Kritički pristup povijesnoj arheologiji teksta: revitalizacija romana Ivane Brlić-Mažuranić

18. travnja 2010., datuma koji je podudaran onom kada je prije 136 godina u Ogulinu rođena Ivana Brlić-Mažuranić, iz tiska je izašao prvi od više predviđenih svezaka kritičkog izdanja Sabranih djela ove značajne i iz više razloga osobite hrvatske književnice i društveno-kulturne djelatnice. Radi se o velikom projektu Matice hrvatske (Ogranak Slavonski Brod), na čelu kojeg je kao voditelj i urednik prof. dr. sc. Vinko Brešić, sveučilišni profesor novije hrvatske književnosti, a koji za cilj ima obuhvati i kritički sagledati cjelokupnu pisanu ostavštinu Ivane Brlić-Mažuranić. Ovaj svezak, posvećen dvama i jedinim romanima književnice Brlić-Mažuranić, romanu Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Jaša Dalmatin: potkralj Gudžerata, prvi je dovršen svezak u okviru cjelokupna projekta (ostali svesci tematizirat će pjesme i priče; bajke i basne; članke i zapise; ostalu ostavštinu te bibliografiju). Osim izvornih tekstova samih romana, svezak sadrži i vrlo sveobuhvatne Napomene uz kritičko izdanje, odnosno, popratne stručno-znanstvene tekstove uz svaki od dvaju romana, kao i Priloge u koje su uvrštene ilustracije, tablično-grafički prikaz razlika u rukopisnim i tiskanim verzijama Hlapića, te tekst Drugi dan putovanja Hlapićevog: I. Hlapić i šareno tele, koji je dio autoričine rukopisne verzije navedenog romana, ali nikada nije otisnut jer je izostavljen iz konačne verzije. Iako je autorica, kako u hrvatskim tako i svjetskim okvirima, najintenzivniju književnu recepciju i valorizaciju postigla zbirkom bajki Priče iz davnine, što joj je i priskrbilo odrednicu »hrvatskog Andersena«, njezini romani, osobito onaj o šegrtu Hlapiću, ne zaostaju ni u svojim književnim odlikama, ni u važnosti što proizlazi iz njihova respektabilna položaja u okviru hrvatske književne povijesti.

Najveći dio istraživačko-arhivskog rada, kao i rada oko priređivanja popratnih tekstova i priloga za kritičko izdanje dvaju romana, pripada piređivaču dr. sc. Berislavu Majhutu, docentu na Učiteljskom fakultetu (Odsjek u Petrinji), predavaču i znalcu hrvatske dječje književnosti, te njegovoj suradnici Sanji Lovrić. Oba romana Ivane Brlić-Mažuranić – od kojih jedan zapravo znakovito obilježava početak intenzivna i recepcijski ovjerena autoričina književnog stvaralaštva (Čudnovate zgode šegrta Hlapića, 1913.), dok drugi, objavljen neposredno pred okončanje autoričina života, označava njegov završetak (Jaša Dalmatin: potkralj Gudžerata, 1937.) – pojavljuju se u ovoj knjizi, prvi put dosada, u autentičnom obliku, tj. sukladno autorskoj inačici, te su priređena prema svim tekstološkim načelima kritičkog izdanja. Promjenama je osobito bio zahvaćen Šegrt Hlapić, roman koji već gotovo čitavo stoljeće aktivno živi na književnom repertoaru najmlađih čitatelja, doživjevši dosada više od stotinu izdanja (preveden je na različite jezike diljem svijeta, između ostalih, 1998. godine i na esperanto). Zanimljivo je da su mnogobrojna izdanja Hlapića, kao što ističe priređivač, zapravo svodiva na tri prvotna izdanja. Osnovna intencija ovog kritičkog izdanja, osim da se roman po prvi put objavi u izvornom obliku, u skladu s autoričinim rukopisom dostupnim iz Arhiva obitelji Brlić, stoga je i rekonstruiranje svih razlika koja među njima postoje. Izvorni rukopis Ivane Brlić-Mažuranić podvrgnut je stoga ‘mikroskopskom’ čitanju od strane priređivača kako bi se uočila arheologija mnogobrojnih promjena koje su izdavači unosili u tri izdanja Šegrta Hlapića objavljena za autoričina života (izdanje Hrvatskog pedagoško-književnog zbora 1913., izdanje Stjepana Kuglija 1922. i češko izdanje iz 1930. pod naslovom Podivuhodné příběhy ševcovského učně: povídka pro děti, u nakladi Družstevni práce), te u četvrtom izdanju, objavljenom nakon njezine smrti, ali na koje je tijekom zadnjih mjeseci života još mogla utjecati (izdanje Radoslava Horvata, najvjerojatnije iz 1941.). Iako književnica od početka zazire od uredničkih ispravki teksta, dopuštajući svega nekoliko intervencija kako bi sačuvala, kao što sama navodi u jednom pismu nakladniku – »onaj intimni smisao koji je svakomu najmiliji na njegovih radnjah« – nakladničke intervencije bile su brojne, zbog različitih razloga. Stoga je pitanje o pravoj verziji tiskanog Hlapića dosada bilo od iznimne važnosti, te su priređivači knjige različitim metodama, u prvom redu analitičkim istraživačkim i komparativnim pristupom, nastojali revitalizirati što autentičniju inačicu teksta. Nakladničke intervencije najviše dolaze do izražaja na pojedinim motivsko-tamatskim žarišnim točkama koje vrlo često odražavaju ne samu volju i nastojanje nakladnika već i stanje u društvu uopće. Specifične društvenopovijesne mijene moguće je tako iščitavati iz osebujnih i društveno osjetljivih motiva kao što je plava zvijezda na Markovoj kući (raznolikost pristupa očituje se u prvom redu na ilustracijama različitih ilustratora), iz novčane valute koju spominju ili koriste likovi, kao i iz pristupa religijskim motivima. Takve razlikovne točke (kao što je, primjerice, simpatično-komičan detalj cijene Markovih gusaka), u ovakvu historiografsko-arheološkom pristupu, zadobivaju tako ujedno i ulogu svojevrsnog lakmus papira za detektiranje raznolikih političkih, kulturnih i svjetonazornih putanja koje više puta sinergijski utječu jedna na drugu, upisujući svoj otisak i u romaneskni diskurs. Priređivač ističe da tek urednik četvrtog, Horvatova izdanja, napušta dotadašnju uredničku praksu podešavanja prikazanog svijeta onom zbiljskom aktualnog društvenopovijesnog trenutka, te preuzimanjem vrijednosti iz prvog izdanja smješta radnju u prostorno-vremenski okvir nesuvremen svom izdanju, odnosno, sukladan onom prvog izdanja. Pitanje koje je svakako relevantno u promatranu kontekstu, zasigurno je ono o volji same autorice, tj. o tome zbog čega se autorica nije odlučnije suprotstavila promjenama ako se s njima nije slagala. Odgovora je vjerojatno više, a važan razlog nesumnjivo je i Matoševa iznimno pozitivna ocjena prvog izdanja romana, ona u kojoj Hlapića naziva »klasičnim remek djelom«, kao i preusmjeravanje autoričinih stvarateljskih interesa na Priče iz davnine, koje su objavljene samo tri godine nakon romana o Hlapiću. Mjesta gdje se možda više nego igdje drugdje zrcale pojedinačni, ali i kolektivni svjetonazori i interesi, čak i onda kada nisu izravno reflektirani u samom tekstu, svakako su ilustracije koje su pratile pojedina izdanja. Priređivači im posvećuju zasebno poglavlje u okviru ovog kritičkog izdanja, donoseći iscrpan pregled omotnih i drugih ilustracija iz pojedinih izdanja romana, kao i popratni pregledni tekst koji ih komentira. Da je i taj likovni segment teksta književnici bio vrlo važan, dokazuju neka od njezinih pisama nakladnicima i članovima obitelji.

