Matičin »Vijenac«

VIENAC/VIJENAC u Matici hrvatskoj ima vrlo dugu tradiciju, koja seže sve do 1869. godine, kada ga je pokrenula Matica ilirska, danas Matica hrvatska. Bio je to središnji književni list hrvatske književnosti i kulture XIX. stoljeća. Podnaslov je glasio: Zabavi i pouci. Pojam zabave bio je u to doba vrlo širok, jer je ona bila i lijepa književnost, i kazalište, i sve duhovne djelatnosti vezane uz pisanu poruku, a u Zabavnoj knjižnici Matice hrvatske izašao je najveći broj autorskih knjiga hrvatskih pisaca XIX. stoljeća, proze jednako kao i poezije.

Riječ list značila je tada ponajprije pismo, osobno pismo. To je značilo da je svaki pretplatnik Vienca, član Matice, dobio upravo svoj list, svoju poruku od središnje kulturne ustanove svoga naroda, od Matice. Zato je Vienac i tada, a i poslije, svoje čitatelje želio obavijestiti o svim kulturnim zbivanjima u Hrvatskoj: o novim knjigama, kazališnim predstavama, radu i djelovanju kulturnih društava i ustanova, osobito Akademije i Matice, ali se osvrtao i na zbivanja u svijetu. Utemeljen je neposredno nakon što je sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba (1868.), kojom se ponovno upozorilo Hrvate da moraju biti poslušni i podložni, sada Pešti, kao prije toga Beču. Od davne želje da se ujedini Dalmacija s Hrvatskom i Slavonijom nije bilo ništa, štoviše, Hrvatska kao Trojedno Kraljevstvo još je snažnije podijeljena, te su se i knjige zagrebačke Matice teško ili nikako širile u Dalmaciji. Bilo je zato potrebno oživjeti i poticati rad druge matice, Matice dalmatinske, koja je osnovana 1862. u Zadru i s Maticom hrvatskom će se ujediniti tek 1911. godine.

Vienac je izlazio kao tjednik pa je ažurno mogao pratiti sva kulturna zbivanja. Prvi urednik Vienca bio je Đ uro Deželić, koji je uspio privući na suradnju velik broj književnika i znanstvenika. Od prvoga broja u njemu surađuju A. Šenoa, I. Zahar i I. Dežman. Već samo nastojanje da ovaj list afirmira stvarne književne vrijednosti, u stihu i prozi, da tiskom objavljuje samo zrele književne tekstove, a ne više amaterske i početničke vježbe, da nametne primat književnog, umjetničkog i suvremenog nad sentimentalnim i staromodnim, velik je odmak od vremena koje mu je prethodilo.

Drugo godište uređuje Ivan Perkovac, koji je još jače uznastojao list voditi kao tribinu književnoga stvaralaštva te Vienac tada postaje stvarno zrcalo književnoga života u Hrvata. Proširio se i krug suradnika te radove u listu objavljuju F. Marković, F. Ciraki, L. Vukelić, A. Tkalčević, J. E. Tomić. Sljedeće godine, 1871., uredništvo je prošireno pa je time omogućena još veća kvaliteta književnih i znanstvenih priloga. Godine 1873. u uredništvu su A. Palmović, Đ. Arnold i R. Jorgovanić. Tada se Vienac otvorio ne samo čitateljstvu nego i svim mlađim i starijim hrvatskim književnicima i stvaraocima.

Zlatno razdoblje Vienca nastaje kad je urednik postao August Šenoa (1874.). To je razdoblje oživljavanja i djelovanja Matice, kad ona mijenja i ime (1872.) te stvarno i imenom postaje Matica hrvatska. Iako od tada Vienac ne izlazi kao Matičino glasilo, nego mu je vlasnikom i nakladnikom Dionička tiskara, u kojoj se list tiska, Matica i dalje bdije nad listom i njegovom sudbinom, njezini su članovi pretplatnici lista te od njihove pretplate uglavnom i ovisi izlaženje lista. Sve što se događalo u Matici našlo je odjeka na stranicama Vijenca. August Šenoa i prije je radio u redakciji lista, ali je posao urednika ipak nerado prihvatio. Ono što je bila želja tadašnjih urednika, da Vienac bude tribina umjetničke književnosti, to je postigao Šenoa pa je Vienac postao središnjim književnim listom, oko kojega su se okupljali svi koji su u književnosti nešto značili. Biti objavljen u Viencu značilo je ući u posvećeni krug književnosti.

