube; L’Amour, la fantasia; Ombre sultane (Sultanija u sjeni, Novela Media, 2009., Zagreb, pr. Vesna Cvitaš); Loin de Médine; Vaste est la prison (Beskrajan je zatvor, Fraktura, 2004., Zaprešić, pr. Ursula Burger Oesch); Le blanc de l’Algérie; Oran, langue morte; Les Nuits de Strasbourg; Femmes d’Alger dans leur appartement; La femme sans sépulture; La disparition de la langue française; Nulle part dans la maison de mon pčre..