Drugi dio sveska ovog kritičkog izdanja bavi se romanom Jaša Dalmatin: potkralj Gudžerata, tekstom čiji drugi dio autorica nikada nije dovršila. Na određen način, kao što je konstatirao još Donadini, radi se o ‘starijem bratu’ Hlapića, osobito što se tiče tematike koja je ovdje mnogo složenija te duboko uronjena u povijesni kontekst (Carigrad i Indija, 15/16. st.), baš kao što je i glavni protagonist, Jaša Dalmatin, odrasliji i zreliji pa roman ujedno podrazumijeva i takvoga čitatelja. S druge strane, nakon prvih, uvelike kontradiktornih kritičarskih reakcija odmah nakon objave romana (kako izrazito pozitivno, tako i negativno obojenih), do studioznijeg znanstvenog promišljanja teksta zapravo i nije došlo sve do nedavno. Među rijetke koji u novije vrijeme posvećuju pozornost ovom romanu spada i priređivač Majhut, kako u okviru ovoga sveska, tako i u nekim drugim svojim radovima. Obrazlažući povijest recepcije Jaše Dalmatina u popratnom tekstu uz objavljen izvornik, Majhut konstatira da je »smrt autorice zapravo bila i smrt romana«. Iako je desetljećima percipiran (kada je uopće percipiran) kao povijesnopustolovni roman, Majhut ističe da roman zapravo nudi mnogo iskoraka iz navedena žanrovskog okvira. Ne samo da za razliku od uobičajena tipa junaka pustolovnog romana Jaša Dalmatin donosi tip protagonista koji je prije svega graditelj i vizionar već je također vidljiv i svjetonazorno-idejni otklon u pogledu na našu osmanlijsku prošlost koja se ne prezentira jednodimenzionalno, tj. isključivo negativno. Roman je prvi put objavljen 1937., u izdanju Dvorske knjižare Vasić (Vasić i Horvat), svega deset mjeseci prije smrti autorice, i gotovo deset godina nakon smrti njezina oca Vladimira Mažuranića, čija je studija Melek Jaša Dubrovčanin u Indiji god. 1480.–1528. i njegovi prethodnici u Islamu prije deset stoljeća (Zbornik kralja Tomislava, JAZU, Zagreb, 1925.) autorici poslužila kao izvorište i okosnica za priču o Jaši Dalmatinu, rođenom Dubrovčaninu, koji je zahvaljujući jakosti tijela i duha, vlastitoj bistrini i snalažljivosti, od običnog roba postao potkralj u Indiji te sagradio velik i snažan grad, luku Diu. Situacija oko objavljivanja Jaše, ističe se u priređivačevu tekstu, bila je uvelike drugačija od one oko prvog izdanja Hlapića. Priređujući ovaj roman za tisak, autorica je sama našla lektora koji je uredio rukopis te ga tako uređena dala nakladniku. Stoga su nakladničke uredničke intervencije bile minimalne, za razliku od onih u romanu o Hlapiću. Ono što valja istaknuti vezano uz ovo kritičko izdanje jest da je po prvi put objavljeno i osam ilustracija koje su bile predviđene, ali nisu ušle u prvo izdanje Jaše, kao ni u kasnija izdanja (drugo, i jedino samostalno izdanje koje je još uslijedilo, jest ono u nakladi Mladosti iz Zagreba, 1989., dok su ostala dva izdanja objavljena u okviru cijelog autoričina opusa, tj. kao dio Izabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić 1994. te Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić 2007). Navedene ilustracije djelo su Vladimira Mažuranića ml., autoričina nećaka, a zanimljivo je da su i one, baš kao i sam roman, u vremenu svoga nastanka doživjele podijeljene ocjene. Objavljivanjem u okviru ovoga izdanja, s vremenskim odmakom od 70-ak godina, ne samo da su ilustracije zadobile ono mjesto koje im je inicijalno i bilo namijenjeno, već su ostvareni i preduvjeti za njihovu adekvatniju kritičku (re)evaluaciju.

Objavljivanje Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić u Brešićevu uredništvu i nakladi Matičina ogranka u Slavonskom Brodu respektabilan je projekt, ne samo iz razloga što je riječ o prvom kritičkom izdanju autoričinih tekstova već i stoga što se radi o književnoj pojavi relevantnoj kako u nacionalnim, tako i u širim okvirima, a koja, premda izuzetno često tematizirana, u mnogim aspektima tek traži studioznije i sveobuhvatnije kritičko i znanstveno čitanje. Prva od objavljenih knjiga plod je višegodišnjeg istraživačkog rada priređivača Majhuta i Lovrić – novo, studiozno rasvjetljavanje autoričina romanesknog opusa od višestrukog je značaja, kako za dječje i odrasle književne čitatelje, tako i za one koji su autorskom diskursu Ivane Brlić-Mažuranić upućeni iz stručno-znanstvene perspektive, u prvom redu znanstvenicima i studentima.