Strogost se isplatila i listu i suradnicima. Ustrajavanje na suvremenosti i prirodnosti postalo je pravilo od kojega Šenoa nije odustajao. Kao pobornik realizma u književnosti, okrenuo je i novu stranicu u izboru književnih uzora, upozorivši na visoke domete francuske književnosti, smatrajući da će naše čitateljstvo lakše prihvatiti način romanske (francuske i talijanske) pripovjedne tradicije, jer vjeruje da je naš svijet »ne ljubi dugih refleksija« i da su po svom karakteru bliži Francuzima negoli Nijemcima. Za njegova uredničkog mandata, sve do njegove smrti 1881., u listu surađuju gotovo svi hrvatski pisci, bez obzira na svoja politička ili ideološka uvjerenja pa Vienac postaje stvaran odraz književnoga stvaralaštva i književno-kritičke misli, ali i popularizacija znanosti odvija se na njegovim stranicama.

Nakon Šenoine smrti Vijenac, ovo »miljenče pokojnikovo« postaje »ubogo sirotanče«. Urednici koji su od tada vodili Vienac ili Vijenac bili su: Fran Folnegović, Vjekoslav Klaić, Josip Pasarić, Bartol Inhof, Jovan Hranilović, Đuro Arnold, Stjepan Bosanac i Milan Šenoa. Stradao je Vijenac u sukobu starih i mladih, iako ga je Matica hrvatska ponovno uzela pod svoje okrilje. Nije pomoglo ni to što je dobro opremljen pa zapravo od 1901. do kraja 1903. list završava svoju slavnu povijest. Druga su vremena već bila na pomolu. Posljednje XXXV. godište uredili su Ksaver Š. Gjalski i Milivoj Dežman-Ivanov. Oni su objavili 24 broja. Vijenac je tada bio vrlo luksuzan: osim književnih i esejističkih tekstova u njemu je bilo 168 slika, 17 portreta, 78 ilustracija i 44 table umjetničkih priloga. Matica hrvatska uložila je u njega znatan kapital: 8 000 kruna, ali rezultat je bio slab, i list je napokon ugašen.

Unatoč tom lošem iskustvu, već samo ime lista ponukalo je uredništvo Obzora da 1910. ponovno pokrene Vijenac, ali kao mjesečnik. Uređivao ga je Vladimir Lunaček i izdržao do 1913. Iako Obzor nije želio Vijenac suprotstaviti Savremeniku, koji je izdavalo Društvo hrvatskih književnika, nego je želio publici pružiti prikladnu i zabavnu lektiru i na tim svojim stranicama tiskati romane, novele i pjesme, ponajprije najboljih hrvatskih i stranih pisaca, to im je tek djelomično uspjelo. U njemu su surađivali brojni književnici pa i Dragutin Domjanić, Fran Galović, Josip Kosor, A.G. Matoš i dr. Tada je treći put, slavno ime najstarijega i najboljega književnog časopisa XIX. stoljeća, ponukalo grupu književnika oko Ferde Nikolića i Franje Jelašića da pokušaju oko časopisa ponovno okupiti hrvatske književnike.

Njihov je Vijenac počeo vrlo ambiciozno, kao tjednik, nastavio kao polumjesečnik, završivši kao mjesečnik — od 1923. do 1928. U njemu su surađivala mnoga tada ugledna književna imena, primjerice F. Alfirević, S. Batušić, A. Cesarec, J. Kosor, J. Kulundžić, V. Nazor, N. Šop. Bio je prilično okrenut prema slavenskim književnostima te su u njemu surađivali i neki slovenski i srpski pisci. Nakon što je i ta edicija Vijenca prestala izlaziti – pokrenuta je u Matici hrvatskoj Hrvatska revija, oko koje su se uspješno okupljali brojni književnici, bez obzira na svoja ideološka i književna uvjerenja.

Još je jedan Vijenac niknuo na hrvatskoj književnoj njivi — u ratnoj 1944., i to kao mjesečnik, u nakladi HIBZ-a. Uređivao ga je Julije Benešić i okupio oko lista znatan broj građanski orijentiranih pisaca (T. Ujevića, D. Cesarića, G. Krkleca i dr.), onih istih autora kojima su izlazile knjige u HIBZ-u. Izašlo je tek deset brojeva u šest svezaka. Završetak rata, prestanak rada Zavoda, ugasio je i taj Vijenac.

Bilo je razumljivo da je i obnovljena Matica hrvatska željela, pozivajući se na dugu tradiciju, svojim novinama za književnost, umjetnost i znanost, koje je pokrenula ratne 1993., dati to časno ime. Od početka je današnji Vijenac zamišljen kao dvotjednik, a s velikim brojem suradnika on ponovno obavlja svoju časnu dužnost u hrvatskom kulturnom prostoru i predstavlja pravu riznicu tekstova u kojima se zorno može ogledati put hrvatske kulture u našim novim prilikama. U povodu prvog desetljeća redovnog izlaženja lista, u biblioteci »Građa za povijest Matice hrvatske« objavljenja je Bibliografija Vijenca 1993-2003.